Igre i Vicevi

Zabavna bajka

U malom i sad već gotovo napuštenom selu na sjeveru Hrvatskog Zagorja živjela je jedna stara baka. U mjestu su ostali samo stari ljudi, njih desetak, a mlađarija je otišla ili u grad ili negdje u svijet u potrazi za boljim i lakšim životom. Bila je blizu devedesete godine. Živjela je u maloj i oronuloj kući, na samom kraju sela. Nekoliko metara iza njene kuće, završavala je prašnjava seoska cesta. Živjela je tu od svog rođenja. Zadnjih trideset godina, od kada je umrla njena majka, bila ja sama, samcata. Jedino društvo joj je pravio jedan mačak. Kako je vrijeme prolazilo, a životni vijek mačke je bio relativno kratak, prošle godine je nabavila novog mačka. Kako nije nikada radila, primala je socijalnu mirovinu. Uz to je imala lijepo uređeni vrt na koji je bila ponosna i koji joj je pomagao da se prehrani bez obzira na smiješno malu mirovinu koju joj je poštar jednom mjesečno dostavljao.

Stara baka je sišla u podrum svoje kuće; godinama tamo nije zalazila. U glavu su joj navrla sjećanja. U vrijeme njenog djeda, podrum je bio pun hrastovih buradi s vinom. Svi su govorili da je to najbolje vino u selu. Onda je djed onemoćao i brigu je preuzeo njen otac. Stvari su od tada krenule nagore za cijelu obitelj. Otac je bio lijen, nije imao volje da se potrudi da napravi stvari kako treba, a uz to je i puno pio. Tako se je iz godine u godinu njihov vinograd smanjivao, proizvodnja vina opadala, a otac sve više pio. S vremenom, ono što bi proizveo nije bilo dovoljno da utaži njegovu žeđ. Pred sam kraj života, veći dio njegove mirovine je odlazio na kupnju vina u samoposluzi koja se nalazila u susjednom mjestu. Kod njih u selu nije nikada postojao neki dućan. U stara vremena sve se je rješavalo trampom.

Top Gun - Maverick

Ne znam što se to kod nas događa. Uvijek smo bili duhovita nacija i viceva je bilo kao salate, i to onih dobrih. U zadnje vrijeme ih malo čujem, ali od dobrih ni traga. Jedno od objašnjenja bi moglo biti da smo zbog ove pandemije postali manje društveni, manje se srećemo i družimo. U stvari je većina na društvenim mrežama, a ja tamo nisam prisutan pa tako vjerojatno gubim dio komunikacije. Odlučio sam da mi je to prihvatljivo, jer ne volim provesti cijeli dan buljeći u mali ekran ovih pametnih telefona. Ovo je objašnjenje zašto u ovom prilogu nema zabavnih viceva. Čuo sam dva ili tri dobra, ali je to nedovoljno da bi se popunila jedna stranica, pa sam odustao i da njih objavim. Druga tema je igre. U biti je ta riječ završila u naslovu iz određenih praktičnih razloga vezanih uz Internet pretraživače. Bilo je to prije 14 godina, pa se samo površno sjećam zašto sam donio tu odluku oko naslova. Ja sam se puno igrao kada sam bio mali i kada sam početkom osamdesetih kupio prvi kompjuter. Poslije toga gotovo ništa. Jedno vrijeme sam nabijao loptu s kolegama iz ureda, ali je to kratko trajalo. Igrali smo nedjeljom ujutro. Po lijepom i toplom vremenu se igralo vani, a po zimi unutra, u jednoj od onih napuhanih hala. Onda se je društvo reorganiziralo, pa su počeli igrati u tjednu, poslije posla. Meni to nije pasalo i tako je završio moj igrači period. I tako nisam imao nikakvu inspiraciju da ovdje nešto napišem, ali je prošli tjedan supruga odlučila da odemo u kino i pogledamo Top Gun 2: Maverick. Radi se o nekoj vrsti nastavka famoznog filma iz osamdesetih godina s Tom Cruise-om. Tada sam ga pogledao i bio mi je odličan, tematski originalan s odličnim glumcima.

Tako smo završili ispred velikog ekrana, s neizbježnim kokicama. Nakon kraćih reklama, počelo je prikazivanje filma. Trebalo mi je malo više od pet minuta da shvatim da mi se neće svidjeti. Informirao sam se o filmu prije nego sam ga pogledao. Moja kćerka ga je vidjela i rekla je da je odličan, a isto tako i neki poznanici. Na siteu imdb.com ima ocjenu 8,6 od 10; to bi bilo kao neko remek djelo. Uzmite u obzir da Kum ima 9,2. Izdržao sam do kraja. Na trenutke mi je bilo i zabavno, ali sam povremeno osjećao i nervozu. Pitao sam samog sebe zašto sam ja tu? Istina je, ako ne vidiš nešto ne možeš znati da li ti se sviđa ili ne. Supruzi se dopao. Izašli smo van i sjeli na jednu terasu: ja pivo, a ona gin fizz. Sunce je bilo na zalasku i temperatura se je počela lagano spuštati. Pitala me je da joj objasnim zašto film nije dobar. Ja sam joj na argumentirani način iznio moje viđenje.

Prije svega, film je već viđen, pa je prema tome i dosadan (tko nije video prvi dio, vjerojatno će se više zabaviti). Praktično se radi o kopiji prvog filma. Tema je ista, i s avionima se miješaju osobne priče i nedoumice, da bi se popunilo vrijeme i da bi se razbio prebrzi ritam radnje u toku letova. Na primjer, karakter Hangmana, najboljeg pilota u grupi koji na kraju ne sudjeluje u finalnoj akciji napada na iransko nuklearno postrojenje (nije rečeno čije je, ali nije teško zaključiti), je potpuno istovjetan kao i karakter Icea, kojeg je u prvom filmu glumio Val Kilmer. Ljubavna priča je prisutna kao i obično, s lako predvidljivim problemima i sretnim krajem. Od neke filmske kreativnosti nema niti traga. Film je uz to i "bajkovit", to jeste ima puno stvari koje se mogu tolerirati u fantazi filmu, ali ne i u onome koji hoće govoriti o nekoj stvarnosti; barem ja tako vidim stvari. Avioni koje se kreću ogromnim brzinama ne mogu skrenuti pod pravim kutem s polumjerom od 50 metara. Da ne govorim o sceni gdje ukradu stari F14 iz neprijateljske zračne baze. To je bilo puno lakše nego na primjer ukrasti sladoled u nekoj samoposluzi. I scena gdje stari F14 ruši lovac nove generacije s mitraljeskom paljbom spada u fantastiku i bajku. Scene letenja kroz uske kanjone i u teškim uvjetima su napravljene kao prikazi iz video igara. Znam da se to omladini danas dopada, ali sam ja već odavno izašao iz te dobi. Znam da mi to ne daje pravo na kritiku, ali kako je ovo moj blog, mogu si to priuštiti. hajde da budem iskren i da nađem bar jednu dobro stvar: kokice su bile super, malo preslane, ali je nakon toga pivo još bolje sjelo.

Ona i ja

Devet i pol je ujutro. Pojavljujem se u dnevnoj sobi i kažem:
- Dobro jutro draga.
- Jutro – odgovara kratko ona.
Nije me pogledala i nije podigla pogled s mobitela. Uključujući i ton njenog "Jutro" zaključujem da imamo jedan od onih "ne" dana, kakvi su u zadnje vrijeme prilično učestali. Na stoliću vidim šalicu s kavom. To mi podiže moral. Sjedam na kauč i popijem gutljaj: dobra je, malo preslatka, ali ja nisam kompliciran. Važno mi je da ujutro imam neki ritual za početak dana, a kava je u to uključena. Upalio bih televizor da vidim što ima novoga, ali sam naučio da je to bolje ne uraditi kada je ona loše raspoložena. U zadnje vrijeme to se često događa.
- Milica mi je javila preko poruke da je dobila kovid. Ima malo temperature i šmrca, sve u svemu ništa posebno, ali ne može ići u vrtić; zarazila bi djecu.
- Reci joj da mi je žao što je uhvatila virus i neka se ne nervira: proći će. I mi smo ga imali i na kraju nije bilo nikakvih posebnih problema.
- Da, ali ona mora ostati na bolovanju i plaća će joj biti manja. Znaš da se oni muče da sastave kraj s krajem. A to da mi nismo imali problema, govori za sebe. Ja sam bila doma 10 dana bez da sam mogla izaći van. Platila sam vježbaonicu, a nisam mogla ići. Pet dana smo čekali da nam ponovo daju zelenu propusnicu i ti kažeš d nismo imali problema...
Ne sjećam se svega što je poslije toga rekla, ali je trajalo dosta vremena. Kava mi se je ohladila jer dok ona govori moram je gledati, ne trebam se baviti drugim stvarima; u suprotnom je ignoriram. Ne želim da dođem na taj nivo igre, jer se u tom slučaju stvari dodatno pogoršavaju. Zato, dok ona govori, ja je gledam i pažljivo slušam, da mi nešto ne bi promaklo (bar formalno tako izgleda). Koristim kratku stanku da pokušam promijeniti smjer razgovora i popraviti joj raspoloženje:
- Danas ideš kod frizera? U koliko sati ti je zakazao.
- U dva! Ti ne razumiješ da ovako ne možemo nastaviti. Ova boleština nikako da prestane, ovi naši stalno mijenjaju pravila, nikoga nije briga za drugoga. Svi misli da su najpametniji na svijetu...
Tako i ti misliš moja draga; ovo je samo moja misao, nikada se ne bih usudio izgovoriti je u stvarnom svijetu. Pokušaj promijene teme nije funkcionirao, kao što je to uobičajeno. Smatram se inteligentnom osobom, ali nikako da naučim neke stvari i uvijek činim greške. Zadao sam si pravilo: kada ona govori ja trebam šutjeti. Ako se ne pridržavam te zapovijedi, njeno raspoloženje se samo dodatno pogoršava. Na žalost, pravila koja si postavim rijetko uspijevam primijeniti u praksi, a znam da su dobra.
- Idem u dućan.
- U redu najdraža.

Zabavni vicevi

Privukao te je naslov. Žao mi je, ali nisam siguran da si stigao na pravo mjesto. U stvari ćeš pronaći vicevi u prethodnim člancima, ali nisam siguran da će ih biti u ovom. Ja uobičajeno počnem pisati, pa onda gledam što bih uvrstio u sadržaj. Ponekad krenem s jednom idejom, a krajnji rezultat bude potpuno drukčiji; što bi se onako narodski reklo, ni nalik na jabuku. Sam naslov koji sam ovaj puta primijenio je ustvari pleonazam: vicevi su po definiciji zabavni, a ako to nisu u sumnji je i sama činjenica da se radi o vicevima. Netko od vas će se upitati zašto pišem kada nemam jasni koncept o tome što staviti na papir? Zadnja je nedjelja kolovoza je i još malo će podne. Vani je «šljiva»! To je moj omiljeni izraz kada želim naglasiti da je jako hladno. Pri karaju smo ljeta i one teške vrućine su već odavno prošle. Po noći stignemo i na 15 stupnjeva i treba dosta vremena da zgrije. Gledam na termometar i vidim da je vani 21 stupanj. U kući smo još na 26 i ja sam normalno u kratkim hlačicama i tankoj, ljetnoj majici. Kada sam prije sat vremena izišao na balkon, rekao sam samo jednu stvar: koja šljiva. Zatim sam se brzo vratio u dnevni boravak i zatvorio balkonska vrata, da se stan ne bi rashladio.

Vani je lijepo i rado bih prošetao, ali temperatura nije adekvatna pa ću pričekati popodne. Žena sprema ručak: piletina na azijski način i riža. Jede se sa štapićima. Kako je meni dosadno, odlučio sam da se igram pisca i napišem jedan članak, a možda uvrstim i neki vic. Sada već sa sigurnošću mogu reći da ću ipak zadovoljiti obećanje sadržano u naslovu. Prelistao sam neka mjesta i pronašao pristojan humoristički materijal. Nije baš da ćete se povaljati po podu, ali će vam se usne razvući u barem neki lagani osmjeh. Govorim par svjetskih jezika pa švrljam okolo i prevodim ono što nađem. Prije svega držim do toga da zabavni vicevi budu originalni. Prevedem i malo proširim priču da bude duža i bolje popuni prostor na ekranu. Svaki posao ima svoja pisana i nepisana pravila, pa i ovaj, to jeste pisanje za blog. Najvažnija je kvaliteta, ali i količina u svemu tome igra određenu ulogu pa treba voditi računa i o tome. Hajde, da vas više ne zavlačim slijedi ono što s nestrpljenjem želite pročitati i učiniti ovu nedjelju ljepšom, opuštenijom i zabavnijom. To vam je puno bolje nego gledati televiziji i čitati novine. Nakon toga vas zaboli glava i padnete u depresiju.

Adam i Eva
Nakon napornog dan u zemaljskom Raju, Adam se vrati u kolibu koju je sagradio uz obalu jednog malog i slikovitog jezera. Vidi Evu kako s jednim oblutkom trlja jedan smokvin list. Upita je:
- Eva, što to radiš?
- Pa zar ne vidiš i sam: peglam ti gaće.

Susjeda
Lopov provali u jednu kući, ušavši kroz prozor u podrumu. Popne se na kat gdje začuje zvukove koji mu ukazuju da je netko prisutan u sobi s njegove lijeve strane. Uđe unutra i zatekne jedan par na krevetu kako se mazi i vodi ljubav. Priskoči im, izvadi plastične trakice iz džepa i imobilizira ih, vežući im ruke. Obrati se muškarcu i pita ga gdje drži gotovinu, nakit i ostale vrijednosti. Muškarac odgovara u paničnom strahu:
- Sve ću ti reći i možeš sve uzeti, ali za božju ljubav, oslobodi ženu i pusti je da ode.
- Čini mi se da jako voliš svoju ženu.
- Ovo je moja susjeda, a žena se vraća kući za petnaest minuta.

Prijatelji
Dva prijatelja sjede u baru i piju Karlovačko, točeno. Jedan pije veliko dok je ispred drugoga mala krigla. Onaj s malom kriglom upita:
- Što ti je? Vidim da si nekako tužan i u depresiji.
- Jučer sam se vratio sa službenog puta, dan prije nego je bilo planirano, i zatekao sam moju ženu u krevetu s jednim mojim prijateljem.
- Shvaćam te. Svi smo tu prošli.
- Misliš «svi smo to prošli», da nas je žena prevarila.
- Ma ne, mislim tu, kod tebe dok si bio odsutan.

Dobri vicevi za dobar dan

Dobar dan, tebi posjetioče koji čitaš ovaj tekst. Nadam se da je sve u redu, da te zdravlje dobro služi i da nemaš novčanih problema. Uz to se nadam i da su svi tvoji najdraži u dobrom zdravlju i u dobrim odnosima s tobom i međusobno. Hvala na pitanju, i ja sam dobro. Nemam nikakvih posebnih problema. Malo me muči dosada, pa sam jutros odlučio kreirati ovaj članak, da bih nešto radi i na kraju dana znao da isti nije prošao u prazno. Ja volim igre na otvorenom, ali je u ovom periodu bolje biti zatvoren doma: manje se riskira (oni od Bronhija bi rekli da se lakše diše). Igrice na kompjuteru me ne zanimaju puno (imam i problema s očima, i to je dodatni razlog što ih ne uzimam u obzir), a nekako se osjećam previše odrastao za Tombolu, pa se prema tome uopće ne igram.

Isključena prva tema, ostaju mi samo vicevi. Jutros sam malo pretražio po Internetu, dobro se nasmijao i odlučio da one najbolje podijelim s tobom. Da ne bi bili baš kopija, ja sam ih pročitao i zapamtio. Kako moja memorija nije baš slonovska, napisao sam si natuknice na papir. Zatim sam popio podnevnu kavu i evo me sada ovdje da ih ja prepričam, ili preciznije rečeno zapišem na moj način, s mojim riječima. Došla mi je ideja da napravim menu. Poslije doručka dva kratka vica, ona prva. Dok se čovjek ne probudi u potpunosti, a meni treba malo vremena (pa zaključujem da su i drugi takvi, ali nije rečeno da imam pravo), koncentracija mu baš nije velika, pa treba nešto jednostavno i kratko, s trenutnim djelovanjem. Kako su doista kratki, trebaju biti u paru. Poslije ručka jedan dugački i poučan. Dužina pomaže opuštenost, a s time i probavu, a poučnost nam otkriva nove poglede na neke teme koje ponekad gledamo samo iz jednog kuta, samo s jedne strane, bez da uzimamo u obzir da medalja ima uvijek dvije. Poslije večeri, srednja dužina (koncentracija počinje opadati) i nešto doista duhovito. Sve skupa četiri vica, koja ćeš pronaći u nastavku. Dobro čitanje, zabava i ugodan nastavak dana.

Buhe
U jednom sjeniku se održava godišnji kongres buha Hrvatske. Velika je gužva, buhe međusobno razgovaraju u očekivanju da se sjednica otvori. Jedan buha pita drugu:
- Kako si došla ovdje?
- Jednostavno! Uzela sam jednog psa.

Drvored
Jedan pijanac izlazi iz gostionice teturajući. Pijan je kao daska. Krene kući jednom ulicom u kojoj se nalazi prekrasan drvored platana. Teturajući, zanese se u lijevo i udari u jedno drvo. Misleći da je udario u neku osobu, odmakne se i ispriča se zbog svoje nepažnje. Nakon pola minute, udari u drugo drvo i opet se ispriča. I tako se priča nastavlja u sljedećih 7 minuta. Pijanac pomisli:
- Bit će bolje da sjednem na klupu i pričekam dok povorka prođe.

Super odmor

Toplo doba godina je sinonim za glavni period godišnjih odmora. Ova godina je posebna i znatno se razlikuje od onih prethodnih. U toku je boleština koju proširuje neki uvozni virus, Made in China. Početkom lipnja se je stanje u Europi značajno popravilo i krenuo je turizam. To je privredna grana koja ima veliko značenje pogotovo za mediteranske zemlje među kojima se ističu Španjolska, Grčka i Hrvatska. Ispustio sam Italiju jer se je zbog početnih uvjeta malo ljudi odlučilo provesti ljetovanje tamo. Nabrojane zemlje su znatno popravili svoje ekonomsko stanje i pobrali mnogo zaraze. Otvorena su i mjesta gdje su ljudi po definiciji stisnuti, a uz to se radi i o zatvorenom prostoru; mislim na noćne klubove. Tako je na kraju broj zaraženih počeo strahovito rasti i zemlje iz kojih su turisti dolazili uvele su restriktivne mjere kod povratka. To je obeshrabrilo mnogobrojne putnike koji su spakovali kovčege prije fizičkog kraja njihovog odmora. To je globalna priča, da bi se za nekoliko desetljeća, kad ovo budem ponovo čitao, mogao sjetiti okruženja u kojem se priča događa. Hajdemo sada na moje direktno iskustvo.

Meni je odmor bio super, kako sam to i u naslovu istekao. Skoro pa da si poželim da sva ljeta budi takva, ali to bi bilo sebično. Uz to, indirektno, u svakodnevnom životu i ja do određene mjere patim zbog ove pandemije; ne mnogo, ali je ipak osjećam. Proveo sam odmor kao i svake godine u Rijeci. Na ulasku u Sloveniju, naše uobičajeno stajalište je gostiona "Na burji". Jugoslavensko nostalgičarski ugostiteljski objekt s pretežno srpskim jelima sa žara, jako dobrim i po prihvatljivoj cijeni, i jugoslavenskom simbologijom, počevši od kalendara sa slikom druga Tita, pa do šećera za kavu s jugoslavenskom zastavom. Obično nije lako naći mjesto, ali ovoga puta to nije bio slučaj: bilo je poluprazno. Glavni gosti su uglavnom Talijani koji skoče preko granice, koja fizički više ne postoji, na dobru i jeftinu klopu, ali videći uvjete većina njih se ne mrda iz kuće. Stigli smo na hrvatsku granicu gdje nas je čekala kolona od 5 kilometara. Dva sata čekanja je uobičajeno vrijem za ovo doba godine. To se ipak nije promijenilo.

Ostatak odmora, što se tiče određenih logističkih aspekata, je protekao kao u bajci. Dan iza smo na uobičajenoj plaži na Žurkovu. Ova nije nikada pretjerano posjećena jer je malo van ruke, prilaz je otežan i jednostavno malo ljudi zna za nju. Parkiralište, na cesti, je iznenađujuće popunjeno. Dolazi mi sumnja... Spuštamo se po nizbrdici i evo nas na moru: poluprazno, kao što se to rijetko događa. Ono najvažnije, prijatelji su ipak tu. Pozdravljam se sa svima, ali nikome ne dajem ruku i nikoga ne ljubim. U stvari se mrzim ljubiti kod pozdravljanja i to je generalno dobra stvar kod ovog Covida. Tu smo ostali par sati. Uspio sam izbjeći pogrešku koju često radim: ostati dugo u vodi bez kape, pa mi se tako speče čelenka. Ovaj puta sam se sjetio da je stavim i namočim, kako bi me sunce manje pržilo. Nakon kupanja pravac u uobičajeni restoran u Kostreni. Poluprazan, ali su zadržali bezobrazno visoke cijene za ovaj nivo. Nema veze, mogu si priuštiti.

Zima je hladna

Ma koji bezvezni naslov, netko će s pravom primijetiti. Ja nikada ne griješim i nikada ne pišem bez veze, na to ću ja, pa ću još i dodati objašnjenje. Izjava donesena u naslovu jeste gotovo očita. Riječ zima označava godišnje doba, ali je isto tako sinonim i za hladnoću. Često kažemo da nam je zima, umjesto da nam je hladno. Uh, ali sam se zapetljao; nisam siguran da ću se iz ovoga uspjeti izvući, ali sam odlučio da pokušam, sa svim svojim snagama da se iskobeljam (ma koja krasna riječ) iz ove zavrzlame u koju sam se upustio. Ovo godišnje doba bi po definiciji trebalo biti s niskim temperaturama, ali nije uvijek tako. Zašto sam iskoristio ovaj izraz da naslovim članak? Možda se nađe neki znatiželjnik da postavi prethodno pitanje. Da bih ispunio njegovu znatiželju, evo odgovora. Sjetio sam se sučeljavanja naših prijašnjih i budućih čelnika (takav je rezultat glasovanja, jer stari nije potvrđen, pa ćemo imati novoga). Tri diskusije u, ako se ne varam, 4 dana.

Što je previše, previše je. Prvo večer sam sjeo da to malo pogledam. Držalo me je nekih pola sata, a zatim sam napustio ostatak obitelji, koja je ostala prikovana uz televizor u dnevnoj sobi, i otišao sam u kuhinju da zapalim jednu, popijem jedno Ožujsko i napišem jedan članak za jedan moj drugi dnevnik; imam ih puno. Jednostavno mi je bilo dosadno i lagano posramljujuće. Dosadno, iako su padale dosta žestoke riječi. Ja sam ipak imao dojam da u tim teškim riječima nema srca, nema istine, kao da je sve na neki način dogovoreno. Davali su trivijalne odgovore i izjave, kao što je trivijalan i naziv ovog članka. Pred kraj sam se vratio da dam još jedan pogled na veliki spektakl. Nisam promijenio mišljenje. Jedino što sam cijenio je bila njihova izdržljivost: biti ispred kamera u stojećem stavu, preko dva sata, nije lako. Ono što mi se apsolutno nije svidjelo jeste da su dva od tri sučeljavanja bila na privatnoj televiziji. To već nešto govori o to tko su naši vrli kandidati (treba čitati između redova da bi se spoznala ova država).

Vicevi za male i velike

Danas je zadnji dan srpnja. Sljedeću nedjelju, četvrtog kolovoza, počinje moj godišnji odmor. Da bih uživao u njemu moram se početi pripremati malo ranije, pa i u toku radnog vremena. U suprotnom, prijeći odjednom s teškog rada, na teški nerad mi prouzrokuje preveliki stres pa moram ublažiti ovaj prijelaz. Kako da se čovjek opusti. Evo, na primjer, da ažurira svoj blog s pokojim vicem. Nije uvijek lako pronaći novu temu, kako bi sadržaj bio uvijek zanimljiv i raznolik. Nakon puno razmišljanja i dubokog meditiranja, ovaj puta sam odlučio da zapišem nekoliko viceva i šala za ona male, ali sam siguran da će se i veliki zabaviti. Kako je količina materijala pomalo oskudna, odlučio sam da to kompenziram s pokojom lijepom fotografijom. Ugodno čitanje i nadolazeći ljetni blagdani vama svima, velikima i malima.

Mali Ivica pita tatu:
- Tata, da li se ti znaš potpisati zatvorenih očiju?
- Da!
- Hajde zatvori oči i potpiši moju svjedodžbu.

Mala zmijica pita mamu zmiju:
- Mama, da li smo mi otrovne zmije?
- Nismo kćeri moja. A zašto me to pitaš?
- Ugrizla sam se za jezik.

- Što treba uraditi vidovnjak koji ne poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost?
- Bolje naučiti glagole.

Mala curica prelistava obiteljski album i pita mamu, pokazujući na jednu fotografiju:
- Mama, koji je ovo zgodni mladić pored tebe na slici?
- Tvoj otac – odgovori mama ponosno.
- A tko je onda onaj debeli i ćelavi gospodin koji živi s nama?

Na satu prirode i društva (ako se to još uvijek tako zove) učiteljica pita malog Ivicu:
- Ivice, reci mi da li postoje sisavci bez zubiju?
- Da, moj djed.

- Zašto vještice koriste metlu za letenje?
- Zato što je usisivač previše težak.

Jedan učenik drugog razreda osnovne škole dotrči do učiteljice i kaže joj s plačnim glasom:
- Učiteljice, Domagoj me je posla k vragu.
- A što si ti učinio na to?
- Odmah sam došao do vas.

- Djeco, kako bi vi htjeli da bude vaša škola?
- Zatvorena – odgovoriše svi jednoglasno i sinkronizirano

Najnoviji vicevi

Na početku smo još jedne godine pa sam odlučio zapisati najbolje viceve koje sam čuo u toku protekle 2018. Najnoviji su za mene, iako su već vjerojatno jako dugo u opticaju. Da skratim ovaj nekorisni uvod koji služi samo produženju članka i da počnem. Na prvom mjestu policajac, a zatim onako, nasumice, o raznim elementima ljudskog života.

Policajac se vrati sat vremena ranije doma nego inače jer mu je kolega iz smjene stigao prije na posao. Na prozorima stana nema svjetla, pa zaključi da je supruga već zaspala. Ne želeći je probuditi, uđe što je tiše mogao u spavaću sobu, skine uniformu i sprema se da uđe u krevet, kada začuje glas svoje najdraže:
- Dragi, da li bi bio tako ljubazan da odeš do ljekarne i da mi uzmeš tablete za spavanje. Ne uspijevam zaspati, a ostala sam bez tableta.
- Naravno najdraža, sad ću ja.
Još uvijek u mraku uzme svoju uniformu, obuče je i opet što je tiše mogao izađe iz kuće. Ljekarna se nalazi na dva bloka od njegove kuće i stiže tamo u manje od 5 minuta. Uđe u ljekarnu i pozdravi. Ljekarnik ga poznaje jer se već niz godina opskrbljuje kod njega. Pozdravlja ga:
- Dobro večer gospodine. Oprostite na pitanju, ali sam mislio da ste vi policajac. Da li ste promijenili zanimanje?
- Ne! Zašto pitate?
- Ako sto još uvijek policajac, nije mi jasno zašto nosite uniformu vatrogasca.

Jedan Bračanin (za one koji ne znaju, po prirodi su škrti) uđe u ljekarnu, pozdravi i pita:
- Htio bih jednu četkicu za zube.
- Kakvu bi htjeli? Imamo na raspolaganju tvrde, srednje i mekan, od prirodnog ili sintetičkog materijala.
- Dajte mi jednu koja dugo traje; znate, osam nas je u obitelji.

Tri starca, sve dobro preko 80 godina, sjede u gostionici. Ispred njih keramički vrč crnog vina od pola litre. Razgovaraju o problemima koje donosi višak godina. Prvi:
- Ja se svako jutro probudim prije izlaska sunca, kao što sam cijeli život radio. Nešto ubacim u stomak, uzmem pušku i psa i odem u lov. Nekada sam se uvijek vraćao doma bar s dvije, tri prepelice, ali u zadnje vrijeme jako slabo vidim i ne uspijevam pogoditi niti šepavog zeca. Vide, eto što me uništava.
Žali se drugi:
- Ja sam uvijek ima željezni stomak i nikada mi ništa nije škodilo. Znao sam pojesti po kilu masnog svinjskog pečenja i nisam imao nikakvih problema. U zadnje vrijeme jeden gotovo isključivo razne juhe i maneštre. Mene muči stomak; nije ono što je nekada bio.
Treći iznosi svoj problem:
- Ja se, uzevši sve u obzir, još uvijek dosta dobro osjećam. Evo na primjer, jučer popodne sam šetao i vidim kćerku mog susjeda kako na koritu uz rijeku pere robu. Onako nagnuta prema naprijed s dubokim prorezom i vrckava odostraga... Približio sam joj se odostraga, zadignuo suknju i stavi ga, na što je ona rekla: "Barba Mate, pa vi ste kao bik; pa ovo je treći puta od jutros." Eto, što da vam kažem: ubija me loša memorija.

Čovjek se sa službenog puta vrati ranije kući nego što je bilo predviđeno i zatekne suprugu u krevetu s jednim patuljkom. Vrlo ljuto:
- Ovoj je doista previše! Samo u toku zadnja 2 mjeseca, sam te uhvatio 5 puta s tvojim ljubavnicima. Sada, da stvar bude još bolja, nađem patuljka u tvom krevetu iako si mi obećala da to više nećeš činiti.
- Ali dragi, pa zar ne vidiš: pokušavam se odviknuti.

Jedan svećenik, bojažljiva, ali i pomalo uobražen, ima nepravilne otkucaje srca i na kraju, po preporuci doktora, ode u bolnicu da se operira. Prije operacije se obrati Bogu:
- Gospodine, hoću li ću preživjeti ovu operaciju ili se približio moj kraj?
- Ne brini se, živjet ćeš još najmanje 30 godina.
Odmah nakon oporavka, svećenik odluči da iskoristi informaciju koju je dobio i da dotjera svoj estetski izgled. Već je zalazio u godine, pa je odlučio da se podvrgne presađivanju kose, liposukciji sala na trbuhu, plastičnoj operaciji smanjenja nosa i zatezanja lica. Nakon par mjeseci provedenih po raznim klinikama, izgledao je puno mlađi i čiliji. Jednog dana izlazeći iz samostana i prelazeći preko ulice, udari ga auto i umre. Kada se je pojavio pred Bogom, kaže mu:
- Bože, obećao si mi da ću živjeti još bar 30 godina i dozvolio si da me pregazi auto.
- Oprosti, nisam te prepoznao.

- Kako prepoznajete zimogroznog duha?
- Umjesto s plahtom, ogrnut je s vunenom dekom.

Jakov je očajan jer je njegov sin Aron odlučio postati kršćanin. U jednoj Hebrejskoj obitelji to je velika sramota. Ne znajući što da radi i kome bi se izjadao, ode u sinagogu i obrati se Bogu:
- Gospodine, koji sam grijeh počinio da me ovako kažnjavaš? Poslao sam sina u Jeruzalem da bolje upozna naše ljude, našu kulturu i običaje. Tamo je sreo nekog kršćanskog svećenika koji ga je preobratio. Moj jedinac, sin Izraela, iz Davidovog plemena, da postane kršćanin...
- Hrabro Jakove, to se i meni dogodilo kada sam poslao mog sina u Palestinu.

U braku su već 34 godine. Sjede u dvorištu njihove seoske kućice i promatraju kristalno čisto nebo. Ona:
- Ti nikada ne izraziš neku želju kada vidiš zvijezdu koja pada s neba?
- O da, ali te uvijek promaši.

Gorski kotar po ljeti

Nisam bio dugo vremena u Gorskom kotaru. Proteklo je mnogo godina od mog zadnjeg posjeta. Dok sam išao u školu, onu osnovnu a i gimnaziju, bio sam upisan u izviđače i puno vremena sam proveo u našoj hrvatskoj Švicarskoj, kako je mnogi zovu. Radilo se o mnogobrojnim izletima, ali su mi u sjećanju najviše ostali zimski izlasci na sanjkanje u Petehovac. Odred je imao 3 para sanjki i izmjenjivali smo se na njima, u paru, jer nas je bilo puno. Jednom prilikom su s nama došla i dva starija člana: mi smo bili još osnovna škola, a oni se završili srednju. Jedan je bio izuzetno visok i mršav, a drugi njegova čista suprotnost: malen i debeo. Tako su i oni odlučili da se malo prosanjkaju pa su uzeli sanjke, sjeli i krenuli nizbrdo. Na pola puta staze nalazio se jedan veliki hupser na koji su svi ciljali i takmičili smo se tko će više odskočiti. Primijetit ću da je kod pada sanjki (bile su potpuno drvene) donji dio leđa prilično patio od velikog udarca. Ova dva velika klipana su odlučili da oponašaju nas mlađe i puno lakše i kada su aterirali, saonice su se razbile u stotinu komada. Čuo se je samo jedan veliki bum! Mi klinci smo prasnuli u smijeh.

Svega toga sam se sjetio dok sam u Rijeci sjedio na plaži ispod suncobrana i čitao jednu knjigu. Supruga se je stisnula o ostatak hlada koji sam ostavio slobodnim i njurgala. Već smo treći dan za redom na plaži i to je njoj dovoljno za ovu godinu. Ovdje je vruće za poludjeti a uz to je i dosadno. Tako su se pokrenule moje asocijacije iz djetinjstva pa sam joj predložio da sutradan odemo u Gorski kotar. Ali što će ona tama? I tamo je vruće (jeste draga, ali je ipak malo gladnije nego u Rijeci, pokušao sam braniti moj prijedlog) a i nema se što raditi (opet sam probao: ima rijeka i jezera, šuma, pa se možemo lijepo prošetati). Normalno, ne šeta se po ljeti jer sunce prži. Prijedlog odbijen u potpunosti. Nakon 2 sata sjedili smo u jednoj gostionici i ručali. Ona se je povezala na Facebook jer postoji besplatni wi-fi.

Ma zamisli, molim te – obratila mi se između dva zalogaja obročne salate od kozica – sutra kraj Fužina organiziraju kaubojsku feštu na mjestu gdje su izgrađene kulise za snimanje filma Vinetu. Moglo bi biti zanimljivo da tamo provedemo koji sat, ustvrdila je na kraju. Što bi tu moglo biti zanimljivo, pitao sam se ja? Ali na kraju je organiziran izlet za sutradan, na njen prijedlog (moj je bio odbačen). Dan iza, prije nego smo krenuli, čuo sam se s jednim prijateljem koji mi je predložio da odem do Broda na Kupi. Tamo ti je krasna rijeka, a vjerojatno će te se moći i okupati jer dugo nije padala kiša pa ne bi trebalo biti previše hladno. Čak se i njoj prijedlog učinio zanimljivim. Prvo smo stali iznad Lokvarskog jezera gdje smo uživali u prekrasnom panoramskom pogledu. Nakon toga smo produžili prema Delnicama i našli brojne semafore na putu zbog popravka ceste. Odmah na izlasku iz Delnica na lijevo, i nakon nekih desetak kilometara smo stigli na odredište.

Iz prethodne godine

Evo zbirke šali i viceva koji su se najviše prepričavali prošle godine. Posebni poglavlje je posvećeno Božićnim vicevima, koji su bili zadnji na rasporedu, vremenski gledajući, i kojih se najbolje sjećam. Ako sve pročitate, ustanovit ćete da drugih i nema. Prema tome možemo zaključiti da je moja memorija kratka. Zabavite se!

Božićni vicevi

- Optimist je osoba koja počinje s dijetom na Božić.


- Kako kažu ljudožderi: za Božić, svi su ljudi bolji!


Prije božićnih blagdana, dva dečkića od 5 godina razgovaraju u vrtiću:
- Ja sam Djedu Božićnjaku zatražio da mi donese električni vlak. A ti?
- Ja sam zatražio paket Tampaxa.
- A što ti je to?
- Ne znam, ali sam vidio na reklamama gdje pokazuju da se može skijati, plivati, igrati tenis i još puno drugih stvari.

Kolekcija

Jedna poslovna žena se je preselila iz Splita u London zbog posla. Nakon nešto više od mjesec dana njenog boravka, pronađe u poštanskom sandučiću pismo od svog zaručnika koji joj piše:
- Draga Marija, ne mogu više podnijeti ovu situaciju. Odvojenost me ubija. Udaljenost koja nas razdvaja je prevelika. Odlučio sam da prekinem našu vezu. Moram priznati da sam ti bio nevjeran 8 puta od kada si otišla, a ti to ne zaslužuješ. Žao mi je! Molim te da mi vratiš moje fotografije koje sam ti poslao. S ljubavlju, Ive.
Žena, duboko povrijeđena i van sebe, zamoli kolegice na poslu da joj poklone fotografije svojih zaručnika, prijatelja, očeva, stričeva i tako dalje. Zajedno s slikom Iveta, stavi u jednu kuvertu i sve druge slike koje je dobila; njih 36. U pismu je napisala.
- Ive, oprosti mi, ali se ne uspijevam sjetiti tko si ti. Pronađi tvoju fotku i zadrži je, a ostale mi vrati. Tvoja Marija.


Pavle, mladi kamiondžija iz Okučana vozi iz Beograda prema Zagrebu. Zaustavi se u stajalištu na autoputu da bi se malo odmorio, protegnuo noge i otišao do zahoda. Uđe u toalet i otkrije da je prvi zauzet, pa uđe u drugi, onaj susjedni. Spusti hlače i sjedne na školjku. Tek što je sjeo začuje glas iz susjednog prostora.
- Bok! Kako si?
Pavle je miran mladić, ne pretjerano komunikativan. To je jedan od razloga zašto je izabrao zanimanje s kojim se bavi. Ali taj dan je bio dobre volje pa odluči da odgovori:
- Hvala na pitanju, nije loše.
- A što radiš?
Pavlu je situacija izgledala pomalo bizarna, ali odluči da nastavi:
- Pa isto što i ti... vršim veliku nuždu.
Nakon toga, iz susjednog zahoda se začuju psovke i lik ljuto progovori:
- Oprosti, nazvati ću te kasnije. Ovdje kraj mene je jedan idiot koji odgovara na sva moja pitanja.


Seljak ima velikog, sivog prasca. Jedan dan pored njegove kuće prolazi jedan gospodin, ugleda prasca i zaustavi se:
- Lijepi prasac. Smijem li vas pitati što mu dajete za jesti?
- Što se daje prascima? Ono što ostane od naših obroka, žlundrice i sve ono što bi inače bacili.
- Sramota. Tako tretirati jadnu svinju. Ja sam iz društva za zaštitu životinja. Morate platiti kaznu od 1000 kuna zbog maltretiranja.
Nakon tjedan dan prolazi jedan drugi čovjek. I on se zaustavi i s divljenjem gleda prasca.
- Lijepi primjerak. S čime ga hranite?
- Za doručak kruh namazan s maslacom i mermeladom, za ručak štrukli, a za večeru kuhano povrće.
- Sramite se! Ja sam iz organizacije „Gladni na svijetu“. Djeca umiru od gladi a vi prascu dajete sve ove delikatese. Kazna je 1000 kuna.
Prođe mjesec dana i opet pokraj kuće šeta jedan nepoznati gospodin koji pita:
- Prekrasna životinja. S čime je tovite?
- Gledajte, dam mu 100 kuna pa ode u dućan i kupi si ono što mu je po volji.


Laura i Luka su pacijenti jedne psihijatarske bolnice (tako se to danas lijepo kaže). Već su dugo na liječenju i provode puno vremena zajedno. Jednog dana, dok su šetali po vrtu, Laura se iznenada baci u bazen i počne se utapati. Luka, bez puno razmišljanja, se baci za njom, uhvatio je ispod pazuha i izvuče iz bazena. Kada je za taj događaj dočuo direktor ludnice, oprostite bolnice, odlučio je da pusti Luku na slobodu. To je nagrada za njegov herojski podvig s kojim je spasio ženu koja se utapala i ujedno je i dokaz da mu se je povratila mentalna stabilnost. Pozove Luku u svoj ured i kaže mu:
- Luka, imam jednu dobro i jednu lošu vijest za tebe. Dobra je da sam u dogovoru s ostalim liječnicima odlučio da te otpustim iz bolnice. Tvoj junački akt potvrđuje da si ozdravio i da više nemaš psiholoških problema. Loša i tužna vijest je da smo našli Lauru obješenu u kupaoni. Objesila se s pasom od svoje haljine.
Luka ga gleda s nevjericom i izjavi:
- Nije se ona objesila. Ja sam je objesio da se osuši.


U jednom zagorskom selu je živio jedan luđak koji je ima dvije opsesije: bio je strastveni ekolog i igrač lota. San mu je bio da očisti svijet od plastike i pogodi peticu na lotu. Iz tog razloga svaki dan je šetajući po ulici zaustavljao ljude i tražio od njih da mu daju komad plastike za baciti i 5 brojeva za loto. Igrao je sve kombinacije koje bi mu dali, ali nikao da pogodi peticu. Razmišljajući, dođe do zaključka da treba bolje organizirati pristup problemu. Prvo je po cijelom selu podjelio letke na kojima je pisalo: "Tko god mi da jedan komad plastike i 5 brojeva, zauzvrat će dobiti novac". Zatim je otišao u centar, našao neki stari sanduk i popeo se na njega u očekivanju rezultata njegove akcije. Seljani su mislili kako je to još jedna psina ili ludost seoske lude, ali videći da nisu ništa mogli izgubiti, odlučili su probati. U kratkom roku se je stvorio red i svi su luđaku davali komad plastike i pet brojeva, a za uzvrat su dobivali novac.
Tako je nastao bankomat.

Blagdani

Ove godine blagdani nisu u najboljem znaku. Masakri u Siriji, atentat na ruskog ambasadora u Turskoj, a isti dan i teroristički čin u Berlinu. Malo toga ima čemu bi se čovjek radovao na općem nivou. Da bi čovjek pronašao malo zadovoljstva mora se okrenuti sam sebi, i ako je sretne ruke svojim bližnjima i prijateljima. Mene uz to muči i zubobolja. Jedan od zdravstvenih problema koje sam imao ove godine. Životna dob se počinje osjećati. Japanci kažu da ako se nakon šezdesete godine ujutro probudiš i ništa te ne boli, znači da si mrtav. Meni nedostaje još koja godina do spomenute granice, ali mi se sve čini da su japanci mudri ljudi koju su puno toga shvatili iz iskustva prethodnih generacija.

Moj prethodni zubar je sredinom ljeta odlučio promijenti svoje bivstvovanje. Stigla je zaslužena mirovina, prodao je kuću i odselio se u Bali, Indonezija. Naslijedio me je kolega s kojim je radio. U zadnje vrijeme sam često kod njega i ispada da intervenira tamo gdje je Marko, tako se zvao onaj koji je napustio zemlju, zabrljao. Prvo je ispalo da nije bio dobro napunjen kanal gdje mi je Marko vadio živac. Zatim je morao skidati jednu navlaku ispod koje je sve bilo trulo jer moj stari zubar nije dobro napravio posao. Već dva tjedna me bolucka umnjak na kojim je radila već spomenuta osoba. Ili se bar meni tako čini. Novi dentista nikako da pronađe gdje je pravi problem i već drugi tjedan za redom ne spavam kako treba, a niti preko dana mi nije lako. Bol nije jak, ali je gotovo stalno prisutan s kratkim predasima. U subotu krećem na blagdanski odmor i sve mi se čini da će i zubobolja biti dio mog prtljaga. Kako je nastojim da ne plačem sam nad sobom (ponekada mi dođe), evo par viceva u temi, da bi situaciju učinio manje drastičnom. Važno je imati inspiraciju.


Dentista je opsjenar koja stavljajući metal u usta neke osobe, uspijeva izvaditi novac iz džepa te iste osobe.

Mali Mujica sjedi na zubarskoj stolici. Obraća mu se mama Fata:
- Hajde Mujice sine, budi dobar. Otvori usta da zubar može izvaditi ruku.

Jedan čovjek se obraća zubaru:
- Znate, ja sam siromašan i htio bih potrošiti što je manje moguće. Što mi možete preporučiti u vezi s žutim zubima?
- Jednu smeđu kravatu!

Jedna lijepa djevojka sjedi na zubarskoj stolici:
- Ne znam da li je gore izvaditi zub ili dobiti dijete?
- Odlučite se gospođice. Prije nego počnem trebam znati do kojeg nivoa trebam sniziti stolicu.

Čovjek sa suprugom uđe u zubarsku ordinaciju.
- Doktore, nikakva anastezija i slične stvari koje su samo gubljenje vremena. Hoću da uzmete kliješta i jednostavno isčupati taj zub.
- Svaka čast, to se zove hrabrost. U redu, kako vi želite. Dajte da vidimo taj zub.
- Hajde draga, otvori usta i pokaži zub koji te boli.

Dentista se obraća pacijentu u zubarskoj stolici.
- Za ime gospodnje, ne otvarajte toliko usta.
- Ali doktor, zar ne trebate ući unutra s bušilicom?
- Da, ali ja ostajem vani.

Obama i Merkel su na večeri u Bijeloj kući. U jednom trenutku im se približi jedan od gostiju i upita ih o čemu razgovaraju. Kaže Obama:
- Planiramo kako započeti Treći svjetski rat.
Gost, s iznenađenim izrazom na licu:
- I kakav vam je plan.
Obama odgovara bez odugovlačenja:
- Namjera nam je da ubijemo 300 tisuća muslimana i jednog zubara.
Gost, zbunjeno:
- Zubara? Zašto želite ubiti jednog zubara?
Merkel, tapkajući Obamu po leđima:
- Što sam ti bila rekla? Nitko, nikada ne pita za muslimane!

Poznajem jednog dentistu koji je izvadio kvadratni korijen od jednog zuba.

Jedan kostur dođe kod zubara:
- Zubi su u redu. Ono što me zabrinjava su desni.

Jučer sam se namučio da dam malo novaca mom zubaru; on je htio puno više!


Nećete vjerovati, nakon što sam zapisao ovih 10 viceva (prebrojite ako ne vjerujete), bol je prošao. Ovo možemo proglasiti literarnim lijekom. Ili je uzrok toga onaj aspirin koji sam popio prije pola sata. Što je, da je osjećam se malo bolje. Pa neka netko kaže da kominikacija ne pomaže.

Policajci

U pustinji
Dva policajca su se izgubila u pustinji. Već danima iscrpljeni hodaju pod užarenim suncem. Nakon kratke pauze, jedan od njih kaže:
- Žedan sam.
- I ja – odgovori drugi. - Sjećam se odličnog načina za borbu protiv osjećaja žeđi: treba cucati šljunak.
- Može biti da je tvoj metod dobar, samo je problem što ovdje nema šljunka, samo pjesak na sve strane.
- Na žalost imaš pravo.
Duga šutnja i zatim nastavljaju s hodom prema nepoznatom. Na vrhu jedne dune, jednom od njih sine ideja:
- Spašeni smo ako uspijemo pronaći neki potok ili rijeku.
- Imaš pravo; na dnu rijeke se uvijek nalazi šljunak.

Krokodilske cipele
Dva murjaka su čula da se prodajom cipela od krokodila može zaraditi puno novaca. Odluče da daju otkaz, skupe svu ušteđevinu koju su imali i krenu za Afriku. Kupe jedan čamac i krenu uzvodno jednom rijekom za koju su čuli da je puna krokodila. Nakon dva dana veslanja primjete prvog krokodila. Jedan od njih se baci u vodi i započne mučnu borbu protiv životinje. Nakon pola sata žestokih udaraca i ugriza konačno uspije savladati krokodila i uz pomoć kolega iznijeti ga na čamac. Obojica gledaju krokodila i klimaju glavom.
- Pa ovaj nema cipela.
Nastave s veslanjem i nakon malo vremena ugledaju jednog drugog. Onaj koji je prvi puta ostao u čamcu se baci u vodu i nakon krvave bitke uspije savladati zvijer. Opet ga izvuku na čamac i s nevjericom gledaju.
- Ma koji smo mi baksuzi. I ovaj je bosonog.
Nakon tjedan dana i jedno tridesetak ulovljenih krokodila, uvijek bez cipela, odluče da odustanu i da se vrate kući. Dan nakon povratka dođu u policijsku stanicu i traže da ih primi kapetan. Zamole ga da ih primi na njihova stara radna mjesta. Znatiželjni kapetan prvo pita da mu ispričaju što se dogodilo. Nakon što je čuo detaljni opis njihove avanture, kapetan prasne u smjeh:
- Pa baš ste glupi. Oprostite, ako su bili u rijeci da se okupaju, znači da su ostavili cipele na obali rijeke.

Podmornica
Tri ronioca rone na smjenu u jednom jezeru. Jezero je močvarno a voda blatljava i vidljivost je jako loša. Nakon što je prvi izronio obrati se drugoj dvojci:
- Nećete mi vjerovati, ali sam vidio jednu nevjerovatnu stvar: podmornicu. Ne vidi se najbolje, ali bih rekao da je ruska: čini mi se da sam vidio oznaku sa srpom i čekićem.
- Ma daj, nije moguće. Podmornica u jezeru!? Tko zna što si ti vidio pa ti se učinilo da je podmornica.
I tako zaroni drugi da bi kontrolirao o čemu se radi. Izroni nakon desetak minuta i s nevjericom kaže:
- Doista se radi o podmornici, ali oznake nisu ruske, rakao bih prije da je američka.
Na kraju i treći ronioc odluči da provjeri o čemu se radi. Zadrži se pod vodom puno duže nego prva dvojica i kada konačno ispliva na površinu druga dvojca ga nestrpljivo pitaju:
- Što si ti vidio?
- Da, u pitanju je podmornica, ali nije ni ruska niti američka, nego od policije.
- Kako znaš da je njihova? Da li si našao neki natpis?
- Ne, ali kada sam pokucao na vrata, oni su mi otvorili.

Autobus
Cijela policijaska stanica odluči da uzme jedan slobodan dan i ode na izlet na obližnje jezero udaljeno dva sata vožnje. Iznajme autobus na kat i krenu rano ujutro prema svom cilju. U donjem dijelu autobusa svi policajci pjevaju, šale se, pričaju viceve. Raspoloženje je na visokom nivou. Na katu se ne čuje ni glasa. Svi policajci se čvrsto drže za naslone sjedišta i panično gledaju prema naprijed. Jedan policajac s donjeg dijela se popne gore i kada vidi svoje kolege koji šute, kaže im:
- Pa što je ovo, mrtvačnica? Mi se dole bogovski zabavljamo, prepričavamo anegdote, pjevamo, šalimo se a vi ovdje u mukloj tišini...
- Lako se je vama šaliti kada vi imate vozača.

Oznake: policajci, vicevi

Povratak iskonima

Teološke diskusije su jako uzele maha u zadnjih par mjeseci. Novi papa, jako simpatičan gotovo svima, čak i nevjernicima, često izražava svoje misli u vezi nekih moralnih tema, a ponekada je u kontradikciji sa samim sobom. Prije par mjeseci, u vezi s homoseksualnim osobama je izjavio, otprilike: "Tko sam ja da im sudim"? Mnogi su to shvatili kao otvaranje prema toj zajednici, tim više što je nedavno jedan svećenik javno priznao svoje seksualno opredijeljenje. Prije par dana je završio apostolski skup o obitelji, i vidi vraga, nikakvih novosti; veliko razočaranje za one koji su očekivali povijesno otvaranje prema trendovima koji su postali vrlo prisutni, ili bolje rečeno istaknuti u modernom društvu. Da li je bilo logično očekivati promjene u crkvenoj filozofiji? Po mom skromnom mišljenju, nije.

Jučer sam na televiziji gledao oštar sukob između dva crkvena teologa. Obojica jako dobri poznavaoci temeljnih kršćanskih dokumenata, pogotovo Biblije. Nekod uvodnih razmjena udaraca, da se oproba protivnik, onaj koji je za zadržavanje stvari na starom nivou je citirao jedan dio iz Levitskog zakonika (18,22) koji na vrlo eksplicitan način zabranjuje homoseksualnost. Odličan aperkat, koji je njegov protivnik dobro podnio i odmah prešao u protunapad. Citata iz Exodusa (35,2) koji govori da onaj koji bude radio na 7. dan, onaj koji je Bog proglasio danom za odmor, treba da se kazni smrću. Osobno sam provjerio prisutnost ovih izjava i one su doista tamo zapisane. Kroše koji je uzdrmao njegovog protivnika. Na kraju je sve završilo u žestokoj svađi, kako to obično biva, i najjači argument je bio povišeni glas koji nije dozvoljavao da se čuje glas protivnika.

U biti je pitanje da li crkva treba doslovno poštovati vlastite povijesne spise, one na osnovu kojih se bazira, ili jednostavno treba samo uzeti ulogu duhovnog vođe društva i prilagođavati se njegovim promjenama, nastojeći, koliko je to moguće, spasiti neka osnovna moralna načela. U provom slučaju, poštujući doslovno sve ono što je zapisano, današnje društvo bi se zaustavilo i ne bi moglo ići naprijed na način kako je to do sada činilo. Mnogi bi to pozdravili, ali vjerujem da bi većina bila protivna. Uz to, crkva danas nema vlast koju je nekada imala i jednostavno nije u mogućnosti da primjeni neke zakone i pravila. Znači ostaje drugo rješenje, prilagođavanje realnom stanju društva. To donosi puno proturječnosti i poneku sumnju: zašto neke moralne vrijednosti koje je bog postavio (ne zaboravimo tko je službeno napisao Bibliju) danas više ne vrijede. To otvara sumnju prema svim postavkama i zakonima, pa netko može izaći s tvrdnjom da ako više ne vrijedi zabrana homoseksualnosti, ne vrijedi više niti zapovijed koja zabranjuje da se ubijaju drugi ljudi.