Hrvatske legende

ponedjeljak, 31.03.2008.

Legende s Korčule vol.4

KNIĐANI

Još jedna legenda koja ima potporu u grčkoj kjiževnosti, ali za nju ne postoje materijalni dokazi na sadašnjem stupnju arheoloških istraživanja, govori da su prvi kolonisti na Korčuli bili naseljenici iz Knidosa u Maloj Aziji. Oni su bili članovi dorske Pentapole, antante pet gradova u kojoj su pored Knidosa još bili Kos, te rodski gradovi Lindos, Jalisos i Kamiros. Prema Herodotu, Kniđani su spasili 300 dječaka iz grčkog grada Korkire od korintskog tiranina Perijandara koji ih je htio ubiti. Stanovnici grčke Korkire bili su zahvalni Kniđanima i dali im značajne povlastice. Dopustili su im da žive na Korkiri i da ne plaćaju porez. Prijateljstvo tih dvaju gradova-država potvrđeno je knidskim poduhvatom na Jadranu. Uspostavili su svoju koloniju na šumovitom otoku kojemu su dali ime Crna Korkira u čast grčkoga grada Korkire koji im je pružio gostoprimstvo. Naseljenici su tako imenovali svoju koloniju po zemlji svog dobročinitelja. O toj drugoj Korkyri govori i pisac Strabon iz maloazijske Amazeje. Diodor Sicilski govori da su Kniđani imali motiv za osnivanje kolonija u prvoj četvrtini šestoga stoljeća prije Krista zbog svojih loših odnosa s Alijatima, a što ih je i navelo da spase dječake.O knidskoj koloniji Crnoj Korkiri ili Kerkiri pisali su Plutarh i Pseudo-Skimno na temelju Anterove Kretske historije i spisa "Osnivanja" Dionizija Halkiđanina, koji je vjerojatno i autor izgubljenog spisa o Korkiri Melaini. Plutarh govori i o korkirskim psefizmama, dekretima o povlasticama kojima su Korkirani omogućili Kniđanima da trguju na području istočnoga Jadrana. Pseudo-Skimno u svom spjevu "Periegeza", napisanom u jambskim trimetrima, opisuje obale Europe, Azije i Libije i spominje knidsku koloniju na Crnoj Korkiri, te govori o neobičnoj plodnosti zemlje i stoke na istočnoj jadranskoj obali. Sve se to događalo oko 580. godine prije Krista u vrijeme pedesete Olimpijade kada je na stadionu bio pobjednik Lakonac Epitelid i kada su Kniđani i Rođani napustili svoju zemlju jer nisu mogli podnositi zulum azijskih vladara. O tome je pričao Diodor kojemu je kao stariji izvor najvjerojatnije poslužio Antioh iz Sirakuze. On govori da su Kniđani i Rođani živjeli na Liparskim otocima u zajednici sa starijim domaćim stanovništvom, te da su se uspješno opirali tirenskim napadačima. Bili su podijeljeni u dvije grupe, od kojih je jedna obrađivala zemlju, a druga ratovala. Slično su Kniđani živjeli i u zajednici s ilirskim stanovništvom na otoku Korčuli. Lokalitet naseobine nije se još odredio, ali po svoj prilici leži na zapadu ili na sjeverozapadu, na uskom prolazu izmedju Korčule i Pelješca, odnosno gdje je današnji stari grad Korčula. Postoje i kovani novčići s natpisom Korkire "korkireoni", koji pripadaju toj koloniji a koja se nije uspjela održati iz nepoznatih razloga. Drugi pokušaj kolonizacije Korčule u IV. stoljeću prije Krista uspio je u potpunosti i zajednički život trajao je nekoliko stoljeća, do potpune prevlasti Rimljana nad Ilirima. Ali tu već prestaje legenda i počinje povijest, jer su nađeni čvrsti materijalni dokazi o postojanju kolonije, poimence čuvena lumbardska "psefizma".

U svojoj pripovijetki "Kipovi - 580. godina stare ere", Goran Duka detaljno opisuje dvoboj između Kniđanina Lemnosa, kipara i filozofa, ali i vještog borca i diva Naza, predstavnika plemena Atlanta koji nakon katastrofalnog vulkana i nestanka njihovog otoka Atlantide plove morima i zathijevaju od ostalih naroda i plemena da im izruče svoje najljepše djevojke kako bi mogli nastaviti svoju vrstu. Nakon što je velikim mačem nakon duge i teške borbe, pune lukavstava i trikova, konačno ubio gorostasa Naza, Lemnos se svim snagama daje na klesanje veličanstvenog kiparskog djela, iz korčulanskog bijelog kamena. Taj kip izložen je u središtu knidskoga grada Crne Korkire da mu se dive naraštaji Kniđana koji su napustili svoju ratničku prošlost da bi se prepustili radu i životu na tom otoku iz bajke.

Legende o staroj Korčuli ušle su tako u povijest i u književnost, a svojom zanimljivom naracijom pobuđuju maštu mnogih znatiželjnika, posebice književnika, koji ih koriste, a vjerojatno će ih koristiti i u budućnosti, kao okosnicu u strukturi svojih umjetničkih djela. Iz korčulanskih legendi proizlazi i važno zapažanje o povezanosti Korčule sa starom grčkom kulturom, a prema nekim suvremenim tumačenjima Korčula dobija istaknuto mjesto i u dalekoj povijesti ili legendama o staroj Grčkoj i burnom životu u njoj.

31.03.2008. u 20:14 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 30.03.2008.

Legende s Korčule vol.3

ANTENOR

Druga jedna legenda, također povezana s grčkom mitologijom, govori da je grad Korčulu osnovao Antenor, trojanski ratnik u XI. stoljeću prije Krista. Za vrijeme Trojanskog rata, kada su Grci pomoću lukavstva s drvenim konjem ušli u sam grad Troju, Menelaj je objesio leopardovu kožu na vrata Antenorove kuće kao znak da je treba poštedjeti. Antenor, njegova žena Teana i njegova četiri sina mogli su slobodno otići i ponijeti sa sobom sva svoja dobra. Otplovili su Menelajevim brodom i prvo se nastanili u Kireni, zatim u Trakiji i onda uputili prema Jadranu. Jedna od prvih postaja bio im je otok Korčula, gdje je Antenor s ostalim bjeguncima iz Troje osnovao grad. Lartinski tekst na kamenoj ploči iz XVI. stoljeća na ulazu u stari grad Korčulu sa zapadne obale spominje Antenora kao osnivača Korčule.

"Nakon spaljenja Troje ove zidine nekoć utemelji Antenor. Doista da se staro ne sruši brigom Antuna Leona obnovljeno je i vraćeno u prijašnji oblik i ukras staro mjesto."

O Jadranskom moru i Antenoru govori se na samom početku Vergilijeve "Eneide":

-"Antenor je mogao, pošto je izmakao iz sredine Ahejaca, prodrijeti duboko u ilirske zaljeve i u unutrašnja kraljevstva Liburna, siguran, te preći vrelo Timava, gdje kroz devet usta uz silan mrmor planine prolazi more što je navrlo i pritište polja vodama koje tutnje. Ovdje je pak on smjestio grad Patavij i sjedišta Teukrana, te je narodu dao ime i pričvrstio trojansko oružje, sada počiva opušten u blagom miru."

Diktis Krečanin u svom trojanskom romanu konkretizira Vergilijevo pjevanje o Antenoru i njegovu plovidbu Jadranom gdje osniva gradove:

-"Tako je bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje. I došao je na Jadransko more pošto je proplovio pored mnogih barbarskih naroda. Tamo je osnovao grad koji je nazvao Crna Korkira."

U starofrancuskom epu "Le roman de Troie", koji je spjevao u dvanaestom stoljeću Benoit de Sainte Maure, legenda o trojanskoj koloniji na Crnoj Korkiri dobila je svoju književnu transpoziciju i tako obogatila svoje helenske korijene srednjovjekovnom književnom maštom. Taj ep govori da dvije grupe Trojanaca dolaze na Crnu Korkiru. Drugu grupu dočekuje Antenor u lijepom i bogatom gradu "Corcire Menelan":

Nadahnut Vergilijevom "Eneidom", Korčulanin Goran Duka napisao je kraću pripovijetku "Korijenje" u kojoj opisuje dolazak Antenorovih mornara na djevičanski otok Korkiru na kojemu su ugledali ljepoticu Melainu koja se bacila s visoke hridi ne želeći pasti u njihovo ropstvo. Jedna grupa trojanskih mornara otišla je dalje u potragu za svojim drugom Enejom, a druga pod zapovjedištvom Lustora Polia uspostavila je idiličan život na šumovitom otoku. Pripovijetka završava prizorom u kojemu Lustor Polo, iščekujući povratak nekog od brodova Trojanaca i vijesti o Eneji, "s osobitom ugodom šeta debelim šumskim pokrivčem od borovih iglica i lišća bjelogoričnog drveća i zamišljeno, ali spokojno, promatra korijenje stoljetnih stabala".

O vezi Antenora s Korčulom govori i suvremeni meksički pisac Salinas Price koji je iznio tezu o Gabeli na Neretvi kao lokalitetu legendarne Troje. Po njemu je trojanski konj, kojim su Grci lukavstvom osvojili Troju nakon što su je opsjedali punih deset godina, u stvari brod koji na svom pravcu ima konjsku glavu, a izgrađen je na drevnim brodogradilištima helenske Korčule. Legenda o Antenoru javlja se u Kireni koja je bila kolonija Tere i Rođana, pentapolskih Grka. Postojala je već u Pindarevo doba, krajem šestog i početkom petog stoljeća prije Krista u doba procvata pentapolskih kolonija a kada nastaje i knidska kolonija i legenda o Antenoru na Crnoj Korkiri, današnjoj Korčuli. Najviše su je popularizirali maloazijski trgovci, kolonisti i Korkirani.

30.03.2008. u 04:37 • 0 Komentara • Print • #

subota, 29.03.2008.

Legende s Korčule vol.2

KERKYRA

Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.

Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:

-"A zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."

Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.

U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:

Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.

29.03.2008. u 15:13 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.03.2008.

Legende s Korčule vol.1

KADMO i HARMONIJA

Najstarija legenda o Korčuli , je ona o Kadmu i Harmoniji a povezana je s grčkom mitologijom. U IV. knjizi o Argonautima Apolonije Rođanin govori kako su oni plovili crnom dubokom rijekom u Iliriji, koja je nekada tekla tamo gdje se danas nalazi Pelješki kanal. Bila je to po svoj prilici rijeka Neretva ili im se sami, relativno uski, Pelješki kanal učinio rijekom. Oni su sagradili tvrđavu blizu "planine u koju udaraju gromovi", koja je vjerojatno današnji Sv. Ilija, a lokacija tvrđave mogli bi biti Nakovane na Pelješcu, gdje su pronađeni fenički natpisi.

Apolonije u svojem epu "Argonautika" pripovijeda o Kolšanima koji su Jazona, Medeju i Argonaute progonili sve do Jadrana a onda se nisu usudili vratiti neobavljena posla svojem kralju Eetu nego su se radije naselili na raznim mjestima na Jadranskom moru. Apolonije o tome pjeva ovim stihovima:
-"a drugi su sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov, udomili se kod ljudi Enhelejaca".
Ovaj Apolonijev stih pripada među najstarije vijesti o jadranskim krajevima u antičkoj književnosti.

Prvak aleksandrijske pjesničke škole, Kalimah, stariji suvremenik, učitelj i kritičar Apolonijev, u jednom fragmentu svojih "Uzroka" spominje direktno Harmoniju:
-"Oni su na Ilirskoj rijeci zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije, zmije, osnovali su grad. Kakav Grk nazvao bi ga (gradom) Bjegunca, a njihov ga je jezik imenovao Pola." Sva kasnija istraživanja grčke klasične književnosti potvrdila su da se tu nikako ne može raditi o današnjoj Puli u Istri s obzirom na njezinu veliku udaljenost od ostalih zemljopisnih lokaliteta koji se spominju u kontekstu o Kolšanima. Zanimljivo je s tim u vezi spomenuti da se ime Polo u raznim inačicama pojavljuje tijekom cijele nepisane i pisane povijesti Korčule. Tako, na pr. ime Ilira koji je podijelio zemlju u Lumbardi na Korčuli s grčkim kolonistima iz 4. stoljeća prije Krista, u svom romaniziranom obliku, glasi Pullus.

Mit o Kadmu i Harmoniji kod Ilira i njihova pretvorba u zmije javlja se kao tema u više navrata i u kasnijoj antičkoj književnosti, grčkoj i latinskoj. Priča o preobraženju privukla je pozornost i rimskog pjesnika Ovidija, koji je ispjevao veliki ep "Preobrazbe" (Metamorphoses). Ovidije pjeva kako je Kadmo pri osnivanju Tebe ubio zmaja:

"Dok je pobjednik promatrao veličinu pobijeđenoga neprijatelja,
iznenada se začuo glas; i nije se lako moglo razabrati odakle, ali
čuo se: Što gledaš, Agenorov sine, ubijenu zmiju, i tebe će gledati kao zmiju."

Kadmo i Harmonija su likovi koji se pojavljuju u legendama o navigaciji Feničana i Pelaska. Kadmo je bio Feničanin koji je Grcima donio abecedu i oženio se s Harmonijom, kćerkom Venere i Aresa, i koji je utemeljio grad Tebu, prema nalogu proročišta. Prvo je morao ubiti zmaja (zmiju) što je živio u spilji pod uzvisinom na kojoj je trebalo izgraditi grad. Onda je morao uzorati polje i na njemu kao sjeme posijati zmajeve zube. Iz njih je nikao junački rod koji se nazvao Sparti, što znači posijani. Kadmo je zatim napustio Tebu zajedno s Harmonijom da bi došao do Enhelejaca, koji su bili u ratu s Ilirima, prastanovnicima istočne jadranske obale. Prorok Dionis je Enhelejcima obećao pobjedu nad Ilirima ako za svoje vođe odaberu Kadma i Harmoniju, što su oni i učinili i tako su pobijedili Ilire. Otad je Kadmo vladao Ilirima a Harmonija mu je rodila sina Ilira. Vatikanske sholije uz Vergilijevu "Eneidu" govore o snazi sina Kadma i Harmonije:

"Kadmo, Agenorov sin, ostavio je Tebu i u društvu svoje supruge Harmonije podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je malenoga sina kojega je Harmonija bila rodila kod Ilirske rijeke. Njega je zmija umotala u svoje kolute i, dok nije došao u odrasle godine, njegovala ga je zagrljajem svojega tijela i napunila ga snagom kojom je pokorio čitav onaj kraj. Ona mu je po rijeci koja označuje nju dala ime Ilirije."

To se sve zbivalo u XV. stoljeću prije Krista.

Legenda ima i verziju koja govori kako je Tebu zauzeo Dionizije, nećak kralja utemeljitelja Tebe, t.j. Kadma, pa su Kadmo i Harmonija razočarani otplovili prema ilirskoj obali gdje su sretno živjeli na "otoku blaženih" i gdje se nalaze njihovi grobovi iznad kojih su njihovi likovi u obliku kamenih zmija. U predjelu Kočije, blizu korčulanskog mjesta Žrnova nalazi se izvor vode s osebujnim stijenama i vegetacijom, te s dva velika kamena u obliku zmijskih očiju, što se točno poklapa s opisom grčkih pisaca o grobovima Kadma i Harmonije.

Dionizije Periget, učeni pjesnik drugog stoljeća naše ere, u svom "Opisu nastanjena svijeta" govori o ilirskoj obali:

-"i zatim vukući ogromnu brazdu obilazi oko ilirskoga kopna sve do rta i do visokih gora što ih zovu Keraunijskima. A oko onoga zaljeva možeš vidjeti slavan grobni humak, za koji se priča da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su se naime preobrazili u vijugav lik zmija kad su došli od Ismena poslije duboke starosti. Tamo su im bogovi postavili drugo čudo: oko one zemlje učvrstila su se s obje strane dva kamena koja se oba sastaju i tutnje čim se na stanovnike počne valjati kakvo zlo."

Legenda o Kadmu i Harmoniji poslužila je književnicima i pjesnicima kao prefiguracija za oblikovanje njihove književne mašte. Tako na primjer nedavno preminuli suvremeni hrvatski pjesnik Igor Milić-Štrkalj crpi svoju inspiraciju iz pučina koje se propinju i šapuću, poput okamenjenih likova Kadma i Harmonije, iz ilirskih otoka čipkastih ljepotica i nimfa u spiralama staza, koje se zmijoliko provlače mediteranskim krajolikom, iz "ilirskog gaja" u kojemu su u skladu sa svojim krajolikom i ljudima u njemu živjeli Kadmo i Harmonija preobraženi u pitome zmije koje štite ljude i ne čine im zlo već dobro.

24.03.2008. u 17:48 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 23.03.2008.

Nekoliko legendi iz Zadra

Legenda o prijenosu tijela sv. Šimuna u Zadar

U 13.st neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i sa sobom je nosio neoštećeno tijelo Sv. Šimuna. Svima je lagao da nosi tijelo svoga brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu zapravo tijelo Sv Šimuna. Tijelo je nakon toga u svečanom mimohodu prevezeno u crkvu Velike Gospe.

Legenda o sv. Krševanu

Krševan je bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana. Zbog slobodnijih nazora u propovijedanju bačen je u tamnicu. Ni u tamnici nije mirovao. Pismima je tješio sv. Anastaziju koju je muž poganin držao u kućnom pritvoru. Dioklecijan mu je ponudio visok položaj ako se odrekne kršćanske vjere a kad je on to odbio, car je naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegovo tijelo. Izvukavši ga iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom te je preneseno iz Akvileje u Zadar. U Zadru se na njegov zagovor desilo mnogih čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada.

Legenda o sv. Anastasiji

Legenda govori o Rimljanki, ženi patricija koja je zbog svoje želje za djevičanstvom bila zatvorena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti odlazi u Akvileju u pratnji Sv Krševana gdje prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema legendi mučena je za Dioklecijanova progonstva. Spaljena je na lomači. Relikvije koje su u 5.st. prenesene u Carigrad dobio je 804. godine zadarski biskup Donat od cara Nicefora I u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom. Prenesene su u Zadar i pohranjene u kameni sarkofag u crkvi sv Petra koja se od tada zove crkva sv. Anastasie.

Priča o nadogradnji crkve sv. Marka na Silbi 1638.

Pripovijeda se, da je spomenutog Venturu na putu iz Mletaka snašla strašna oluja na moru pod Silbom, i to ne daleko drage, što je ispod današnje crkve sv. Marka (Silbljani zovu dragu Pocutmarak tj. Pod svetim Markom) i da mu je propalo sila blaga u more, što ga je vozio na glasovitim brodovima Manzerom. Zavjetovao se sagraditi crkvu sv. Marka, pođe li mu za rukom spasiti potopljeno blago. More se utiša i on dade po dnu mora potezati mreže u koje i uhvati već potonulo blago, te sagradi crkvu. Priča se da je sakristiju dao izgraditi na bizantinskoj kapeli, koja se i dandanas u Silbi naziva Grčka kapela. Slika propetog Isusa naslikana na drvenu križu, koji se još nalazi u dobrom stanju, kaže se , da je pripadala toj grčkoj kapeli. I doista još ju je moguće vidjeti, Zgrada je opstojala na mjestu današnjeg zvonika crkve sv. Marka, te se ovo može smatrati spomenikom nekadašnjeg bizantinskog gospodarstva na Silbi.

23.03.2008. u 13:33 • 0 Komentara • Print • #

petak, 21.03.2008.

Legenda o Čehu, Lehu i Mehu

Na početku... jedna legenda iz Krapine

Nju prema narodnoj krapinskoj predaji, Ljudevit Gaj ovako zapisa:

Na ova tri brijega što se nad ovim mjestom (Krapinom) dižu bijahu tri grada. Ovaj, od koga su se ovolike stare zidine još uzdržale, od negda zvaše se, a tako i današnji dan, kao i samo mjesto Krapina. Na onom brdu, ondje nad franjevačkom crkvom, bijaše grad imenom Psar, a tu nad gospodskom (spahinskom) vodenicom, na brijegu Šabcu bijaše grad istoga imena Šabac. U ova tri grada tri brata, po imenu Čeh, Leh i Meh, negda vladahu. Ova tri brata bijahu kraljevske krvi našega (slavenskoga) naroda te imahu sestru, koja se je zvala Vilina. U ono vrijeme Rimljani gospodovahu ovom zemljom. Od njih naš narod za nevolju mnogo stradaše te podnošaše velike sile. Viteška se braća dogovarahu među sobom, kako bi se mogli oteti ispod teškog jarma rimskoga. Kako najstariji ljudi pripovijedahu,među krapinskim i psarskim gradom kožnat visimost visaše o lancih. Po ovom mostu brat bratu dolažaše na tajne dogovore. Utom sestra njihova bijaše u skrovitoj (tajnoj) ljubavi sa rimskim poglavarom, koji je zapovijedao ovom zemljom. Kad su se braća dogovorila sa ostalim znamenitimi poglavicami narodnimi i okletvom (zavjerom) ujedinila protiv Rimljana te svijećala, da će na njih složno udariti, Vilina, prevelikom ljubavlju opojena, izdade okletvu ljubavniku svome. Okletnici ipak udare na njega te ga ubiju, a ona najprije uteče u Dupljaču u Strahinje, a odanle u Jame nad Žutnicom, koje se još i danas zovu Ljubine iliti Vuline Jame, a ono zato, jer su ondje prebivale vile, koje su od obranu svoju primile imenjakinju svoju. Ondje ona rodi gospodsko čedo. Malo je vrijeme potom postojalo, kad se ona sunčala pred špiljom, braća, našavši se u lovu, zapaze je, uhvate, odvedu u grad Krapinu i uzidaju u onom tornju, koji je nad vratima drugoga dvorišta blizu pećinske pivnice, u jednom uglu, a od djeteta se njena osobiti čudo stvori. Divlji vo, jedan dan kad su se vile po šumi bile razišle, utrči u špilju, gdje se dijete zlatnom jabukom sigralo. Divlji vo se u njega zaleti, digne ga na rogovima i divljim skokom proskočivši kroz podzemaljski put, koji je ispod gora Velikoga Žlieba i Hajdinskoga Zrna vodio, ća na drugu stranu ondje onako iznese napolje u šumu, gdje ga je neki pustinjak sahranio, a ono se mjesto od onoga vremena do današnjega dana, po lijepoj glavi ovoga djeteta, zove Lijepa Glava - Lepoglava. Rimljani da osvete ubistvo svoga časnika i da pokore pobunjeni narod, započeše utom sa svih strana kupiti vojsku. Tri brata, videći kako ne mogu onolikoj sili kolika se dizala na Zagorje, gdje su se oni bili utaborili, ni prevrlom hrabrošću da odole, skupe sve starješine, župane i satnike narodne, svijećahu - odluče, da sa svimi odličnijmi pristašami svojimi ostave svoju domovinu i da se posve isele iz rimske države. Oni su znali da se narod našega (slavenskoga) jezika daleko pruža preko Dunaja, i zato pređoše sa vjernimi svojimi preko Dunava pa se tamo raziđoše na tri strane i utemeljiše tri države slavenske. Čeh podiže stolicu svoju u Pemskoj zemlji Bohemiji, Leh u Poljskoj, a od Meha zadobiše Moskovati (Rusi) svoj početak. I ovako je prava korenika svega našega naroda slavenskoga izišla iz ove naše okoline.

Tako je Gaj oblikovao ovu priču oko 1851./1852., u zrelim godinama i teško je s punom sigurnošću reći, kako je ova priča nekoć glasila u narodnim ustima.

Svi vi koji znete neku legendu o svome mjestu javite se....

21.03.2008. u 19:37 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>