Zasto u Japanu ne prodaju mlijeko u plasticnim bocama?

Plastika, iako mozda ekoloski neopravdana ipak je poprilicno zastupljena u trgovinama. Kao i svugdje u svijetu, tako i u Japanu je moguce kupiti napitke u plasticnim bocama - od cajeva, vode, gaziranih i negaziranih sokova...
Ipak, za razliku od Sjedinjenih Drzava gdje bih u frizider uvalio pola galona mlijeka u plasticnoj ambalazi, ili mozda Hrvatske gdje sam isto vidjao mlijeko u plasticnim bocama ( mislim da je Dukatovo u nekoj svjetloplavoj boci), u Japanu bas i ne vidim mlijeko u plastici. Ili je kartonska ambalaza, ili staklene boce.



Zakon ovdje kaze da mlijeko moze biti iskljucivo u kartonskoj ambalazi i staklu. Plastika nije navedena, ergo, nije dozvoljena.

Zakon je naime izglasan 1952. godine, i mlijeko je u to vrijeme uglavnom bilo koristeno u bolnicama. Naravno, podlijegalo je strogim higijenskim provjerama.
Isto tako, naravno, nema bas nista nehigijenski u plasticnim bocama ( ukoliko se pravilno puni i odrzava), ali je stvar u tome da u vrijeme izglasavanja zakona u Japanu plasticne boce nisu postojale.
Sad su vremena nesto drugacija, ali ipak se zakon ne mjenja. Ministarstvo zdravstva ima mogucnost ispitivanja ( i promjene) postojeceg zakona ukoliko to zahtjevaju proizvodjaci.
Proizvodjaci za jogurt i mlijeko sa razlicitim okusima su to zahtjevali te su dobili mogucnost punjenja i u plasticnu ambalazu, no navodno, niti jedan proizvodjac obicnog mlijeka to nije trazio.
Zasto nitko nije trazio? Jedan je proizvodjac navodno kazao da bakterije se jako brzo razvijaju u mlijeku, te da moraju upozoravati kupce da nista ne ostavljaju u boci ukoliko piju izravno iz iste, te bocu ne nositi stalno sa sobom (kako je slucaj sa cajem). Problem lezi i u tome da bi promjena postojeceg stanja, odnosno ne samo placanje istrazivanja o (ne)stetnosti plastike, nego i uvodjenje novih tehnologija ipak bio preveliki izdatak koji proizvodjaci mlijeka ipak nisu trenutno spremni platiti.

27.02.2012. u 07:59 | 15 Komentara | Print | # | ^

Zasto u Japanu blagajnici u restoranima na sav glas vicu kad prime "krupnu" novcanicu?

Japanci, restoransko osoblje, i inace, takvog sam dojma, jako vole vikati u restoranima. Samo cekaju prigodan trenutak. Svakog novog gosta ceka vatreno krstenje odmah na ulazu. Gromoglasan uzvik dobrodoslice prvog djelatnika koji vas primjeti ispuni cijeli prostor.
Nakon pocetnog shocka, slijedi novi. Tek nakon sto je izrecitirana dobrodoslica koja para usi, svi ostali djelatnici, u jedan glas ponove isto. Dobrodoslica se cuje iz kuhinje, iz dvorane... uglavnom sa svakog mjesta na kojem se bilo koji ugostiteljski radnik zatekne.

Slicna je situacija i kad se donosi jelo. U manjim, tradicionalnim restoranima u koje volim zalaziti, cesto se kuhar prodere sa nazivom jela, a onaj koji je narucio se javi. Nekad me znalo malo i smetati. Zar bas cijeli restoran mora znati da sam narucio sirovu jetricu ili kamenice?



Kad dodje red na placanje, ode se kod blagajika, pruzi racun i naravno da novce. Ukoliko su novcanice manje nominalne vrijednosti primpredaja vlasnistva nad novcanicom se obavi vrlo diskretno.
Kad dodje novcanica od, recimo, 10.000 yena pocinje pravi show.



Blagajnica, ili blagajnik, iz sveg glasa naglase da je upravo sjela novcanica od 10 tisuca yena - IIIIIIICHIIIIIIII MAAAAANNNNN - EEEENNN HAAAAIRIMASUUUUUUU!!!!!
Svi uposlenici jednako grleno daju do znanja da su culi obavijest. U nekim ekstremnim slucajevima, blagajnica podigne novcanicu s obje ruke, u maniru kapitena osvajaca Lige prvaka kad podigne pokal i ponosno pokazuje na sve strane. I svi uposlenici podignu poglede, zausutave trenutacne radnje posluzivanja ili kuhanja... ili ciscenja, osmotre trofej i nakon sto su glasovno potvrdili - vrate se radnjama koju su netom prije obavljali.

Razloga za ovo glasno najavljivanje ima nekoliko - prema iskustvima japanskih malih ducana, rijetko dodje do zabune pri vracanju ostatka gostu. Iskustvo im isto tako govori da osoba na blagajni "zabunom" nece strpati novcanicu u vlastiti dzep umjesto u blagajnu, a isto tako na minimum se anulira mogucnost da neki zlocesti gost plati sa novcanicom od 1000 yena i kaze - "Platio sam sa 10.000 yena."

Neki lanci "zabunu" i dodatno anuliraju tako sto novcanicu od 10.000 yena odnesu kod managera u straznju sobu i tamo je "razbiju" na manje apoene. To vrate gostu, a on onda plati racun sa novcanicama manje nominalne vrijednosti.

Ovaj je nacin i dodatna preventiva za neke moguce pljackase. Nema smisla riskirati za neki sitnis koji stoji u blagajni. Sve krupno je odmah sigurno i dobro pohranjeno.
Sad, hoce li se neki stranac osjecati kao na licitaciji dok mu se iznad glave mase krupnom novcanicom, zaista je nevazno.

23.02.2012. u 07:03 | 3 Komentara | Print | # | ^

Zasto je u Japanu sortiranje smeca ovisno o mjestu stanovanja?

Upravo sam se maloprije vratio sa "opcine" gdje sam isao produziti osobnu iskaznicu. Za svaki slucaj, u ruke su mi tutnuli pozamasnu knjigu - vodic o tome kako "ugodno zivjeti u tom dijelu grada" (262 stranice).
Naravno ima i dio o korisnosti reciklaze, kao i uputstva kako se sortira kucno smece.
Uza svu ljubav prema prirodi, sortiranje nekad zna biti poprilicno zamorno ili zbunjujuce, jer svaka, nazovimo je tako, "opcina" u Tokyu , a ima ih 23, ima vlastite mehanizme i politiku reciklaze koje se nuzno ne poklapaju.
Uz standardno sortiranje na otpad koji moze i ne moze biti spaljen, sakupljaju se limenke, pet boce, baterije, stiropor, papir, elektronika, veliki otpad itd...itd...
I za svaki pojedini otpad postoji i procedura kako ga u stanu razvrstati, i poslije odloziti.
Plasticne me boce jako nerviraju. Boca, kao takva ide u posebnu vrecicu, cepovi se odlazu u drugu, dok onaj plasticni omot od recimo, Fante, ide u trecu vrecicu. Neke vrecice moraju biti u boji, neke moraju biti prozirne.
Papir se isto tako razvrstava prema vrsti. Dnevne novine idu na jednu hrpu, magazini na drugu, karton na trecu, kutije od mlijeka na cetvrtu i tako u nedogled. Sve mora biti zavezano sa spagicom.



U Japanu je u stvari svako naselje odgovorno za svoje smece. Postoje odredjeni standardi na razini drzave i Vlada daje preporuke, ali na najnizim je lokalnim vlastima, hoce li i kako ce implementirati te preporuke.
Odredjena mjesta imaju nesto bolje pogone za reciklazu od drugih, kao i nesto vise novca (jer reciklaza ipak nije nuzno jeftina). Mnoge bi lokalne vlasti htjele reciklirati bas sve, ali im budzet ne dozvoljava, shodno tome rade i reciklazu koja je u njihovim stvarnim mogucnostima. Dio se spali, dio reciklira, dio se iskoristi za povecavanje teritorija na moru. Spaljivanje je najmanje popularno iako rjesava problem skladistenja, ali su prevelika razmisljanja o stetnim plinovima i zagadivanju atmosfere.

Japanci jako ozbiljno shvacaju reciklazu. Ako bih pogresno reciklirao, vrlo bi me brzo locirali, i naravno prikeljili kaznu. S tim se nije zezati. Zbog recikliranja znaju nadrapati i veliki igraci. Prije nekoliko godina ( 2008.) nekoliko je vodecih japanskih proizvodjaca papira upalo u skandal jer su pogresno tvrdili da papir rade od 50% recikliranog materijala. Naravno, postoci su bili manji. Odmah su poslali isprike, a neki poput predsjednika drugog najjaceg japanskog proizvodjaca papira Nippon Paper, Masatomo Nakamura je posramljen dao i ostavku. Zbog laganja su dosli i na udar i istragu vladina tijela Fair Trade Commission, KMsei Torihiki Iinkai.

22.02.2012. u 06:37 | 1 Komentara | Print | # | ^

Zasto se u Japanu ulica prelazi na "plavo," a ne "zeleno" svjetlo?!?

Koliko god to bilo tesko, svatko tko se usudi uciti japanski jezik, morat ce prihvatiti cinjenicu da su u Japanu svjetla na semaforu crveno, zuto i plavo.
OK. Japanskim je klincima puno lakse, oni su tom nauceni od pocetka. Onim koji ipak nisu Japanci, slijedi dresura!
-Crveno, zuto i zeleno.
-Nije. Ponovi, ali ovaj put ispravno.
-Crveno, zuto i zeleno.
-NE! Nije zeleno nego je plavo.
-Huh?!
-PLAVO JE!
-Razumijem! Plavo je. Svjetla na semaforu su crveno, zuto i zeee...PLAVO!PLAVO!



U stvari, ako netko provede neko duze vrijeme u Japanu, moze primjetiti ( naravno, ukoliko zaista ide za tim) da ono zeleno svjetlo zaista varira u tonalitetima - nema nekog standarda. Ide od zelenog kakvo je npr. u Hrvatskoj do nekih tamnih nijansi koje gotovo preko tirkizne ulaze u plavo.

Japanski National Police Agency, drzi da se zelena vidi u mnostvu tonaliteta i svatko je percipira drugacije, sto je puno manji slucaj sa crvenom i zutom.

Na pocetku su svjetla bila standardizirana i sa prvim postavljenim semaforom u Tokyu, 1930. godine, bilo je izricito napisano da zeleno znaci idi.

Kako i dolikuje. I kako je prema medjunarodnim vozackim standardima. U ostalom, i ja sam polozio vozacki ispit u Tokyu, ali mislim da je na "semaforskom" pitanju, rijec bila o zelenoj. Iako, nisam spreman prihvatiti opkladu.

Japanci i neke druge zelene stvari zovu plavim ( ao ). Zeleno povrce je aona ili ako zelite kupiti Granny smith jabuku trazi se aoringo ili plava jabuka. Zeleno se svjetlo pocelo nazivati aoshingo, iz razloga jer su vec neke druge zelene stvari nazivali plavim, a puno je zgodnije kazati aoshingo nego midorishingo.

Slusajuci glas naroda zakonodavci su u Zakonu o svjetlima iz 1947. godine izbacili midori iz pisanog jezika i uveli ao.
Kad je standardizacija svjetala izmedju razlicitih regija dovrsena 1972. godine podvucena je crta i proizvodjacima semafora je dozvoljeno ubacivati i neke plavicaste note.

Navodno pomaze i daltonistioma - oni imaju problema razluciti crvenu i zelenu, ali sa plavom - tu nema opravdanja.

21.02.2012. u 07:54 | 3 Komentara | Print | # | ^

Zasto u Japanu koriste celicne konzerve za kavu?

Konzerve za napitke, u Japanu, je moguce naci napravljene od dva materijala - celik i aluminij. Aluminij je gotovo iskljucivo rezerviran za pivo ( ili Coca-colu i slicno), dok su celicne konzerve, opet, gotovo iskljucivo rezervirane za kavu.
Razlika izmedju ova dva tipa osjeti se i na dodir. Celicne su konzerve puno cvrsce i teze. Tesko ih je i zdrobiti. Aluminijske su, pak, lagane, i poprilicno se lako zguzvaju u rukama.



Aluminij je izvrstan toplinski vodic, te kao takav idealan za pica koja trebaju biti ohladjena - poput piva. Zbog lagane tezine transport je jeftiniji, a i reciklaza. Dakle, ima jako dosta razloga zasto bi trebalo koristiti aluminij za sve napitke.

Sa druge strane, losa je strana aluminija sto nije dovoljno cvrst. Za karbonizirana pica - poput piva ( ili Coca - cole) je odlican - jer pritisak iz same konzerve na vanjske stijenke daje dodatnu cvrstocu - a to nije slucaj sa nekarboniziranim picima. Ostecenja su u transportu puno veca i to je bio vrlo vazan razlog zbog cega se u povicima ovog nacina punjenja, kava punila iskljucivo u celicne limenke.

Razvojem tehnologija, doslo se i do stupnja kada je i kavu moguce puniti u aluminijske limenke. Uostalom, ima je u bocama sa cepovima, ali osnovni razlog zbog cega se masovno ne ide na aluminij jest sto proizvodjaci drze da to jednostavno ne odgovara marketingu i samom imidzu proizvoda.

Japanci su navikli da im kava bude u celicnim limenkama, a kupci su oni koje se i pita - bez obzira sto su troskovi proizvodnje znacajno veci.

20.02.2012. u 06:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

Zasto je i kako je Valentinovo u Japanu drugacije od ostatka svijeta?

Zasto je drugacije, vjerovatno zbog japanskog loseg razumjevanja zapadnjacke kulture.
U dane pred ovaj praznik, ducani su prepuni poklona za Valentinovo - i pokloni su iskljucivo cokolade. Ukusno zapakirane cokoladice u kutijama u obliku srceka, vjerovatno bi svatko pozelio. Ali svi ih ne mogu dobiti. Oh ne.
Cokoldade su namjenjene iskljucivo muskarcima, i Valentinovo je iskljucivo "muski" praznik - svetkovina koja slavi hedonizam njegovog bozanstva muskarca!



Naime, sredinom tridesetih godina proslog stoljeca, cokoladar Morozoff iz Kobea, dosjetio se dodatno izreklamirati svoj proizvod. Iskljucivo je ciljao na sposobnost potrosnje zenske populacije i ... uspio je.

Uspio je toliko da danas SVE japanske tvrtke koje proizvode cokoladu, POLOVICU GODISNJE PRODAJE ostvare u tjednu prije Valenitinova.
Sad, je li muskarci toliko vole cokoladu, ili zene toliko vole trositi, u ovom je trenutku nevazno. Vazna je ljubav koja se iskazuje cokoladom - a to nije ni najmanje jednostavno.

Postoji nekoliko vrsta cokoladnih darova i oni se razlikuju prema strenutacnom statusu muske osobe.

Giri cokolada sedaje osobama koje se u stvari toliko ni ne voli. Recimo, sefovi ili kolege na poslu ili mozda prijatelji. To je jedna vrsta "obavezne" cokolade. Cho-giri je jos i gore. To je "super-obavezna" cokolada, i daje se muskarcima koje se gotovo i ne podnosi - ali red se zna.
Dobra je stvar da obje vrste nisu skupe i dostupne su u supermarketima.

Tomo cokolada je mali izuzetak, jer ih prijateljice dijele izmedju sebe. Onako, samo prijateljski, bez ikakvih primisli sa strane.

Sad ide prava stvar - koja se zove Honmei cokolada. Ona je puno skuplja, u mnogim slucajevima i rucno radjena, i statusni je simbol. Ona se daje samo onima koje se voli. U onom pravom smislu. Ne kao tatu.



Japan je drustvo poklanjanja, i onima koji su nesto poklonili, red je i pokloniti. Imajuci to na umu, netko se dosjetio da je u redu i da djevojke dobiju neke poklone. Naravno, to je opet palo na pamet nekom slatkisaru koji se specijalizirao za bijele cokolade. U ne tako davnoj proslosti, 1978. godine, zapocela je kampanja za Bijeli dan, dan kada se djevojkama poklanja bijela cokolada. Isto tako im je palo na pamet da pokloni koji se uzvracaju, moraju biti tri puta skuplji od onih koji su primljeni - Bijeli dan je tocno mjesec dana nakon Valentinova - 14. ozujka

14.02.2012. u 05:38 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Veljača 2012 (6)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (4)
Svibanj 2011 (9)
Veljača 2011 (8)
Prosinac 2010 (12)
Studeni 2010 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Japan je drzava bogate tradicije, kulture, iznimnog kulinarstva i, sto je najvaznije, poprilicno nepoznata prosjecnom zapadnjaku, cija se percepcija o ovoj drzavi bazira na poluprovjerenim informacijama u razlicitim tekstovima tabloidnog predznaka ili na nekim, globalno ukrjenjenim stereotipovima. Ovdje bih pokusao demistificirati neke stvari, a isto tako, prenijeti neka saznanja koja sam dobio studirajuci japansku umjetnost, religiju, drustvo i jezik, kao i iskustvo zivljenja u Japanu.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Croatiantraveller.net
Najbolji hrvatski turisticki magazin

Kucanica u Japanu
Vrlo duhovit i odlicno napisan blog dozivljajima Hrvatice u Japanu

Fotografije u blogu

Fotografije u blogu sluze iskljucivo za ilustraciju, i osobno su vlasnistvo pisca ovog bloga.







Free Counters


Get Your Free Counters







Locations of visitors to this page

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se