KERKYRA
Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.
Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:
-"A zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."
Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.
U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:
Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.
Post je objavljen 29.03.2008. u 15:13 sati.