Ono, kad ti je dosta života.
Kad se pitaš: 'Kako je moguće da to ljudi rade?'
A rade, zapravo rade svaki dan.
Pitam ga za psa. Kujicu. Samojed. Skupo plaćena. Bože sačuvaj da bi se udomila lutalica. Mora biti čisti pas. Čisto leglo.
Tjera se. Po drugi put. Sad su pronašli pravog mužjaka. Za nove prave pse. Za nove čiste pse. Jedino se takvi računaju.
Prošli put je uletio neki sa strane. Ona bijela kao snijeg, osam štenaca svi crni kao noć. Osam. Čak osam. Dva su ostavili, a šest…
…tih šest su se riješili. Strpali u vrećicu.
Priča mi: 'Ma, znaš kako su cviljeli. Ali morao sam ih baciti.'
Pitam: 'Gdje?'
Kaže mi: 'U kontejner.'
I ponavlja: 'Znaš kako su cviljeli.'
Zamanta mi se, diže mi se želudac. Vrisak juri prema grlu.
Smušeno spominjem sterilizaciju, ali ne, kaže, ne može on to.
A može bacati štence u kontejner?
Ma, zbogom, nesrećo!
Post je objavljen 08.07.2013. u 12:15 sati.