Zbog guzice zamalo izgubih glavu

12.08.2008., utorak

“Mmm…. Hobotnica”, bijase moja misao jucer ujutro neposredno poslije budjenja. “Mogla bih u Ciano”, bila je moja druga misao. Tu se mogu kupiti pancetta, prsut, mortadela, sirevi te razni morski plodovi. Tu sam jednom vidjela i zamrznutu hobotnicu. Cijene su astronomske, ali kada guza zine...

Kada sam vec u Cianu, mogla bih posjetiti i nase vojnike u obliznjoj vojnoj bazi. Uskoro idu, pa bih se htjela pozdraviti i pozvati se na oprostajnu zabavu. Prave odlicne rostilje.

Ciano i posjet hrvatskoj vojsci ne priustimo si cesto. Pored astronomskih cijena razlog je i cesta koja vodi i do jednog i do drugog objekta. Strasni “Jalalabad road”. Cesta se zove Jalalabad road zato sto je to jedina cesta koja vodi do Jalalabada. Ujedno, cesta vodi i do zatvora Pole Charhi, dvije-tri baze, UNovog sjedista, te jos nekih vaznih institucija.
Na ovoj cesti poginulo je vise ljudi nego bilo gdje u Kabulu. Statisticki gledano, ova cesta najcesca je meta samoubilackih i inih napada.

To jutro sam dosla u kancelariju sa odlukom da svoje jutarnje mastarije sprovedem u djelo za vrijeme pauze za rucak. Raspitala sam se kod osobe za sigurnost, njemca, koji me je obavijestio kako cestom danas ne bih smjela ici, jer je dojavljeno da se neki Mirwais zeli taj dan raznjeti bas tu negdje. Ma nece Mirwais u koprive pomislim i zakljucim kako je upozorenje jednostavni pokusaj zastrasivanja, te kako se posto poto moram dokopati zeljene mi hobotnice.
Nagovorila sam kolegu makedonca da mi se prikljuci, zamolili smo Farida da nas pokupi pred zgradom u 12, te smo se nakon rucka veselo zaputili u kupovinu. Nakon kupovine i ugodnog posjeta, vratili smo se na posao.

Nekako neplanirano, kolege su nas nakon posla pozvale i na setnju gradom. Kako smo vec dugo ovdje, vecina novih kolega nas moli za pomoc pri kupovini salova, tunika, nakita i ostalih turistickih budalastina. Taxi smo zaustavili na pola puta. Odlucili smo da je bolje ici pjeske, nego se kuhati u autu koji vec deset minuta stoji u guzvi. Od Ministarstva za zenska pitanja smo se zaputili kroz flowerstreet gdje mozete nabaviti sve od detrdzenta, igle, svijeca, soka i cvijeca do Chicken streeta. Chicken street je raj za sve koji tek dodju u Kabul. Prodavaci govore engleski, puno je suvenira, i nakita.
Kroz sporedne ulicice dosli smo i do moje omiljene radnje sa salovima, a onda smo prosetali do obliznjeg restorana. Ustanovili smo da je u procesu renoviranja, te smo onda prosetali do jednog malo udaljenijeg restorana.

Nakon vecere zovnuli smo Farida da nas vozi kuci. Sjeli smo u sivu corrolu, a on nas je obavjestio: “Prosli smo pored Ciana na vrijeme. Pola sata kasnije bila je grozna eksplozija.”

Provjerila sam. Eksplozija nas je mimoisla za dvadeset minuta. Odnijela je pet zivota, a deset ranjenih je jos uvijek u kriticnom stanju.

U Cianu nije bilo hobotnice. Morala sam kupiti lignje.

- 06:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

S ulica Kabula i malo sire

Opis bloga

Linkovi

Pise

Ja sam...

12.08.2008., utorak

Zbog guzice zamalo izgubih glavu