Zima je hladna
Ma koji bezvezni naslov, netko će s pravom primijetiti. Ja nikada ne griješim i nikada ne pišem bez veze, na to ću ja, pa ću još i dodati objašnjenje. Izjava donesena u naslovu jeste gotovo očita. Riječ zima označava godišnje doba, ali je isto tako sinonim i za hladnoću. Često kažemo da nam je zima, umjesto da nam je hladno. Uh, ali sam se zapetljao; nisam siguran da ću se iz ovoga uspjeti izvući, ali sam odlučio da pokušam, sa svim svojim snagama da se iskobeljam (ma koja krasna riječ) iz ove zavrzlame u koju sam se upustio. Ovo godišnje doba bi po definiciji trebalo biti s niskim temperaturama, ali nije uvijek tako. Zašto sam iskoristio ovaj izraz da naslovim članak? Možda se nađe neki znatiželjnik da postavi prethodno pitanje. Da bih ispunio njegovu znatiželju, evo odgovora. Sjetio sam se sučeljavanja naših prijašnjih i budućih čelnika (takav je rezultat glasovanja, jer stari nije potvrđen, pa ćemo imati novoga). Tri diskusije u, ako se ne varam, 4 dana.
Što je previše, previše je. Prvo večer sam sjeo da to malo pogledam. Držalo me je nekih pola sata, a zatim sam napustio ostatak obitelji, koja je ostala prikovana uz televizor u dnevnoj sobi, i otišao sam u kuhinju da zapalim jednu, popijem jedno Ožujsko i napišem jedan članak za jedan moj drugi dnevnik; imam ih puno. Jednostavno mi je bilo dosadno i lagano posramljujuće. Dosadno, iako su padale dosta žestoke riječi. Ja sam ipak imao dojam da u tim teškim riječima nema srca, nema istine, kao da je sve na neki način dogovoreno. Davali su trivijalne odgovore i izjave, kao što je trivijalan i naziv ovog članka. Pred kraj sam se vratio da dam još jedan pogled na veliki spektakl. Nisam promijenio mišljenje. Jedino što sam cijenio je bila njihova izdržljivost: biti ispred kamera u stojećem stavu, preko dva sata, nije lako. Ono što mi se apsolutno nije svidjelo jeste da su dva od tri sučeljavanja bila na privatnoj televiziji. To već nešto govori o to tko su naši vrli kandidati (treba čitati između redova da bi se spoznala ova država).
I tako su naša 2 fenomena okupirali televizijski program, ali se nisu pokazali kao dobri zabavljači. Svojedobno mi se puno više dopadao Mesić: ako ništa drugo, čovjek je imao smisla za humor. Ovo dvoje niti ne znaju što ta riječ znači, ali se vrlo smiješno ponašaju kada je riječ o samoj politici. Beskonačne izjave u prazno kako bi oni željeli da Hrvatska izgleda. Niti jedan ideja oko toga kako stići do tog cilja. Kreativnost na apsolutnoj nuli, kao i kod svih naših predstavnika, kako državnih tako i onih lokalnih. Par iznimaka su samo ono što potvrđuje pravilo. Pitanja koja su bila pripremljena od strane redakcije su bila loša: puno toga se odnosilo na stvari oko kojih predsjednik nema nikakve ovlasti.
Na kraju sam postavio sam sebi pitanje: tko bi od njih dvoje bio bolji predsjednik za Hrvatsku? Možeš izabrati između njih dvoje jer ne postoji treća opcija. Prema tome, treba se odlučiti. Poznajem puno Grobničana i vrlo su mi simpatični. Obožavam grobnički sire. Probao sam sireve iz cijelog svijeta i za moj ukus, grobnički sir spada u sam vrh moje preference. Uz to jako cijenim žene u politici. Uzmite na primjer njemačku predsjednicu vlade. Ja joj skidam kapu. Nije ništa lošija od svojih odličnih prethodnika u ovoj najjačoj europskoj državi. Na žalost, naša predsjednica ne izgleda dovoljno ozbiljna osoba. Ponekad daje nevjerojatne izjave, u koje jednostavno ne možeš vjerovati. Ili ako su za vjerovati, onda znači da se čovjek ne može pouzdati u nju. Evo jedan primjer. Kada joj je izletjelo "za dom spremni", rekla je da nije znala da je to ustaški pozdrav. Ako neko u to i vjeruje, znači da ona nema dovoljno opće kulture da bi vršila funkciju predsjednika naše domovine, lijepe naše. Trebala bi se vratiti u školu, iako nisam siguran što danas tamo podučavaju učenike. Sve je nekako naopako u ovim našim krajevima.
Muški predstavnik mi je ostavio nešto bolji dojam, od onog malo što sam visio, ali dečko je svojedobno bio predsjednik vlade, a do sada još nisam upoznao nekoga tko bi rekao da je to dobro odradio. Pa nisam baš bio najbolji na tom mjestu, ali sam kao stvoren da budem vaš predsjednik – nekako nam je on indirektno govorio. Zaključak je da većina birača nije glasala za onoga kojeg je zaokružila na listiću, nego protiv onoga koga je izostavila. Kada se dođe do toga, a bojim se da nije tako samu u Hrvatskoj, onda je situacija doista zabrinjavajuća. Da bi se dobila potvrda ove teorije, dovoljno se je okrenuti oko sebe i pogledati kuda ide ovaj svijet. Igre i vicevi su ono što nam se nudi i to nam je zadnje utočište. Iz naslova bloga se vidi da sam to podsvjesno shvatio već kod njegovog otvaranja, daleke 2008. godine. To je bila prva godina svjetske financijske krize koja se pretočila i u gospodarsku, a danas je sve više i socijalna.
|
