Kira

Ispred svoje kuće imam trešnju. To je stara, ali lijepa i rodna trešnja. Jedna grana diže se koso uvis i na toj grani trešnje su uvijek najljepše, najveće i najcrvenije. Ali mi nikad ne jedemo te plodove jer ih niti jednim ljestvama ne možemo dokučiti, a kao što sam rekla grana je tanka pa je svakoga tko se popne strah ići do kraja. I baš prije par dana, dođe ispod trešnje nekoliko dječaka. Ona nije u našem dvorištu, nego vani, blizu ceste pa je tako primamljiva svakom tko prođe pored nje. Tako su ti dječaci došli jer nisu mogli odoljeti. Počeli su kidati grane i bacati kamenje kako bi im palo što više plodova. Ja ih gledam s prozora i ne mogu im ništa. Ne mogu ništa djeci, a pogotovo odraslim ljudima koji se također ponekad zaustavljaju i kidaju grane naše trešnje. Prije je to drvo imalo veću krošnju, ali su neke grane smetale telefonskim žicama pa su ih ljudi došli srezati. Sad je trešnja izobličena, raste samo u jednu stranu, ali se ne da. Svake godine u ovo doba ona se krasi crvenim, srcolikim plodovima. A ja, uvijek kad je vidim, sjetim se one pjesme:

Još i danas zamiriši trešnja
u proljeće, kao davno prije,
jedna trešnja danima daleko
tamo gdje me već odavno nije.

Rekao sam kad poći sam mor'o
spalite mi i kuću i njivu
samo trešnju ostavite staru,
kad navratim da je vidim živu.

Što to ima u ljudima tužno
da ulaze u tuđe živote,
tko to živi u prošlosti mojoj
a još nije umro od sramote.

Rekao sam u vjetar sam prič'o
nikog nije bilo da me čuje
lijepu pjesmu ne voli baš svatko
neko baca kamen na slavuje.


Što to ima u ljudima tužno ...

Još i danas zamiriši trešnja ...