Biskupova Uvodna riječ u knjizi R. Frankena, Putovanje u Međugorje.

Mostar, 21. lipnja 1999.


Dragi velečasni Rudo!

Pročitao sam Tvoju knjižicu A Journey to Medjugorje. Objections to the Apparitions (= Putovanje u Međugorje. Primjedbe na ukazanja). Uvjeren sam da Tvoja analiza daje kratko i korisno predstavljanje međugorskih događaja. – Ne ulazim u Tvoj dnevnik i subjektivne doživljaje.

Dobronamjernima sigurno će pomoći da budu još bolje prosvijetljeni kako u Medjugorju nema autentičnih ukazanja, a
fanatike (izraz dolazi upravo iz religioznog ambijenta, od latinske riječi fanum, tj. hram, svetište) neće uvjeriti da zauzmu razborito odstojanje.

Pastoralna preokupacija ove mjesne Crkve u vezi s međugorskim fenomenom jest radikalan neposluh - redovnički,
eklezijalni i ekleziološki – skupine franjevaca koje njihovi vrhovni poglavari otpuštaju iz Reda, a Sveta Stolica potvrđuje. Ali oni to ne priznaju.

Neki od tih redovnika šire poruke ukazanja kao autentične i željeli bi “obratiti” svijet s pomoću neutvrđenih i nepriznatih ukazanja, a što je još gore, neka njihova subraća nevaljano ispovijedaju, nevaljano krizmavaju, nevaljano vjenčavaju vjernike u župama koje su silom zauzeli, ignorirajući sve odluke i vlastitoga Franjevačkog reda i same Svete Stolice.

U siječnju ove godine mi smo biskupi bili u službenom pohodu kod Svetog Oca. Papi sam rekao da nijedna jedina mjerodavna vlast nije ukazanja u Međugorju priznala nautentičnima. 'Zahvalan sam Vam, Sveti Oče, da jasno stajalište mjesnoga biskupa s obzirom na takozvana ukazanja poštujete.'

Neki u crkvama propovijedaju autentičnost ukazanja, premda nisu priznata. To nejedinstvu Crkvi više šteti nego koristi.
Dužnost je nas katolika čast i slavu Marijinu, kao i istinu o njoj, braniti odlučno i bez oklijevanja.

Vaša knjižica, velečasni Rudo, želi ići stopama istine.
Istine, koja će nas, ako je izgovorena u duhu ljubavi (Ef 4,15), osloboditi (Iv 8,32).
( R. FRANKEN, Eine Reise nach Medjugorje, Van Spijk Venlo- Antwerpen, 2000., str. 4.)

Upozoravani na razne napise u medijima, a nerijetko i nazivani da ih komentiramo, ostali smo iznenađeni medijskim
interesom na službeni izvještaj biskupa Ratka Perića Svetom Ocu prigodom pohoda Ad limina u siječnju ove godine.

Naše je iznenađenje to veće što biskup Papi, barem što se Međugorja tiče, nije rekao ništa nova niti drugačije od onoga što je dosad nebrojeno puta u svagdanjim razgovorima, u medijima, u raznim prigodama, te na najvećoj crkvenoj razini, pred samim Svetim Ocem rekao.

No, očito je, mediji ostaju mediji, uvijek gladni “senzacije”, pa i kad je nemaju, oni je izmisle. No, pitanje koje
se samo po sebi postavlja, pa stoga i ovo naše pisanje, jest:


Zašto jedan zakoniti župnik treba izvancrkvene medije da poruči svome biskupu ordinariju što misli o njegovu najslužbenijem izvješću Vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve? Motivi, kako medijski tako i oni fra Ivana Landeke u Slobodnoj BiH, 11. veljače ove godine, ostaju samo njima u potpunosti jasni.

Analizirajući njegovo pisanje, u kojem značajno mjesto zauzima pismo nadbiskupa Bertonea, kao da nudi odgovor: Biskup je opet nešto, mimo svih komisija, Papi privatno rekao.

No, pohod Ad limina otkriva nešto drugo:
Papa saslušava i poštuje jasan stav mjesnoga biskupa, i onoga prethodnoga i ovoga sadašnjega, pa ma koliko se netko trudio da ga prikaže privatnim. Ili ćemo i Papu svrstati u privatnike!? Da nije ovo motiv i predmet medijske zanimljivosti? No, ostavimo se nagađanja.

Pred sobom imamo jasna Papu koji nam je i ovom prigodom očinsku riječ uputio, i to nakon pojedinačnoga službenoga susreta sa svakim od naših biskupa, pa im je onda zajednički 14. siječnja rekao i napismeno dao.

Pitanje je samo: jesmo li ga spremni poslušati?!

Počujmo ga:

“Muževi i žene, koji odabiru posebni oblik posvećenoga života, pozvani su da se kroz raznolike karizme posve predaju evanđeoskome svjedočenju na različitim područjima crkvenoga i društvenoga života. Međutim da bi to svjedočenje urodilo željenim plodovima, apostolske djelatnosti valja na prikladan način prilagođavati sadašnjim potrebama

Crkve i ostvarivati ih u potpunome zajedništvu s Pastirima biskupija. Molim Gospodina da životni polet, koji je stoljećima
obilježavao Crkvu u Bosni i Hercegovini, ne oslabi nego da ojača. (…) Poznato mi je što sve u svojim stalnim pastirskim nastojanjima činite da bi, u skladu s velikom katoličkom baštinom, svi dušobrižnički djelatnici u Bosni i Hercegovini
vjerno ostvarivali upute Drugoga vatikanskog sabora i poslušno slijedili kanonske odredbe. Nema sumnje da će usklađenost u apostolskim ciljevima i prisna suradnja svih, od svećenika, redovnika, redovnica do vjernika svjetovnjaka, pod revnim vodstvom biskupa, uroditi obilnim plodovima vjere, ljubavi i svetost. Bit će to na korist ne samo Crkvi, koja će time biti odlučno upravljena prema budućnosti, nego također i građanskome društvu. /…/ Sveti Ignacije Antiohijski uči da ‘je Crkva ondje gdje je i biskup’ (Poslanica Smirnjanima, VIII, 2)

Ako dušobrižnički rad, koliko god po sebi bio zanimljiv, nije u skladu s ovim temeljnim načelima, u opasnosti je da loše utječe na zdrav razvoj cijeloga tijela Crkve, čak i onda kad bi onaj tko ga obavlja bio uvjeren da djeluje u Božje ime, na dobro vjernika i same Crkve.”

Imajući u vidu ove učiteljske Papine riječi, uvjeren sam kako bi Papa fra Landeki, župniku svjetski poznate župe, na njegovu već napisanu rečenicu odgovorio: Bio bih Vam zahvalan da Vi kao mjesni župnik u potpunom zajedništvu s
mjesnim biskupom povjerene Vam vjernike vodite, Gospinu čast i slavu branite, pristrano je u bolni slučaj Crkve u
Hercegovini ne unosite, katolicitet naučavate, svaku vrstu sablazni suzbijate, biskupa o svim promjenama u župi, kako
duhovnim tako materijalnim (pa i o ozdravljenjima), redovito izvješćujete, privatne, polujavne i javne kapele bez crkvenog dopuštenja ne podižete i blagoslivljate, u izvancrkvenim medijima razgovor svojih pastira, na ovakav necrkven način, ne komentirate.(Slobodna BiH, 17. veljače 1999., str. 20.)

Don Željko Majić

Novinar:

Smatrate li da je slučaj međugorskih ukazanja stavljen “ad acta”, s obzirom na Vaše posljednje izvješće Papi u kojem tvrdite “da nema nijednoga autentičnoga ukazanja”?

Biskup:

Taj se slučaj može staviti “ad acta” kad oni, koji za sebe kažu da “Gospu” vide u Međugorju, na brdu, u vlastitoj
kući, u duhaništu, u vinogradu, u vlaku i zraku, u zrakoplovu, po bjelosvjetskim hotelima, na autostradama, prestanu je
ovozemaljskim očima gledati. Za sada od šestero “vidjelaca” troje ih ima “ukazanja“ svakog dana, a troje jednom godišnje, ali doživotno!
Cio će se slučaj staviti “ad acta” kad pojedinci iz laičkih, svećeničkih, redovničkih, pa i biskupskih redova prestanu
upotrebljavati razna sredstva da te “vidioce” i “vidjelačke poruke” po svijetu razvoze, reklamiraju i propagiraju te vjernicima manipuliraju. Već je osma godina da su ozbiljni proučavatelji i Biskupska konferencija rekli da je, s obzirom na Međugorje, “nemoguće utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama”

Ono do čega mi je stalo u mojoj biskupskoj službi jest ne samo da branim i promičem čast i slavu Blažene Djevice Marije,
nego i da odgovorno informiram Svetog Oca. Pozorno sam pratio kad nam je svima biskupima jedan od Papinih bližih suradnika pričao da je gledao na nekoj talijanskoj emisiji intervju s jednom međugorskom “vidjelicom”, koju novinar pita:

Ukazuje li ti se još Gospa?
Ukazuje.
I u Italiji?
I u Italiji.
I u Rimu?
I u Rimu.
I u hotelu?
I u hotelu.

I onda službenik Svete Stolice jednostavno zaključi:

“Pa to sve djeluje neozbiljno!”

Osobito je značajna izjava kardinala Josepha Ratzingera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, 22. srpnja 1998. Njemu je
jedan Nijemac dostavio na stol memorandum raznih navodnih Papinih i njegovih izjava o Međugorju, koje je pokupila i objavila s. Emmanuel Maillar, Francuskinja, iz Međugorja.(Njezina knjiga Medjugorje gli anni ‘90, 1998, u Italiji se prodaje s priloženim rupčićem da čitatelj može brisati suze. U nje plaču čitatelji, a ne Madonne, kao u Italiji!

Na upit što je u tome memorandumu istina, kardinal Ratzinger napismeno odgovara:

“Ja mogu na to samo reći da izjave o Međugorju pripisane Svetom Ocu i meni jesu puke izmišljotine” (frei erfunden).
Ja osobno, i to kao mjesni biskup, od početka svoje odgovorne biskupske službe, nakon čitanja tolikih pisama samih
“vidjelaca” biskupu Žaniću, nakon osobne prouke, i zaključaka kanonskih komisija cijeloga slučaja, nakon izjave Biskupske konferencije, gledajući sve što se događa u vezi s Međugorjem, stalno sam smatrao da dosadašnja međugorska “ukazanja” i međugorske “poruke” nemaju nadnaravnog karaktera. Do sada ništa nije dokazano kao autentično.

Prema tome ne može se s oltara propovijedati o tim ukazanjima ili porukama kao nadnaravnima. To što se narod moli i prima sakramente, ne dokazuje da su i navodna ukazanja nadnaravna! Svjestan sam da ove riječi mogu zaparati uši pojedinih pobožnih “hodočasnika” ili političkih zauzetnika, turističkih poduzetnika, ekonomskih angažiraca, zrakoplovnih tvrtki, moćnih mass-medija, itd. Ali kad bih drugačije govorio, ne bih bio dosljedan svojoj kršćanskoj i biskupskoj savjesti!
Papa takvo biskupovo uvjerenje poštuje. Na tome sam mu zahvalan. I ja na isti način, kao i Sveti Otac, svaki dan nastojim sv. misom i sv. krunicom reći Gospi: Totus tuus.

Svake godine hodočastim Kraljici mira u Hrasno, službeno biskupijsko svetište, proglašeno još 1977. Njoj sam posvetio svoju marijansko-mariološku knjigu Prijestolje Mudrosti, Mostar 1995.

Njoj, Presvetoj, svaki dan preporučujem sve svoje vjernike i svećenike, redovnike i redovnice, obje svoje biskupije sa svim radostima i nadama, tjeskobama i tegobama.


-Vjesniku je dan opširan intervju, 15. veljače 1999. Ali, jer mu je novinar G. Pandža tražio skraćivanje, odgovoreno mu je da ne objavljuje ništa. Ovdje se donosi samo 7. pitanje i odgovor koji se odnosi na Međugorje.

Iz razgovora s mjesnim biskupom:

Biskup:

… Kod nas u Hercegovini dva su fenomena:

stogodišnji “hercegovački slučaj” o župama i dvadesetgodišnja “ukazanja” u Međugorju. Ta su “ukazanja” s početka bila u
službi toga prvoga “slučaja” - možemo staviti na raspolaganje pismene dokaze - ali kad se vidjelo da je to blasfemično,
gospohulno, prestalo se to govoriti i poručivati, a preporučivati molitvu bez obzira na “ukazanja”.

Crkva je rekla svoju riječ i o jednom i o drugom slučaju.

O prvom 1975., a o drugom 1991., tj. da nema nijednoga vjerodostojna dokaza da bi ijedno "ukazanje" bilo autentično, ali
privatizacija dnevnih "ukazanja" i mjesečnih "poruka" ide svojim putem.

(Crkva na Kamenu, 2/2000., str. 2.)