Iza Istine

18.02.2007., nedjelja

Empatija

Osoba sam koja ima vrlo jaku izrazenu empatiju. Je li to dobro ili lose? Sto je zapravo empatija. Definicija kaze da je to mogucnost otkrivanja, osjecanja i prihvacanja tudih emocija. Moja definicija je jednostavnija: Mogucnost da se stavimo u tude cipele. Ne mislim naravno doslovno, gdje bi ja stigao kada bi pokusao obuci broj 36 ;)

No da se vratimo na temu, zasto ja toliko drzim do empatije, zasto je njegujem u sebi i smatram da je to pozitivnija osobina. Empatija cini dosadan i monoton, egoistican zivot u nama ljepsim. Nerijetko mi se dogodi da gledam obican film i toliko se empatijski povezem sa likom u njemu da me pocne boliti oko srca. Ili kada mi prijatelj laze u oci, nesto petlja a ja zbog empatije ga ne zelim gurnuti u vatru da bi ga raskrinkao i stavio u neugodnu situaciju vec ga samo poslusam i procjenim ima li smisla spustati ga i dokazivati mu da je u krivu...

Empatija je nesto sto je danas vrlo trazeno i u poslu. Zamislite kada sam isao kupovati auto, pa mi dode mlada cura puna entuzijazma i pocne objasnjavati sve karakteristike tog automobila, razleti se da mi pomogne sloziti najbolju financijsku konstrukciju, ma je, znam ja da je placena po proviziji ali vjerujem da nitko tako dobro ne moze glumiti. Ona je zaista htjela meni pomoci. A kada dodem u drugi salon i mlada dama vrti nausnicom, lancicem i broji muhe po salonu dok ja objasnjavam sto zelim a minutu kasnije me pita pitanja na ono sto sam joj vec rekao...sve govori...empatija=0.

Mislim da je i u ljubavi isto. Moram na zalost priznati da je vecina muskaraca i zena danas u vezi vrlo egoisticno i sebi su na daleko prvom mjestu. Naravno da je to u redu na pocetku ali slusajte, kada se razvije prava ljubav, kada ste spremni jedno drugome reci da se volite, pa sta nije predivno i velicanstveno kada jedan drugome ucinite nesto sto vama osobno ne donosi koristi. Kako bi jedna osoba sa kojom sam jucer razgovarao rekla...da ucinite nesto altruisticno ;)

Jer...nismo sami na svijetu, zapravo ima ljudi koji se zasigurno osjecaju sami na svijetu, ali za to su sami krivi, odbijaju sve oko sebe svojim raspolozenjem i egoizmom, cesto mi dobra stara mama kaze: Postoje ljudi koji misle da su Pale sam na svijetu. Moze i Pavle svejedno. Ma neka su, ali pitam ja vas, mogu li takvi ljudi biti sretni?? Prica je odlicna ako ju je netko propustio kada je imao 8-9 godina toplo preporucam..

Njegujte empatiju u sebi, razvijajte ju, ciniti ce zivot ljepsim i vama i ljudima oko vas, slijedeci put kada nekoga zelite napasti, okriviti za nesto, samo se prisjetite ove recenice:

"Kako bi vama bilo da ste tog trenutka u cipelama te osobe."
Trag u beskraju

17.12.2006., nedjelja

Evolucija zivotnih potreba

Danas, prosjecan Europski covjek hranu uzima zdravo za gotovo. Nekada, pred samo nekoliko stotina godina, hrana je bila glavna okupacija ljudskog zivota, glavni cilj. Fizioloska potreba koju je trebalo ispuniti. Danas, prosjecan Europljanin stan ili kucu uzima kao realan i ispunjiv cilj svakog mladog covjeka, nekada je i obicna koliba bilo nesto sto je trebalo graditi svaki dan satima i satima na polju..ili u rudniku...

Ok ispunili smo te svoje osnovne fizioloske potrebe. Svi smo dosli na novu razinu, razinu da kada nesto jednostavno uzimas zdravo za gotovo i svu svoju energiju ulazemo u slijedeci korak. Kada ispunimo te fizioloske potrebe slijedeci je korak potreba za ljubavi i sigurnosti. Potreba da smo voljeni i da volimo, da se ispunimo emocionalno...

Sto mene zabrinjava? To sto gledajuci svijet oko sebe, cini mi se kao da se i to pocelo gledati kao zdravo za gotovo. Kao obicna fizioloska potreba koju ispunjavamo sa kime stignemo misleci da tako gradimo svoju srecu. Danas su se granice pomakle, ego, ambicija i ispunjenje su pocele biti primarne u zivotu svakog covjeka, nemojte me krivo razumijeti, te potrebe su i prije bile prisutne ali kako da covjek razmislja o svom egu i ambicijama kada nema sto za jesti?!

A mozda je ista stvar, kako da covjek razmislja o ambicijama ako nema sredenu potrebu ljubavi. Zato je puno ljudi ljubav pretvorilo u fiziolosku potrebu. Budu sa kim zele, nikome ne daju previse, kako gibo kaze, daju svoje tijelo ali dusu ne..nakrcaju svoj ego misleci da su na taj nacin jako lijepi i privlacni, misleci da zato sto je netko skakao oko njih mjesec dana, da vise vrijede, a ne pomisle da je i ta osoba to radila samo da zadovolji svoju fiziolosku potrebu ljubavi i sexa. A onda odjednom nestane...bez traga..a mi trazimo razloge. A razlozi su jasni samo ih ne zelimo prihvatiti...kako samo dobro razumijemo svoj ego, a tuđi ne...

Naucio sam jednu stvar. Kada nesto imam, kada znam da je to vrijedno, cijeniti cu to i u svakom slucaju pomisliti kako bi bilo da to nemam. Znate, svi vi koji mislite da ste jako sretni i da ste vec postigli puno toga...sa vremenom bi mogli uzeti sve to zdravo za gotovo...ali nemojte...

Jer, pomislite samo na trenutak, kako bi bilo kada bi sve to preko noci izgubili? A mi ljudi jako cesto gubimo ono sto imamo.
Trag u beskraju

08.12.2006., petak

Pleši sa mnom!

Znate, bas nikada nisam volio ples. Uvijek sam gledao druge kako plesu i mislio u sebi kako to nije dovoljno intelektualno, ma zamislite cak sam govorio da me podsjeca to na majmune. Ajme sad me je sram sto sam to ikada rekao. Ali da, znate, mrzio sam ples.

Do danas.

Idem na jedna predavanja i rekao nam je jedan gospodin da moramo napraviti dvije stvari da bi bili sretnije i zadovoljnije osobe. Vise se fizicki kretati i napraviti nesto cega se najvise bojimo u zivotu, jer onda smo spremni na sve. Mislim si ja u sebi; pa dobro zasto ne bi spojio oboje, plesa se uzasavam, a usput se i krecem.

I tako odem ja na tu salsu da vidim sta se to tamo radi. Gledam druge, ajme znate, bas kao u zivotu u svakoj stvari...

"Prvi koraci su najtezi"

...ali ajde ljuljao sam se kao neki pijani brod, sta sad, jednom se zivi ;) I gledam ja, nakon 30 minuta poceo shvacati neke stvari, a onda se opustio i odjednom kao neko iznenadenje poceo sam uzivati! Ajme, tko bi rekao? Matej plese, do danas nezamisliv prizor ;)

Dobro da sada ne filozofiram, poanta je slijedeca. Zapravo imam dvije poante.

Ne treba graditi misljenje o necemu sto nismo probali :)

A drugo, jos bitnije!

Probajte vec sutra uciniti nesto cega se najvise bojite u zivotu! Je li to prestati pusiti, ili je nazvati curu koja vam se svida, ma moze to biti svasta i molim vas napisite mi u komentar jeste li uspjeli i kako se sada osjecate? Jer ja se osjecam savrseno ;)
Trag u beskraju

25.11.2006., subota

Cilj

Ipak ne odlazim to je bio sam trenutak slabosti, idemo dalje.

Ima jedna izreka. Kaze: Nije grijeh pasti. Grijeh je pasti i ne ustati se.

Tu sam napravio veliku pogresku, padao sam sve dublje i dublje kako je vrijeme prolazilo, pokusao se vaditi na silu iz toga, a sve sto je trebalo zapravo napraviti je USTATI SE. Razmisljati racionalno. Razmisljati optimisticno. Danas sam od jedne osobe cuo vrlo dobar primjer.

Jedan tenisac pripremao se za vrlo vazan mec. Najvazniji u njegovoj karijeri. Evo sto je napravio:

1) Dao je sve od sebe, no izgubio je nakon vrlo napornog i dugog meca. Odlucilo je nekoliko loptica.

2) Trazio je razloge u sebi i zakljucio je da je sam kriv, da je los igrac i da nikada nece biti bolji.

3) Prestao je igrati tenis sa konstantnom misli kako je tako najbolje jer on jednostavno nije roden za tenis.


Taj igrac nije razmisljao racionalno, nije bio uporan taj igrac se jednostavno predao...

Evo sto je trebalo napraviti, da bi ostao sretna, zadovoljna i uspjesna osoba:

1) Dati sve od sebe, pa ako se dogodi da je izgubio, malo biti depresivan, mozda par sati, mozda koji dan, onda dignuti glavu...

2) Traziti mjesta da sljedeci puta bude bolji, traziti greske sa ciljem da ih ispravi a ne predbacuje krivnju.

3) Nastaviti igrati tenis sa konstantnom misli da uvijek moze biti bolji i da hoce biti bolji.


Zato, sada se ustajem jer sto god mi se lose dogodilo, prihvatiti cu to, prihvatiti cu posljedice, ali necu odustati, biti cu uporan i ici dalje, vjerovati u ono u sto sam oduvijek vjerovao, optimizam, srecu i naravno ljubav. Svijet je prepun dobrih ljudi i zaliti sa jednom osobom koju smo izgubili apsolutno nema smisla.

Zapamtite! Nije grijeh pasti. Grijeh je pasti i ne ustati se!

Trag u beskraju

04.11.2006., subota

Čekajući neki svoj let....

Hodam kroz grad i razmisljam si...svi ti ljudi. Gledam, neke sam mozda vec i sreo a da niti ne znam. Sa nekima sam se mozda mimoisao prije 15 godina negdje u trgovini cipela. Neke sam mozda i znao, mozda sam sa njima isao u vrtic ali ne sjecam ih se. A neke....neke cu mozda tek upoznati, neki ce mozda biti najveci dio mog zivota, a neki su mozda to vec i bili. Smjesno je to, godina izgleda tako kratko a opet se u vise godina toliko toga promjeni...

A zivot samo ide i ide i ne staje....

Valjda to i je ljepota zivota, to iscekivanje nekoga tko ce nam iz temelja promjeniti zivot, nekoga koga smo vec negdje vidjeli, ali nesto u svemiru nije htjelo da se tada upoznamo. Tko zna sto li nosi buducnost, uvijek smo svi puni planova i zelja, a opet...sutra uvijek nekako bude drugacije od predvidenog. Mozda za godinu dana ostanem isti kao danas. Mozda...mozda za godinu dana budem mrtav. A mozda za godinu dana budem imao obitelj i dijete? Je li bas sve u nasoj moci. Je li dovoljno nesto onako cvrsto zeljeti. Sjecam se te jedne recenice koju mi je jednom davno procitala jedna osoba, kaze "Ako nesto zaista zelimo, cijeli svijet ce se urotiti da to i ostvarimo". No je li to istina jer ne znam...zaista ne znam....

Je li sami krojimo svoju sudbinu. Je li sve samo stvar srece kao bacanje novčića gledajuci na koju ce stranu pasti. Je li zaista netko upravlja nama kao lutkama. A mozda je sve samo neki san, samo san...pa smo mozda samo necija bajka prije spavanja...

I da, hodam kroz grad i razmisljam si...svi ti ljudi.

Znam, neki su mozda ubojice. Neki su mozda anonimno dali svu svoju imovinu za napustenu djecu. Netko medu njima je mozda osoba koja ce zavrsiti moj zivot, mozda osoba koja ce ga zapoceti. Moram li prihvatiti da je to tako i da drugacije ne moze biti, moram li jednostavno prihvatiti to nesto sto pokrece svijet...?

Nesto...nesto sto ako pokusam mijenjati bjezi jos vise i dalje...nesto sto ako pustim odlazi jos vise i dalje...nesto sto nikada ne ostaje...

Am I ready for this?
Did I think I would be?
Can I see the future?
No, I can't see.


Mozda je sada negdje. Mozda place. Mozda se smije. Mozda spava i sniva san o meni. O zivote pa sto cekas, neces trajati vjecno....?

And oh, my dreams,
It's never quiet as it seems,
'Cause you're a dream to me,
Dream to me.



Dođi.....
Trag u beskraju

23.10.2006., ponedjeljak

November Rain...

Inace ime mi je Matej. A ovaj post najbolje ide uz November Rain, jos samo 7 dana i doci ce ta kisa...

Koji sam ja naivac. Uvijek u svakome vidim ono najbolje, u svacemu vidim ono najbolje, od ljudi oko sebe radim andele, sve zlo sto mi ucine ili kazu namjerno ignoriram, zelim ne cuti, zelim ne vjerovati, zelim zivjeti u svijetu bajki koji ne postoji.

A sto sad uciniti kada shvatim koliko sam naivan oduvijek bio, kada shvatim da je sve jedna velika varka, da vjerujem u srecu, ljubav, prijateljstvo koje ne postoji, pisem ovdje postove kako vjerujem u ovo ono, a svaki dan saznam da nista od toga zapravo nije istina, saznam da se svijet ipak vrti na jedan ruzniji nacin, a htio sam osobu sa kojom cu se zatvoriti u jedan svijet maste, jedan svijet koji ce dati otopor svim ruznim stvarima oko nas, svijet koji ce me provesti kroz ovaj zivot na onaj nacin na koji sam oduvijek zelio. A sada, treba uzeti lopatu u ruke, pocistiti ostatke i ici dalje....a dokle? Do nikuda jer opet je sve isto, jer svi ljudi imaju ono nesto u sebi, nesto egoisticno, nesto sto ih koči da ikada udu u svijet bajke o kojem ja sanjam.

Uvijek sam sve prihvacao srcu, izvana tako hladan i jak, a unutra mali medo pliva u suzama, pokusavao sam se nositi sa ovim svijetom a iz dana u dan gubim bitku i gubim snagu. Kazu da muski ne placu, ja sam se isplakao za sve muskarce onda, nije me sram, bas me briga sta kazu "muskarcine", neki mi u facu kazu da su veci muskarci od mene zbog toga, ajde bas bih volio vidjeti to, placem i nije me briga sta drugi o tome misle, patim i bolje je tako nego da nikada ne osjetim neke stvari koje su drugima potpuno strane...

Do you need some time...on your own
Do you need some time...all alone
Everybody needs some time...on their own
Don't you know you need some time...all alone


Naci mali komadic nade, mali komadic nade u duginim bojama koji se skriva u najudaljenijem kutku svemira. Nada u bolje sutra, nada da ce ipak naici osoba koja vjeruje jos uvijek u sve ono sto moje srce vjeruje. Koja jos uvijek nije razocarana svijetom i ljudima u njoj, koja vjeruje da sa nekime ipak moze biti sretna do kraja zivota.

Netko tko ce mi dati ruku na tom putu, netko tko ce me uspavati, pa da u njenom zagrljaju odsanjam ovaj zivot, da mi smrt bude kao budenje iz sna, netko tko ce sa mnom letiti kroz zvjezdanu prasinu, netko tko ce se osmjehnuti drugima kada joj kazu da ljubav ne postoji...

NETKO TKO CE BITI JEDNAKO NAIVAN KAO I JA.


Trag u beskraju

17.10.2006., utorak

Samo kratko

Naucio sam istinu o dvije izreke koje sam cuo iz usta Tom Hanksa:

"Life is like a box of chocolate, you never know what you gonna get."

"You just have to keep on breathing. U never know what the tide might bring tomorrow."


Daju mi snagu da i sutra udahnem novi zrak...tko zna sto sutra donosi. I poseban pozdrav osobi koja je vrlo daleko a uvijek je tu da mi pomogne da prebrodim sve teske trenutke. Hvala ti :) Danas daljina zaista nije bitna.
Trag u beskraju

12.10.2006., četvrtak

Zivot sa osmjehom

Zanimljivo je to kako me ljudi oko mene uvijek plase sa buducnosti, znate, pocelo je to jos dok sam bio jako malen, kada su mi u vrticu govorili, "igraj se ti maleni, jos dok mozes, kad krenes u osnovnu skolu nece ti biti tako veselo". Ok, eto krenuo ja u osnovnu skolu, prolazio sa 5, ekipa bila dobra sve odlicno, onda sam se selio u drugu skolu u 5. razredu pa su govorili "ajme, sad ce ti biti tesko prilagoditi se u novoj skoli u 5. razredu, sve novi ucenici, novi predmeti, novi sistem jer sada je svaki predmet poseban profa"..blabla i eto ja prosao od 5 do 8 bez problema sve bilo odlicno, ekipa super, ja sretan.

Onda sam se upisivao u gimnaziju, pa su me plasili kako je to jako tesko, kako necu imati vremena za nista, kako cu se namuciti totalno tamo, pa zaista i jesam, nisam imao neke bajne ocjene ali sam ju prosao, ekipa mi je bila najbolja ikad u zivotu tada, provodio sam u to vrijeme najljepse vikende, pilo se je, zajebancija, kazu najbolje doba u zivotu. A mene su svi tako plasili kako ce to biti JAKO tesko.

Onda sam isao u USA raditi, to su svi govorili kako ce biti strasno, kako necu izdrzati, kako ce mi to na kraju ispasti lose iskustvo i priznajem bilo je tesko, bilo je suza, ali dojam je odlican, sretan sam sto sam bio u svakom trenutku, uvijek sam gledao pozitivno na to, gledao sam pozitivno i na posao i zivciranje zbog drugih ljudi, jednostavno nisam zelio odrasti tek tako.

Tu je bio i fakultet, bilo je tesko ali i tome je kraj, na kraju krajeva sve je to napravljeno za ljude a ja sam covjek pa zasto onda svima govoriti kako je nesto nemoguce, tesko, depresivno i blabla. Odmah pumpati pesimizam bez razloga...u mlade ljude.

Nakon toga govorili su mi "vidjet ces kad pocnes raditi, to je tezak i drugaciji zivot, nemas vremena za sebe, nemas vremena za nista, svi ljudi u poslovnom svijetu su ti zlocesti i egoisticni". I eto poceo raditi i uopce nije tako, ne zato sto imam neki zanimljiv posao, ma ne, vecina ljudi bi i dalje gunđali da rade tako nesto, nego zato jer jednostavno zelim vidjeti sve pozitivno i dobro u ljudima oko sebe, u svojoj buducnosti i nitko me ne moze uvjeriti u suprotno.

Sada mi kazu, "vidjet ces za nekoliko godina, kada ti sve postane dosadna rutina, kada dobijes djecu, vidjet ces kako ce ti onda biti jako jako tesko".

E pa, znate sta, zivi bili pa vidjeli. Zivot je stvoren za ljude, onaj koji se smjeska, smjeskati ce se u dobru i u zlu, onaj koji je mrzovoljan, biti ce takav u dobru i u zlu. Takvi smo kakvi smo, a mene bacite u kakav god posao zelite, ali osmjeh sa lica nitko mi ne moze oduzeti.

Veliki pozdrav svima i zao mi je sto ne ostavljam puno komentara, nisam puno na internetu, trenutno sam u fazi kada ne mogu puno biti doma, zovu me daljine :) ali sada ce zima, zahladiti, sigurno ce onda biti i vise postova i komentara ;)
Trag u beskraju

05.10.2006., četvrtak

Vjecni zivot

Eto ljudi su sve blizi i ovome, ne govorim samo o tome da prosjek zivota raste iz godine u godinu zbog napretka medicine, ovdje govorim i o genetici, trazenjem lijekova protiv raka i zamrzavanjem ljudi u svrhu ozivljavanja jednoga dana. Ako pocnemo zivjeti vjecno, sto ce biti sa dusama :))? Nece ih vise biti?

Naravno sve osobe sa kojima sam pricao o tome su rekle da je to glupo i da tako nebi trebalo biti, no iako vecina nas tako razmislja danas, tko zna sto bi se dogodilo sutra kada to stvarno bude moguce. Ono sto ljudi najvise vole u zivotu su oni sami, dakle vlastiti ego, a ako izaberemo smrt umjesto zivota jesmo li onda ucinili nesto protiv sebe?

Medicina vrtoglavo napreduje, gotovo je sigurno da ce se do vjecnoga zivota doci, hoce li to biti za 50, 100 ili 500 godina ne znam , ali dogoditi ce se, a onda ce se pojaviti milijun pitanja o moralu i etici, je li to protiv prirode, je li to protiv vjere, je li to prihvatljivo blabla, bla? Bla...

A kamo cemo se onda svi smjestiti ako nitko ne umire, hocemo li naseliti ostale zvijezde i planete, hocemo li u zivotopisu imati iskustvo od 500 godina u svakom poslu, hocemo li imati 450 djece, hocemo li ici na marendu sa svojom prapraprapraprabakom koja ima 25 godina? Mozda se sve jednostavno produzi, naprimjer ako je do najblize zvijezde putovanje par stotina godina, isti ljudi ce tamo otici, biti par tisuca godina, sagraditi civilizaciju a onda ce uzeti godisnji odmor parsto godina da odu na putovanje do zemlje.

A sto ako zivimo beskonacno, a sto ako nas zaista uspiju ukskrsnuti, citao sam jednu knjigu, zove se Hyperion, tamo je jedna od metoda putovanja svemirom iznad svjetlosne brzine gdje ljudi unutra umiru od ubrzanja i pretvore se u erm...u juhu. Ali imaju u sebi neki križ koji u sebi ima tehnologiju da ih uskrsne. Teoretski ovo je sve moguce, zaista, ja sam realan i ovo jest moguce, odnosno biti ce moguce jednoga dana.

A mozda, mozda se nista od toga nece dogoditi jer cemo prije svega toga sami sebe unistiti.

Eto toliko pitanja, a tko zna hocu li ikada znati odgovore, mogu samo mastati, razmisljati i zaviditi mojoj djeci, unucima i dalje...sto ce biti dio onoga sto ja necu...

Reci cu vam iskreno. Da je vjecni zivot izbor, rekao bih da. Volim zivjeti, strah me smrti i rekao bih jedno veliko DA.
Trag u beskraju

02.10.2006., ponedjeljak

Zašto živjeti punim plućima?

Cesto smo mi ljudi nesretni pa ulazimo u neka depresivna stanja gdje nam nista na svijetu nema smisla i pozelimo da uopce nismo zivi. Tada je najbolje jednostavno ici spavati i cekati drugi dan koji ce vjerovatno biti bolji. Ili, mozda je ipak bolje malo razmisliti o nasem zivotu i pronaci na svoj nacin pravi motiv da uzivamo u sutra i prekosutra..

*Vjerujete u sudbinu? Sanjar ste? Blago vama, jer vi imate najbolje osnove da budete sretni. Vama je sve lose sto vam se dogodi stvar sudbine, prihvacate to kao dio zivota. Vi plovite zivotom poput djeteta svojim mislima kada mu baka uz kamin prica pricu o patuljcima i vilenjacima. Sutra vam je samo novi dan za nove pobjede, nove sudbine i nove zapise u zvijezdama. Budite sretni sto ste takvi!

*Vjerujete u Boga ili mozda Bogove? Vjerujete u posmrtni zivot, mozda reinkarnaciju? Vi ste jako sretni, iz dana u dan zivite sa saznanjem da je ovaj zivot samo priprema za onaj slijedeci, vas nista ne moze zastrasiti jer ovaj zivot vama je samo pocetak. Molitva vam umiruje savjest, daje vam utjehu, nadu, srecu da iz dana u dan pronalazite puteve uma kojima su neki drugi ljudi vec putovali. Budite sretni sto ste takvi!

*Realist ste totalni, formulama izracunavate tko ste i sto ste, znate da ste jedinstveni, da vas je mala vjerojatnost nagradila da ste zivi i da imate um da budete svjesni sebe. Koliko je sansa da nastane zivot bas na Zemlji, bas takakav kakav jest, kolika je sansa da se bas vasi roditelji sretnu, da bas taj spermij ude u jajnu stanicu, da su sve okolnosti vaseg djetinjstva bas takve da nastanete vi danas takvi kakvi jeste. Zahvalni ste sto vam se dogodila takva sreca, budite sretni sto ste takvi!

*Ljubav vam je smisao svega, prepustate se strasti, dodiru, osjecajima, za vas nije bitno je li zivot jedan jedini ili ne, za vas je bitno samo da od danas do sutra zivot zivite sa osobom koju volite i sa osobom sa kojom sve dijelite. Vi ste vjecni romanticar, najbolje se osjecate u zabavama za dvoje, za vas pesimizam ne postoji jer ljubav je tolika jaka da gazi sve pred sobom, sve ono negativno oko vas. Budite sretni sto ste takvi!

Zakljucak: Nije bitno sto mislite, sto vjerujete, koje su vase vrijednosti. Bitno je da ste ovdje, da ste zivi, da nadete svoju nadu i utjehu, da zivite zivot punim plucima, jer bio on samo jedan jedini ili ne, treba ga zivjeti sa sto vecom srecom i cijeniti cinjenicu sto ste tu medu svima nama ostalima. Bio on jedan jedini ili ne, mozete ga napustiti sa osmjehom na licu, jer shvatili ste koliko ste sretni sto ste zivi.

U kojoj god ste skupini, tolerirajte one druge, jer svi mi trazimo najbolji put za nas u zivotu. Svi mi imamo razlicite puteve. Nekada...ponekad....na putu sretnemo nekoga tko ipak zeli dio proputovati sa nama...
Trag u beskraju

25.09.2006., ponedjeljak

Osamostaljenje

Bas sam razmisljao kako mi Hrvati zapravo jako dugo ostajemo sa roditeljima. Prosjecan amerikanac napustiti ce svoj dom sa oko 18 godina, najcesce zive sa cimerima, preko ljeta rade razne poslove da si plate dio studija, a stan im placaju roditelji. Dobro kod nas ima takvih slucajeva kada ljudi iz jednog grada studiraju u drugom, tako su u Rijeci vecina Zadrana i Istrijana cimeri u nekakvim stanovima no dobro...cinjenica je da nas vecina ostane sa roditeljima dugo dugo, pogotovo ako idemo na fakultet.

Razlozi tome vjerovatno su i financije, ipak je kod nas standard "malo" losiji pa je tesko tek tako placati djetetu najam sa 18 godina a isto tako je tesko studirati i raditi u isto vrijeme, ne kazem da je nemoguce ali u prosjeku malo ih ostane na studiju. Druga stvar je i pronalazak posla jer u zapadnim zemljama svaki klinjo dobije posao kojim vise zaraduje nego nasi odrasli ljudi u hrvatskoj, sto je tuzno ali eto sta je tu je.

No ima li tu jos nekih razloga osim tih materijalnih? Jesu li Hrvati jednostavno vise vezani za svoje roditelje bas kao i Talijani? Je li to i strah od odgovornosti, strah da smo prepusteni sami sebi? To je dobro pitanje jer mislim da u nasem mentalitetu ima i toga. Ovako ljude koje znam, naravno ne svi ali vecina njih, od doma odlaze izmedu 25-30 godine sto su dosta visoke godine zapravo...

Ima tu jos nesto, a to je, kakvi su danas zapravo muskarci? Cure od 20-25 godina obicno traze nesto starije muskarce koji su barem blizu tridesete ili nesto preko, ne samo radi novaca i situiranosti, dakle stan auto i sta vec uz to ide, vec i zato jer su ti muskarci zreliji (naravno ne svi, ja uvijek govorim u prosjeku), te spremniji za osnivanje obitelji, djecu itd..jer vec i vrapci na krovu znaju da zene puno prije sazriju iako je i to cesto diskutabilno.

Granice se lagano pomicu, zene sve kasnije imaju djecu, ljudi se sve kasnije vjencaju, ja sam isto nekako na strani toga jer nezreli brakovi najcesce ili zavrse ili su jako nesretni. Koje su to godine najbolje za odrasti, je li to 25, 30, 35? Hoce li se taj broj i dalje dizati u nedogled, hoce li se trendovi ipak promjeniti? Toliko pitanja...

Na kraju, ipak mislim da je najbitniji faktor osobnost svake pojedine osobe, jer netko moze sa 20 godina biti spremniji na zivot nego netko od 35, vidio sam jako puno takvih slucajeva, valjda jednostavno treba pratiti srce i razum, slusati savjete drugih i napraviti po svom, ali najbitnije je da se nigdje ne zurimo samo zato jer zivot ide...

U žurbi...vrlo cesto mozemo napraviti gresku zivota...
Trag u beskraju

22.09.2006., petak

Agresija nad ženama

Jedno zivo bice moze drugom zivom bicu raditi agresiju samo iz slijedecih razloga:
1. Agresija predatora. Npr. Gepard i antilopa. Za hranu.
2. Dvoje muskih primjeraka u borbi za jednog zenskog primjerka.
3. Agresija od straha, npr. ugriz zmije kada stanemo na nju.
4. Agresija protiv iritiranja; konstantno stvaranje frustracije koja osobu cini agresivnom. Npr. komarac.
5. Teritorijalna agresija, borba oko teritorija (npr. Slovenija i Hrvatska)
6. Agresija za obranu djeteta, "maternal agression"
7. Agresija zbog postizanja odredenog misaonog cilja-odnosi se na ljude pretpostavljam...

Eto, ako ste primjetili sve ovo se vise manje odnosi i na zivotinje i na covjeka. Mislim da o ljudskom ponasanju puno mozemo nauciti proucavajuci jednostavnije ponasanje odredenih zivotinjskih skupina, da ne nabrajam mislim da svi znamo o cemu je rijec.

Ono sto mene posebno zanima je agresija muskaraca nad zenama. U velikoj vecini slucajeva muskarci su barem duplo jaci od zena, u stanju su svladati i zlostavljati zene sa manjim fizickim naporima. Muskarac koji udari zenu, za mene nije muskarac. On je lignja. Kukavica, slabic, kompleksirani kreten koji lijeci svoje komplekse demonstrirajuci svoju "snagu" na slabijem bicu. Sa druge strane, niti zene ne bi trebale udarati muskarce, medutim to mogu tolerirati jer zaista nije bolno dobiti pljusku od prosjecno građene cure.

U koju od ovih 7 skupina spada agresija muskarca prema zeni? U 7. skupinu. Radi se o kontroli. Muskarci misle da nasiljem nad zenama postizu kontrolu nad njima, najcesce su zene te koje pobjede sa jezikom i onda lignje od nemoci pocnu mahati rukama.

Naravno nisu svi muskarci takvi, medutim brojke anketa su porazavajuce....pocnem se jako plasiti;

6-12% zena zlostavljane su barem jednom unutar godine.
20-30% zena zlostavljane su barem jednom u zivotu.
50% samoubojstva zena produkt su nasilja nad njima.

Ovo su podaci od SAD-a, no mislim da je opravdana sumnja da je u hrvatskoj situacija jos gora sa obzirom na slabu zastitu zenskih prava, spore pravde, posljedice rata u hrvatskoj...

Kako u hrvatskoj kazna za silovanje moze biti manje od 5g dok je u SAD-u to jedna od najvisih kazni u kretnji od 20g do dozivotnog zatvora?
Kako ih se nakon toga moze pustiti na ulicu kada je samo pitanje vremena kada ce ponoviti taj zlocin i unistiti psihu ili zivot jos jednog anđela kojem je najbrzi put do kuce kroz lokalni park?
Zelite znati sto bi ja ucinio takvim ljudima? Ne, nisam za smrtnu kaznu, ja bi ih jednostavno kastrirao i pustio da mirno hodaju ulicama, bilo bi lakse njima i cure bi bile sigurne.

Za sada mi se jos nije dogodilo, ali ako ikada, ikada vidim na ulici nekog stranog decka kako udara neku curu....mislim da necu mirno proci i ignorirati to...Bijes ce biti veliki a ja cu upotrijebiti isto 7. agresiju ali sa drukcijim ciljem - ciljem da se zastiti ono sto je najljepse na ovom svijetu - žena.
Trag u beskraju

19.09.2006., utorak

Dobro i Zlo

Sto je to zapravo dobro? Moze li se taj pojam usporediti sa moralom? Na neki nacin i moze.

Ali stvarno, mi ljudi tako volimo komplicirati, a mozda je dobrota zaista nesto jednostavno. Kada ti se ukaze prilika da nesto ucinis, u barem 99% slucajeva odmah ces znati je li to dobro ili nije. Ne dobro za tebe, vec dobro prema svima. Zato, mislim da ova izreka govori bas sve:

"Ne cini drugima ono sto ne zelis da drugi cine tebi"

Magicna izreka. Znam da je to nerealno ocekivati ali zamislite samo na trenutak da se svi drze ove izreke. Mislim da ljudi vise ne bi trebali sanjati o raju jer zivjeli bi u istom. Mjesto gdje se druga osoba i drugi ego postuje kao i svoj vlastiti. Bas sam sanjar zar ne?

Pa, mozda zvucim kao komunist ali ne radi se o jednakosti osoba, da smo svi isti, radi se o postivanju razlicitosti jedan drugoga. Zato toliko prezirem rasizam, nacionalizam i sva moguca grupiranja u skupine sa razlogom da se bore protiv drugih skupina. Kao copori divljih pasa. Tri metra granice lijevo ili desno, zbog nacionalnog ponosa. Rastuzuje me to..

Ipak postoji i druga strana medalje. Naime ako se pocnemo ponasati tako idealisticki vec sada, kada svijet nije spreman na to, onda ce nas svi iskoristavati, zgaziti i ostati cemo lezati na podu od udaraca. Potrebno je dakle naci mjeru da smo dobri prema drugima ali da pri tome ne stetimo niti sebi. I to je ta idealna formula.

U danasnjem svijetu, ne vjerujem da netko moze biti savrseno dobar. Medutim, nadam se da ce se to u buducnosti promjeniti. Da ce znanje i tolerancija pobijediti, da ce se radati sve vise ljudi poput nas, jer znam, ima nas puno, samo jos nismo dovoljno glasni. Mi, ljudi koji vjerujemo u dobro, tek smo poceli...put da postanemo djeca svemira...

A do tada, najvise sto mogu napraviti je da pokazem dobro svojim bliznjima, da u svojoj buducoj obitelji izgradim obitelj ljubavi i tolerancije, te da svoju vlastitu djecu naucim nove puteve kojim ce ljudi krenuti...

Mozda se to cini malo, ali korak po korak...polako...korak po korak...
Trag u beskraju

17.09.2006., nedjelja

Znanje, sloboda, ljubav...

Evo malo sam promjenio slikicu, ljeto je gotovo, slika nije nista predivno no htio sam staviti malo simbolike na svoj blog pa tako djecak koji sjedi i pokazuje prstom na zvjezdano nebo trazi znanje, trazi uvijek korak dalje u istrazivanju svijeta oko nas...Ptica koja leti oznacava slobodu, nesto bez cega sve ostalo nije moguce, ovdje ne mislim samo na fizicku slobodu, vec i slobodu uma...Na kraju zaljubljeni par...svaka rijec je suvisna...

Znanje, sloboda, ljubav najbolje opisuje mene kao osobu, uvijek znatizeljan, uvijek u potrazi za istinama...Nikada mi nista nije glupo cuti, nikada mi nova znanja nisu dosadna, zapravo se sa svakom upijenom rijeci osjecam bogatijim i ispunjenijim. Ponekad pogrijesim, krivo razmisljam, no stalno me nove knjige i novi ljudi vracaju na pravi put, bas kao i vi dragi blogeri...

Slobodu sam uvijek cijenio, nikada nisam pokusao oduzeti istu drugoj osobi. Priznajem, znam biti ljubomoran, no sloboda drugog vrijedi mi isto kao i vlastita sloboda, bas kao sto sam i u zadnjem postu pisao, svi bi mi trebali shvatiti sto znaci biti ptica. Ako ne na ovom svijetu gdje smo toliko ograniceni, ali u vlastitom umu...mozemo postici beskrajnu slobodu.

Ljubav...ja bez nje ne mogu, znam kako nastaje, znam sto je to, no sa tim saznanjima postala mi je samo slađa i draža, bez ljubavi ne zelim zivjeti i to mi je podloga za bilo kakav unutarnji mir i srecu.

Hvala svima sto ste tu...
Trag u beskraju

16.09.2006., subota

Ptica

Znate, ptice se ne mogu vezati uz ljude. Mozete ih drzati u kavezu godinama, hraniti, maziti, paziti, cistiti ih, davati im svu ljubav koju mozete dati, ali ako otvorite kavez ona ce jednostavno odletjeti. Takve su ptice da..

Mi, odrasli ljudi mislimo da su takve ptice glupe jer kada izadu iz kaveza, odlete u slobodu, krenu nekim svojim putima na jug, pa opet preko ljeta na sjever...riskiraju vlastiti zivot, mozda ce umrijeti od gladi, mozda od bolesti, mozda ce se smrznuti, mozda ce ih zgaziti avion, ali ne, one i dalje zele slobodu i zele letjeti kako im je priroda odredila.

Jednom davno imao sam takvu pticu. Kanarinac. Po cijele je dane pjevao, veselio me, skakutao po kavezu, imao sam osjecaj kao da mi nesto prica. No nisam pokusao razumijeti, meni je taj kanarinac ipak bio samo za zabavu, tek tako da mi bude tu kada sam lose volje, da mi ispuni slobodno vrijeme.

No, jednoga dana kanarinac se razbolio. Poceo se ponasati cudno, bespomicno je stajao na podu od krletke i gledao ispred sebe suteci. Plakao sam danima, gledajuci kako polako umire, a nista nisam mogao uciniti, kanarinac je odlucio umrijeti. Kanarinac je odlucio otici u svoju slobodu na jos jedini nacin na koji je mogao.

Gledao sam kroz prozor razmisljajuci; mozda sam ga trebao pustiti u slobodu. Mozda bi ga pojeo nekakav orao, mozda bi otisao preblizu suncu pa bi izgorio. Ali barem bi osjetio slobodu. Osjetio bi ono za sto je stvoren. Poceo sam se pitati...

Je li mu bolje nekoliko godina u kavezu ali na sigurnom? Ili nekoliko minuta na slobodi...?


Trag u beskraju

11.09.2006., ponedjeljak

Monogamija ili poligamija

Mozemo li cijeli zivot provesti sa samo jednom osobom? Mozemo li osjecati ljubav do zadnjega dana nasega zivota? Ja sam jos dosta mlad, sigurno ce neki od vas bolje znati odgovor na ova pitanja, medutim smatram da je isto tako ogromna razlika od osobe do osobe.

Jesu li bolje proveli zivot ljudi poput Casanove, koji se zaljubljivao u stotine zena tokom zivota, ili je pak veca sreca onih koji su se nasli u jednoj osobi, jednom braku, jednoj ljubavi. Osobno, volio bih da je ovo drugo, ali pocinjem se bojati da je to zapravo rijetkost...zapravo bojim se da sam jedan od rijetkih koji tako misle. Pojasniti cu.

Kazu da su u povijesti ljudi uglavnom bili sa vise partnera u zivotu, bas kao i zivotinje. Rijetke su zivotinje koje zive sa jednom jedinkom suprotnog spola cijeli svoj zivotni vijek ali ima ih. Vecina ptica naprimjer. Nadalje, mozda zvuci kontradiktorno, medutim monogamne zivotinje imaju vece testise nego poligamne, da li se to odnosi i na ljude pa zapravo monogamni partneri se lakse kontroliraju jer imaju vece testise, to procjenite sami, nemam dokaza.

Cesto volimo reci da na svijetu ima tri vrste zivota. Zivotinje, biljke i ljudi. Pa ako se vec ne smatramo zivotinjama onda bi trebali biti iznad njih i socijalni nacin zivota kakav mi imamo trebao bi nametnuti monogamiju, jer biti poput lava i sexati sve sto se nade na putu je prilicno zivotinjski zar ne. Sad cu ispasti jako konzervativan medutim nisam ovdje da propagiram crkvu, ovdje sam da propagiram iskrenu ljubav i jedinstvo dvije osobe cijeli zivot.

Koji je zapravo kljuc uspjeha? PRIJATELJSTVO. Naravno tu je jos bezbroj drugih faktora, no prijateljstvo ce vas drzati uz istu osobu cijeli zivot. Prijateljstvo je kljuc do prave ljubavi. Sa godinama starimo, sexualni naboj kod vecine slabi, tijelo vise nije toliko privlacno za oko, a onda nastupa ono najjace sto imamo. Prijateljstvo. Nazalost vecina njih u mladosti bude sa nekom osobom samo radi fizicke privlacnosti i sexa, pa kasnije zalaze u nesretne brakove, gdje su dvoje ljudi skupa samo radi djece, uzajamnog interesa i slicno. Zavrse jako nesretni.

Dolazi do prevare, nas ego prevlada i potpuno zaboravimo koliko cemo povrijediti osobu koju volimo, prepustimo se nagonu, prepustimo se uzitku koji obicno traje vrlo kratko, i u tome izgubimo samog sebe, lutajuci u vlastitom mraku podsvijesti i osjecaja krivnje. Bitna je kontrola, znati upravljati svojim nagonima, bitno je suosjecati sa voljenom osobom i ne povrijediti je, bitno je biti pravi prijatelj.

Monogamija ili poligamija...nazalost, mislim da u nasem drustvu prevladava poligamija, ali ona tajna. Svi nesto skrivaju, puni su tajni, iskoristavaju svoju slobodu za vlastiti nagon. Da ponovim, nisam religiozan, ne vjerujem u nesto sto je nametnuto, medutim moje misljenje je da do vlastite srece najbolji put je prijateljstvo, ljubav i postovanje i vjernost dvije osobe do kraja zivota. Cak i ako nam zivotinjski nagon govori drugacije. Mi ljudi trebali bi se zapitati, jesu li ptice zapravo naprednije od nas? Vjerne su, lete, imaju razvijenije srce...a tako smo ponosni na sebe...
Trag u beskraju

07.09.2006., četvrtak

Nebo strpljive voli..

Tako kaze Gibo, razmisljao sam puno o ovome stihu, strpljivost...

Mislim da je to jedna od najvecih vrlina koje ljudi mogu imati, jer na neki je nacin strpljivost suprotno od egoizma, jer najcesce znaci da kontroliramo sebe i svoj ego da ne bi povrijedili ego nekoga drugoga. E sad, to moze biti dvosjekli mac jer previse cekanja i strpljenja moze znaciti pasivnost a to je opet nezeljena osobina. Dakle kao u svemu potrebna je ravnoteza...mjera...

Cekanje je uvijek toliko tesko, borba sa zivcima, cesto moze biti stres, moze nam unistiti cijeli dan pa mozda i duze vremensko razdoblje. Vise puta mi se dogodilo da sam bio super volje, dobro raspolozen i onda na fakultetu cekam nekog profesora sat-dva a na kraju se niti ne pojavi. Kako se onda boriti sa time, kako duboko uzdahnuti i pomiriti se sa cinjenicom.

Da bi covjek mogao biti strpljiv i biti u stanju cekati dugo vremena, najbolje je zaokupiti um drugima stvarima. Pokusati se aktivirati, stvoriti neke hobije, pronaci stvari koje nas vesele, ispuniti svoje vrijeme, tako necemo razmisljati o onome sto strpljivo cekamo, jednoga dana kada se najmanje budemo nadali, docekati cemo...

Vrlo je bitan um, mogucnost razmisljanja o raznoraznim stvarima, recimo da me netko zatvori na nekoliko tjedana u malu prostoriju, iskoristio bih to za vrlo puno razmisljanja, ili kako ja to volim zvati, slaganje misli u ladice svoje glave. Strpljivo bi cekao otvaranje vrata. Pomaze i hodanje po istoj liniji od 3-4 metra, slicno kao u crticima, zaista moze pomoci da misli odlutaju.

Vjerovatno je i fizicka aktivnost bitna za strpljenje, ako se negdje malo ispusemo, potrosimo visak energije, biti cemo sposobniji cekati..nadalje i zivotna sigurnost je bitna za strpljenje, ako smo sretno zaljubljeni, imamo sigurnost na poslu, sretni smo, vjerovatno cemo i biti strpljiviji jer smo puno manje nervozni i rastrzani.

Hodaj! Nebo strpljive voli..
Hodaj! Možda se ipak sve u dobro pretvori...


Mozda. Hvala ti na strpljenju ptico lijepa.
Trag u beskraju

04.09.2006., ponedjeljak

Zbogom Steve

Ne radim inace postove o poznatim ljudima, trendovima itd. jer mi za to ne sluzi blog, ali u ovom trenutku sam toliko pogoden i u suzama da moram napisati barem jedan mali post kao posljednji pozdrav najvecem ljubitelju prirode.

Danas je umro Steve Irwin, vecini vas ce vjerovatno biti poznat kao Lovac na krokodile ili "Crocodile Hunter". Prezivio je snimanje sa krokodilima, zmijama, divljim mackama, tisucama vrsta otrovnih zivotinja i na kraju ga ubije obicna raža na koju je slucajno stao a ima otrovnu bodlju koju covjeku zabode u nogu. Nazalost nije bilo spasa bez obzira na cijelu snimateljsku ekipu koju je imao kod sebe. Naravno snimao je dokumentarac u podmorju.

Vjerovatno blogerima ovo nece puno znaciti ali meni je jako puno znacio jer je pokusao prvi put u povijesti pokazati ljudima da su zivotinje dio nas, da je priroda dio nas i da ih moramo cijeniti bez obzira sto su smrtonosne i opasne po zivot. Da nam se Steve nekako moze javiti sigurno bi potvrdio da uopce nije ljut na ražu, bila je to nesreca i takav ljubitelj zivotinja ne moze biti ljut na prirodu.

Ostavio je veliki trag na svijest mladih, nasmijao je milijune ljudi sirom svijeta, isto toliko ih je i ostavio bez daha, bio je kontroverzan, ali pravi borac prirode i njegovi dokumentarni filmovi jos dugo ce uciti mlade kako nam je opasna priroda prijatelj, a ne neprijatelj.

Hvala Steve.
Trag u beskraju

01.09.2006., petak

Mislite da smo sami?

Za pocetak ajmo iskljuciti naivnost i svoje zelje a ukljuciti razum i objektivnost.

Nismo sami.

Galaksija Mlijecna staza ima oko 200-400 milijardi zvijezda. Ajmo zaokruziti na 300. To je 300.000.000.000 zvijezda. Covjek zivi u prosjeku oko 75x365x24x60x60 sekundi sto je oko 2 milijarde i 365 milijuna sekundi....dakle samo u nasoj galaksiji ima stotinu puta vise zvijezda nego sto ima sekundi u nasem zivotu. Zamisljate? Ne, jer niti ne mozete.

Istina. Vecina tih zvijezda su pulsari, patuljci, divovske zvijezde itd, a u takvim sustavima zivot je tesko moguc. Ali po nasim standardima. A tko kaze da svugdje vrijede nasi standardi.

Bas kao sto su ljudi odlucili da Bog izgleda po njihovoj slici i prilici (btw vrlo bahato), tako su odlucili da i vanzemaljski zivot izgleda po njihovoj slici i prilici. Pa tako cujemo videnja sivih stvorenja sa dvije ruke i noge, ocima, usima, glavom ali bez repa! Bas...ne mogu vjerovati da itko tome nasjeda. A tko zna kakvo je njihovo poimanje vremena? Mozda im je citav zivot dug 1 sekundu. A mozda zive milijunima godina. Mi ljudi sve moramo svesti na svoje poimanje svijeta.

Planete na kojima je zivot moguc mogu imati nekoliko puta vecu ili manju gravitaciju od nase, ziva bica mogu biti visoka 2 milimetra i siroka metrima, a mogu biti i visoka stotinu metara a uski kao spageti. Mogu biti inteligentni a biti u tekucem stanju. Mogu biti sastavljeni od energije. Od fotona. Od vode. Mozda mogu zivjeti samo u vodi. Mozda su neki oblik kristala. Ali ne...nama su oni mali sivi, sa velikom glavom...right...

Postoji zivot. Zapravo mislim da ce ljudi vrlo brzo naci zivot u svemiru, vjerovatno mikroorganizme na Jupiterovom mjesecu Europi...mozda...a mozda i ne. Moze li itko putovati svemirom? Vjerovatno moze. Zna li itko da postoje ljudi? Vjerovatno da. 300 milijardi zvijezda...samo ova galaksija...a postoje milijarde galaksije. Bojim se i mnoziti ta dva broja...

No da ste vi neka napredna vrsta koja zivi u skladu kaosa i organizacije, inteligencije i razumijevanja svega...bi li gledajuci na Zemlju odlucili stupiti u kontakt? Ja ne bi. Nasilje, ratovi, agresivnost, unistavanje vlastitog doma...smatramo se pametni a cinimo stvari gluplje od crva...

Priroda je mozda napravila propust sto nam je dala da se toliko razvijemo no...mozda priroda zna...priroda ima plan. Zna da cemo joj mi pomoci i unistiti sami sebe...

Nismo sami. Samo netko ceka da otvorimo oci. Ponekad mi je tako zao sto necu vidjeti buducnost. Znatizelja je tako velika, pitanje je toliko puno, a odgovore nikada necu naci...onda mi kazu da je najbolje zatvoriti knjigu, pustiti pitanja istine, zivjeti od dana do dana i biti ozbiljna osoba. Ili kako ozbiljne osobe vole reci; spustiti se na Zemlju. Eh kad bi mogao...Zao mi je, ali ne mogu to...

Bas kao sto ni sanjari ne mogu prestati sanjati, iako znaju da se snovi nece ostvariti, tako niti ja ne mogu prestati traziti istinu iako znam da ju necu naci.....
Trag u beskraju

30.08.2006., srijeda

Tanka linija liberalizma i konzervatizma

Da, svatko vuce svoje linije, svoje granice, ali koje su to idealne granice i ima li ih?

Citao sam dosta davno negdje u novinama kako je zena od poznatog talijanskog porno glumca, Rocca, izjavila kako joj uopce ne smeta sto je njezin muz spavao sa toliko zena (inace imaju i dijete) jer to je samo posao, a njegov posao njoj nikada nece smetati. U svojoj karijeri spavao je sa 600-700 zena...a mislim si cek, jesam ja tolko konzervativan da bi meni smetalo? Bih li bio sretan sa zenom koja je bila sa 500 tipova za novac? Puno ljudi mi kaze da to kao ne smije smetati, jer to je proslost. Ma svi oni pricaju ali bi li oni bili sa takvom osobom?

Biti ljubomoran...je normalno. Naravno, ne pretjerano to pokazivati, ali duboko u sebi ljubomora je dobra. Ajde neka netko kaze da nije. Pa onda neka u nedjelju pusti svog partnera/partnericu da spava sa drugime i neka to gleda...nece ici...ljubomora je prirodna. E sad sto je onda tu liberalno? Da svatko spava sa svakime? Biti u otvorenoj vezi? Mislim...ja zelim biti liberalan ali toliko...ne...dakle potrebna je neka granica. Tu je problem jer nekome je konzervativno ono sto je nekome drugome jako jako slobodno.

Postavlja se dalje pitanje, sto je za ljude prirodno? Neki kazu da je zajednica dvoje ljudi neprirodna...pa ako je zasto postoji ljubomora? Zar je prirodnije sexati se sa svime na putu i onda kasnije zbrajati djecu i bolesti? Ne, ja osobno mislim da je zajednica dvoje ljudi prirodna, pa cak i nuzna, put do pravog prijatelja i prave ljubavi, pravog zivotnog suputnika u svim lijepim i ruznim trenucima...jesam li onda zbog toga konzervativan?

Postavio sam svoju liniju. Ne smeta mi homoseksualizam. Ne smeta mi brak istog spola. Ne smeta mi niti otvoreni brak, swingeri sta god...nista mi ne smeta dokle god to nije na stetu drugoga...nista mi ne smeta zaista, ali mi smeta pomisao da ja to radim. Postujem sve ljude koji su drukciji, no mogu li oni mene postivati sto sam ja takav kakav jesam? Ili ce reci: Vidi ga konzerva, zeli biti samo sa jednom osobom u zivotu...

Nisam vjernik i mrzim rijec vjerujem medutim...vjerujem u iskreno prijateljstvo, obitelj, ljubav, zajednicki zivot, vjernost i da jos jednom ponovim...prijateljstvo...jesam li zbog toga konzervativna osoba? Sto je moralnije, sto je prirodnije, koja je idealna mjera i ima li je? Jesu li u pravu sponzoruse ili druge cure? Jesu li u pravu sminkeri ili decki poput mene? Pitanja pitanja, ja znam odgovor u svom svemiru ali slazu li se ostali sa mnom? Pitanje je...
Trag u beskraju

24.08.2006., četvrtak

Edukacija

Skolstvo bi trebalo biti nesto najbitnije za razvoj ljudskog roda. Nasa buducnost. Trebalo bi. Trebalo bi. No u hrvatskoj bas i nije...

Ma ne, necu se petljati u politiku, zasto ovaj ovo zasto onaj ono, to me ne zanima, mene vise zanima zasto je cijeli sistem od A do Z kod nas bas takav. O cemu se zapravo radi.

Osnovnu skolu cu preskociti, tu smo mozda i jaci od zapadnih naroda zbog toga sto nasi profesori jos uvijek rade veci pritisak nego oni vani, strozi su, iako je i to sve manje izrazeno koliko sam primjetio kod mladih generacija (nisam tako star bez brige :P)..

Problem je u srednjoj skoli. Eto, brat ce mi za 2 tjedna zapoceti skolu koju sam i ja pohadao. No koja je to skola, zapravo nije ni bitno jer su sve sa istim problemima. 16 predmeta, od toga barem 7-8 relativno teskih, od toga barem 2-3 psihicki poremecenih profesora (ovo govorim iz perspektive zrele osobe 100% objektivan). I sto se dogodi? Pretrpaju vas informacijama, nemate vremena za vlastite hobije, informacije su najcesce beskorisne, npr. mogu za sebe reci da se moje poimanje svijeta, svemira, fizike, kemije, filozofije itd. slozilo 90% iz 3-4 procitane enciklopedije, pogledanih stotine dokumentaraca, nekoliko pametnih knjiga i naravno razgovori sa svojim prijateljima. Skola? Nazalost nista jer je program priglup. No cak ni to nije toliki problem.

Ne svida mi se sto je toliko predmeta. Mi Hrvati smo prepametni. Sve znamo a zapravo nemamo pojma. Mislimo da ako smo imali 15 predmeta u skolama da smo pametni. Dok su dragi "glupi" Amerikanci imali samo 7 predmeta. Yup, nemaju pojma di je Hrvatska ali imaju najvisi standard na svijetu. Mozda to i nije cilj ali hej, znate kako se debilno osjecam kada me Amer uporno pita koji sam smjer i koja specijalizacija...ma kakav smjer, kod nas je sve ekonomija, pravo, gradevina blabla...i onda se cude sto tek na poslu naucimo 99% onoga sto cemo raditi cijeli zivot. 5 godina gubimo bez veze uceci onih 1%. Ajd dobro naucili smo se uciti. Pa ok mogli smo onda samo pjesmice uciti napamet cijeli fakultet i srednju skolu.

Sto je potrebno? Staviti u srednje skole 8 predmeta. Svako dijete imati izbor od 40-ak predmeta, te prilagoditi svoj izbor buducem fakultetu. Bolje samo osam, pa da mu barem koristi, a ne kod nas, odvjetnik zna da je ucio integrale, da je imao 2 iz toga i da su mu sada apsolutno beskorisni jer zapravo vise nema pojma niti sta su integrali. Fakultete staviti vise smjerova. Po dvadeset ako treba...sto je to tako tesko? Oh jadni profesor ce imati 3 umjesto jednog predmeta? Pa to mu je posao, nek predaje 3 ffs...ljudi ce bar znati za sto su specijalizirani i gdje da traze posao. Ovako se njih 1000 graba za isto radno mjesto. Idiotarija.

Neki ce mi govoriti o opcem znanju. Nemojte mi govoriti o opcem znanju, sasvim dobro mi ide odgovaranje na pitanja u milijunasu ili nekom kvizu. Znate sta? Ako hocemo opce znanje i osjetimo da nam treba i imamo volju za tim, u tjedan dana cemo procitati bilo koju enciklopediju, zapamtiti vecinu toga i eto ti opceg znanja. Mene je sram, zaista sram da zivim u drzavi gdje na kraju svog fakulteta ne znam sto bi trebao raditi...Potrebne su ogromne reforme, kazu da su pocele, pa ajde, zivi bili pa vidjeli...
Trag u beskraju

22.08.2006., utorak

Tolerancija i kompromisi

Da, zadnji post je zaista bila moja mala ironija. Igrao sam se brojkama, zapravo relativno realnim ako ne bi postojale ove dvije stvari. Tolerancija i kompromisi. Bez toga, zaista bi taj postotak bio realan, medutim sa te dvije rijeci stvari izgledaju puno puno ljepse i optimisticnije.

Ljudi se u vezama mijenjaju. Prilagodavaju. Mislim da svaka osoba ostavlja trag na nama, zato niti jedno prijateljstvo ili ljubav nije uzalud, pa cak i ako znamo da tu osobu necemo vise sresti do kraja zivota. Pa cak ako je ta osoba umrla zbog teske i neizljecive bolesti, uvijek ce biti u nasim srcima i uvijek ce se tamo vidjeti njezin trag i utjecaj. Drugi ljudi nas uce...i mi ucimo njih.

Zato, nemoguce je da se dvije osobe sretnu i apsolutno u svemu, bas svemu slazu. Zapravo priroda se potrudila da se bas suprotnosti privlace da bi sto vise nadopunjavali jedan drugoga. Da bi mane jednoga bile pokrivene prednostima drugoga, i obrnuto. Zato cesto imate veze gdje je jedna osoba poput vatre, a druga poput mirne vode...Jedna osoba mozda zna koji je cilj, ali druga zna put do tog cilja.

Tu nastupa tolerancija. Prihvacanje te razlicitosti. Prihvacanje karakteristike druge osobe, pa cak ako su i negativne, trazenja neceg lijepog u tim manama, pustanjem da ljubav pobijedi sve. Oduzimanje slobode netolerancijom polako ali sigurno sami sebi kopamo rupu.

Ponekad dolazimo u situaciju da tolerancija ne uspijeva i da su potrebni kompromisi. Dolaze pregovori, svatko vuce na svoju stranu, no sve je u redu ako se postigne zajednicki prihvatljivo rjesenje gdje ce oboje biti jednako zadovoljeni i osteceni.

Zato, nemojte se bojati mog zadnjeg posta, stvarnost je puno ljepsa, stvarnost koja nam daje snagu i nadu da idemo dalje i da za nas ipak tamo negdje postoji netko. Netko koga puno ljudi zovu "srodna dusa". A kada ju jednom nadete, nemojte je ispustati, jer zivot je kratak i treba ga zivjeti u stvarnosti, a ne snovima...
Trag u beskraju

20.08.2006., nedjelja

Formula srodne duse

Fino. Sada cemo izracunati koliko osoba u Hrvatskoj odgovara nekoj osobi, tko ne voli matematiku neka preskoci post.

Prvo, necu izdvajati skupine po starosti, to ce samo zakomplicirati stvar..

Drugo, ne, nije stvar u zvijezdama, zvijezde su daleko. Stvar je u nasim glavama.

Trece, ajmo poceti.

Naravno, da bi nam se netko svidao, onda nam se prvo mora svidati. Tom glupom recenicom htio sam zapravo reci da je fizicki izgled bitan i to nitko ne moze poreci, naravno za svakog postoji netko ali ja cu uzeti recimo da sa 10% osoba suprotnog spola mozemo osjetiti fizicku privlacnost. Idemo racunati.

10% je mogucnost da ce se nekoj zeni svidati neki muskarac, a 10% je da ce se nekom muskarcu svidati neka zena, dakle sa jednostavnom matematikom dolazimo do zakljucka da je oko 1% u prosjeku da ce se jedan drugome svidati. 1%. A tek smo na fizickom dijelu.

Ok svida vam se ta osoba, sada je potrebno uspostaviti kontakt. Na zalost u barem 80% slucajeva biti cemo razocarani sa time kako se osoba ponasa, kakvi su joj stavovi, kako razmislja, dalje, ako pusi to moze isto biti nekome odbojno, recimo meni. Nekome moze smetati glas, mozda je osoba prezivcana, mozda, mozda mozda, uglavnom 80% definitvno otpada.

Dakle ostali smo na 0.2%.

Tako. Sada sex. Bitan je. Postoji odredena mogucnost da nam osoba nece pasati u krevetu, a preko toga je tesko preci tek tako. Mozda je muskarac pregrub, mozda zena izvodi glupe zvukove, sta ja znam...Dakle ajmo recimo staviti da 50% tih zapocetih veza nece uspjeti zbog sexa, pa smo se spustili na....0.1%

E sada tek dolaze problemi. Par se bolje upozna, sve saznaju jedan o drugome i hopa, pocnu ih iritirati neke stvari. Planovi im totalno ne odgovaraju, pogledi na zivot su im razliciti, on ne ispunjava sve njezine zelje, ona njegove, dolaze svade bla bla, barem 95% parova ili prekine ili trpe i zive nesretno, a to nije srodna dusa jel tako?

Tako je. 0.005%

Ajmo dalje. Ljudi kakvi jesu, oslanjaju se na svoje nagone umjesto glavu i vecina njih kad tad prevari drugu osobu. U anonimnim anketama podaci govore uzasne cinjenice. 45% ljudi je prevarilo svog parnera seksualno, a jos 45% razvilo je platonsku ljubav sa trecom osobom. Dakle, drugim rijecima 90% ih je zasralo, a posto su u vezi dvoje i svaki ima 90% da zasere stvar (ispricavam se na izrazu) to znaci da je samo nesto preko 1% da niti jedan niti drugi nece prevariti onog drugog.

A 1% od 0.005% je.....0.00005%

Dakle sansa da upoznate svoju srodnu dusu je 0.00005%

I tu nije kraj, jer mozda cete zbog nekakvih glupih razloga napustiti tu svoju srodnu dusu, to se dogada u bar 50% slucajeva.

Dakle sansa da upoznate i ostanete sa svojom srodnom dusom je 0.000025%

0.000025%

Ako u hrvatskoj ima 200.000 ljudi suprotnog spola koji vam odgovaraju po godinama, to znaci da postoji 0.05 ljudi koji su vam srodne duse. Drugim rijecima 1/20 je da ga uopce ima.

Uzas.
Trag u beskraju

15.08.2006., utorak

...

Jeste ikada primjetili koliko misli imamo u glavama, a da uopce ne znamo sto o svakoj zapravo mislimo. Ljudi vrlo brzo razmisljaju. U stanju su isplanirati rijesenje cijelog problema u roku nekoliko sekundi. U par sekundi mozemo postati ljuti, u par sekundi mozemo donesti puno odluka.

No, mislim da to nije dobro. Cemu nositi nagle odluke. Vazno je dobro razmisliti, izvagati svaku misao, napisati pismo samom sebi. Da, uzeti papir i napisati sam sebi pismo, napisati sto zapravo mislimo, da puno stvari bit ce vam jasnije. Pa na neki nacin to i radimo na blogu, barem ja. Pisem sam sebi post i na taj nacin slazem vlastite misli.

Jos nesto sam razmisljao. Ljudi su tuzna bica. I sretna. E sad, protiv srece se ne moramo boriti, ali protiv tuge moramo. Kako se borimo? Tako da trazimo utjehu. Vazno je da nasi pogledi na svijet nisu poljuljani, jer ako jesu, moramo naci utjehu jer inace se gubimo.

Utjeha.
Bijeg.

Bijeg je najbolja utjeha. Ne mislim na onaj klasican bijeg, fizicki bijeg. A ne. Mislim na bijeg u glavi. Neki traze svoj bijeg u vjeri, neki u ljubavi, neki u sitnicama, neki u poslu, neki mozda cineci dobro. Zelimo utjesiti svoju malu dusu da i ne zivi tek tako bez ikakvog smisla.

Sjedim tu i trazim smisao.

Rusi li se svijet? Nemam vjeru da mi pomogne. Novac i uspjeh mi nisu dovoljna motivacija. Drustvo...ah, to drustvo...mravi oko mene, zar samo da budem jedan od njih...ili ipak...ljubav?

Da. Ljubav je razlog. Ako izgubis nju, gubi se smisao. Bijeg. Varanje samoga sebe? Aha...ali tako je dobar bijeg. Tako dobra utjeha. Zato zelim ljubav, onako sebicno i agresivno ju zelim. Kao kad ovisnik zeli fiks, kao sto kapitalist zeli novac, kao sto budist zeli savrsenu mirnocu. Tako ja zelim svoju ljubav da me tjesi kada sam nesretan.

Kada hodam kroz grad, samo sam jos jedna dusa u mnostvu...jos jedna dusa koja trazi sebe i svoju utjehu...ne zelim jednoga dana umrijeti sa rijecima: Vjerujem. Ne, zelim jednoga dana umrijeti sa rijecima: Volio sam.

Jedan dragi prijatelj je rekao: Radi se da se zivi, a ne zivi se da se radi. Puno je tu istine u tim rijecima. Imam ja svoju verziju:

Ne ljubi se da se zivi, zivi se da se ljubi!
Trag u beskraju

10.08.2006., četvrtak

Suton

I tako na kraju uvijek ostanemo sami.

Znam, uvijek su tu roditelji, prijatelji, cure, decki, zene, muzevi. Svi nas jako puno vole paze maze. Ali uvijek ostane njihov ego. Uvijek su sami sebi na prvom mjestu. Ne donosis im koristi? Tko te jebe onda. Da, tko te jebe.

I tako na kraju uvijek ostanemo sami.

Naucio sam jednu stvar. Tudim osjecajima ne mozemo upravljati. Svojim osjecajima ne mozemo upravljati. Pomazu samo vrijeme, promjene. Nista drugo. Nema prisile, ne mozes sam sebi reci: "idem sad ugasiti sve osjecaje". Ne ide. Treba tupo gledati u zid dok ne prode vrijeme.

I tako na kraju uvijek ostanemo sami.

Zivot je los? Ne mogu to reci. Zivot je dobar? Ne mogu ni to. Zivot je kratak, cudan, kompliciran. Najlosija stvar u zivotu su osjecaji. Najbolja stvar u zivotu su osjecaju. Smjesno. Kaze massimo, zivot je kao rijeka, nosi dalje....pa neka nosi...

I tako na kraju uvijek ostanemo sami.

I tako, trazim rame za plakanje a sva ramena su daleko. Nekoliko njih vise ne razumije. Neka su nestala u sjeni. Ma iskrivit cu glavu, i moje rame je jos ok za plakanje. I jastuk je dobar.

Zasto pisem ovo na blogu? Nemam pojma. Vjerovatno zelim neka ramena za plakanje. Ne znam.

Vec sam 100 puta rekao "danas mi je najgori dan u zivotu".
Salio sam se.
Danas mi je najgori.


I tako na kraju uvijek ostanemo sami.
Trag u beskraju

10.07.2006., ponedjeljak

Kratka pauza!

Znam da me neko vrijeme vec nema, imam neke obaveze i pod velikim sam pritiskom tako da nemam inspiracije pisati nove postove. A tu je jos i ljeto, sunce, tesko je predugo biti na kompjuteru :)) Vratiti cu se jako brzo samo da sve to prode, cim dodem javiti cu vam se na vasem blogu. Pozdrav svima i uzivajte! Jer zivot je lijep! Pogotovo kad je ljeto ;)
Trag u beskraju

29.06.2006., četvrtak

Rasizam i istina o rasama

Rekla je: "Stani sa kolicima u onaj red iza cigana." Ja ju pogledam, uzdahnem, i pitam: "Iza koga?". Gledala me je zbunjeno 15 sekundi, nisam nista htio reci, samo sam cekao. Onda progovori: "Ok, iza Roma...". Moze tako je vec bolje. Eto i mi nesto mozemo nauciti vlastitu majku. Oni nisu cigani. Oni su ljudi. Bas kao i mi. Da, vecina su losi ljudi, kriminalci, maltretiraju djecu itd. Ali su ljudi, i treba ih tretirati bas kao i bijelce koji su takvi. A oni koji su kulturni i dobri ljudi, nema razloga omalozavati ih zato jer im je koža druge boje.

Dosta iskustva sam imao u SAD-u sa drugim rasama, bio sam svakodnevno u kontaktu sa njima, imao sam neugodne dozivljaje, ali i one ugodne. Zbog nekih neugodnih iskustava osjecao sam nekoliko mjeseci taj osjecaj da ih podcjenjujem ali nakon dosta razmisljanja dosao sam do nekih zakljucaka...

Rockfeller i njegova obitelj sirili su svijetom informaciju da su crnci manje inteligentni ljudi od bijelaca. No to nije istina. Istina je da su i crni i bijeli i zuti ljudi jednako "pametni". No postoji jedna razlika. Odgoj i povijest. Zasto sam u prosjeku sa 50% crnaca u SAD-u imao losa iskustva, a sa 99% azijaca predivna iskustva? Zasto ce vas vecina crnaca napasti ako im nesto krivo kazete, a japanci ce vam se samo nasmjesiti? Zbog odgoja i povijesti. Crnci su u zadnjih 300 godina bili potlaceni, robovi, dozivjeli su uzasne stvari od bijelaca, silovanja, ubojstva, batine, oduzimanje onoga sto svakoj osobi najvise znaci; slobode. Sa koljena na koljeno prenosila se ta mrznja prema bijelcima i trebalo je puno generacija da dode do velike kolicine pristojnih i nerasistickih crnaca. I puno generacija do pristojnih i nerasistickih bijelaca.

Zasto su Japanci tako tihi i kulturni? Stotinama godina zivjeli su u Carstvu koje je imalo vrlo stroga pravila, zakone, vodila se jedna stroga politika i Japanci su postali takvi kakvi jesu. Tesko je pobjeci od toga, od generacije do generacije ta kultura se prenosi, ona je postala dio nacije i trebati ce stotine godina da nestane.

Slicno je i za Afriku. Pricao sam sa jednim dragim crncem, Lawrence se zvao, bio je iz Kenije. Mogu vam reci da je to bio jedan od najdubljih i najinteligentnijih razgovora u mom zivotu. Afrikanac. A nerijetko sam cuo od ljudi ovdje pojam "Glupi jadni afrikanci".

Shvatili ste bit? Rase ne postoje. To je samo koža, ispod potpuno smo jednaki. Razliciti smo u ponasanju, ali to je zbog povijesti, podneblja, kulture, a ne zbog boje kože! Razumijete? Ako je netko los ili dobar, on to nije zbog boje kože.

Stop rasizmu!

Trag u beskraju

24.06.2006., subota

Umisljenost

Nekako kada gledam telelviziju i gledam razne politicare i javne osobe kako veselo govore ovo je dobro, ovo je lose, ovo je relativno dobro itd...npr. piramida, tamo pobijedi uvijek onaj koji energicnije kaze da je nesto lose. Meni se to ne svida jer vidim da ljudi nasjedaju na dobro govornistvo, a ne kvalitetu rijeci, ljudi nasjedaju na ekstremno idealisticko gledanje neke stvari "mora biti tako i nikako drukcije", a zaborave na realno, objektivno stanje i razloge zasto je nesto tako kako je.

Zasto sam poceo post sa time? Pa zato jer ja ne zelim napisati post o tome kako je umisljenost uzasna stvar, kako je to negativna strana covjecanstva, kako smo osudeni na propast zbog toga (ok sad malo pretjerujem :) ), ne, ne, ja zelim razmisliti ZASTO se nesto dogada. Meni nije dovoljna osuda da nesto ne valja i kao papiga kreštit okolo o tome, volim ici korak dalje. Analizirati zasto se nesto dogada.

Dakle umisljenost. Umisljenost je produkt onoga sto sam pisao u nekoliko postova davno prije, umisljenost je nastala od egoizma i zavisti, ukratko uzvisivanjem sebe iznad drugih. Primjera je mnogo, od medijskih licnosti, politicara, manekenki, glumaca, sportasa itd...Srecom nisu sve medijske licnosti umisljene ali postoci nisu na njihovoj strani. Problem kod danasnjeg medijskog svijeta je nastajanje jednog zatvorenog kruga umisljenih osoba, tzv. estrade. Ponasaju se nedodirljivo, oni su vrlo uspjesni ljudi koji u potpunosti shvacaju ovaj zivot, a svi ostali su obicni smrtnici. Ti ljudi osjecaju moc, osjecaju divljenje mase, osjecaju da mogu ciniti sto ih je volja, odnosno ego im je previse ispunjen i napuhan. A najgore je sto ne cine oni sami sebe, vec ih cini takvima mediji i mase ljudi. Raja :)

Razmisljam, zasto ljudi vole citati Gloriju, Story, Cosmopolitan i slicne casopise. Mislim da ne treba naglasavati da doticni casopisi daleko bolje posluju od National Geographic ili slicno. Ma ok, razumijem da je to odlican nacin za opustanje, ali sto je u ljudima cudno, da ulaze u tude zivote. Svi moraju znati u koliko sati se rodila kcer od Angeline, svi moraju znati kolko je puta bila na wc-u u srijedu, svi moraju znati ako se malo posvadala sa Bradom. Pa sta nije to smjesno da se ljudi uzivljavaju u zivote onih koji su udaljeni desetke tisuca kilometara. Meni je. Normalno da su takve osobe onda umisljene.

Umisljenost je postojala oduvijek, zapravo mislim da je to jos jedan od ostataka primata od kojih je nastao Homo Sapiens, pa bio sam u ZOO promatrao obitelj cimpanzi, da vi znate kako je otac, glava obitelji bio napuhan, jer ima moc i svi ga moraju slusati. Pitam se koliko se mi to razlikujemo kad je i kroz povijest uvijek bilo onih koji su bili iznad ostalih. Kraljevi, heroji, aristokracija itd...

Za kraj htio bi da se opet ne dogodi da se moje rijeci krivo interpretiraju. Velika je razlika izmedu samopouzdanosti i umisljenosti, znam vrlo samopouzdane osobe koje zrace skromnoscu, jednostavnoscu i velicinom koju nasa estrada moze samo sanjati. Pod umisljenosti mislim na uzvisivanje samog sebe iznad ostalih, na tvrdnju da smo mi nesto posebni i kako se ono kaze; da smo pokupili pamet cijelog svijeta.

Umjeren egoizam je potreban, naravno da moramo razmisljati prvo na sebe, medutim umisljenost kao ekstrem prejakog egoizma...ne treba nam. Od takvih osoba bjezim i ne volim sa takvima komunicirati jer toliko su puni sebe da zaista pocnem samog sebe omalovazavati. No, sto vi mislite o tome, pitam se?
Trag u beskraju

21.06.2006., srijeda

Društvena odgovornost

Cini se da je sve sto radimo u zivotu napravljeno iz dva osnovna razloga. Da zadovoljimo svoje potrebe i da zadovoljimo potrebe drustva. Drugim rijecima, da smo produktivni. Drustvo je kompleksno i zapravo se sastoji od jedinki koje djeluju zajedno da bi zapravo imali vece koristi nego da djeluju individualno. Tu proizlazi zakljucak da zapravo ne postoji apsolutna sloboda. Slobodu definiramo kao mogucnost da cinimo sto god zelimo, no ako bolje razmislimo mi to na ovom svijetu ne mozemo ciniti. Ograniceni smo drustvenim normama, zakonima a i tudim ocekivanjima. Potpuna sloboda bila bi mogucnost da izademo na ulicu i ubijemo dvoje ljudi nekaznjeno. Ili sloboda bi bila da udemo u banku i trazimo da nam daju novac jer sutra zelimo otici u Dubai. Dakle apsolutna sloboda ne postoji, hocemo ili necemo uvijek smo pijuni kolektivnog rada.

Cesto su mladi ljudi buntovni. Ne zele prihvatiti drustvene norme, unistavaju ono sto drustvo stvara, krse zakone, najpametniji su i svi su ostali glupi. Na kraju dustvo uvijek nametne svoju volju jer te osobe na kraju ili popravljaju ono sto su prije razbijali, ili su u zatvoru ili jedva prezivljavaju jer jos uvijek se bune protiv drustva. Drustvo uvijek pobijedi, htjeli mi to ili ne, takva je ljudska priroda, vecina namece uvijek manjini.

Zasto postoji drustvo zapravo? Zbog produktivnosti. Uspjesna osoba je ona koja je produktivna. Tko je produktivniji taj je smatran uspjesnijim. Medutim, tu mi se ne svidaju neke stvari. Naime, ako trosimo svoje vrijeme na nesto neproduktivno, bit cemo optuzeni od drugih oko sebe. Npr. ako se netko moli u crkvi svaki dan cijeli dan, smatrat cemo da je to neproduktivna osoba. Ili ako je netkome smisao umjetnost i pisanje, a nitko nikada ne pogleda njegov umjetnicki rad, smatrati cemo da je njegov rad neproduktivan. To su ceste definicije, ali mislim da se tu zanemaruje najbitnija stvar. Vlastiti ego. Ako osoba dozivljava srecu sa svojim neproduktivnim radom, mozda je to zapravo produktivno ali na drugi nacin.

Mislim da je potrebno rijec produktivnost shvatiti na dva nacina. Pozitivna i negativna. Naprimjer, je li osoba koja gradi nuklearnu bombu produktivna osoba? Ona dobiva placu i drustvo ga prihvaca kao produktivnog, medutim on radi na necemu sto unistava pruduktivnost tisuce ljudi u nekoliko sekundi.

No, da se na zapetljam previse, iz nase egoisticne strane tesko je prihvatiti da zivimo i radimo za drustvo, pa zbog toga cesto opravdamo svoj rad zato jer moramo raditi zbog novca da bi mogli zivjeti. No, kada bi vlastito drustvo pogledali iz perspektive koju imamo dok gledamo u mravinjak zapitam se...ne bi li bili sretniji da smo u mogucnosti dozivljavati da sve sto cinimo, cinimo radi opceg napretka a ne samo naseg vlastitog. Zakoni, norme, pravila ce uvijek postojati jer je u ljudskoj prirodi da nastaje kaos kada ih nema. No razmisljati da zivis zbog drustva, a opet osjecati se produktivno ako radimo nesto samo za sebe, pravo je bogatstvo.

Svida mi se jedna recenica sto mi tata jako cesto govori. "Istina je uvijek na sredini". Zato ne valja teziti ekstremima u nicemu, vec naci neku svoj sredinu u kojoj smo sretni. Ekstremi su u pravilu negativni, primjera je mnogo, ako ih netko zeli cuti mogu napisati cijeli post o tome :)) ili dva :) No, sto mislite, kako cete se osjecati kada u petak odete na posao ili uzmete knjigu za ucenje? Za drustvo? Ili za sebe? Iskreno, Ne znam.
Trag u beskraju

16.06.2006., petak

Suosjecanjem do srece

U ljudskoj je prirodi da ovisimo jedni o drugima. "Najuspjesniji" individualci nebi bili uspjesni da nema ostalih ljudi. Ako gledamo sa materijalne strane svoj uspjeh ne mjerimo svojom srecom sa tim materijalnim stvarima. Ne, svoju uspjeh mjerimo usporedujuci se sa drugima. Prije pedeset godina uspjesan covjek imao je auto i svi su mu zavidili na tome. Imao je telefon sto je bio dokaz moci i luksuza. Mislite da je sve to postigao da bi mogao uzivati u tome? Ma ne, postigao je to da bi hranio svoj vlastiti ego gledajuci kako je bolji od ostalih. Danas svi imaju aute i telefon a osjecaju se potlacenima, rade prosvjede, govore da zive ispod standarda. Zasto? Zato jer vidi da neki imaju vise i on se vise nece zadovoljiti sa manje.

Koja su prava bogatstva jednog covjeka? Unutrasnji mir. Bez osjecaja krivnje. Malo je bolesnih umova koji ne osjecaju krivnju nakon sto naprave nesto lose. Mislite da je ljudima u zatvoru svejedno za ono sto su ucinili. Ma to je maska izvana, prirodno je i ocito da u sebi jako pate i da se grizu, osjecaju unutarnji nemir zato jer je to posve normalno. Ne moze biti sretna osoba koja je stvorila svoje bogatstvo na racun tudje krvi. Ta osoba moze kupiti sve, moze uzivati u cemu pozeli ali unutarnji mir zauvijek je poljuljan i usudujem se reci da nece biti sretna osoba dokle god ne nade svoj mir.

Zasto sam post nazvao suosjecanjem. Zato jer kada smo u stanju suosjecati sa drugom osobom, koja mozda ovisi o nama, napravili smo dobru podlogu vlastite srece. Prava sreca nije voziti Nissan 350Z. Probao sam i nije. Prava sreca je kada voljenu osobu iznenadimo necime i kada ona skoci na nas i zagrli nas onako najiskrenije sto je moguce. Prava sreca je osjecaj da smo prihvaceni od bliskih nam osoba, da smo pozitivan dio njihovog zivota. Materijalno je lijepo na prvi pogled, ali brzo dosadi. Znam jednu osobu koja je cijeli zivot krala od drugih, zaduzivala se bez da vraca taj novac, krala od vlastite brace i sestara, ta osoba prevarila je roditelje, drzavu, uzivala u dobrim autima, mladim zenama. Sada je dosao do 60 godina, hocete ga pitati je li zadovoljan svojim zivotom? Zapravo da ga pitamo je li ikada osjetio onu pravu srecu? Nije. Mozda kao dijete. Ta osoba je oduvijek bila usamljena, nije osjetila ono najljepse u zivotu. Kada razveselimo drugu osobu zato jer suosjecamo.

Suosjecanje je nasa korist. Patimo psihicki i fizicki ako smo hladni prema svijetu oko sebe. Manje cemo osjecati stres. Osjecaj krivnje. Ja mogu postati tvrdi kapitalist, iskoristavati sve oko sebe da bi dosao do novca, glumiti hladnu osobu kojoj je u glavi samo uspjeh. Imati stav da je u poslu sve dozvoljeno. Zaraditi cu puno novaca, ostvariti sve svoje ambicije, ali sto mi to vrijedi ako cu ostati sam i nesretan.

Ovo nije utjeha za neuspjesne ljude. Uopce. U mojim ucima uspjesni i neuspjesni ljudi su sretni i nesretni ljudi. Materijalno izbacujem. Znam puno ljudi koji su puni novaca. Znam da nazalost nisu nista sretniji od onih koji nemaju toliko. Znam puno ljudi koji misle samo na sebe. Znate onu pricu koju smo u osnovnoj skoli citali: Pale sam na svijetu. Eto tako se osjecaju takvi ljudi kojima drugi ljudi sluze samo za vlastitu korist. Sami.

Treba suosjecati. Nikada necu sebi dozvoliti da se ponasam prema drugima kao da su niza bica. Da, postoje dobre i zle osobe, ali uvjeravam vas da ove zle duboko u sebi skrivaju vlastitu dobrotu koja ih gusi svaku vecer prije spavanja i tako do kraja zivota. Zelim imati unutarnji mir. Zelim zivjeti sretno. To je moj smisao. Mozda i hocu trcati za novcem. Ali nikada na stetu drugih. Nikada. Drugi su ja. Drugi stvaraju mene kao osobu. Eto tako...
Trag u beskraju

09.06.2006., petak

Bez naslova

Lose sam volje sada jako. Zasto?

Pa eto gledam zadnje poene meca Ivana Ljubicica kad mi netko zazvoni na vrata. Otvorim. Stoji momak, onako oko 20-25 godina, iako sam muskarac moram priznati da je zgodan, plave oci, svijetla kosa, pogled koji bi rastopio i najostrije ljude...Drzi u rukama slike Djevice Marije i pita me onako nesigurno zelim li kupiti jednu za samo pet kuna. Kazem mu da nemam vremena za to jer pazite ovo gledam tenis zadnje lopte...
I zatvorim mu vrata.

Sjednem pred televiziju i pocinjem razmisljati sto mi je to trebalo. Da trcim sada za tipom i dam mu 50kn? Ili da ostanem i grizem se do kraja dana. Mozda je samo varalica koja tako dobro zaraduje...ne znam. Bilo je nesto tuzno u tom pogledu. Nesto sto me sada jede iznutra. Zelio bih pomoci, ali bi li zaista pomogao novac takvim ljudima? Zasto je toliko tuge oko nas? Sto je to u meni da mi je u tom trenutku samo tenis bio na pameti. Mozda sam ga trebao pitati cime se bavi i koji su mu problemi?

Tuzan sam i zbunjen sam, ne volim u gradu vidjeti ljude kako prosjace, kazu svi da su si sami krivi, ali ne znam jesu li, jer nitko nije zasluzio da tako zivi, bez obzira sta je do tada u zivotu NE napravio...mozda neki jednostavno nemaju srece kao ostali...

Uzas. Povrijedio sam samog sebe i svoj ego, a to ne volim koliko god bilo glupo. Kazu da je dobro ciniti dobro. I slazem se, zivot je kratak, zasto bi nam bilo tako tesko pomoci nekome u nevolji. Ovaj put sam pogrijesio, bar ja tako mislim. Ne znam slazete li se?
Trag u beskraju

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se