Marketing
Gorski kotar po ljeti
Nisam bio dugo vremena u Gorskom kotaru. Proteklo je mnogo godina od mog zadnjeg posjeta. Dok sam išao u školu, onu osnovnu a i gimnaziju, bio sam upisan u izviđače i puno vremena sam proveo u našoj hrvatskoj Švicarskoj, kako je mnogi zovu. Radilo se o mnogobrojnim izletima, ali su mi u sjećanju najviše ostali zimski izlasci na sanjkanje u Petehovac. Odred je imao 3 para sanjki i izmjenjivali smo se na njima, u paru, jer nas je bilo puno. Jednom prilikom su s nama došla i dva starija člana: mi smo bili još osnovna škola, a oni se završili srednju. Jedan je bio izuzetno visok i mršav, a drugi njegova čista suprotnost: malen i debeo. Tako su i oni odlučili da se malo prosanjkaju pa su uzeli sanjke, sjeli i krenuli nizbrdo. Na pola puta staze nalazio se jedan veliki hupser na koji su svi ciljali i takmičili smo se tko će više odskočiti. Primijetit ću da je kod pada sanjki (bile su potpuno drvene) donji dio leđa prilično patio od velikog udarca. Ova dva velika klipana su odlučili da oponašaju nas mlađe i puno lakše i kada su aterirali, saonice su se razbile u stotinu komada. Čuo se je samo jedan veliki bum! Mi klinci smo prasnuli u smijeh.
Svega toga sam se sjetio dok sam u Rijeci sjedio na plaži ispod suncobrana i čitao jednu knjigu. Supruga se je stisnula o ostatak hlada koji sam ostavio slobodnim i njurgala. Već smo treći dan za redom na plaži i to je njoj dovoljno za ovu godinu. Ovdje je vruće za poludjeti a uz to je i dosadno. Tako su se pokrenule moje asocijacije iz djetinjstva pa sam joj predložio da sutradan odemo u Gorski kotar. Ali što će ona tama? I tamo je vruće (jeste draga, ali je ipak malo gladnije nego u Rijeci, pokušao sam braniti moj prijedlog) a i nema se što raditi (opet sam probao: ima rijeka i jezera, šuma, pa se možemo lijepo prošetati). Normalno, ne šeta se po ljeti jer sunce prži. Prijedlog odbijen u potpunosti. Nakon 2 sata sjedili smo u jednoj gostionici i ručali. Ona se je povezala na Facebook jer postoji besplatni wi-fi.
Ma zamisli, molim te – obratila mi se između dva zalogaja obročne salate od kozica – sutra kraj Fužina organiziraju kaubojsku feštu na mjestu gdje su izgrađene kulise za snimanje filma Vinetu. Moglo bi biti zanimljivo da tamo provedemo koji sat, ustvrdila je na kraju. Što bi tu moglo biti zanimljivo, pitao sam se ja? Ali na kraju je organiziran izlet za sutradan, na njen prijedlog (moj je bio odbačen). Dan iza, prije nego smo krenuli, čuo sam se s jednim prijateljem koji mi je predložio da odem do Broda na Kupi. Tamo ti je krasna rijeka, a vjerojatno će te se moći i okupati jer dugo nije padala kiša pa ne bi trebalo biti previše hladno. Čak se i njoj prijedlog učinio zanimljivim. Prvo smo stali iznad Lokvarskog jezera gdje smo uživali u prekrasnom panoramskom pogledu. Nakon toga smo produžili prema Delnicama i našli brojne semafore na putu zbog popravka ceste. Odmah na izlasku iz Delnica na lijevo, i nakon nekih desetak kilometara smo stigli na odredište.
Krka je bila relativno topla pa smo se okupali i uživali sjedeći na slapu obraslom mahovinom. Voda je žuborila oko nas masirajući nas, ali je bilo istovremeno i neugodno jer je zapljuskivala bubrege, a oni nisu previše uživali u hladnoći. Zadržali smo se nekih sat vremena, a zatim smo se vratili do Delnica. Tu smo vidjeli plakat koji najavljuje kaubojsku feštu. Imali smo još puno vremena do početka pa smo odlučili ručati i bistrou Tron. Uzeo sam paštu i fažol s kobasicom. Porcija košta 25 kuna, a uz to je jelo bilo odlično pripremljeno. Neko bi rekao da je možda malo teško za temperaturu od 33 stupnja, ali je meni jako prijalo. Ona je uzela kompletni obrok za 30 kuna i pola ostavila. Shvatila je da je glavno jelo piletina, kad ono na tanjuru nađe pohanog oslića, i to dva velika odreska. Kaže da joj je bilo previše, pa nije mogla dovršiti obrok. Ja sumnjam da joj se nije svidjelo, ali nije smjela ništa reći jer je ona odlučila gdje se jede.
U 3 popodne smo bili u Fužinama u očekivanju parade konja, kauboja i Indijanaca koji su trebali od tamo krenuti prema mjestu gdje se je održavala fešta. Čekali smo do 4 sata, ali od konja i jahača ni traga ni glasa. Hlad koji smo našli i piva koju sam naručio su bili zadovoljavajući. Kada nam je dosadilo čekanje otišli smo autom na mjesto događaja. Plaća se i ulaz (poslije mi nije bilo jasno zbog čega i što je ponuđeno posjetiocima za njihov novac. Kulise saluna, banke, šerifovog ureda i sličnih objekata su bila jedina stvar za pogledati. Za razgled je bilo dovoljno 10 minuta (ako se ide jako polako). Jedina dodatna stvar je bio kamion koji je prodavao sendviče i piće. Stavili su generator za struju na sred sela pa se nije moglo niti pričati od buke. I disanje je bilo otežano zbog ispušnih plinova. U dvije riječi, totalni promašaj. Oko šest sati smo se opet obreli na plaži, za promjenu.
Da bi završio u veselju, evo najbolje izreke koju sam čuo u toku ovogodišnjeg turbulentnog odmora: moja omiljena boja je uvijek bila plava..., sve dok nisam instalirao Windowse.
Post je objavljen 22.08.2018. u 16:53 sati.