re:

12.06.2017., ponedjeljak


Da sam bar stara i živim na južnoj strani Hvara
Moja mama je često govorila kako joj je najveća želja provesti starost na južnoj strani Hvara, okružena lavandom i morem. To joj je bilo najljepše mjesto na kojem je ikad bila.
Moj tata je s Hvara. On je proveo najljepše razdoblje svog života tamo, a i ja sam, kad sam bila mala. Još uvijek se tamo osjećam kao doma. Potpuno kao doma, nevjerojatno. Svi ljudi koje upoznam tamo, kao da su mi obitelj (a znam i da neki zaista jesu, daleka). Neki davni prijatelji, iz nekog prošlog života. Svaki kutak mi je poznat (jesam li bila tamo ili nisam, ne sjećam se. Nekih se sjećam.). Kao da osjećam pretke kako gledaju kroz moje oči, gledaju današnje stare i sjećaju ih se dok su bili mali.
Poznat mi je zvuk mora kako se lomi na stijenama, drukčiji je nego igdje drugdje, drukčije su stijene, drukčija je obala, specifičan je zvuk, i sjećam ga se. Sjećam se posebnog mirisa, koji nije isti kao na Visu, iako rastu iste biljke (na Hvaru su ipak bujnije). Negdje u podsvijesti mi je urezana svaka igračka, svaka ležaljka, svaka oznaka, kongulavani put, biljke koje su izvirivale iz procjepa zidova, oni cvjetići koji izgledaju kao zubići, zečići... mekani bijeli s kojima smo se škakljali. Veliki ključ od velike mračne konobe i jeka u hladnoj gustirni. Grožđe i oleandri u bijelim kamenim pitarima, hladne sive metalne cijevi i na njima vezana topla bijela uzica na koju smo prebacivali mokre badiće. Macaklini ispred kuće kad bi pao mrak, kako bi ih gledali kako čapaju mušice. Kad bi lovili ribu na rivi s malim udicama, kad bi kruh močili i radili kuglice, kad bi tata spekao ulov na gradele, kad bi davali žutoj staroj maški od susjede, kad bi dobili veliki zadatak otići po pizzu, kad bi išli do kraja rive i gledali brodove, kad bi išli do drugog kraja rive koji se činio da nema kraja, da samo izblijedi, a ti s njim, čega si se bojao.
Svaki predmet, svaka palma, svaka oznaka za poštu ili dućan, sve te slike su mi satkale mladi mozak. Posebno reagiram na njih danas. Nema sumnje, vezana sam prošlošću (kao neki davni san u javi) i krvlju.
Uglavnom...volim Hvar, jako. I ja to želim, što je moja mama željela. Možda je nasljedno, možda smo slične, možda je i ona sudbinski povezana s Hvarom, možda nas mjesta karmički vežu jako kao i ljudi. Možda neka mjesta stvaraju životnu energiju više od nekih drugih.
Gledam te poznate mi Forane i vidim sebe u nekoj alternativnoj povijesnoj liniji, da smo ostali na Hvaru, da smo se držali skupa, da nije bilo razdora, da danas obnavljam starinu, djedovina da nije bila rasprodana, vidim lica koja se nisu odselila, nestala, poludila. Da je bilo drugačije, to bi bila ja. Vratila bi se na Hvar da imam gdje, znam to.
Sad ga gledam sa susjednog otoka, da li je uvijek tako da ne možeš imati što želiš?
Čak i da imam, bi li htjela preko?
Ne mogu znati... znam da moja mama nije doživjela starost, a u zadnje vrijeme znam pomisliti "da sam bar stara". Ne znam zašto, ta misao mi je prvi put došla prije koji tjedan iz vedra neba, dok sam promatrala neki stariji par (znamo kako su stariji parovi najslađi). Mislim da je lijepo biti star. Da sam bar stara i živim na južnoj strani Hvara.
Život je krhak, život je kratak, dragi moji...
- 13:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2016., nedjelja


sjećanja ili sadašnjost?
dugo nisam upisala adresu ovog bloga.

dugo mi nije svirao rundek u samoći moje sobe. pjevao, šaputao, osjećao glazbu koja mu kola venama i prenosio nježno tu vibraciju na mene. suptilno, tiho, dovoljno, snažno, duboko, između zbilje i sna.
tiha voda brege dere.

hvala ti.

ali još uvijek sam tu. pisanje, iako nikome drugome nikad nije značilo moje pisanje koliko (i osim) meni, jer je uvijek bilo tajno i skriveno, i dalje otkucava, i dalje svijetli, kao jedina naseljena kuća na otoku, znači nije mrtav, živ je.

kroz čišćenje... emotivno, psihičko, fizičko, ali Prije svega - astralno, očistila sam i svoju sobu. to je priča samo za mene.

našavši se u samoći, u petodnevnoj, potpunoj, uronjena samo u sebe - bez obaveza, bez tuđih glasova, vidjela sam se.

vidjela sam što sam postala. sloj po sloj, u meni se izgradio jedan sustav samoobrane. moj identitet se prilagodio. kroz cijeli život, rastegnut u meni kao žvaka.

uz jedan konceptualni bedem izvana implantiranih uvjetovanja.

počela sam, zbog čišćenja, osluškivati svoje tijelo, sebe,
čuti svaku bijelu laž = prilagodbu
i svaku negativnost koju odašiljem u svijet, koju prenosim na druge s vibracijom tog stranog bića unutar sebe (imamo mračnu i svijetlu stranu, mi smo stepski vuk, mi smo castaneda kad je upoznao don juana, hranite svijetlu).

i u kontrastu s tim, jedan ogroman prostor koji je mir, koji je, zbog mog oslobođenog srca (nakon dugo vremena što je bilo prigušeno određenim...nespominjanim...) osjetio mene.

svaki put kad je izronila potreba da nahranim nespominjane, tj da oni sebe sami nahrane i isišu iz mene, iscijede iz mene posljednji gram energije na vraćanje u prošle energije, ponavljanje obrazaca, na želju, na žalost, na žaljenje, na crnilo, zaustavila sam se, ušla u sebe, i razotkrila jasnije nego ikad ove tendencije kao laž=prilagodbu, a mir kao vječnu istinu. mir je kad slušaš svoje tijelo.

i to je sve.

osvijestila sam da imam sposobnost opipati svakoga, osjetiti sve oko sebe, kad gledam, kad slušam, neposredno. i da je taj proces upijanja beskrajno ugodan i beskrajan. mogu samo učiti. a taj proces je bio tako tih i tako prirodan, tako iznenadan, ničim izazvan ni pozvan, pokucao mi je na vrata kad je on poželio.

... iskrenost... je jako bitna

ne vidim to kao poniznost iako je poniznost riječ koja najbliže opisuje moje stanje, poniznost pred nevjerojatnim zbirom kreacije, poniznost pred Njim koji je u SVEmu i svima, kako mi srce gori, kako je prekrasno uvijek biti na vječnim pašnjacima s Krishnom i kravama.
jedino On raspiruje to snažnu znatiželju, snažnu strast, strašno strpljenje, beskrajnu snagu, gracilnost i odmjerenost, mekoću
i sve je kako On postavi...

čistila sam prostor i kao vudu, kako bi bacila koji predmet koji je energetski na mene nepovoljno djelovao, ostavljajući mi djeliće impresija drugih ljudi zabijene u određenim dijelovima tijela kao mikro trnje, tako su se oni pojavljivali
nakon godinu, dvije, tri, šest, što ih nisam vidjela.
snažan je otpor svijeta ali zapravo potvrda
kad ga u svijesti blagosloviš...

rundek pjeva, sat otkucava... povezani smo u puno života, kroz puno života
šapće mi kakva sam bila davno prije i pokazuje mi da sam još uvijek ista, iza bedema

- 01:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.10.2015., ponedjeljak


venera i snovi
Imala sam lezbijski san s tom jednom djevojkom s faksa s kojom nikad nisam pričala ali je nestvarno lijepa i uvijek mi se činila slična meni (a možda je totalno različita) po nekom vrlo površnom sloju identiteta
nego, zanimljivo, bila je tako nekako krhka u snu i potrebita i htjela sam ju maziti i paziti i da se ne osjeća toliko sjebano koliko se duboko iznutra osjeća glede života u ovom tako prolaznom svijetu na kojem samo ... na tako kratko da vede kažu
da sa svakim shivinim izdahom u snu se izgubi cijeli svemir a sa svakim udahom cijeli svemir nastane... a mi smo na maloj zemlji to kratko vrijeme unutar tog jednog udaha... pa
i ljubile smo se na neki čudan način, pošto se nikad nisam "za pravo" ljubila sa ženom, morala sam se kao ufurat i ona je "vodila" i nježno me i slinavo i sporo i strastveno ljubila kao da je htjela prenijeti na mene ono što ona osjeća prema meni (ja u tom trenutku nisam ništa osjećala prema njoj) i onda sam prvi put počela dobivati spoznaje
razlika u ljubljenju između frajera i žena i to određenih frajera i svih žena
i razlika bivanja u vezi s frajerima i sa ženama
i do kraja sna sam bila HC 100% lezbača da frajera ne bi ni primirišala
jer su mi se svi razotkrili kao "bezosjećajne svinje" a biti sa ženom kao da se podudaralo s "mojom razinom svijesti" gdje tražim nekog toliko nježnog i senzibilnog da je to zapravo žena
ali da cijeli život to nisam skužila nego da sam i dalje uzaludno tražila tu osobu u frajerima.
moj dečko je jako nježan i senzitivan i uredan i čist i ima nježan glas nekad dok priča... zato me privukao na početku.

ali da, znam da nitko ne može biti sretan u svijetu ako nema sebe
ako nema boga
ako nije potonuo duboko i bar jednom ili par puta osjetio no-mind postojanje duboke meditacije i odmorio se od uma
jer je to sreća neusporediva sa svjetskim srećama

a kako sam zadnjih dana zapletena u mislima u ljubavne odnose
pomislila sam da sam u veneri i naravno da sam u veneri
jebene zvijezde pročačkaju ti um i kako one pjevaju takva ti glazba svira u glavi
stalno ih čujemo...

život je tajna

om sri ram jai ram jai jai ram

- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.10.2015., nedjelja


ljubav ili što je to već
razumijem u sebi da imam to jedno korjenito uvjetovanje samoće koje uvijek traži 100% povezanost i duboke i stvarne odnose
svi uvijek traže duboke i stvarne odnose ( ne moraju biti seksualni niti romantični iako to obično biva tako ako ste si međusobno na 1. mjestu )
ali tipa... uvijek mi klize iz ruke
za takvo što, druga osoba mora biti isto u tom modu, ali i kompatibilna s mojom dušom, da joj se mogu približiti i onda da izgradimo zajedno tu čvrstu kulu ljubavi i slobode, free to love
ne bound pa voliš iz ropstva vlastitog i tuđeg
i ne znam što se događa, tražim na krivim mjestima tu ispunjenost dubinsku
da mi je ćup koji mi stoji unutar tijela u biti prazan
i onda da se slijeva u njega ta božanska ljubav i onda je to pravo ispunjenje jer je samo protočan kanal, nema dna ni vrha
ako je do vrha pun, ne može više primiti a cijela fora je u primanju
ili vječno prazan ili bez dna, nešto od tog dvoje
no... zapravo mi ništa od toga ne treba, ti odnosi i to, jer ja sama jesam ljubav i tu je to ispunjenje
no... to je sa stražnje strane knjige
a s prednje strane u identitetu ta glupa priča mog života koju sam sama nažalost izrežirala tako (prije ili za ovog života, tko to dovraga više zna, vjerojatno i jedno i drugo), ti neki neobjašnjivi snovi,
ta jedna osoba koju volim najviše na svijetu i u čijoj prisutnosti osjećam tu ljubav koju želim stalno imati i želim postati on tj kao on tj... (i uvijek kažem ajme ovo je tako jednostavno kako to ide i onda uvijek kažem ajme kako sam opet zaboravila kako to ide) i uvijek me svaka misao na njega
toliko produbi i vrati u srce i osjećam s njim povezanost na najdubljoj razini i znam da je on moj anđeo čuvar i netko kome je bezuvjetno
stalo do mene i da sam zapravo njegovo dijete ali toliko nije ograničeno djetetom nego je beskonačna njegova ljubav jer služi bogu a ne čovjeku
i znam da će uvijek biti tu za mene kao što je bio toliko puta kad mi je pomogao više nego što mi je itko pomogao u životu samo s par svetih riječi i par svetih iscijeljujućih dodira i mislim da
ga nitko nikad u mom životu neće zamjeniti i stvarno
suze zahvalnosti su jedini mogući izričaj emocija koje nosim prema njemu tj prema tome što kanalizira jer je on samo
božji sluga i svjetlonoša a to svijetlo zapravo ispire... hale lu ja...
i razmišljam o mogućim životima kako
je život moj mogao krenuti u sasvim drugim smjerovima s drugim ljudima
i sve te živote vidim pred sobom i zašto je baš ovaj?
da li je ovaj pravi?
da li postoji pravi?
da li ću dobiti što *zaista* želim?
ikad?
da li... joj znam točno tko će me riješiti muka i oće li to tako unedogled?
sanjala sam da je on bolestan i da leži na operacijskom stolu
on koji liječi
i što sam onda bila?
kako bih onda živjela?
bez da mi netko prenese taj šuplji ćup, kako bih ga sama dohvatila?
plakala sam u snu kao kišna godina... sve može, samo on ne, osjećala sam se kao da zaista
ostajem sama na svijetu jer je on osim mene jedini koji stvarno vidi da sam na svijetu... beskrajna beskrajna zahvalnost
ovaj post teško sam sebe piše
i onda moram ja a to mi nikad nije drago
laku noć sanjajte dan
- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

my back pages
da li vam se ikad činilo da se u knjigu vašeg života paralelno s glavnom radnjom upisuju stranice odozada prema sredini i da se u trenutku smrti te dvije strane susreću?
ja sam danas imala kratak izlet u prošlost i u post o jednoj osobi koju sam potpuno zaboravila
ne sjećam se ni dana ni sata ni izgleda ni energije, više mi je sjećanje kao izgubljeno sjećanje na san ali prorekla sam da će se ta osoba vratiti i da će biti spomena o njoj u budućnosti (prije 4 godine)
dobro, mali je grad
ali ne toliko mali kao i naš krug duša

a tko je uopće u tom krugu duša ne mogu saznati nikako. znam samo da me neke osobe sustavno razočaraju točnije
razočaraju moja pogrešno izgrađena očekivanja o njima (sve ih je manje i sve su kraća), ne Mene
ništa ne razočara ono nepromjenjivo
a neke me sustavno dignu i zato se i vraćaju i zato su moje
valjda su one koje su oduvijek moje one koje će zauvijek biti jako bliske
u mom krugu duša, u mom užem krugu obitelji

i ne želim biti daleko... želim živjeti paralelno uz njih, blisko... iako ima drugih duša na planetu koja kroz putovanja skupljam u tu šačicu porodice, znam da su ovi bitni oduvijek samnom i da ih ne moram tražiti, da će doći sami
kao i sve što dolazi pozvano i nepozvano

a nepozvani susret me uzburkao daleko više nego što sam očekivala, i to mi se nije svidjelo uopće
cijeli moj energetski val uzburkao se na par metara visine s uobičajenih 0-1
i čekala sam i čekala da prođe radije bi da sam se sakrila ali bože moj, glavno da je gotovo i da šteta nije učinjena (nepopravljiva)

idemo dalje. moj duhovni put
prepun je magle, to su te zadnje stranice
samo se predat, vidjet svijet kroz oči učitelja
kroz oči Jednog
tamo sam gdje želim biti
tamo sam gdje izvire želja
iza onoga gdje izvire...
disciplina

kroz sve, on vidi
kroz sve, on vodi...

jgd
- 01:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2015., subota


život je san
sad, u kasno poslijepodne
dok sam ležala na prvom katu iznad vreve rive, u polumraku, do dragog
kroz škure plesale su zrake svijetlosti, ovisno o refleksijama susjednih prozora
zvukovi rive doimali su se kao nasnimljeni
kao da je netko iscenirao zvuk rive ljeti
nasnimio ga i pustio ga uz svjetlosne efekte
meni za atmosferu.
odjednom se sve učinilo toliko nestvarno
kao da sanjam, toliko prozračno i suptilno i neuhvatljivo
kao da sanjam.
kao da sanjam svoju životnu priču kakvu ja želim da bude (nesvjesno), kao da su moji problemi
oni koje sam sama izmislila i s kojima sam se odlučila baviti, eto, iz dosade.
jedna poluromantična priča, nedovoljno romantična da bih se prepustila u nju stopostotno, ali dovoljno da bi mi se mozak
uhvatio u istu mrežu u koju se uvijek hvata, izgradio isti scenarij, po stoti put
koji uvijek izgradi jer mu to eto tako iz nekog razloga paše.
a kao da se u taj scenarij sna komplementarno nadogradio scenarij sna od dragog
i odjednom sam zoom-outala iz te kamene sobice
na cijeli dan i sve ljude koje smo sreli i bilo mi je jasno, kristalno jasno
tko što sanja, koliko intenzivno i zašto i kako
i kako svaki oblik bića odgovara njegovom snu (ako to ima smisla)
i kako neka bića sanjaju manje intenzivno, a čini se kao da sanjaju intenzivno
a neka bića se neće probuditi idućih par života, iako se čini da su skroz budni.
moj dragi... sanja.
kao i ja, a ja sam još gora. ironično je što tipkam ovo u trenutku u kojem on doista spava.
ali, nema veze. na ljudima je da sanjaju, na ljudima je da se bude.
i šta je najsmiješnije od svega, kao da nemamo nikakvu vlast nad time da li sanjamo ili da li se budimo
kao da nas san opizdi kad ga najmanje čekaš, i budnost isto
i u to je smiješno
to je - šala
kozmičkih razmjera
a kao da je cijeli taj san opet jedna - igra
koju pak "najbolje" igraju budni. ili barem polubudni
ali to se kuži iznutra. izvana je sve nekako naopako, kontradiktorno.
kao i u slučaju ovih što se čini da ne sanjaju a zapravo su jaaako duboko, u rem fazi.
nevjerojatno, lutke se mijenjaju, kulise se mijenjaju, ali moj san, vjerojatno jako jako jako kratkog trajanja u kozmičkoj perspektivi
toliko jako kratkog da se tema ni ne stigne promijeniti, kao kratka crtica nevjerojatno kratka u mašti usnulog krishne
na planetu punom mlijeka.
a moje buđenje, kao da je vrlo teško.
kao da je jako daleko stanje potpune budnosti, tako mi se čini, dok sagledam cijeli niz slojeva
koji dijeli Mene Sebstvo
i "stvarnost" kroz koju se krećem
toliko uvjetovanja i koncepata, takva složena mreža udica koja me fura lijevo, pa desno
pa imam kao dečka, pa sam kao s njim, pa kao sad tu nešto kemijamo,
a sve ja to sanjam.
eh
san, šala, igra.
ah krishna govinda
jay radha!

- 18:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.06.2015., utorak


om sri bhagavate vasudevaya
haha, došla mi je mantrica u naslovu i guglam ju i prvo što se nadovezuje na nju na google searchu je sri sri ravi shankar... jednom kad si njegov, si njegov, to je nevjerojatno :)
kao majka-velika-ptica te primi pod svoje krilo i to je toliko predivan put. znati da te učitelj prati, čuje, da je uz tebe, da te čuva, voli, odgovara
jedan prekrasan kanal božanske ljubavi koja je uvijek i oduvijek u svemu i u svima
a on ju samo pušta i daje i daje i čuva i nina i obasipa te s njom, stalno, u svemu, kroz sve.
neusporedivo s ikojom srećom na svijetu i koju sam doživjela u životu je sreća duhovnog puta... znači, neusporedivo.
uvijek zaranjaš dublje i nevjerojatan je taj proces spajanja glavice sa srcem
i svega što se digne i svega što otpadne... i imati kroz sve to taj nevjerojatan blagoslov učitelja... sve prolazi, on ostaje...
i vidjela sam ga konačno, teško mi je prepričati uopće to iskustvo i sve što sam prošla kroz njega
nevjerojatnu energiju koja je toliko
ogromna i sveprožimajuća i snažna da ostaneš bez riječi
blizu njega... samo prisjetiti se cijelog tog iskustva i putovanja, koje ću u sjećanju čuvati cijeli život posebno spremljenog u posebno mjesto u srcu i umu i bitku... neopisivo
samo se smiješ, eto, onaj iskonski bebin smijeh, prvi smijeh, prije nego što je ičega bilo
kao da je bio samo božji osmijeh.
to propustiti kroz sebe je neopisivo
ili suze jer si uzdrman na svim razinama, čisto blaženstvo koje je zbroj svih pročišćavajućih emocija koje si ikad imao... ne možeš svojim fizičkim bićem pojmiti da netko (doslovno) sjaji
da netko samom svojom prisutnošću i s tišinom
bez da išta kaže
odgovori na svako tvoje pitanje
i to na način, kao da je odgovor oduvijek bio tu
kao da su odgovorena i pitanja koja ne znaš da si imao...
kao da i ti nosiš u sebi sve što on nosi u sebi
kao da ste vas dvoje jedno
kao da si jedno sa svime što postoji...
on kao da osjeća svaku osobu koja mu dođe kao vlas kose na glavi kojih ima nebrojeno ali ipak osjeti tu jednu kad ju netko povuče i zna točno gdje se nalazi

ne, pokušavam opisati to iskustvo, ali riječi su nedovoljne, riječi su površne, riječi su ograničavajuće
tišina...

nisu potrebne riječi, samo tvoje prisutsvo
je više nego što riječi mogu dati... jako sam baš jako jako jako
blagoslovljena jer sad znam da nikad ništa
neće biti kraj
jer će On uvijek bit tu, Bog
no matter what

om shanti shanti shanti...

- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2015., četvrtak


rođenost pod sretnom zvijezdom
oke, ne znam
moj život je serija ispunjavanja želja
do razine bizarnosti

ja to često ni ne pričam uokolo zato što imam neki glupi strah
da će me ljudi gledat i bit ljubomorni ili si mislit da sam jedna od onih iritantnih
mladih curka koje su rođene sa zlatnim žlicama u ustima tj srebrnim u rukama i nemaju nikakve probleme u životu, mislim nemam
al nije da ih nemam jer ih nemam nego ih nemam jer znam da su sve to blagoslovi (trenutno imam tu svijest)

al da ono. prvo guruji (hvala ti krishna govinda) onda tjedan dana mog najdražeg mjesta na svijetu s dečkom kojeg sam priželjkivala u valovima podsvijesti unazad koliko sam priželjkivala. ne znam ljudi moji, to je raj.
sve je sve ljepše nego što mogu zamisliti i poželjeti (a opet sam nekako ja sve to poželjela) a ovaj
da svako malo trokiram pred lijepim iznenađenjima, nevjerojatno je

ma mislim da je to sve zbog zahvalnosti. pere me ta zahvalnost ko tuš
iznutra cijelo vrijeme se vrti. i onda si na sve WOW
WOW WOW WOW
FOR ME?! WOW
FUCKING... WOW

zahvalnost i poniznost, ljudi moji
to su dva ključa koja te odvedu duboko unutra i ostvare odnos s bogom
koji je ključan :D
u životu
i koji je nešto za čem svi žudimo cijeli faking život a mislimo da će nam nešto izvana ostvariti to
a neće
samo unutra

ko kako isus pokazuje
s jednom rukom na srce to je jer
nam govori samo ako odeš unutra možeš doći k meni
prvo u sebe ljudi
prvo u sebe
najbliže je i
najisplativije

tako želim tipkati još izvješća iz blagoslovljene sapunice mog života i budem. čim obavim~

- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2015., srijeda


san koji oslobađa podsvjesne impulse
prije spavanja se čujem s dragim i pusamo se i srce mi treperi.
zaspem izmilovana iznutra.
sanjam-
jednog lika koji je u faking braku
kojeg uopće ni ne poznajem dobro
da pričamo i da smo blizu jedan drugome
i da se milujemo nosevima
i osjećam se (u snu) kao da bih umrla od emocija da se poljubimo, doslovno je toliko intenzivno
bilo bi *toliko* dobro da se to dogodi da odbijem to napraviti,
(ne zato što smo oboje zauzeti)
i samo zaklopljenih očiju držim svoje lice blizu njegovom.
a susreli smo se tako da sam došla u njegov grad, pred njegov stan, htjela mu pozvoniti,
spičkala se i odlučila ipak da ne, i pobjegla gore po stepenicama, bio je šuškavi tepih
čula njega kak izlazi van, čuo me, pogledao gore i došao
pitala sam ga gdje je žena, rekao je otišla je do pbz bankomata? ok
gledali smo se i pokušala sam objasnit šta radim toliko daleko od doma i zašto sam poremećena u njegovoj zgradi dva kata iznad
nije mu bilo ništa neobično, samo je govorio ma da okej da
i znala sam tad da on osjeća tu nevidljivu povezanost koju ja osjećam
i da mu je sve jasno jer isto kao i ja, pliva u suptilnim emotivnim valovima svijesti.
i to je san
a u međuvremenu sam dobila upute od dragog kako da dođem do njegovog grada,
vratila se doma, čitala ih, namjeravala ić, ali su mi misli u potpunosti bile zaokupljene ovim skoropanepoznatim zauzetim likom.
i tako me isključivo taj san bacio u oslobađanje nekih emocija koje su mi maltene besmislene i koje ne bih mogla priznati da imam, jer... šta?! i za koje naravno da nikad ne bih ništa poduzela.
ma znam i točno otkad su se te emocije otkrile i sakrile pod tepih- od jednog zagrljaja, valjda drugi put da smo se vidjeli u životu, nula prozborenih riječi, čisto iz dobrosusjedskih odnosa, prije zagrljaja ga nisam ni vidjela ispred sebe, a zagrljaj me pogodio odjednom kao oštrica u srce, teško je bilo prozborit išta nakon. ma čudno. nisam naviknuta na te mostovi-okruga-madison osjećaje. što je tužno, jer sam u vezi, valjda bi to trebalo bit to.
i što je onda prevara? pa mi "varamo" samo dok spavamo. i to nismo mi, to se samo vrti. u mozgu. TOTALNO neovisno od nas.
pa to je suludo
ljudski mozak
je sulud.
e sad. naravno da dok gradiš odnos s nekim je to opet nešto drugo, nešto u čemu emocije možda ni nisu glavni faktor.
nego predanost, poštovanje, divljenje, kao da imam 80 godina, kao da sam mlada bila u renesansi.
takav mi se čini stav imam prema vezama. glavno da drži vodu na površini i da se karakterno slažemo. zaljubljenost prođe.
prolazi? jel to zaista tako?
jel to sve što ima?
jel to najbolje što može bit?
teške su veze. nakon što sam izgubila individualnost, opet osjećam kao da iz bunta ju gradim.
jer nema više ničeg. samo ljudske vrijednosti i održivi razvoj.
zar tako brzo?
jesam premlada za srušene ideale?
ili prezrela da ih smatram vrijednima?
- 11:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.03.2015., ponedjeljak


val te nosi, val te poklopi
uff, e. uff.
ne sjećam se momenta u kojem sam prestala pisati. da li je to došlo iznutra? kao reakcija (jer ne stižem imati drugu)?
toliko su intenzivna i toliko se brzo mijenjaju i redaju i mijenjaju i prolaze i dolaze nova, a ova stara ekšli... ostaju visit neko vrijeme.
imam osjećaj da mi se ličnost vrlo slojevito promijenila s krajem prošle godine, i ta nova ličnost se zaljubila na novi način i ostala povrijeđena kao što bi ta nova ličnost bila. a stara ličnost bi vjerojatno imala više tolerancije. razumijevanja.
to su neke od stvari koje sam spustila na pod. nema mile majke više. pomračenje.
to je ta neka faza. ljude do kojih mi je stalo (i dobre ljude) nosim kao kap vode na dlanu, ali svi ostali, nula mrme. a fakat vidim gotovo instantno tko je dobar, a tko je zmija. u pogledu, u osmijehu
to je praksa propuštanja tisuća ljudi kroz svoje prstiće, razmjena energija, dogovora, razgovora, tog iskustva koje mi se urezalo kao vreli žig u mozak. trenutak preskakanja lanca u drugu brzinu. već znamo što se po novom cijeni.
i onda dok ta nova, pametna, suptilnija, izbrušenija ličnost koja brije da vidi točno što se kome odvija u glavi
i koja misli da zna kome treba vjerovati, kome ne
koja je odabrala jednu osobu od njih deset, po svim kriterijima najbolju, da se sljubi s njom (njim) i veže
koja je toliko sigurna u svoj odabir iskonstruirala budućnost temeljenu na zajedničkim interesima (i poslovnu i emocionalnu)
koja je u sebi odlučila poduzeti sve potrebno da se to i održi
koja je pristala na dvadesetpet malih kompromisa putem kojih je djelomično ogulila neke preostale dijelove sebe
(gdje je permakultura? gdje je joga? gdje sam ja? tko sam ja?)
ali hajde, samo mijena stalna jest, panta hrei
kad je TA osoba ostala razočarana
kad se toj osobi srušila budućnost... i kad je opet ostao samo onaj posljednji sloj luka
onaj promatrač koji nema više ništa u rukama
kojem je svako očekivanje, nada i zahtjev prokockan
e, TO je vatra ljudi moji.
to je vatra koja gori u pizdu materinu. a ti plačeš i plačeš a suze kao da su od benzina, sve samo jače gori.

i šta sad? koji je "sljedeći" korak, nakon što te krishna govinda opet izazvao da još jednom promisliš na čemu dižeš temelje
nakon što ti je milosrdno udijelio istinu i očistio sve iluzije koje si gajio u glavi
taj ogroman dar čistoće, to što te toliko očito konstantno pazi
nosi, voli, gladi, šali, priča, upozorava
pokaže ti na stupicu prije nego se popikneš, neku koja
zapravo te tjera da se sagneš na koljena i prođeš ponizan...

nemam pojma. zaključila sam, miran život. back to basics.
uvijek se vratim u te basics.
vidjet ćemo. što voda dalje nanese. vjerujem da će bit ogromno, nezamislivo i nevjerojatno i da će me potpuno zaokupiti.
takvo je razdoblje, burnih poplava
nekad se zaželim suše
i da odmorim na otočiću-oazi
ali ne da krishna
mora me valjda izribat do kraja
prije nego me primi k sebi.

- 10:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se