ne budite me
Utorak, 29. siječnja 2008. godine
Znate kako se kaže: "Pazi što želiš jer bi se moglo ostvariti"?
Ja sam u subotu ujutro poželjela da ne bude gužve na poslu.
I stvarno - gužve nije bilo.
Čak nije bilo ni žive duše već nakon pola 11.
Umrla sam od dosade jer nisam imala ništa konkretno za raditi.
Malo sam prošvrljala po nekim blogovima koje inače čitam, ali kod nikoga nisam našla niti jedan novi post.
Povirila sam i na neke blogove koje inače ne čitam.
Javila sam se i jednom frendu na icq, ali je bio u nekoj raspravi pa sam odlučila da mu neću smetati.
Uglavnom, bilo mi je dosadno za poludit, jedva sam dočekala da odem doma.
U subotu navečer sam ostala prespavati kod dragog.
Moram priznati da me ugodno iznenadio.
Kupio je i upalio mirisne sviječice. I ovaj puta nismo se niti jednom posvađali ;)
Ali ipak svjesna sam da on nije osoba s kojom bi htjela provesti ostatak života.
Nije samo stvar u tome da smo ja i on dvije totalno različite osobe.
I nije stvar samo u tome da nemamo ništa zajedničko.
Malo je glupo kada ne možeš biti iskren prema svom partneru jer se bojiš sukoba.
Ne smijem mu uputiti nikakvu kritiku jer se on, u najboljem slučaju, naljuti.
Nekada toliko podivlja da me pošalje u "rodni kraj", spusti mi slušalicu ili ako je kod mene odjuri doma.
A zna se desiti i da razbija, lupa glavom o zid i slično.
Meni naravno u takvim situacijama dođe da vrištim od muke, ali moram glumiti smirenost.
Zapravo, to se već toliko puta dogodilo da mi je već to postalo "pod normalno".
Više dragog ne pokušavam zadržati kad krene doma.
Ako mi poklopi slušalicu dok razgovaramo ne zovem ga ponono nego čekam da se on meni javi.
Ne trudim se da raspravimo o tome jer znam da nema smisla.
A znam da me on na neki svoj način voli pa nemam srca da ga ostavim.
Mislim, volim i ja njega na neki način, ali jednostavno više nisam zaljubljena u njega.
I već sama sebi idem na živce zbog svega toga.
...
Danas me opet bole leđa i to jako, jedva sjedim.
Bole me i koljena. A danas imam jogu pa mi vježbanje sigurno neće biti ugodno.
...
Moji stalno navaljuju da upišem neki fakultet jer "sa srednjom školom nisi nitko i ništa".
Znam da su u pravu, pogotovo u današnje vrijeme, ali kad mi se ne da učiti.
Bila sam krenula na ekonomski fakultet, ali učenje mi nikako nije išlo pa sam odustala.
Sada bi pokušala upisati višu školu za upravnog pravnika.
Da li možda netko zna da li je jako težak taj fakultet?
Petak, 25.01.2008. godine
Ajme, što je ova naša Malijanica naporna - "napiši novi post", "kad će novi post", "aj napiši post", piši pa piši.
Gora je nego goniči robova 
Pa evo, pišem novi post ;)
Danas ću se konačno naći sa dragim (nismo se vidjeli od nedjelje).
Ne znam da li ima smisla da se upuštamo u neke psihološke rasprave.
Danas nisam raspoložena za odlučivanje o svojoj (i tuđoj) sudbini, ne da mi se raspravljati o smislu života, ne da mi se razglabati o tome ima li života poslije smrti.
Serem, ali nema veze ;)
Voljela bih da se malo za promjenu mogu ljubiti i maziti s nekime i da pritom osjećam leptiriće u stomaku 
To već dugo nisam osjetila.
Prije dosta godina sam pročitala da su neka znanstvena istraživanja utvrdila da zaljubljenost traje od 18 do 30 mjeseci.
Par godina kasnije su utvrdili da zaljubljenost traje najduže 3 godine.
S obzirom da smo ja i dragi zajedno 3 godine 2 mjeseca i 2 tjedna, očito je da više nismo baš zaljubljeni kao prvog dana.
Zaključila sam da leptirići u stomaku zapravo dolaze od osjećaja nečega novog i nepoznatog.
Znači, nakon 3 godine kad već upoznaš svaku poru i točkicu na svom partneru, svaku njegovu vrlinu i manu, tada više nema ničega nepoznatog.
Nemaš više nikakav strah niti tremu pred njim.
Ne moraš se brinuti što ćeš reći pred njim, ne moraš se brinuti hoćeš li ispasti glup ili smotan.
Nakon 3 godine veze dopustiš si i to da noge ne briješ više redovito.
Mislim, tko će ih vidjeti? A dragi nas je već vidio u svim mogućim (dobrim i lošim) svjetlima.
Uglavnom, bilo bi krasno kad bi zaljubljenost trajala vječno i kad bi uvijek bila obostrana.
Ili bi bilo lijepo kad bi svatko mogao naći svoju srodnu dušu.
Ja sam našla svoju srodnu dušu, ali ta moja srodna duša nije našla mene.
Šta ću, nemam sreće.
Evo baš sam se raspisala, a na poslu neka gužva.
Svi danas imaju neke komplicirane slučajeve, a meni se ne da raditi i točka.
A evo sada odgovor za Anubhuti
Na jogu sam počela ići isključivo iz zdravstvenih razloga.
Imam problema s kralježnicom, koljenima, lijevim ramenom i zglobom desne ruke.
Živim u jednom gradiću u Slavoniji i jogu nam vodi jedan mladić koji se jogom bavi već 10 godina.
Ne znam kako je on došao u doticaj s jogom, ali znam da često ide na susrete? ili seminare? (ne znam kako se to točno zove) u Zagrebu i Mađarskoj, a mislim da je posjetio i Indiju.
Ne znam koliko članova točno ima naša grupa, nekad nas bude 10-ak, a nekad samo 4-5.
Neki članovi joge su vegetarijanci, ali koliko znam svi su katolici.
Pa evo i još jedno pitanje za tebe.
Znam da je glupo, ali da li mi možeš reći da li joga ima više veze sa budizmom ili hinduizmom?
U svom postu si spominjao božice pa sam zaključila da se radi o hinduizmu (možda sam u krivu).
Nemam ništa protiv hinduizma, ali pošto sam odgojena u katoličkom duhu ta vjera mi se čini tako dalekom i nestvarnom.
Ne želim nikoga uvrijediti, ali neke me stvari malo podsječaju i na Hare Krišnu koji mi baš i nisu omiljeni.
Možda je to iz razloga što sam čula dosta negativnih stvari o njima pa zato imam tako neke glupe predrasude.
Ako imaš volje malo mi pojasni te stvari.
Uglavnom, s vježbanjem sam jako zadovoljna, trudim se da i kod kuće barem malo svaki dan odvježbam.
Imam još dosta pitanja za tebe. Vjerojatno će se tebi pitanja činiti smiješnim i glupim, ali ja sam nova u svemu tome pa te molim za malo razumijevanja ;)
Toliko za sada od mene. Stvarno sam pretjerala ovaj puta.
Pozdrav i pusa svima.
Utorak, 22. siječanj 2008. godine
Eto jučer nisam stigla dovršiti post, valjda ću danas imati više sreće.
U zadnje vrijeme sam nešto tužna. Valjda mi ovo maglovito i oblačno vrijeme ne odgovara pa naginjem crnim mislima.
Stanje sa mnom i dragim nije baš idilično.
Nije da se mi svađamo ili nešto, ali to jednostavno više nije to.
Prije smo se viđali svaki dan i bilo nam je grozno kad se samo jedan dan ne bismo vidjeli (da i ne spominjem one muke kad mi je dragi bio u vojsci pa se nismo viđali i po tri tjedna).
Sada se ne vidimo po nekoliko dana i što je najgore to nam i odgovara.
Ja 2 puta tjedno idem na jogu, a ostale dane koje se ponekad ne vidimo ja spremam, peglam itd.
Dragi, naravno, sve dane koje se ne viđamo provodi igrajući WoW.
I moram priznati da ga nimalo ne krivim što mu je ta igra zabavnija od mene.
Zajedno smo već preko tri godine, ali se ponašamo kao da smo 30 godina u braku.
Ponašamo se kao da smo prijatelji, a ne cura i dečko.
Razmišljala sam i o tome da prekinemo, ali znam da bi bila tužna da izgubim svaki kontakt s njim.
A ne znam da li bi on podnio to da budemo (samo) prijatelji.
Što je najgore upoznala sam i cijelu njegovu obitelj.
Još nisam razgovarala s dragim, mada već unaprijed znam da se s njim ne vrijedi razgovarati.
Kad god mu ju spomenem neki problem u vezi on samo kaže: "Dobro, onda ćemo prekinuti."
Kao da smo tjedan dana zajedno pa mu je svejedno hoćemo li prekinuti ili ne.
A ja ne želim da samo prekinemo.
Ja želim da pokušamo riješiti probleme koji se mogu riješiti.
Želim da porazgovaramo o tome, da mi kaže što on misli i osjeća.
Jučer se nismo vidjeli jer se njemu nije dalo nalaziti se sa mnom, a večeras ja imam jogu pa se opet nećemo vidjeti.
Ne znam što da napravim, nisam baš sretna ovako, a nisam ni spremna napraviti neke drastične korake.
Ni sa svojim zadnjim dečkom nikako nisam mogla prekinuti i bilo mi je teško ostaviti ga mada je bio totalni kreten.
Što mogu kad sam premekana i radije ću ja patiti nego da nekoga povrijedim.
Sada dane provodim maštajući. Maštam o nekim svojim starim ljubavima.
I o nekim novim.
Za sada ću pustiti da stvari idu svojim tokom.
Ali mislim da trebam što prije pokušati razgovarati s dragim.
Možda i on osjeća isto kao i ja samo što to ne želi priznati.
I oprosti Malijanice što si tako dugo čekala na post 
Pozdrav svima i jeedna velika pusa.
I evo za kraj (o)stavljam jednog slatkog dečka, možda znate tko je on, stalno je na tv-u ;)
Ponedjeljak, 21. siječanj 2008. godine
Ne mogu vjerovati da nisam pisala već više od tjedan dana.
Ne znam više ni što se događalo prošli tjedan.
Danas je na poslu opet gužva.
Planirala sam napisati post još jutros, ali jednostavno nisam stigla.
Sada je malo mirnije, prepisujem (prekucavam) neki tekst i u isto vrijeme se dopisujem s jednim prijateljem preko ICQ-a.
..........
Subota 12. siječnja 2008. godine
Danas nisam baš nešto dobre volje.
Otkako sam se probudila boli me glava.
Imam nekih problema na poslu (koje su mi drugi napravili) pa sam ljuta.
Danas imam radnu subotu i opet će mi vikend proći bez veze.
Izgubila sam prsten koji mi je dragi poklonio prije par godina za rođendan.
I tužna sam zbog toga. Ne znam gdje da ga više tražim.
Dragi je rekao: "Nema veze, kupit ću ti drugi."
Ali ja ne želim drugi, ja želim taj... možda se pojavi negdje...
Ovako izgleda
Da li ga je netko vidio?
Ponedjeljak 14. siječnja 2008. godine
Evo našla sam prsten. Juuuupi!
Ponedjeljak 09. siječanj 2008. godine
Evo mene natrag! 
Moram priznati da mi je bilo jako, jako drago kada sam vidjela komentare na svom blogu.
Ugodno sam se iznenadila jer sam se bojala da će me svi zaboraviti 
Danas sam opet počela raditi.
Bilo mi je ostalo nekoliko dana godišnjeg odmora od prošle godine pa sam to sada iskoristila.
Bila sam par dana kod brata u Zagrebu, a i malo sam rješavala svoje zdravstveno stanje.
Vadila sam krv i to dva puta 
Jednom sam vadila krv da provjerim svoje zdravstveno stanje općenito, a drugi puta sam vadila krv da provjerim da li sam alergična na nešto.
Nalaz (za alergije) moram čekati mjesec dana, pa ću onda vidjeti što dalje.
Krv mi je inače o.k., malo sam pretjerala sa kupinovim vinom pa sada imam željezo 47, a normalno je od 8 do 30 
I konačno sam promijenila stakla na naočalama.
Naočale sam prije ostavljala u torbi (bez ikakve kutijice) pa su mi se stakla izgrebala.
Sada sam si kupila fotoosjetljiva stakla i još sam tražila da mi stave zaštitu za rad na kompjuteru.
Na kraju sam uzela i novi okvir tako da sam se ovaj mjesec (koji je tek počeo) dosta istrošila.
A još uz to ja (ko i svako normalno žensko) volim trošiti novce na krpice i kremice
Hvala bogu da je danas već bila plaća ;)
Moram malo više početi štedjeti jer imam neke velike planove pa će mi trebati dosta novaca.
Prije desetak dana je kod moje kujice došao neki preslatki mali psić, mislim da je to neki mješanac, a nije veći od mog mačka.
Izgleda ovako nekako
Strašno je umiljat pa mi je žao otjerati ga.
Tata se ljuti jer njih dvoje laju po noći pa ne možemo spavati od njih
Ja ga naravno stalno hranim i htjela bi da ostane kod nas barem dok malo ne zatopli.
Opet smo odlučili da, kada nam pas i mačak uginu, nećemo nabavljati nikakve nove životinje, ali ne znam da li ću ja moći izdržati bez nekog čupavog kućnog ljubimca.
Imamo i akvarij s ribicama, ali to nije to.
Ribice mi se ne vesele kada dođem doma s posla.
One mi se ne popnu u krilo da se maze.
Eto ja se raspisala, a imam posla preko glave.
Idem sada još malo raditi pa onda polako doma.
Pozdrav....
