HURRAAAA, DOBILA SAM VOZAČKU DOZVOLU!
Napokon mogu voziti svoj auto, bez da mi instruktor stalno ponavlja:
"Pazi! Pogrešan smjer. Pazi pješak!"... ili nešto slično.
Uopće ne razumijem kako sam ga podnosila DVIJE godine! Kakvo zanovjetalo!

8. ožujka
Autoškola je priredila zabavu jer sam položila vozački. Instruktori su bili stvarno ganuti. Jedan je čak rekao da će darovati misu za mene. Čini mi se da je jedan od njih imao suze u očima, a jedan je rekao da će se radi mene od sreće napiti. Jako ljubazni dečki, ali nekako mi se čini da moja vozačka nije toliko bitna za toliko pretjerivanja.

12. ožujka
Kupila sam svoj prvi automobil! Nažalost, morala sam ga ostaviti u salonu da mi zamijene zadnji blatobran, jer sam ubacila u "rikverc" umjesto u prvu. Nemam još prakse... tek jedan tjedan vozim.

14. ožujka
I konačno, moj auto je tu! Bila sam tako zadovoljna da sam se odlučila malo provozati. Vjerojatno su i drugi imali istu ideju, jer je iza mene odjednom bilo puno automobila. Trubili su kao ludi... vjerojatno je to bila svadbena kolona, pa sam im se i ja pridružila i smanjila brzinu sa 15 na 10 km na sat. Vjerojatno im se to svidjelo, jer su počeli još jače trubiti.

22. ožujka
Moji susjedi su baš super. Napisali su veliki natpis "PAZI SUSJEDA MANEVRIRA!" i dali su mi najveće parkirno mjesto, a djeci su zabranili da se igraju dok ja ne parkiram. Pretpostavljam, samo zato kako mi ne bi smetali. Kako su to dobri ljudi!

30. ožujka
Drugi vozači oko mene stalno trube, mašu mi i pokazuju nekakve znakove. Mislim da je to vrlo ljubazno, ali je opasno. Neki tip mi je nešto govorio, ali ga nisam razumjela jer nisam našla gumb za otvaranje prozora... umalo sam pregazila pješaka. Dobro je da sam vozila svojom putnom brzinom... 15 km na sat.

10. travnja
Malo su čudni ti vozači. Ne samo da stalno mašu, nego stalno i viču. Nikako da saznam što hoće, jer još uvijek nisam našla gumb za otvaranje prozora...
Možda mi žele dati nekakve korisne informacije. Mislim da je tako, jer sam čula jednog kada je rekao: "Idi kući, idi!". Nevjerojatno, kako je znao da upravo vozim kući. Kad nađem gumb za otvaranje prozora, bit će mi malo jasnije što mi pokušavaju reći.

19. travnja
Noću je grad vrlo slabo osvijetljen. Danas sam prvi put izašla van noću, pa sam morala stalno imati upaljena duga svjetla da bih uopće nešto vidjela. Izgleda da su se i ostali vozači, koji su vozili ususret, slagali sa mnom jer su i oni odmah palili duga svjetla. Jedino što ne razumijem, zašto su i trubili. Možda da ustraše i potjeraju pse ili mačke s ceste... Kakvi čudaci!

26. travnja
Danas sam imala prometnu nesreću. Ušla sam na rotor (kružni tok), a kako je bilo puno automobila (nisam sklona pretjerivanju, ali bilo ih je najmanje četiri) nikako nisam mogla izići. Kružila sam i kružila, tražila mogućnost za izlazak. Od kruženja mi se tako zavrtjelo u glavi da sam udarila u spomenik na sredini rotora. Stvarno bi morali ograničiti vožnju u rotoru na samo jedan automobil.

3. svibnja
Nesreća me drži i drži. Danas sam išla po auto u garažu, a kad sam izlazila na cestu, fulala sam pedalu te pritisnula gas umjesto kočnice. Pogodila sam prolazeći auto te mu razbila cijelu desnu stranu. To je bila čista slučajnost da sam udarila upravo mog instruktora vožnje. Dobar čovjek... posve neupitno. Ja sam stalno ponavljala da sam ja kriva, ali on je neprestano ponavljao držeći se za glavu: "Oprosti mi Bože, molim te!....Oprosti mi Bože, molim te!"

Mrzila je mamurna jutra poput ovog. Stajala je nekoliko trenutaka nad umivaonikom, pogledala se u ogledalo i zgrozila se svojim izgledom. Malo ju je rastrijeznilo umivanje hladnom vodom. Ponovno se pogledala u ogledalo i pokušala zaviriti malo dublje u sebe, pokušala je vidjeti neku promjenu u sebi, neki znak, detalj, bilo što po čemu će znati da je sinoć napravila nešto jako loše. Ali ničeg lošeg nije bilo. Čak suprotno tome, osjećala se jako dobro. Nasmiješila se na tu pomisao i prisjetila se događaja od prethodne večeri. Punog mjeseca, glazbe, dobrog društva, izlaska nabijenog pozitivnom energijom, njega... na njegovoj slici je malo zastala i ponovno se nasmiješila. Prisjetila se sinoćnjeg upoznavanja s njim, flertovanja i dvosmislenih izjava. I kako joj je trebalo nešto takvo. I kako joj je sinoć baš odgovaralo njegovo ponašanje, njegov lik i pojava. I onda je pljusnula kiša. A ona ne voli po kiši biti sama. Uostalom, htjela je još malo njegove pažnje. Ponudila mu je prijevoz, a on je prihvatio. Kiša je lijevala, ali ona nije marila za to. Nije marila što je do auta već bila mokra do kože, što su joj kišne kapi klizile niz lice. Bila je previše zaokupljena onime što je upravo napravila. Ali nije se dvoumila oko toga. Nije ni požalila. Osjećala se ushićeno. Zadovoljno. Sve ostalo se dogodilo kao u transu. Parkirali su na jednom od malo zabačenijih parkirališta, prebacili se na stražnje sjedalo i prepustili se sirovom tjelesnom užitku. Nije joj bilo bitno što će biti sutra... hoće li uopće biti sutra. Nije joj bilo bitno ništa. Osjećala se živom. Ponovno.

Dogodilo se nešto što nije planirala. Možda je o tome razmišljala, ali nije planirala. Čak i kad je o tome razmišljala, to je radila na način da nije bila sigurna da li bi to uopće mogla napraviti. Mrzila je nevjerne. Mrzila je preljube. A sad je bila jedna od njih. Jedna od nevjernih. Preljubnica. I nije se osjećala loše. Uopće.

Ne zna ni sama koliko su dugo bili na stražnjem sjedalu, ali kiša je već bila prestala, stakla su bila zamagljena, obukli su se, a ona se još smijala, jednim dijelom zbog ostatka alkohola, a drugim zbog upravo okušanog zadovoljstva... Putem nije razmišljala ni o čemu. Pogotovo ne o nastavku te večeri. Ustvari, kad mu je ponudila "prijevoz", imala je na umu upravo ono što je i dobila – seks za jednu noć. Poremetio joj je tu koncepciju kad ju je zatražio broj mobitela. Nije mu htjela dati. Ustvari, tijekom seksa ga uopće nije niti željela pogledati u oči. Nije mu htjela zapamtiti lice. Nije ga se željela sjećati. Njega ne, užitka da. Broj mobitela je spadao u neku drugu kategoriju odnosa koju ona nije htjela. No, on je inzistirao, a kako joj se više nije dalo odupirati, broj je glatko kliznuo iz njenih usta. "Ma, uostalom, možda se i neće javiti", pomislila je. Problem kod razmjene brojeva jest – očekivanje. Očekivanje hoće li se javiti, a ako se ne javi, zašto se ne javlja. U tome i jest čar seksa za jednu noć. Zato što je samo za jednu noć. Bez ikakvog očekivanja. Znao je da ima muža i ona je znala da on ima ženu. Toliko su jedno o drugome znali i to je bilo dovoljno da oboje eliminiraju bilo kakvu pomisao na nešto ozbiljnije među njima. No, nije joj bilo jasno zašto je inzistirao na broju mobitela. Tek će naknadno shvatiti da uzimanje brojeva mobitela, po mogućnosti što većeg broja žena radi raznolikosti u seksualnom uzbuđenju, njemu dođe kao hobi. Ustvari će naknadno shvatititi da je zabrijala s tipom muškarca kojeg je oduvijek prezirala. Kako li se samo život lukavo i ironično može poigrati s čovjekom! Ali čak i kad to shvati, već će biti "navučena" na njega. Nešto će je goniti k njemu. I nije se trudila opravdati nevjeru u svojim očima. Nije se željela pravdati nezadovoljnim brakom, mužem koji je zanemaruje. Ustvari nije htjela razmišljati uopće, niti analizirati. Samo je htjela – djelovati…

* * *

...ova priča je utemeljena na istinitom događaju, što za današnje vrijeme i nije neka rijetka i čudna pojava. No, ma koliko prezirem preljub i preljubnike, ovdje bih trebala zauzeti neki drugačiji stav, malo blaži i tolerantniji, jer je ova priča - priča meni jako drage osobe, i shvaćajući nju i njezin život, shvaćam i takav njezin postupak. Ali s druge strane, je li uopće moguće opravdati prijevaru bilo kojim razlogom? Preljub je preljub. Prijevara je prijevara. Ili postoje nijanse?