Hrvatske legende

subota, 27.03.2010.

Legenda iz Vukovara

Legenda o Katici

Za turskog pašaluka u Vukovaru živio je ondje čestiti kršćanin Marko Lukić, te je imao u sretnome braku jedinicu Katicu.

Zamalo umre on i žena mu, te sirota Katica ostade sama kao prst. Kako je bila pobožna, zavjetovala se dragoj Gospi da će ostati djevicom.

Da si pribavi svagdašnji krušac, sakupljala je jagode, ljekovito bilje i korijenje u šumi.

S vremenom se djevojčica razvila, da je bila čuvena zbog svoje ljepote u Vukovaru i okolici.

Jednoga će dana po običaju kupiti jagode u šumici kraj sela Lušca. Nuto na svoj užas najednom spazi kraj sebe vukovarskog kajmakama (načelnika) Hasana, poturicu ljutu.

Ovaj je stade odmah salijetati griješnim ponudama, no naša Katica, ta vukovarska Suzana, zagrabi kao srna u bijeg. Na njenu sreću izmiliše najednoć iz one šumice dva kršćanina, koji jadnicu jedva osokoliše i umiriše.

Postiđeni Hasan stade tuliti od jada i bjesnila, zagrozivši joj se, da se sutradan imade zacijelo stvoriti u spomenutoj šumici, ako joj je život mio.

Ona dva poštenjaka dovedoše svu dršćuću Katicu do neke kolibice. Sutradan ujutru čeka Hasan nestrpljivo na djevojku, ali nju ne bi sada nikakva paklena sila u Lužac dopremila.

Hasan se sve pjeni od srdžbe, što mu tako siguran plijen umače, te stade od vaja i očaja guliti i čupati rusu bradu svoju i o paklenoj osveti razmišljati. Naloži svome sluzi Ibrahimu neka Katici, kada pođe u nedjelju u crkvu, potajno podmetne njegov dragocjen prsten u džep.

Poslije službe Božje, stvori se kao iz oblaka pred drvenom crkvicom vukovarskom Hasan ljuti te zagrmi: „Tko se to usudio od vas đaurske štenadi ukrasti moj skupocjeni prsten; držim da će ta drskost tog lupeža haka (sigurno) glave stajati!“

Ibrahim, loši sluga još lošijeg gospodara, stade sada svima džepove prevrtati dok konačno ne nađe taj kobni prsten u džepu prestravljene Katice. Jao i pomagaj sada njojzi!

Svjetina se sada stade kameniti od čuda: ta kako bi mogla čestita Katica najednoć biti podla tatica!

Hasan je smjesta dade uhititi, te je baci u tamnicu ljutu.

Kada se je sirotica osvijestila preporuči se suznim očima Pomoćnici kršćana – dragoj Gospi.

Hasan je ponovno u tamnici napastvovaše, te joj obeća bregove i planine zemaljskih užitaka, ali naša Katica nepomična kao hrid, odoljevaše neprestanim zamamnim obećanjima raspuštenika i prevjernika, Hasana ljutog.

Bijesan i očajan zbog njene postojanosti, dade nevinu djevojku pogubiti, te mrtvo joj mučeničko tijelo baciti pred gladne pse.

Međutim, pobožni vukovarski kršćani iskupiše za skupe novce njene mučeničke ostatke od krvnika, te je noću u najvećoj tišini ukopaše baš na onome mjestu gdje je danas crkvica Svete Petke na Dobroj vodi.

Uskoro se razglasi po Vukovaru i cijeloj okolici da je na onomu mjestu, gdje je jadnica ukopana, najednoć proključao izvor bistre i ljekovite vode, te da ondje noću neka tajanstvena svjetlost gori. Pobožni kršćani nad njenim grobom podigoše crkvicu: i to baš nad onim izvorom koji i dandanas ondje teče.

Tijekom vremena pripadne ta crkvica pravoslavnoj crkvenoj opštini, koja ju posveti 'prepodobnoj' majci Paraskevi, Sv.Petki.

Godine 1830. kopajući vinograd na „Dobroj vodi“, našli su ljudi ljudske kosti i temelje stare kapelice s kalvarijom. Odavle naslućuju, da je ondje nekoć moralo biti groblje i grobljanska crkvica.

(Placido Belavić: „Povijest samostana i župe vukovarske“, Vukovar 1928, str. 50-51)

27.03.2010. u 16:14 • 0 Komentara • Print • #

petak, 26.03.2010.

Kako su nastala Plitvička jezera

Legenda o Crnoj Kraljici – kako su nastala Plitvička jetzera

Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučan, da kod Crne Rijeke nađe vode i okrepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.

Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilčnske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.

Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapati od žeđi i narod i blago a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.

Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako vele, kraljica povukla u podzemne vilčnske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Najedamput dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.

Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.

Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali češ biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.‘

26.03.2010. u 23:42 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 24.03.2010.

Kletva kralja Zvonimira

Kletva kralja Zvonimira
U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Dmitra Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!"
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu kod Knina, točno 900 godina nakon izrečene kletve počeo je pokret stvaranja danas slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske.

24.03.2010. u 22:03 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 23.03.2010.

Ludbreg centar svijeta

Ludbreg centar svijeta
Centar svijeta nalazi se upravo u Ludbregu, a o njemu svjedoče brojne legende...
Ona iz vremena Rimljana kaže da su baš u Ludbregu bili zamišljeni i opisani krugovi zemaljski, na čijim se obodima i danas nalaze velike europske metropole...
Ludberga je baš na tom mjestu takvom silinom satrla nečastivog u zemlju da je na suprotnoj strani kugle zemaljske eksplodiralo tlo, od kojeg je danas ostao samo mali otočić Antipodes (naš antipod), a u Ludbregu i danas na tom mjestu izvire voda koja istovremeno i gori jer dolazi iz samog središta zemljine kugle...
Baš se na tom mjestu u Ludbregu združuju zemlja, voda, vatra i zrak, a Ludbrežani im kao vrsni vinogradari pridružuju još jedan elemenat - iskričavo ludbreško vino, koje se samo u Centru svijeta, svakog prvog travnja na Ludbergin rođendan toči iz gradske fontane...

23.03.2010. u 14:58 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 22.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (3)

Legenda o lopudskoj sirotici
Sv. Andrija mističnan otok i zbog toga što ima svoju legendu i ima potvrdu u povijesnom dokumentu iz 1483. godine, koji se nalazi u dubrovačkom arhivu.
Priča je to o Mari, koja je živjela u Šunju, na obližnjem Lopudu, s trojicom braće, ribara, bez roditelja koji su davno umrli. Imala je prijateljicu Cvijetu, čiji je brat Niko za Maru bio zainteresiran, no ona na to nije marila, pa je čekao i nadao se. Svi su zajedno bili jako povezani, kao jedna velika obitelj.
Jedne noći braća su se zatekla na moru, a pojačao je maestral, pa su se Mara i Cvijeta jako zabrinule, no nisu mogle drugo doli čekati. U neki kasni sat, uz fijukanje vjetra čuli su ljudsko zapomaganje i s mišlju o braću iz kreveta izletjele s feralom u ruci ka brodici, pa su počele veslati prema zvuku dozivanja. U plićaku se nazirala sjena jedrenjaka, a kad su se približili, opazili su obamrlog mladog muškarca, kojeg su nemoćnog podigle i odvezle na sigurno. Vidjeli su da se radi o plemiću, a kasnije su saznale da je to Ivan, sin jednog od utjecajnijih vlastelina iz Dubrovnika. Mara ga je njegovala, do trenutka kad je bio spreman da ode kući, a on se pravio i bolesniji nego jest, jer mu se Mara svidjela. No, nakon nekog vremena, morao je kući, a stroga pravila obitelji nisu dopuštala da ostanu zajedno; on vlastelin i ona – obična seljanka. Njegov otac unatoč velikoj zahvalnosti što su mu spasili sina, i velikodušnoj nagradi za spasitelje, na takvo nešto nije mogao pristati.
Braća nisu za ovo znala, jer je takav slučaj i njima bilo nezamisliv, a u međuvremenu je zaprosio i Niko. Braća su oduševljeno pristala, no Mara se još uvijek izvlačila, pod izgovorom da mora skrbiti o braći.
Ivan je u to vrijeme na sve načine pokušavao nagovoriti oca da mu da blagoslov da bude s Marom i kako nije uspijevao, odlučio se ostaviti svjetovni život i otišao je u samostan na Sv. Andriju. O tome je pričao čitav grad, no on je makar na taj način mogao biti bliži Mari. Vijest je vremenom došla i do nje, pa je jednom iskoristila priliku dok su braća ribarila da odvesla do otočića. Kad je stigla, ugledala ga je i njihovoj sreći nije bilo kraja. Mara je dolazila sve češće, a kako je ljeto odmicalo, a dan bio kraći, trebali su smisliti način da se može snaći kuda da usmjeri brodicu. Braća su često koristila barku za ribanje, pa je Mara znala i plivati do Sv. Andrije. Tako su se dogovorili da Ivan zapali fenjer na stijeni i da je čeka, a ona će plivati prema signalu.
Kako se Marini odlasci s otoka nisu dugo mogli skrivati, za to je doznao i Niko koji ju je krišom pratio i u silnoj ljubomori nagovorio je njenu braću na pakleni plan. U jedan tmuran dan, Mara je po običaju plivala na Sv. Andriju, a oni su je promatrali, skrivajući se. Kad je pao mrak, zapalili su u barci vatru i udaljavali se prema pučini. Valovi su jačali, a ona je plivala prema signalu sve dalje i dalje, dok je umor i more nisu svladali…
Ivan ju je na obali čekao tu noć i tri slijedeća dana. Kad su je valovi izbacili na stijene, u svojoj tuzi odlučio se ostati u samostanu zauvijek…

22.03.2010. u 12:31 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (2)

Pustjerna

Prema opisu, legenda o pustijerni smještena negdje u sam početak 12. stoljeća, tj. u vrijeme kad se Dubrovnik prostorno proširio i na Prijeko. Tu je već bila sagrađena crkvica Sv. Nikole, što znači da se otok Laus preko današnjeg Straduna, spojio s kopnenim dijelom Dubrave.
To teritorijalno spajanje Dubrovnika još nije značilo miješanje stanovnika jednog i drugog dijela grada. Zapravo, netrpeljivost među njima nije dopuštala nikakve bliže veze. to je i tema ove legende.
Tema je tragična ljubav Dubravka iz Dubrave i Silvije (liti, Dubravke) s Lausa. On Slaven, a ona Latinka. Takva ljubav nije prihvaćena ni kod njezinih nit' kod njegovih, pa je on završio na jednom jedrenjaku, a nju je otac zatvorio u samostan puncjela. Međutim, to je bila privremena mjera. Silvanin otac ju je nakanio udati i odabrao joj ženika. o njezinoj nakani da ostane u dumana, nije htio ni čuti. svadba je trebala biti o 'tri kralja'.
Do Dubravka je doprla vijest o njezinoj udaji i prije tog događaja kriomice se je vratio u grad. s putovanja je donio prekrasan biser, koji joj je želio darovati. Kako sam nije imao mogućnost predati joj ga, našao je jednu staru prosjakinju koja je neometano obilazila i jedan i drugi dio grada. Davno prije su joj sina jedinca u jednoj tuči ubili latini. to je svatko davno bio zaboravio. ne i ona. kad joj je dubravko dao biser uz plaću i molbu da ga preda silviji, nije mogao ni zamisliti na što će to izaći. Prosjakinja se odlučila osvetiti latinima. Zamotala je biser u maramu što je uzela jednom kužnom bolesniku i u crkvi dala ga potajno silviji. Ubrzo je Silviju zahvatila vrućica, a onda se razvila bolest. Umrla je na Dubravkovim rukama. Kroničar piše da ju je sam položio u grob kraj crkve Sv. Petra, kako bi joj more pjevalo vječnu pjesmu ljubavi.
Nije taj biser bio tragičan samo za silviju, nego i njezine roditelje i puno stanovnika osobito tog predjela grada. Što zbog smrti, što zbog straha, taj je kraj opustio. zato su ga i nazvali Pustijernom.

Biser je donio zlo, ali i dobro, jer od tog vremena nestalo je netrpeljivosti stanovnika Dubrovnika. Ženili su se međusobno i izmiješali. i junak ove legende Dubravko, kad su rane tuge zacijelile, oženio se sestrom nesuđenog silvaninog muža atinkom Agnezijom.

21.03.2010. u 12:09 • 0 Komentara • Print • #

petak, 19.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (1)

Lokrumsko proklestvo

Negdje oko 1023. godine u Dubrovniku je izbio veliki požar pa su se Dubrovčani tada zavjetovali sv. Benediktu da će mu sagraditi samostan i crkvu ako im spasi grad. Požar se istog trena ugasio pa su zahvalni Dubrovčani sagradili na Lokrumu benediktinski samostan i crkvu koju su posvetili Blaženoj Djevici Mariji. Činjenica je da je benediktinski samostan doista osnovan 1023. i o tome postoji prijepis originalne isprave iz 13.stoljeća. Isto tako stoji i činjenica da je 1023., i to točno na dan sv. Benedikta, u iznenadnom noćnom požaru izgorio veći dio tada još uglavnom drevnog Dubrovnika. Legenda o lokrumskom prokletstvu ima svoj početak u odluci generala francuske vojske da zatvori samostan na Lokrumu i potjera iz njega benediktince. Zaprepašteni takvom odlukom francuskog generala, redovnici su činili sve što su mogli da ostanu tu gdje je njihov red stoljećima živio, a kad nije ništa pomoglo, jedne noći su pošli u Crkvu sv. Marije, odslužili posljednju službu Božju na otoku, obukli redovničke kabanice s kukuljicama na glavi i jedan iza drugoga, pogrebnim korakom pošli u ophodnju otokom. Upaljene voštanice, kao znak prokletstva, okrenuli su prema zemlji tako da ih je plamen lizao odozdo i vosak kapao putem kojim su hodali. Tri puta su tako obišli čitav otok i cijelo vrijeme glasno i svečano su izgovarali strahovite, teške riječi prokletstva: „ Nek je proklet svaki koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!“ U zoru, napustili su otok i nikad više na njega nisu stupili.

Tada je na Lokrum bačeno prokletstvo koje se ubrzo počelo obistinjavati. Tri plemića koji su bili prenositelji poruke o zatvaranju samostana, jedan od te trojice bacio se kroz prozor, drugi se utopio u moru na putu prema Lokrumu, a trećeg je ubio vlastiti sluga. Nakon pada Republike vlasnik otoka postao je kapetan Tomašević. Bio je to veoma bogat čovjek, ali je nakon kupnje otoka naglo materijalno potpuno propao te je morao prodati Lokrum. Nakon njega otok je kupio Maksimilijan. Bio je očaran ljepotom otoka i želio ga je preurediti za svoje ljetovalište. Usred šume borova, lovora, palmi, čempresa, naranča, limuna, liljana uživao je kao vlasnik raja sa svojom ženom. A onda ga je benediktinsko proklestvno odvelo u Meksiko, tamo su ga zarobili i strijeljali.

Prokleti otok kupuje dr. Jakopović iz Budinpešte, glasovit po tome što mu je car Franjo Josip I. povjeravao vođenje nekih svojih poslova. Kratko vrijeme nakon kupnje otoka otkrilo se, međutim, da je on, potpuno nelegalno, sebi sam pripisao titulu doktora pravnih znanosti, a da je zapravo bio brijač. Nasljednik otoka bio je njegov nećak i već prvog dana u čamcu prema Lokrumu ga je zahvatio vrlo jak vjetar, prevrnuo mu barku i on se utopio.

Tada su se kao vlasnici pojavili Habsburgovci. Lokrum se dopao prijestolonasljedniku Rudolfu, jedincu sinu cara Franje Josipa I. i carice Elizabete Bavarske. Na Lokrumu je boravio neko vrijeme sa svojom ženom, dopunjujući otočni park egzotičnim biljem. Na kraju je izvršio samoubojstvo.
Tada carica Elizabeta donosi odluku da se kraljevska obitelj mora riješiti tog otoka, nudi benediktincima otok, ne bi li tako prokletstvo bilo poništeno, ali oni, vjerni zakletvi svoje braće prethodnika da se više nikad neće vratiti na taj otok, odbijaju ponudu carskog dvora.

Carska obitelj, opsjednuta strahom da ne izgubi još kojeg člana obitelji, daje svoj novac dubrovačkim dominikancima da prividno kupe otok i upišu se kao njegovi vlasnici, uz uvjet da ga, ako to zaželi netko od Habsburgovaca, može opet kupiti. Unuka cara Franje Josipa I., Kneginja Elizabeta, bila je očarana otokom i bez obzira na prokletstvo, odlučila je kupit otok. Nedugo nakon toga, njezinu baku, po povratku s Krfa u Ženevi, ubija talijanski anarhist, i to zabunom.
I... kraj Habsburgovaca je poznat. Njastraiji sin nadvojvode Franje Ferdinanda ubijenog u Sarajevu 1914. završio je kao agronom, kneginja Elizabeta je u nekom noćnom lokalu u Pragu pucala u neku pjevačicu, pa je se carska obitelj odrekla, i konačno, Habsburgovci su 1918, nakon točno 700godina, izgubili i krunu.
Ali tu nije kraj. Sve nabrojeno samo je onaj dio priče koji prokletstvo Lokruma vezuje uz povijesno poznate osobe. Legenda o lokrumskom prokletstvu se dopunila bezbrojnim pričama i pričicama da su se povijesno istiniti događaji i oni koje je tim događajima dodalo praznovjerje predajnom dogradnjom i preoblikovanjem tijekom stoljeća kulminirali, do sintagme – misterij Lokruma.

Fantazija je isplela mnoštvo misterioznih priča i oko lokrumskih pećina u kojima za vrijeme oluja bjesni more, a njegova se jeka čuje kao teški udarac zemlje o poklopac mrtvačkog sanduka.

Nijedan Dubrovčan neće ostati preko noći na Lokrumu, a oni koji su ostajali nisu se vraćali isti, gonjeni legendom, neki se nikada nisu ni vratili.

Danas je Lokrum pitomo turističko izletište, a sve te legende možda su pridonijele odlučnosti građana drevne Rrepublike da se održe svoji, poznati i slobodni.

19.03.2010. u 16:10 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.