Indijanka vegetarijanka
08.07.2013., ponedjeljak
Štenci u kontejneru
|
Ono, kad ti je dosta života. Kad se pitaš: 'Kako je moguće da to ljudi rade?' A rade, zapravo rade svaki dan. Pitam ga za psa. Kujicu. Samojed. Skupo plaćena. Bože sačuvaj da bi se udomila lutalica. Mora biti čisti pas. Čisto leglo. Tjera se. Po drugi put. Sad su pronašli pravog mužjaka. Za nove prave pse. Za nove čiste pse. Jedino se takvi računaju. Prošli put je uletio neki sa strane. Ona bijela kao snijeg, osam štenaca svi crni kao noć. Osam. Čak osam. Dva su ostavili, a šest… …tih šest su se riješili. Strpali u vrećicu. Priča mi: 'Ma, znaš kako su cviljeli. Ali morao sam ih baciti.' Pitam: 'Gdje?' Kaže mi: 'U kontejner.' I ponavlja: 'Znaš kako su cviljeli.' Zamanta mi se, diže mi se želudac. Vrisak juri prema grlu. Smušeno spominjem sterilizaciju, ali ne, kaže, ne može on to. A može bacati štence u kontejner? Ma, zbogom, nesrećo! Oznake: štenci, KONTEJNER, surovost |
28.05.2013., utorak
Hrvatska u tri riječi – ležernost, nemarnost, surovost
|
Evo, čitam intervju s Afro – Japancem po imenu Kazuhiro Tamari koji već niz godina živi u Hrvatskoj, majka mu je Japanka, očuh Hrvat, Dubrovčanin. Kaže kako, gdje god dođe, uvijek je predmet piljenja, analize, upiranja prstom, gestikulacije i neugodnih komentara. Dodaje: 'Evo, baš sam došao iz Osijeka i u vlaku su preko puta mene sjedili stariji gospodin i gospođa. Za čitavog trajanja puta od četiri sata nisu me prestali gledati. Bilo mi je presmiješno... Bilo da stavljam ruku u džep, bilo da vadim mobitel... kao zamorac na promatranju. Da se nisam prisilio naviknuti se na takve stvari, već bih davno dobio živčani slom. To se svakodnevno događa. Ovisi jedino želim li to primijetiti ili ne. Neko sam vrijeme, još u srednjoj školi, pokušavao promijeniti okolinu te ulazio u nepotrebne konflikte ne bi li ljudi izmijenili stav o meni. Sada sam se prešaltao. Želim mijenjati jedino sebe.' Kada treba opisati Hrvatsku u tri riječi to odlično odrađuje ovako: 'Ležernost, nemarnost, surovost. Ne volim generalizirati, ali to su te tri riječi. Kao narod, imate dosta pojedinaca koji su gnjevni, ne samo na riječima, nego i fizičkom akcijom. Postoji puno situacija u Hrvatskoj gdje se čovjek izražava šakom o stol, ali i verbalno – psovkama. Kada sam došao, mislio sam da se svi Hrvati međusobno mrze i svađaju.' A prvo što je naučio od hrvatskog jezika su psovke pa o tome kaže: 'Ovdje ako kažeš 'Ovo je dobra jabuka' ne zvuči niti izbliza tako uvjerljivo kao 'Ovo je jebena jabuka'. Kada sam shvatio tu logiku, onda sam i shvatio da ta surovost nije nešto samo po sebi negativno, nego je defaultni način izražavanja. Vrsta stava koji ovdje vlada. U Japanu se ne psuje, ne postoje psovke, ali postoji vrijeđanje. A ako se vrijeđa, onda se to čini s konkretnom namjerom. Kao što je tamo pravilo da se ne psuje, tako je ovdje pravilo da se psuje.' Kazuhiro još kaže: 'Ako netko digne čašu, odmah znam da želi da mu natočim pivo. Zato u Japanu svatko svakome toči kada se izađe van, bez obzira na društveni status. Na taj način nitko ne ostane žedan. Hrvati su, pak, doslovce shvatili ono 'pomozi bližnjemu' pa pomažu isključivo i jedino - 'svojima'. Sve koji su izvan familijarnog kruga čeka otprilike nula empatije.' Za Hrvate kaže kako su ratnički i šovinistički nastrojeni, a Hrvatice: 'Kod Hrvatica je sve prepuno strasti, opsesije, ljudi se općenito zanose emocijama, no onda se stvari okrenu u svoju suprotnost, negativnost i survaju nizbrdo.' Sve u svemu, zanimljivo razmišljanje i složila bih se s njim skoro pa sto posto. A zanimljivo je i da je ispod ovog intervjua na Tportal.hr-u zabranjeno komentiranje, što inače nije slučaj. Uopće se ne čudim zašto!  Oznake: Kazuhiro Tamari, Hrvatska, stranci, doživljaj, surovost, nemarnost |
