Upoznajte golle&bosse. Gollyh&bossyh je dvoje: jedni golly&bossy žive u Starom Kraju gdje kustose i oru na njivama kulture, a drugi golly&bossy su bauštelci u Dalekoj Australiji. Golly&bossy dijele sklonost prema muzejima, klasičnoj latinštini, klingonskom i odjevnim kombinacijama berača maslina. Golly&bossy komuniciraju zamršenim lingvističkim kodovima i majestičnim pluralom koji mnoge nervira. I nisu otvorili hostel u Splitu koji se kiti istim imenom.
Evo nas u još jednoj egzotičnoj destinaciji – Baranji. Odmah na početku ćemo izdvojit spizu. Naravno, niko ne očekuje ić u Baranju i ostat gladni, ali obilje koje smo vidili zateklo nas je. Iskreno, čudimo se kako svi nemaju 500 kila, uz takve količine. A ne samo da nemaju, nego su svi normalne veličine, a vidili smo i dosta izuzetno mršavih ljudi. Svaka im čast.
Da to i ilustriramo, evo nekoliko primjera, iz restorana Restoran Darocz, ali ovako je bilo svugdi.
Pazite, ovo je za jednu osobu. Na ovalu na kojem se u škrtoj dalmatinskoj sredini iznese na stol meso u nediju za cilu familiju. Ne moramo ni spominjat da je preukusno.
Isto u restoranu Darocz: dvi porcije žaba koje su realno za četvero. Na brdu od kuhanega povrća. A tartara za šestero.
Smuđ Orly – smuđ ima lipo bilo meso, najsličnije grdobini. Uopće nema veze s inače bljutavom rječnom ribom.
Ovo je u Hotelu Lug. Obilje je drugo ime za Bilje.
Krenimo dalje. Mi smo na ovom putu bili u općini Bilje u koju spada i Kopački rit, i nismo vidili ostatak Baranje, ali i ovo je za pošteno obilazit 4 dana, barem
Kopački rit
Da vas sad ne zaspamamo s desetine slika vode, šaša, trske i ljepote, njih pogledajte i lajkajte na našoj stranici na Facebooku. Evo samo malo slikica za foršpan.
Lipo i lipše.
A vidite ova suha stabla. Suha su jer kormorani grade gnjizda na njima. A svaki kormoran dnevno ima pola kila izmeta. A njihov je izmet toliko agresivan da uništi stablo i korijenje i stablo se osuši. Kormorani se na njemu gnijezde dok god se stablo drži, a onda se priselu na novo stablo i sve ide ispočetka. Neka stabla koja su na boljim položajima, a to znači u vodi, znaju se i oporavit, ali onima na uzvišenjima nema spasa. A što ćemo. Krug života.
Pa se vi verite, skačite, padajte i ziplajnate koliko hoćete.
Fora im je ova sjenica, s zemljom priko. Tu je i restoran, a nudu i hostelski smještaj. Koji je najbolji, najnoviji i najšesniji hostel koji smo vidili. Nemamo slike jer smo toliko bili opčinjeni da smo zaboravili slikat.
U Zatnoj gredi, priča o tri praščića ima i svoju verziju s biciklima. Ovo je bicikla prvog praščića.
Hotel Lug
U hotelu Lug bili smo na obidu, to smo vam već gore stavili sliku.
Fini je to hotel, s oooogromnim sobama (i to smo zaboravili slikat, ali imate na njihovim stranicama), prelipim vrtom i ocjenom 9,2 na Bookingu.
I teniskim terenima. Ako netko baš poželi potrošit mrvicu kalorija.
Za početak, kuća domaćina izgleda kao kućica od Hobita, izvanka i iznutra. Kako gospodarstvu nudi i smještaj i ima i restoran, kad im se dogodi da je sve prebukirano, party se prenese u njihov hobitovski dnevni boravak.
Po ogromnom prostranstvu oko kuće živu i pasu krave i svinje, tako da ih nismo vidili. Vidili smo početak voćnjaka koji se onda nastavlja 800 m u dužinu, što je za naš um naviknut na male otočke parcele nezamislivo.
A u štalama su neke svinje, kozice, janjčići, kunići, konji... Ljubav je na selu, svi tu žive mirno i bez stresova.
Krug života zatvara se u takozvanoj slanoj sobi.
Smještaj Lacković
Mi smo noćili kod gostoljubive obitelji Lacković koja se turizmom bavi već 17 godina i turizam im je glavni izvor prihoda. Osim udobnih soba, ljubaznosti domaćina i (naravno obilnog) doručka, smještaj Lacković ističe se i po pravom malom zoološkom vrtu u i oko kuće. Uz uobičajenog pasa i 4 mačke tu su fazani, paunovi, egzotične kokoši i patke, labudovi, papigice, zlatne ribice u vanjskim ribnjacima, ma pogledajte sami...
Sve skupa oko 250 životinja, ali ni to im ni dosta nego imaju i akvarij u kući.
Primijetili smo kako u Baranji ljudi jako vole životinje, stvarno su im članovi familije. Direktor hotela u Lugu tepa svojoj kobili kako ditetu. Gazda u Orlovu putu samo zvižne i krave izlaze iz šume. Ali najbolju priču nam je ispričala baka Lacković.
Dakle, oni su izbjegli '91 u Osijek, a vratili se '97 – '98. nakon reintegracije. U međuvremenu su se u Osijeku selili 9 puta. Ali kad su bježali iz Bilja, govori gospođa, nisu sa sobom uzeli ni televizore ni pune frižidere mesa nego pasa i mačku.
Dogodilo se da u jednoj selidbi nisu mogli uzet mačku sa sobom nego je ostavit tamo di su do tada bili. I, bez obzira na granate koje su padale okolo i nesrići u kojoj su se našli, sin im se gorko rasplaka da kakav je to život kad ni svoju mačku ne možeš imat, što će ti takav život. Nadamo se da im ovih 250 sadašnjih životinja uspije nadoknadit izgubljene : )
Alternativni smještaji i prehrana
Baranjci su toliko gostoljubivi i vole životinje da je tu naravno i hotel za kukce.
Ali i njihovoj gostoljubivosti ima granica. Tako Lackovići moraju štititi svoj ribnjak od kormorana iz Kopačkog rita. Iznad ribnjaka stavili su konce (malo se vide na slici), a uz njega figurice gavrana kako se ribnjak ne bi pretvori u švedski stol za kormorane.
Eto, pinklec na rame, put pod noge i pravac Baranja. Ako vam treba još informacija obratite se ljubaznim domaćinima u TZ Bilje.
Stvarno je sramota da nismo odavna pisali ništa o nijednoj izložbi. Malo krivimo sebe, ali više krivimo zimu i hladnoću koji su nas prikovali u kuću. Ali, napokon je zasjalo sunce, produžili su se dani, a i mi smo bili na izložbi koja se savršeno uklapa u poetiku gollyh&bossyh: Sve naše životinje – Animalističke teme u hrvatskoj modernoj likovnoj umjetnosti u Modernoj galeriji u Zagrebu.
U izložbu nas uvodi elegantni Konj Stipe Sikirice.
A onda nas odmah dočekuje Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića. Imali bismo njemačkog ovčara samo da možemo napravit sliku s njim u istoj ovoj Kraljevićevoj pozi. Naša fotografija je takva kakva je, ovdje je bolja reprodukcija.
Kako bi vam izložba bila još zanimljivija, možete sami sa sobom ili s osobama s kojima ste na izložbi igrat igru: Pogodi životinju. Pozivamo Vas i naše čitatelje da zaigraju tu igru s nama. Koje su ovo životinje:
Druga igra je Stavi sliku na Instagram. Odlična slika za to je Guščarica na Savi Nikole Mašića.
I za kraj, budući da mačke vladaju internetom, normalno da su zavladale i ovom izložbom.
Imate super Golu macu, Stipana Tadića
Imate ovega nakostriješenega mačora Izvora Oreba. Zaboravili smo kako se točno zove djelo, ali mačor je super, pravi otočni ulični kontejneraš.
I imate ove preslatke mačiće nekog 19-stoljetnog slikara kojem smo zaboravili ime ali: #omg #toocute #catsofinternet #lovekitens #adorable
Kratki, ali slatki post približava se kraju. Još vam moramo reć koje su ono životinje. Dakle, Crčak Dalibora Stošića i Čaplja Sofije Naletilić Penavuše.
A sad smo se sjetili i našega super posta o našem kućnom bestijariju (klik).
Izložba u Modernoj galeriji je produžena do 7. svibnja zbog velikog interesa publike. Nadamo se da će je netko posjetit i radi našega posta.
Dragi Klingoncy,
Svugdi smo bili i svašta vidili, ali jedno od mjesta koje nam se posebno dojmilo je hodočasničko odredište Santiago de Compostela. Put nas je odveo na sjeverozapad Španjolske, u pokrajinu Galiciju i nakon što smo razgledali tzv. Kristalni grad La Corunu pridružili smo se grupi Engleza koja je išla na izlet u Santiago de Compostelu. Dok smo studirali na Mudroslovnom, ovo odredište se redovito spominjalo na predavanjima i brojnoj stručnoj literaturi pa se u nama još davnih dana utaborila želja i potreba da posjetimo ovo drevno mjesto koje je pored Rima i Jeruzalema najposjećenije odredište brojnih hodočasnika.
Konačni cilj hodočašća je katedrala sv. Jakova u kojoj su relikvije sveca, a tzv. Put sv. Jakova (Camino) stoljećima je bio glavna europska ruta hodočasnika koji su svojim putovanjem svjedočili snagu kršćanske vjere. Pred katedralom je glavni gradski trg Praza do Obradoiro ili Radionički trg. Na trgu se nalazi i luksuzni hotel kojeg je izgradila kraljevska obitelj i u kojem smo se nakon razgledavanja zajedno s Anglosaksoncima okrijepili. Unutar njega nalazi se prekrasni klaustar s gardenijama, a cijeli Santiago je prepun prekrasnih zatvorenih dvorišta s arkadama i lijepo uređenim dvorištima.
No, krenimo redom. Apostol Jakov, prvi je, prema legendi, donio kršćanstvo Keltima na Iberskom poluotoku. U prvom stoljeću je pogubljen u Jeruzalemu, a njegovi učenici su njegove ovozemaljske ostatke namjeravali brodom prenijeti u Galiciju. Međutim, digla se oluja i brod je nestao. Kako to već u legendama biva, neoštećeno tijelo sveca dospjelo je na obalu prekriveno školjkama pa je zakopano u Galiciji. Školjka tzv. Jakovljeva kapica neizostavan je dio svečeve ikonografije i obavezan suvenir s hodočašća.
Kao što znamo, Rimljani su proganjali kršćane di su stigli pa i na Iberskom poluotoku. Zbog toga je u trećem stoljeću grobnica sv. Jakova napuštena, ali ju je u devetom stoljeću otkrio pustinjak koji je doživio ukazanje neobične svjetlosti tj. vidio je zvijezdu na tlu u šumi (campo stella ili polje zvijezda) gdje su nađeni svečevi ostaci. Izgradnja katedrale s relikvijama sveca započela je u jedanaestom stoljeću, a ukrašavana je i proširivana između šesnaestog i osamnaestog stoljeća.
Što se tiče naziva grada, njegov prvi dio s lakoćom ćemo rastumačiti: Santiago tj. Sant Jago dolazi od latinskog „Sanctus Iacobus“ tj. Sveti Jakov, ali se drugi dio naziva „Compostela“ dvojako tumači. Prema viziji pustinjaka Pelagija (Pelayo) na grobu sv. Jakova ukazala se zvjezdana svjetlost (campus stellae tj. polje zvijezda), ali isto tako (item) riječ možda dolazi i od latinskog „compostum“ (groblje) i „tella“ (polje). Za pustinjakovu viziju i posmrtne ostatke doznao je Alfonso II koji je u turbulentnim vremenima u kojima je živio tražio Božji znak za jačanje svoga položaja pa je upravo pronalazak svečevih ostataka poslužio svrsi. Prema legendi, sv. Jakov ukazao se u bitki protiv daleko moćnijih Arapa pa je mala vojska asturijskog kralja Ramira I. pobjedila. Brojne legende povezane su s ovim izuzetno popularnim svecem, a Santiago de Compostela postao je važno nadbiskupsko sjedište, mjesto krunidbe pojedinih kraljeva i jedna od najvažnijih hodočasničkih mijesta na svijetu te važan sveučilišni grad i prijestolnica Galicije. UNESCO je staru gradsku jezgru ovoga grada stavio na popis svjetske kulturne baštine.
Šetali smo starom jezgrom i naišli na brojne zanimljivosti, posjetili smo unutrašnjost katedrale i svečev grob i slušali sve jezike svijeta.
Obišli smo i svetišta u blizini katedrale koja su također bogato ukrašena. Oltarna plastika obiluje pozlatom i šarenim koloritom uobičajenih ikonografskih prikaza.
Oduševio nas je prikaz trudne Marije.
Posebno nas se dojmio lokalni jezik gallego koji je, uz španjolski službeni jezik pokrajine Galicije. Na sve strane su suveniri s motivom Jakovljeve kapice, gallego keramika, a domaći slastičari nude kolače također u obliku školjke.
Jelo koje se najčešće nudi u brojnim restoranima je paella, a nudi se i sir u obliku poprsja što opet ima veze s jednom slikom na kojoj se malo previše vide grudi, ali nismo baš vodičku dobro čuli kad je to objašnjavala.
U gradu je mnoštvo fontana što je razumljivo s obzirom na broj hodočasnika koji traže okrepu.
Ono što nas se najviše dojmilo, osim prebogate arhitekture, to su reakcije ljudi koji su pješke došli do odredišta. Neki su plakali, neki su se smijali, neki su klečali, neki su se grlili, a neki su samo nepomično stajali. Svi, ali svi bili su beskrajno ozareni i svi su zračili nevjerojatno pozitivnom energijom. S nekima smo popričali i iz priča smo doznali da ih većina dolazi iz vjerskih pobuda, ali ima i avanturista i sportaša i raznih znatiželjnika, običnih turista. Ima onih koji su se dugo spremali na put, a ima i onih koji su se odjednom odlučili na putovanje.
Razlozi su različiti. Mogu biti molba ili zahvala za dobivenu milost ili pak duhovna obnova, početak ili kraj jednog dijela života koji se ovim dugim pješačenjem na simboličan način obilježava. Bez obzira na razloge, nakon ovog puta koji se naziva Camino (caminare, hodati) ništa neće biti isto. Iako smo došli autobusom kojim smo se vozili samo sat vremena od La Corune i iako smo došli kao najobičniji turist koji je došao vidjeti grad i arhitekturu, od svega su nas najviše dojmili ljudi. Dugo smo razmišljali je li bitan cilj ili put koji se prođe? Gdje počinje putovanje? Kada započinje promjena? Što se to dogodi u ljudskom umu i srcu kada se odvaži na ovakvo putovanje? Iako smo se i sami našli gotovo na mjestu Finisterre tj. Kraja svijeta, nismo se mogli usporediti s umornim, ali ozarenim hodočasnicima koji su pješke prošli stotine i stotine kilometara. Ipak, djelić njihove radosti i ne znajući prenijeli su i na nas koji smo bili slučajni svjedok kraja njihovog putovanja.
Nakon silnih impresija išli smo na čaj i kekse u kraljevsku palaču koja je odmah blizu katedrale. I mi smo se prominili.
Vaši
Izvještaj s našeg jugoistočnoazijskog putovanja započinjemo s njegovim krajem, s otočićima Gili. Gili su tri mala, mala otočića odmah uz Lombok, a Lombok je otok do Balija.
Tri su Gilija: Gili Trawangan, Gili Meno i Gili Air, a mi smo bili na Trawanganu. Do njega samo došli iz balineške luke Padang Bai nekim brzim brodom tipa naš katamaran samo nije katamaran nego obični brod. U Padang Baiu smo se ukrcali na nekom normalnom pristaništu, ali čim smo došli na Trawangan počela je avantura. Jer nema pristaništa, nego se brod zabije ravno u pijesak, vi priko malih skala izađete ravno u more, a lokalci onda iz ruke u ruku prebacuju kofere do plaže. Aha.
Da biste znali na koji ste Gili pristali, svako je pristanište-plaža obilježeno šarenim imenom
Na Gilijima inače nema prometa, tj. nema vozila s motorom na unutrašnje izgaranje. Samo bicikle, električni skuteri i kočije s konjićima. Konjići su mini, veličine našega tovara, a kočijice su slatke i žute.
Sto godina samoće
Giliji su koraljni otoci, pjeskoviti su, i sve je pržina. Ulice nisu asfaltirane, eventualno popločane, ali ni to nije najšesnije izvedeno. Cilo nas je vrime zapravo mučilo kako nam je sve to poznato, ali nismo se mogli sjetit na što nas podsjećaju misto. A tek onda kad smo se vratili, sjetili smo se. Macondo! Mitski Macondo!
Prašina, vrućina, konjski izmet i kokoši
Ali, ne dajte se zavarat, nije sve tako bijedno. Iza ovih zidova kriju se vile i hotelčići i bungalovi.
A vo na predzadnjoj slici se vidi džamija. Cila Indonezija je većinom muslimanska, samo su na Baliju većinom hinduisti, a Lombok je opet muslimanski, pa tako i Giliji. Ovo je nova džamija, još se gradi, što ne znači da će se paralelno sređuje i okolna infrastruktura.
Džamija je prekrasna, s ovim prozračnim minaretom djeluje čak i mediteranski.
O Gilijima i kornjačama
Giliji su u prošlosti bili nenastanjeni, eventualno bi se na njih sklonili ribari. Onda su za vrime 2. svjetskog rata Japancima služili kao osmatračnica i zatvor, a onda su se Lombočani sjetili da bi tu mogli uzgajat kokosove palme i poslali zatvorenike s Lomboka da rade na plantaže. Plantaže su propale, ali onda su došli turisti. I ostali. I zatvorenici su ostali i sad su oni lokalno stanovništvo. “I'm an original Gili boy. Born and raised” reka nam je jedan mladac kad smo se iskrcali.
Nisu baš lokalci lipi, dosta su mali i zdepasti, a zato što su muslimani, žena se puno ni ne vidi. Možda su one lipše. Al svejedno, svi su ljubazni i srdačni i hoće pomoć i učinit.
Ali bili smo seli na kafu u jedan fini hotel i gledamo konobare, svi šesni, lipi, visoki. I pitamo mi našega konobara da odakle je. S Lomboka, govori. Aha, vidi se da niste odavde, odgovorili smo mu.
Giliji su inače poznata destinacija za ronioce, a i mi smo htili malo uživat u podmorju zato smo išli na ronilačku turu, ali onu za masku i peraje, ne onu za boce. A tako smo imali priliku i obać sva tri Gilija.
Ono što nam se ni baš svidilo na toj turi je da se baš ne poštuje priroda. I inače ni baš najčistije, mogli ste vidit na slikama ulice. Kad smo bili na Havajima (klik) na sve smo morali pazit. Ne smiš ovo, ne smiš ono, poslušaj predavanje prije nego uđeš na plažu, ne gazi na koralje, ne hrani ribice, ne uznemiravaj kornjače...
A na Gilijima kad smo doplovili do kornjača, kornjače su ležale na dnu, na nekih 5-6 metara dubine. Ležale i gledale svoja kornjačasta posla. Nisu se najnajbolje vidile jer su ipak bile malo dublje, ali opet, vide se u svojem prirodnom elementu. Ali onda bi lokalac koji nas je vodio, da ne bi mi turisti ostali zakinuti, zaroni do kornjače i povuka je za peraju gore da je mi bolje vidimo. To misto di smo bili još se zove i Rezervat kornjača, a kad tamo jadne kornjače, samo ih se gnjavi i ne da im se mira.
Kad smo se napokon okanili kornjača, došli smo i do drugog mista di su nam dali kruh da hranimo ribice. A to se ne smije, naučili smo na Havajima, jer prvo kruh nije dobar za probavu ribica, drugo tako će ribice postat agresivne i treće mogu te i ugrist jer nisu to baš ni tako sitne ribice. Nismo imali aparat što snima pod more, ali virujte nam, nisu to gavunići nego malo veće ušate.
Ali, osim toga, sve nam je bilo lipo. Koralji su lipi i šareni, ribice su lipe i šarene, kornjače su cool, a more je toplo. A i Gili Air i Gili Meno su lipi. Mislimo, vidiš jednega, vidiš sve, ali svejedno, neka smo mi i to obašli.
Ovo su Gili T (skraćeno od Trawangan, jer ko će to izgovorit) u pozadini i Gili Meno ispred. Gili T još i ima neku uzvisinu, nekih 30 m visine, a na Menu i Airu su najviše točke odašiljači za mobitele.
Inače su svugdi uz obalu na Baliju znakovi evakuacije u slučaju cunamija. A baš smo mislili da na Gilijima nema ni znakova jer se nema ni di uteć. Val bi samo proša iznad palmi i odašiljača.
Plaže i zaštita od sunca
Kad smo u Padang Baiu čekali da se ukrcamo na brod za Gilije, gledali smo turiste koji se iskrcavaju u povratku s Gilija. Svi su bili izuzetno sretni i izuzetno izgoreni. Baš izgoreni. Gledali smo ih i mislili: ma nećemo mi ovako izgorit, mi smo isto otočani, znamo mi kako sa suncem.
Ali ne, izgorili smo. Izgorili smo kako zadnja Čehinja. Džaba nam faktor 50 kojega smo mazali preko faktora 30. Koban je bi ronilački izlet jer se na barci najviše izgori, nije da nismo znali. Pridodajmo tomu bile plaže i sunce koje se odbija od bilog pijeska na dnu i dobijamo recept za reš-pečenega turista. Mi smo zapravo bili Česi i Nijemci koji misle da je dalmatinsko sunce isto kako i njihovo sunce doma. Ali ne, sto puta je jače. A gilijevsko sunce je još sto puta jače od našega.
Kad smo se vratili s Gilija, još smo jednu večer bili na Baliju. I u hotelu di smo bili su nudili razne masaže i tretmane. Vidili smo tretman aloe verom i onako crveni išli se odma naručit. Ali, nažalost, hotel je osta bez aloe vere. Sad znate koliko je to traženo. A u dućanima ni bilo ni jogurta za kupit da malo stavimo na facu, da olakšamo jadnoj koži muke. A ništa, trpili smo. Ali koža pamti, govore dermatolozi.
A opet, kako nećemo izgorit kad se na Gilijima nema što činit osim ronit, partijat i drogirat (ali to samo za mulariju 18-22) i bit na plaži. A cili otok je plaža. Tako da ćemo vas sad izgnjavit s zalascima sunca i beskrajnim horizontima i valovima.
Ali s obzirom da je nama trenutno pogled kroz punistru ovakvi, onda i nas puca žal za tropskim morima i povjetarcem u kosi.
Dakle, plaže. S onim ljuljačkama u moru.
Ovo je zapadna strana Gilija T. Nikad se nismo kupali u toplijemu moru. Koliko toplo? Kako čaj, tako je bilo toplo. Al neka, bolje da je toplo nego da je ova ledara koja trenutno vlada vanka.
Kad smo otkrili ovu dole plažu sa stablom, rekli smo, to je to. Mislimo, svejedno smo izgorili, ali koliko bi tek bili da ni bilo ovog skromnog stabalca.
Evo nas u hladu ispod stabalca. Po danu je oseka i zato ima dosta mista ispod u hladu.
A ovo nisu kamenčići nego koralji. Aha. Pravi koralji. Mrtvi doduše, ali koralji. Koje onda more stotinama godina kotrlja i pretvara u pijesak.
Uh, kad smo počeli skupljat te koralje nismo mogli stat. Ovi je bili, ovo je plavi, ovi je veliki, ovi ima zanimljivi oblik... Dovukli smo cilu vrićicu doma, a bili bi i cili kufer, samo da samo mogli
No, vratimo se na našu bajnu plažu i stabalce. Nisu svi turisti blentavi kako mi i znaju kako se zaštitit od sunca. Na primjer ove Koreanke ili Japanke, što već, koje se kupaju u haljinama i šeširima.
A onda smo tu s crvenim kapelinom vidili kasnije u điru. I dalje sva pokrivena. Opreza nikad dosta jer sunce je nemilosrdno, a koža pamti.
Evo još jedna plažna slika, najidiličnija.
A kako bismo se uvik osjećali kako da smo na plaži i ispod stabla, ovo nam je zaslon na mobitelu.
Wallaceova crta
Za kraj se vratimo na početak i naslov. OK, jasno je da smo ispod ekvatora. Ali, što je Wallaceova crta? Wallaceova crta nazvana je po znanstveniku Alfredu Russelu Wallaceu, jednom od osnivača zoografije kaže enciklopedija.hr, a označava razmeđu između azijske i australske flore i faune. I prolazi točno između Balija i Lomboka. Istočno od te crte, tamo di smo i mi bili, već počinju na primjer kakadui i tobolčari. Ovo znači i da smo korak bliže Australiji, svojoj duhovnoj domovini (klik)!
A, iako su Bali i Lombok udaljeni samo 35 km, a to je otprilike koliko od Šolte do Visa, na njima žive drukčije ptice.
Eto, prelazimo meridijane i paralele, brišemo granice, na zadovoljstvo svoje, a nadamo se i naših čitatelja.
Dok Vi proučavate hramove na Baliju i guštate na tamošnjim plažama, mi drhturimo na temperaturama ispod nule i zagrijavamo se kontemplirajući o zimskim blagdanskim običajima. Odlučili smo da prije nego li se prebacimo na proljetne frekvencije, podijelimo s Vama doživljaj Badnjaka na Korčuli. Prvo ćemo objasniti riječ „badnjak“ koja označava panj tj. drvo koje se pali uoči Božića, a također znači i blagdan i u tom se slučaju piše velikim slovom. Etimolozi kažu da riječ dolazi od glagola „bdijeti“, a korijen te riječi zadržao se u svim slavenskim i baltičkim jezicima. Običaj paljenja badnjaka i bdijenja oko vatre vuče svoje korijene još iz pretkršćanskih vremena i direktno je povezan s obredima oko zimskog solsticija, suncostaja kada se slavi ponovni produžetak dana i povratak Sunca pri čemu je obredno bdijenje bilo povezano s kultom plodnosti. U tami se zemlja odmara, prikuplja snagu, sve miruje, istovremeno umire i ponovno se rađa. Klice života spavaju u utrobi tamne zemlje, a toplina vatre čovječjom rukom formiranog ognjišta daje sigurnost, vjeru, nadu i radost novog života.
Jedan od najimpresivnijih običaja koji su se očuvali na našemu otoku je paljenje badnjaka u Lumbardi. Na sam Badnjak na nekoliko punktova u mjestu, najčešće u neposrednoj blizini sakralnih objekata, postavljaju se debla stabala usječenih u obližnjim šumama Crne Korkyre pa se slažu jedna na druge tvoreći oblik krnje piramide. U kasnim popodnevnim satima drvena konstrukcija se zapali, vatra se razgori, frcaju iskre sa svih strana, a toplina isijava pozivajući stanovnike na druženje i veselje pa se staro i mlado sjati oko zapaljenog badnjaka na čašicu razgovora i domaćeg vina i rakije.
Na improviziranim stolićima bude i pršurata i drugih slastica, peče se riba i svega bude dovoljno za svih, pogotovo tekućih prehrambenih proizvoda. Kako vrijeme odmiče, a kazaljke na satu se počinju približavati ponoći, tako i obrazi postaju rumeniji, osmijesi širi, a srca otvorenija i čeljad razdraganija. Velika buktinja na otvorenom svijetli i plamti dok okupljeni nazdravljaju i jedni drugima zazivlju sreću.
Proteklog Badnjaka pohodili smo prvo zaselak Javić gdje je podno crkvice Svetog Špiridijuna plamtio impresivni veliki badnjak oko kojeg su se skupili uglavnom stanovnici zaselka, ali su ga pohodili i iz drugih djelova Lumbarde. Pilo se dobro domaće vino i jela riba koju su pekli dobro organizirani lokalni momci zaslužni i za paljenje badnjaka i dobru atmosferu. Nešto malo dalje od velikog badnjaka, napravljen je i jedan minijaturni za najmlađe, a tvorac ovog malog spektakla se, na oduševljenje malih i velikih, obukao u Djeda Mraza.
Kasnije smo napravili đir po Lumbardi gdje je još na nekoliko mjesta gorio badnjak, a posebno lijepo je bilo vidjeti onog pred Župnom crkvom Svetog Roka. Mir i blaženstvo obavili su mjesto i imali smo osjećaj da smo u bajci. Daleko od velikih urbanih središta gdje su ljepotu povijesnih pročelja gotovo prekrili brojni ukrasi na tragu Las Vegasa, u malom vinogradarskom raju na Korčuli carevala je dostojanstvena jednostavnost i humana interakcija, a bit onoga što znači Božić dosegnuta je bez pretencioznosti i pompe.
Oduševljeni atmosferom spustili smo se na Plavila u uvalu Račišće gdje je gorio veliki očaravajući badnjak u neposrednoj blizini mora. Pjevala je klapa, a nad morskom površinom je lebdila vodena para.
Ugodna toplina isijavajućeg badnjaka širila se prostorom i svi su bili blaženi i dobri, a u jednom trenutku imali smo osjećaj da smo u središtu neke prerafaelitske slike. Progovorili su jedni s drugima oni koji inače ne komuniciraju, namršteni su se smiješili, a grintavi su se veselili. A oni uvijek vedri i zadovoljni bili su još blaženiji. I dok je pjesma nježno prožimala uvalu, četiri elementa voda, vatra, zemlja i zrak bili su u jednoj točki pa je i onaj najveći peti došao na svoje. I bi Ljubav. U odsjaju plamena i toplinom u srcu dočekali smo Božić u blizini onih koje volimo, a onda smo išli leć i čvrsto smo zaspali. Opet ćemo poć gledat badnjake.
Vrijeme je novogodišnjih odluka pa evo jedan motivirajući post za naše funove s kojima smo odlučili podijelit našu fitness priču i iskustvo iz teretane.
Već smo pisali o tome kako smo krenuli u gym klik i počeli pazit na prehranu i koji su sve benefiti našeg ponovnog rekreativnog bavljenja tjelovježbom i promjenama u odabiru namirnica. Bolji san, više energije, veća izdržljivost u svim svakodnevnim fizičkim aktivnostima, bolja memorija i koncentracija i, naravno, manje kila na vagi, smanjeni obujam struka, bedara, nadlaktice. Možda ste pomislili da je uvijek sve išlo glatko i da nije bilo teških trenutaka? O da, bilo ih je. Bilo je trenutaka kada nam se činilo da su nam napori uzaludni i da ne postižemo ništa, da stagniramo. Bilo je i trenutaka kada bi najradije išli u butigu i kupili najveću čokoladu i smlavili je u šest sekundi i trenutaka kaka bi teškom mukom uspjeli napraviti vježbu koju smo samo dva dana prije s lakoćom odrađivali i kada bi najradije nazvali trenera i rekli mu da nećemo doć jer nas boli glava, noga, trbuh, jer smo umorni, gladni, živčani itd. Super je to što je naš trener znao prepoznati krizne momente pa bi nas motivirao na razne načine: ili bi promini trening ili bi poče vikat.
To je na nas uvik dobro djelovalo jer bi se odmah otrgnuli malodušju i počeli vježbat.
Isto tako, uvik je zna procjenit kad treba stat jer svi smo različiti, everyone is individual. Osim što nam se povremeno nije dalo trenirat, imali smo i i ozljedu ramena, pratila nas je bol u nozi pa smo morali poć na terapiju i na kratko prekidat trening. Ali bez obzira na sve fizičke i mentalne prepreke, nikad, ali nikad nismo odustali. I kad smo morali mirovat, pazili smo na prehranu koja je možda najvažniji dio u cijeloj priči.
I druga stvar, nismo postavili sebi nerealne ciljeve niti smo imali prevelika očekivanja tipa „stat ću cila u jednu nogavicu od rebatinki u tri tjedna“ i sl. Ono što smo naučili je da se ne događaju čuda preko noći i da nema čarobne kratkoročne formule niti za mali napredak. Možda ima sretnika koji željenu kilažu izgube u kratkom roku, ali, nažalost, prestankom treniranja i povratkom na stare obrasce prehrane, kilaža se vraća na staro, a ponekad i na više. Također, skužili smo da je lakše skinut kila ljudima koji imaju po dvadeset i više kila viška, nego onima koji ih imaju viška samo pet šest.
Treće, nismo krenuli u teretanu da bi zadivili kolege na godišnjici mature niti da bi susidi pukli od muke. Bila nam je potrebna psihofizička preobrazba i potpuna promjena obrazaca svakodnevnog funkcioniranja, a takve promjene nastaju polako i postupno i zahtjevaju jako puno strpljenja i puno samokontrole.
Što nam je na tom našem putu bitno? Prije svega, imati jaku volju da se nešto promijeni i snagu da se iza svojih odluka čvrsto stoji. „Frieden ist in dir“ ili „Mir je u tebi“ poručila nam je mudra izreka s kesice čaja iz kojeg smo potpuno izbacili šećer.
Zatim, podrška bližnjih, prije svega partnera, te ostalih članova obitelji i bliskih prijatelja.
Kvalitetan trener u kojeg imate potpuno povjerenje i koji vam pristupa individualno i koji zna procijeniti vaše psihofizičke sposobnosti i to sve dobro usmjerit. Muzika u teretani. Nama je jako bitno da je mjuza u gymu motivirajuća. Isto nam je jako bitno da ljudi koji su oko nas nisu grintavci nego ljudi koji se trude i daju sve od sebe, a koji se znaju našalit i proćakulat i koji zrače pozitivno. I tako, naša priča u gymu traje već duže od pola godine. Od smotanog hodača na traci koji bi skoro izdahnuo nakon samo 2 minuta trčanja, sada trčemo po dvadeset minuta bez stajanja. Možda je nekome to bezveze, ali nama je to velika pobjeda. Orbitrek i steper nisu više sprave za mučenje, nego naši najbolji prijatelji, a vježbanje na većini sprava postao je piece of cake. Naravno, za cjelokupan napredak treba biti aktivan i izvan gyma. Npr. slobodna aktivnost na otoku je nošenje drva.
Osim što se družite s bližnjima i pomažete im, gubite kalorije i jačate muskulaturu, a i bit će vam toplo zimi.
Tu je i veslanje u kayaku što je trening za cijelo tijelo i savršeni relax.
Zatim šetnja u prirodi. Super je otići brodicom na neki otočić i onda šetat po njemu. Čisti Mediteraneo.
Ili pak otići s otoka na kontinent npr. u Radmanove mlinice. Šetat po prirodi, gledat rijeku i onda otić na odličan obid.
Skupljat divlje plodove po otoku.
I brat povrće u svom vrtu.
Pripremat zdravu hranu s plavih pašnjaka ispod kuće.
Odvojiti vrijeme za pripremu jela i uživati u tome. Otkrivati nove namirnice i ubaciti ih u prehranu poput batata, avokada, raznih smoothija, humusa, zobenih pahuljica i sl.
I družit se s frendovima s kojima se smijete i koji poštuju vaše odluke i koji vam umjesto kolača i keksa donose zdrave napitke.
I, naravno, nagrada za trud: poć u šoping. Nema bolje stvari nego kad široke majice u kojima ste u početku trenirali, zamijenite pravim sportskim accessoirom i, nakon toliko truda, znoja i muke, uskočite u dva broja manju trenirku. Vaga možda ne pokazuje ništa radikalno, ali zato centimetri imaju što za reć, a ne laže ni ogledalo. Upornost, dosljednost i predanost se isplati, a odjeću koju više ne nosite, donirate. Život je lijep.
Dragi Klingoncy,
Iako smo već ozbiljno zakoračili u adventsko vrijeme, a bura izvlači iz ormara najtoplije zimske opravice, naše misli putuju po bespućima ljetnih itinerara i odvode nas na čaroban otočić Stupe smješten između Korčule i Pelješca, odmah nasuprot poviješću bremenitog otočića Majsana.
Bura izoštruje misli, oštro konturira ljepote krajobraza, sistematizira sjećanja i uvodi red u ormare krcate odjećom. I dok ljeti ponekad žudimo za toplim šalovima, kaputićima i rukavicama, zimi, ponekad, nostalgično kontempliramo o kupaćim kostimima, lepršavim košuljama i pareima.
I dok smo sortirali odjeću u našem pretrpanom ormaru, naletili smo na šareni Desigual pareo koji miriše na ljeto i odmah mentalno otplovili na Stupe. Bio je prekrasan rujanski dan kada smo umotani u omiljeni španjolski pareić uskočili u plovilo i zaputili se na rajski komadić kopna usred velikog plavetnila, gastronomsku must destinaciju i točku s koje puca pogled na Pelješac i okolne otoke.
Na Stupama se nalazi odličan restoran gdje smo blagovali gambore u šugu od pamidori i miješano pečeno meso s povrćem.
Nakon toga jeli smo domaće kolače. Domaćini su ljubazni i simpatični, usluga je brza, a ambijent jednostavan i očaravajući.
Ovo čokoladno na slici su suhe smokve u čokoladnom preljevu. Bruštulane mindele, klašune i cukarine poznate.
Otok je toliko malen da možete jesti za stolom i skoro pa toćat noge u moru. Dok blagujete, puca pogled na Pelješac, a oko vas je samoniklo jestivo bilje.
Ovo je motar.
I o ovoj deliciji već smo pisali na našem blogu klik. Nakon što se najedete i napojite, možete prošetat uokolo ili se okupat. Možete se zavalit na klupu optočenu žalom i gledat otok Majsan.
Možete bacat kamenčiće ili radit selfije na hridima ispred otočića.
Možete se izvalit na mini plažicu ispod restorana i razmišljat o prostranstvu Svemira ili čitat knjigu npr. „I to će proći“ španjolske autorice Milene Busquet, a možete stavit slušalice i slušat npr. Muse ili krikove galeba i valove kako zapljuskuju hridi.
Uglavnom, na minimalno prostora, maksimalno doživljajaja.
Udišete najčišći morski zrak, jedete delicije i razmišljate o jedrenjacima koji su nekad plovili Pelješkim kanalom noseći svilu, maslinove ulje i mirodije, dok u neposrednoj blizini na dnu mora snivaju antička sidra, nijemi svjedoci burne prošlosti. Nakon što smo okrijepili duh i tijelo, zaputili smo se na Pelješac koji je prepun prelijepih skrivenih plaža i kupali smo se cilo popodne dok je pareo viorio na vjetru.
Odvest ćemo Vas na Stupe druge godine, a Vi nas odvedite na Pločicu klik.
Doma je dobro, ali svugdi je najbolje. Ali Lonjsko polje je još bolje od najboljega.
Naravno da o Lonjskom polju nismo znali puno nego da postoji i da su tamo neke rode. Zato smo sretno zgrabili priliku da tamo prođiramo i doznamo više. Što toplo preporučamo svima.
Krapje
Prva nam je postaja bilo Krapje i Prijamni centar Parka prirode Lonjsko polje. A prvo što nas je tamo dočekalo i oduševilo je bila nevjerojatan mir i tišina. Tišina koja se čuje i prvih 5 minuti smo se iščuđavali i uživali u njoj. To je fora, a fora su i ogromni modeli roda od slame.
A onda smo krenuli doznavat sve o Lonjskom polju. Upijali smo kao spužva. Dobri i prepametni čuvari parka održali su nam kratko predavanje i tu smo naučili svašta, uglavnom o rodama, ali i o drugim stvarima.
Na primjer:
da je PP Lonjsko polje tri puta veće od PP Kopački rit
da rode žive i do 24 godine
da su rode otišle. Mi smo bili početkom devetoga, one se skupe ća već početkom osmoga. Ove godine su otišle već 3. 8. One starije. Mlađima treba još koji dan da se odluče i ohrabre.
da rode putuju iznad rijeka. Em su im putokaz, em imaju što jest. A onda im treba samo 10 dana do Egipta. Kako znaju? Jer su za jednu rodu zakačili nekakvi GPS odašiljač.
Pustili su nam i prekrasni video koji obavezno pogledajte:
Onda smo se zaputili u šetnju selom Krapjem. To je selo zaštićene graditeljske baštine i europski spomenik kulturne baštine. S razlogom jer su jedna do druge poredane prelipe drvene kuće. Koje su preslatke kad su uređene i kad se u njima živi, a malo žalosne kad su zapuštene, ali koncentrirali smo se na slatkoću i uređenost.
Tu su nam objasnili što je hrvatski, a što je njemačkih vez. Vez je zapravo spoj dva zida tj. greda. Livo je hrvatski, kad grede vire vani, desno austrijski kad je sve poravnano i uredno.
Selo Krapje je odmah uz Savu, a Sava tu nije cloaca maxima kako u Zagrebu nego predivna zelena i čista ljepotica oko koje lete čaplje i orlovi i neke male plave ptičice i di smo na drugoj obali vidili divlju svinju kako se brčka i u kojoj bi se i mi bili odma okupali da je bilo samo malo više vremena.
Da bi Sava ostala tako čista i lipa, bez obzira na ono što se događa prije nego što dođe do Lonjskega polja, park prirode ima solarne brodiće. Aha. Solarne. Brodiće. Na Savi. Uz to vam u vožnji kapetan broda sve objašnjava što vidite i priča o pticama i o prometnim znakovima za brodove i o problematici vađenja pijeska iz Save. Svašta naučite.
Solarni brodići klize Savom u savršenoj tišini, onoj istoj tišini koju smo spomenuli na početku. A Sava je još lipša, ako je to ikako moguće.
We'd go down to the river
And into the river we'd dive
Oh down to the river we'd ride...” pjeva Springsteen. Tek smo sad razumili kakva je to rijeka u koju se ide i roni i s kojom je sve lakše. Cili dan nam je bila ta pjesma po glavi.
Etno selo Stara Lonja
Sljedeća prelipa stanica bilo je Etno selo Stara Lonja. Da nas je neko dan prije pita ima li nekih apartmana i soba po tom Lonjskom polju, rekli bi da vjerojatno ima, ali nikad nam ne bi palo na pamet da postoji nešto tako lipo kao Etno selo Stara Lonja. Jer naravno, imamo kolonijalni mentalitet i znamo samo za apartmane po Istri, Dalmaciji i otocima, ali di bi se neko oko Siska zna bavit turizmom.
A ne da znaju, nego jako dobro znaju i svaku godinu im je posjećenost sve bolja i bolja. Etno selo Stara Lonja je zapravo 6-7 kuća, većinom drvenih u kojima su uređene sobe i apartmani. Sve lipo i s ukusom, u onoj predivnoj tišini, s hrvatskim i njemačkim vezom, savršenim travnjakom, obaveznim bunarom usrid dvorišta, detaljima koji izgledaju kao da su tu slučajno, ali nisu nego su savršeni za selfieranje i instagramiranje.
I više smo nego sigurni da je to pravo misto za savršeni odmor duše i tijela, (naravno, na kontinentu, na obali se iznajmljuju Naši i Vaši apartmani). A i odlično se jede.
Ako ne virujete nama, virujte ocjeni 9,6 na Bookingu
Čigoč
Naravno, posjetili smo i Čigoč, selo roda. Rode su već išle ća, rekli smo, ali ne znači da je selo manje zanimljivo bez njih. Tako u Čigoču, na broju 34, postoji Etnološka zbirka obitelji Sučić kroz koju vode njezini vlanici barba Zlatko i teta Jagoda.
Barba Zlatko je zadužen za ove stvari vanka kuće, poljoprivredni alati i to. Iako sve izgleda nekako nabacano i nagurano, ali sve on objasni pokazujući svojim dugim štapom. Ovo vam je ovo, ono vam je ono, ovo služi za da bi se žito nešto-nešto, ono bi se stavilo kravi oko vrata i onda...
A ova kočija koju pokazuje kupljena je negdi 60-ih i za nju je barba Zlatko mora dat 4 konja (“Ali ne brinite, ostalo mi je još konja”), a samo kožni sic košta je jedno tele. Inicijali su naravno njegovi, Zlatko Sučić
U njihovu kuću dolaze horde turista i zato je barba Zlatko neke zanimljivije izloške istaknuo na mnogim svjetskim jezicima. Ovo je konkretno drvena brava stara 200 godina.
Jedan od najvrednijih eksponata je turska topovska kugla iz bitke kod Siska.
A nije zaobiđen ni zadnji rat.
A ova slika možda izgleda dražesno, a svakako izgleda nadrealno, ali zapravo je ovako bilo za jedne poplave kad se mama svinja popela na granu da se spasi, a na nju se popela i mala svinja.
U kući je carstvo tete Jagode, tu ona pokazuje kako se tkaje na tkalačkom stanu, a sve je šesno i redno izloženo i pokrijeno najlonom da ne pada prašina. Vidi se ruka prave domaćice.
Ovo je i kuća. Gore su gnjizda roda, a na punistrama su zavjese s izvezenim rodama – ne vidi se na ovoj našoj slici, ali tu su, najboje da se uvjerite sami na vlastite oči!
Nakon edukacije, zaslužili smo i kafu koju smo išli popit malo dalje, na broju 7a. Tamo je restoran Tradicije Čigoč, u drvenoj kući, naravno, ali nije samo restoran nego i apartmani i kamp u kojem su u tom momentu čilali neki Nijemci.
Da nas je neko dan prije pita ima li nekih kampova po tom Lonjskom polju, rekli bi da vjerojatno ima, ali nikad nam ne bi palo na pamet da su ih Nijemci već odavna otkrili. Zapravo im se ne čudimo. Lipo je, mirno je, tiho je, ako se baš hoću kupat ima rijeka okolo, hrana je dobra, cijene su povoljne.
Neka ovo bude naš prilog promociji kontinentalnega turizma Hrvatske.
Sisak
Zadnja postaja izleta bio je Sisak. U kojem se stalno nešto događa, a u tom trenutku događala se Kupska alka koja je isto kao i Sinjska alka samo što je umisto trkališta Kupa, a umisto konja čamac. Nijanse.
Lajkajte Turističku zajednicu Sisak na Fejsu da biste stalno bili u tijeku s tim što se događa, a događa se svašta. Na primjer, mi mislimo da su Dani industrijske baštine grada Siska turbo zanimljivi. Evo, sad smo našli da je bila i biciklijada. Dogodine sigurno gremo na to.
Još ćemo napomenut da je direktorica TZ-a naša Smokviška.
Ljubazni domaćini odveli su nas onda čamcem do Staroga grada. Koja vizura!!!
A odma iza okuke drukčija vizura. Wow!!! Wow!!! Wow!!! Mislimo da je ovo željezara, a možda je i rafinerija, u svakom slučaju je monumentalno.
Rekli smo da nam je cili dan u glavi bila Springsteenova pjesma River. A u Sisku nam se još pojačala. Kako da ju je Springsteen tu pisa: grad u kojem je industrija propala, radnik živi loše, a i dalje postoji predivna rijeka.
I onda dođemo u Stari grad, kad tamo shotgun wedding
Then I got Mary pregnant and man that was all she wrote
Dobro, ovi su imali i osmijehe i cviće i vjenčanicu i sve, i sigurno će živjeti sretno do kraja života i sve ono što im se činilo važnim neće isparit u zrak ko Springsteenovu junaku.
I da će im se snovi ostvarit.
Zapravo, pjesma je tužna, ali lipa, a nama je u Sisku bilo veselo i lipo.
I još nam je jedna pjesma pala na pamet kad smo vidili ovi čamac na Kupi.
Malen si, uzak, trošan,
al ti me ipak nosiš,
čamče na Kupi!
Sve kamenje mojih briga,
sve gvožđe mojih mržnja,
sve olovo mojih čekanja,
prenosiš preko vode.
Al i sve moje nade,
ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo.
Zapravo, ova pjesma od Nazora ista je kao ona od Springsteena. Imaš problem, imaš nadu, imaš rijeku.
I da cilu priču završimo klasičnom starinom. Navečer smo se išli provozat biciklama do rimskog sarkofaga ugrađenoga u zid. Jer naravno da su Rimljani bili u Sisku. Dapače, današnje ulice često prate ulice rimske Siscie, uz Kupu su bile i terme. Zapravo, rimskom vojskom koja je 35. godine prije Krista osnovala Sisciu zapovijedao je ni više ni manje nego Oktavijan koji je poslije postao prvi rimski car Oktavijan August.
Eto, posjetite Lonjsko polje, iznajmite sobu u Etno selu Stara Lonja, obađite zbirku Sučić, stavite šator u kampu u Čigoču, provozite se u Sisku prvo po Kupi čamcem, onda uz Kupu biciklom. Bit će vam super!!!
Vaši
P.S. Jeste li primjetili sva ona odražavanja u rijekama? Sve se zrcali. Eto, tako je mirno i tiho.
Dok Vi šetate po Firenci i divite se svjetski poznatim umjetničkim djelima, mi pomalo po starinsku oremo na otočnim njivama kulture i usput upijamo zrake kasnoljetnog sunca. Pitala nas je danas na kafi prijatejica i obožavateljica gollyh&bossyh Linda iz Londona da kako ništa ne pišemo u zadnje vrime, a njezina ogromna strast za životom, putovanjima, pletenjem i postolima upakirana u šareni outfit (ljubičaste rebatinke, narančasta šminka, dvi superkul šarene marame oko vrata, narančasti ruksak i stara crna pony bicikla) potakla nas je pisanje. I ne, nećemo pisat o arhitekturi niti o postolima. Nećemo pisat ni o proteinskoj dijeti ni o robi niti o kompliciranim međuljudskim odnosima. Odlučili smo se za jedan post o cvijeću kojeg često fotografiramo bez nekog unaprijed određenog koncepta, ali pri tome se uvijek osjećamo lipo i osjećamo da će svaka fotka koju napravimo jedan dan nać svoje misto u nekoj široj slici. I eto. Linda. London. Firenca. Marame. Rasprave oko jednog stiha pjesme Arctic Monkeys. Otok sa svim svojim sezonskim mijenama. I shvatili smo da smo u zadnjih par godina fotografirali cvijeće na različitim mjestima na otoku u razna godišnja doba i na mjestima koja su nam posebno draga, a svaki cvit budi drugačije emocije, asocijacije i sjećanja.
Evo npr. bosiljak. Ko ne bi slika bosiljak u šarenemu pitaru-teći koja stoji na bačvi ispred jedne zapuštene štale?
Dok gledamo ovu sliku, miriše bosiljak. I odma nam je pa napamet Dida koji je uvik voli imat komad bosiljka iza uha dok je radi u radioni oko drva ili dok je bi u lozju. Fotkali smo bosiljak u štradici kroz koju smo uvik prolazili kad smo išli u školu. I tu smo uličicu zvali "Selo". Jer tamo su bile kokoši i tovar i sve je bilo puno cvića u tećama. I uvik smo volili tamo prolazit. I danas redovito tamo prolazimo i uvik nam je gust jer uličica ima starinski štih i susidi žive u bar prividnom zajedništvu i druže se ispred kuća uz pletenje, vezenje i ćakulice. Uvik volimo proć kroz naše "Selo".
Ovo je tigrasti ljiljan i raste u našemu vrtlu u Lumbardi. Kad procvate prvi tigrasti ljiljan znači da je popravo upeklo lito i da je afitavanje u punemu jeku i da će proć još puno vrimena dok malo počinemo. Ipak, volimo tigrasti ljiljan jer je egzotičan i kad nam dođu prijatelji iz dalekih krajeva imamo im što poklonit da stave u vazu, ali problem s ovim cvitom je što s njega ispada narančasti prah koji se teško skida s kože ili robe pa nam to malo ide na živce. Ovaj cvijet kratko cvate. U vazi dura još i manje. Ali narančastog praha nikako se riješit. Ali nije li takva i većina zanimljivih ljudi? Kratko stoje na jednom mjestu, a ostavljaju tragove koje nije lako skinut. I taman kad pomisliš da ih nisi vidi stoljećima, eto ih opet na vratima ili u vrtlu.
Još jedan lijepi cvijet iz porodice ljiljana. Zvjezdasti ljiljan. Puno je postojaniji od tigrastog. I idealan je za svečane bukete i stolne aranžmane. Prava zvijezda ljetnih gozbi i druženja, ali lijepo je pokloniti i samo po jedan primjerak dragim prijateljima i kolegama bez nekog posebnog razloga. Podiže atmosferu u svakom interijeru gdje zasja poput malog sunca makar bio u neuglednoj vazi ili čaši siromašnog kulturnjačkog ureda gdje danima unosi pozitivu i emanira dobru energiju.
A sad pogledajte još jedan ljiljan. Ovo je tzv. pješčani ljiljan. Na otoku ga zovu Žilj i raste na pješčanom tlu u Lumbardi. Najčešće ga nalazimo na plaži Pržina i oko crkvice Sv. Križa koja se nalazi usred plodnih lumbarajskih vinograda. Opojnog je mirisa koji se širi u ljetna predvečerja i podsjeća nas na Sandu i Valeriju i njihove čarobne "Priče iz dva škafetina". Žilj ne treba brat i nosit doma. Dovoljno je šetat po prirodi i uživati u njegovoj čistoj bjelini i opojnom senzualnom mirisu. Koja ubojita kombinacija!
Svakako ovom postu treba pridodati i jestive biljke koje imaju cvjetove. Evo npr. motar. Raste po stijenama na cijelome otoku, a ova fotka nastala je nedavno na predivnom otočiću Stupe koji se smjestio između otoka Majsana i Pelješca. Dok smo čekali da nam u restoranu na Stupama pripreme riblje delicije, divili smo se ljepoti minijaturnog otoka i njegovoj škrtoj, ali postojanoj vegetaciji. Motar je omiljena mediteranska delicija o kojoj je već bilo riječi u našim postovima, a česti je gost na našem tanjuru i stalni stanovnik mnogih otočnih smočnica i frižidera. Teglice s motrom otočani ponosno poklanjaju prijateljima i nude gostima.
Evo još jedan lijepi cvijet u otočnoj gastro ponudi. Cvijet tikve! Osim što ga je lijepo vidjeti u svakom vrtu, odličan je za jesti. Mi ga obično pobrašnimo, dodamo jaje i mrvicu soli i frižemo u maslinovom ulju. Vrhunska ljetna delicija!
Ono što je zaista lijepo na našemu otoku, to je briga za grobove pokojnika. I naši otočani jako paze da su grobovi uredni i redovito nose cvijeće svojim najmilijima. Ponekad se cvijeće kupuje i nose se gotovi cvjetni aranžmani, ali najčešće se nosi domaće cvijeće iz vlastitog vrta. Evo jedan divan buket kojeg je naša susida s ljubavlju ubrala za svoje pokojnike. Ima tu svega iz proljetnog cvjetnog repertoara: zumbuli, nekoliko vrsta frezija, kozlac i tulipani. Ne moramo posebno isticat da sve božanski miriše!
Kad je proljeće na vrhuncu i kad se u zraku već počne osjećat dolazak ljeta, u našemu selu na otoku cvatu ruže. Susidi se takmiče čiji su grmovi ruža bogatiji i ljepši, intenzivno zalijevaju vrtove, a onda kolektivno kukaju kako su veliki računi za vodu. Obožavamo taj uvijek isti scenarij i miris ruža koji ulazi kroz prozor već u rano jutro i uvijek iste razgovore susjeda o puževima, insektima i mačkama koje gaze po vrtlu i remete teško postignuti sklad cvijetnjaka i povrtnjaka u ograničenim gabaritima malih vrtova u kojima se s godišnjim dobima izmjenjuju kapulice, salata, blitva, petrusimen, tikve, bob i pamidore. I mnogo mnogo šarenog cvijeća (Daleka obala).
Cvijet kojeg posebno volimo i kojeg rado sadimo i beremo je arciz. Mi i naša sestra smo godinama imale ritual branja arcizi na jednoj našoj tajnoj lokaciji i najčešće smo bokete poklanjali materi i Teti Mili, a jedan dio smo nosili na groblje. Arcizi, uz frezije, imaju najljepši miris. Dašak arciza osjećamo u našem omiljenom parfemu Champs Elysees od Guerlaina kojeg godinama koristimo. U međuvremenu, otac je zasadi čitavu plantažu arcizi ispod maslina pa kad procvatu, cila vala miriše i sve odjednom oživi. Volimo arcize.
Uvijek nam je posebno zadovoljstvo poć u Blato u Tete Anđelke kupit likere ili maslinovo ulje, a onda nam Teta Anđelka da teglicu marmelade od gorkih naranača i pokaže nam svoje cviće. Teta Anđelka obožava cviće i njezin dvor je savršeno sređen. Iako nema vrtla, svaki kutak oko kuće je iskorišten za uredne pitare sa još urednijim cvijećem. Ipak je Teta Anđelka likar i ne može u nje bit kako bilo. Evo jedan njezin pitar iz dvora. Mislimo da se ovo cviće kolokvijalno zove Bomboni. Volimo poć u Tete Anđelke.
Ovaj prelipi crveni cvit slikali smo u uličici s početka priče, u uličici blizu naše kuće koju od djetinjstva zovemo "Selo". Mislimo da je ovo neka vrsta kaktusa, a cvijet je usadila Teta Kata koja i na pragu devedesete nosi intenzivni crveni ruž za usne. Ruž je gotovo iste boje kao i ovaj cvijet. Teta Kata je prijateljica od tete Mile i uvik kad prođemo kroz štradicu proćakulamo s Tetom Katom i pohvalimo joj cviće, a ona nam da bokun bosiljka da nam miriše i reče : " Pozdravi mi Milu i reci da ću doć." Volimo Selo i tetu Katu i njezino cviće.
Jedan od najljepših i najčudesnijih cvijetova je svakako cvijet kojega znamo pod imenom "Kraljica noći". Cvijet raste u dvoru naše drage pokojne Babe Mare koja bi nas svaki put zvala da dođemo u dvor gledat kako se cvijet otvara. Cvijet bi se počeo otvarati predvečer i svoju punu lipotu bi doživi kasno navečer. Miris cvijeta je neodoljiv, ali cvijet traje samo jednu noć i onda već do jutra uvene. Ali čarobna priča s cvijetom ponavljala se svakog ljeta i jedva smo čekali da nas Baba zove da dođemo gledat Kraljicu noći. Bila bi tu i Baba i teta Zita i drugi susidi. Ćakulali bi, družili se, gledali kornjače u vrtlu, tukla bi zvona na kampanelu i bilo bi ful vruće. I onda bi se cvit rascva i svima bi bilo drago. Nismo odavna vidili Kraljicu noći.
Ali zato redovito posjećujemo Ribarske večeri petkom u Lumbardi i tamo se može nać svakakvih delicija: pečeni morski pas, gof, tuna, rižoto, frigani gavuni i kozice, pršurate, rozata, genijalni štrudeli od jedne slavonske neviste, likeri, mermelade, vino, kupus na tabak i svašta svašta. Nama je najdraži i nalipši štand sa sirupima od bazge i mente i domaćim marmeladama, a mogu se kupit i ovi šesni buketići od lavande i smilja koji latu komarce i figuraju u vazi i nama i gostima u apartmanima:
A kad je zima i kad nema ni cvića ni Ribarskih večeri ni fureštih ni komaraca, Nama je najdraže poć u Tete Mile na kafu i napolitanke. U Tete Mile cvate cviće na tavajama:
Nakon što smo u prošlemu postu bili na O'ahuu i Mauiu (klik), ovi put smo skoknuli na Pločicu. Island hopping!
Ali, zapravo, nema ni toliko velike razlike. Jer kako smo čuli da je reka jedan njemački geolog, Pločica je zapravo vulkanskog porijekla, puno mlađa i od Korčule i od Hvara. Kad joj pogledate lagano zaobljeni oblik, onda je sve puno jasnije.
Dakle, Pločica, ili kako je lokalno stanovništvo naziva Ploča (jer Dalmatinci nisu skloni umanjenicama). Svjetionik na kojem su nekad bili lanternisti, danas se može iznajmit, ali koji je zapravo najpoznatiji jer je Penelope Cruz na njemu snimala film Dvaput rođen. Slavni dani kad se Penelope Cruz s Javierom Bardemom šetala po Prigradici u pauzi snimanja filma, ovjekovječeni su i na našem blogu (klik).
Evo, foršpan se otvara s Pločom. Na Ploči je još podsjetnika na Penelopin boravak. Na primjer, ostaci scenografije.
Rekli smo, na Ploči su nekad bili lanternisti, ali sad se iznajmljuje. U kući su dva apartmana, prilično skromno opremljeni, ali onima koji izabiru litovat na svjetioniku, komfor i nije na prvemu mistu. Cijena je oko 1000€/tjedan u sezoni. Ako vam se to čini puno zamislite ovo: iznajmite apartman na Pločici i više nemate troškova. Nema po večericama, nema na ribarske večeri, nema na kafu i sladoled, nema u ljetno kino. Zapravo, na kraju litovanja i uštedite.
Uz to, ne morate slušat iritanto cičanje po plaži ni odurnu muziku od gostiju iz apartmana do. Neće vam naletit prika iz kvarta ni prija s posla na kavu, dapače, em je Ploča daleko, em im je zabranjen pristup kući.
Inače, pripreme za sezonu na Ploči su u trenutku našeg boravka bile u punom jeku. Sve se zračilo, čistilo, vitrilo...
Iznajmite li apartmane na Ploči, jedini susidi bit će vam galebi. Koji baš nisu sretni s tim što ste im se doselili i to će vokalizirat. Ali, ako prihvatite njihovo kričanje kao najumilniji pijev, bit će vam svima skupa OK u miroljubivoj koenzistenciji.
Kad nam je prije tri miseca doša pak iz Australije našoj srići nije bilo kraja. Pažljivo smo otvarali paket da ne oštetimo poštanske marke na koale i čudnovate kljunaše i otkrili unutra predivnu haljinu boje leda koju nam je poslala teta iz dijaspore. Prije nego smo je obukli, fotkali smo je i poslali Vama priko whatsappa, a Vi ste odgovorili da je možemo odma obuć za svetu Vicencu. Našoj srići ni bilo kraja do momenta kad smo išli obuć predivnu opravicu. Na jedvite jade provukli smo se kroz Scilu i Haribdu tisnih rukava, a kopčanje patenta na leđima bila je nemoguća misija. Razočarano smo se pogledali u zrcalo i shvatili da nam prelijepa haljina ne stoji nikako. Rezignirano smo je stavili u ormar, ali ne da visi među drugom robom nego smo je ukopali u zimsku robu na vrh da je ne gledamo. Međutim, unutrašnji glas nam je reka da nama teta ni slučajno poslala tisnu robu nego da je to božanski znak za uzbunu. Izvadili smo haljinu, još jedan put je obukli i rekli sebi: „Sad stojiš kako stojiš, ali kad te obučem za par miseci bit će to druga slika.“ Vratili smo je u ormar, ali ne na vrh nego na višalicu da je svaki dan vidimo. A sve je počelo ovako:
S brojem naših putovanja rasla su i kila na vagi. Kad bi došli npr. u Napulj, naravno da smo išli na pizzu. Kad bi došli u Englesku, navalili bi na fish&chips. Kad bi bili u Španjolskoj, samo smo jili paelu i oduševljavali se tapasom zaboravljajući da smo zagazili u godine kada se svaki zalogaj viška ćapaje kako lumpar, a skida kako maća od piture. U Austriji bi samo gledali di ćemo kupit Mozart kugle, u Belgiji smo kupovali čokoladu na kila i tako sve nekoliko puta od Kopenhagena do Gibraltara. Lokalne ture tipa stonske pohane kamenice, medin brlog u zagrebačkoj pivnici ili pašticada u splitskoj varoši bolje i ne spominjat.
Uf! Kad bi došli doma, hvalili bi materinu spizu i sa svakim zalogajem zaključivali kako je ipak doma najboje. U početku se nisu kila primjećivala, nastavili smo ić na rođendane i večerice s prijateljima kamuflirani u asimetrične višeslojne opravice, dok jedan dan nismo shvatli da se jedva penjemo uz skale i da jedva nosimo dva kila spize u saketiću.
Kad smo stali na vagu nakon situacije „Australska haljinica“, pali smo u afanat i shvatili da nam ništa ne može pomoć: ni masaže, ni yoga, ni brčkanje u moru, ni šetnja do butige ni to što tu i tamo ne večeramo.
Hjuston, Hjuston, vigadaproblem!!!!
Ne da nismo mogli stat u australsku opravicu, nismo mogli više ništa obuć i tada smo znali da je dosta. Zbogom kraljevski kolačiću i pito od jabuka, zbogom banana bread i zbogom kokice, zbogom žrnovski makaruni, punjene paprike, frigani kumpiri, zbogom čvarci. Jao jao!
Iz prethodnih slika vidite čega smo se odlučili odreć, skupili smo svu hrabrost svita i odlučili pronać najbolju teretanu. Dragi Klingoncy, znate starinske mudrosti: „Ko išće i nađe. Ko pokuca, otvorit ćemu se.“ Turbo mega super teretanu našli smo, a di drugo nego u Blatu. Okružena šarenim ptičicama, mediteranskim biljem i jestivim raslinjem, teretana nosi antičko ime našeg otoka i to nam se odma svidilo (uf, da znate koliko smo puta gledali artičoke u vrtlu ispred teretane i zamišljali ih parićane s pancetom).
Trener nas je skenira, izmiri, prepisa jelovnik i stavi na traku. Odma smo vidili da je strog i da s njim nema labavo, čak smo se malo i pripali, ali smo skužili u sekundi da zna posal i da ga moramo slušat. Nakon hodanja na traci, orbitreka i još par vježbi , jedva smo se držali na nogama. Došli smo doma mrtvi, gladni, iscrpljeni. Bolila nas je glava i bila nam je muka. Sve nas je bolilo i pitali smo se što nam je ovo bilo potriba. Najboje se dignut i opalit Milku. Ili napeć kokica.
Međutim, sve nas je toliko bolilo da se nismo bili u stanju dignut iz posteje. Ni ujutro ni bilo boje. Mislili smo da ćemo četveronoške ulist u auto. Međutim, cila famija i naša Tiha koja je sve ovo isto prošla, su nam bili velika podrška. Priko noći organizirali smo povjerljivi tim, razgranatu logističku mrežu koja nam je pružala psihološku podršku, catering, baby sitting etc. Krenut s treninzima i novom prehranom zahtjeva puno ozbiljnosti i odricanja, a bez prave podrške i dobre organizacije, ovo ne bi bilo moguće. Ich will. Es muss sein.
Izbacilli smo sojino ulje, cukar, brašno, crveno meso, čokoladu, sve slatkiše i prešli na piletinu, puretinu, ribu, jaja, jabuke, kivije, maslinovo ulje, tunu, brda zelja i salate. Kavu i čaj počeli smo pit bez cukara i otkrili novu dimenziju okusa.
Nakon par treninga shvatili smo da nismo toliko off i da još imamo force u sebi. Počeli smo se ujutro dizat bez problema. Počeli smo osjećat da nam se vraća energija. Počeli smo uživat u pripremi hrane na drugačiji način. Prestala su nas bolit leđa. Počeli smo pažljivo gledat sve namirnice koje kupujemo. Postali smo promjena. Slanutak bi stavili kišat cilu noć i onda bi ga pripremili s mrkvom. Dio bi smiksali s kap maslinovog ulja.
Za doručak smo prešli na jaja, zrnati sir, gljive ili svježe ubrane šparoge. Jabuke i kivije smo ubacili u međuobrok. Kad nas je pucala kriza, jeli smo orašasto voće. Par puta smo zgrišili s datulama, brusnicama i sušenim bananama. Ali samo par puta. Na pešakriji smo počeli sami tražili ribu i informirat se kad ima čega za kupit. Blitvu i mahune i inače beremo u svome vrtlu i guštamo u kuhanju i branju. A tek šparoge!
Trener nas je cilo vrime tiska naprid. Bolilo nas je rame. Bolila nas je noga. Trpili smo. Stiskali zube. I znojili se. Puhali. Dizali utege. Ni najmanje nas ni bilo briga što nas neko vidi rasprškane, oznojne, rumene,bez šminke, u mokroj trenerci. Počeli smo se osjećat fenomenalno na jedan sasvim drugačiji način. I onda smo se nakon misec dana izmirili i rezultati su bili fenomenalni. Konačno smo stali u jedne dobre stare rebe za koje smo mislili da ih nikad nećemo više obuć. I nastavili smo vježbat. Jače. Brže. Nakon misec ipo dana shvatili smo da nas je fizička aktivnost priporodila. Mens sana in corpore sano.
Onda ste jedan dan i Vi došli u edenski gym i sve ovjekovječili i istrčali na traci tri kilometra dok smo mi surfali na valovima orbitreka. Tada smo shvatili da smo otvorili s vama novi komunikacijski kanal: tjelovježba i sport. Sad više nećemo toliko trčat po IKEI i slastičarnama koliko po butigama sportske opreme ( hote nam odma vidit za jedne dobre adidas patike, ali neka budu ljubičaste, a može i jedne rukavice bez prsti da se možemo pravit važni. Isto ljubičaste).
Hvala našemu treneru koji nas je stavi u red, hvala Tihi koja nas je bodrila kad bi zapali u krizu i nosila nam male fine obroke u plastičnim tećicama,
hvala materi koja nam je svaki dan kuhala posebnu hranu,
hvala sestri koja nam je pazila dicu, hvala našemu Čoviku koji nas je hvali i govori da smo super i da vidi razliku kad je mi nismo vidili nigdi. I hvala teti u Austaliji koja ni imala pojma koliko nam je značila srebrna haljina u koju nismo mogli stat i koju nismo obukli za svetu Vicencu, ali hoćemo sigurno za svetega Roka.
Evo vam se javljamo nakon puno vrimena. Ali s vrhunskom pričom. Pričom s Havaja! Da, da, da!!! Ono kad je na vaš putopis iz Monaka neko komentira (klik) “niste vi goli i bosi nego puni para.“, što će tek sad reć : )
Ali neki komentari koje smo čuli bili su: “Pa što ćeš tamo radit?“ i “Ne bi ja mogla bit tako po plažama cili dan.” Kako samo griješe u procjenama. Po Havajima se ima toliko toga za raditi, čak i da smo bili samo na plažama svaki dan. Stoga ovi post posvećujemo prekrasnim havajskim plažama.
Dakle, odmah u startu da objasnimo. Niti je havajsko more ko naše, niti su plaže ko naše. More je manje slano, za početak. A plaže, plaže su svaka drukčija. Svaka ima drukčiji pijesak: negdi je grub, negdi je siv, negdi je zlatan, negdi je crn, negdi crven, negdi mekan poput pudera. Negdi su samo kupači, negdi su surferi, negdi su samo za lokalce. Drukčiji su i valovi, drukčiji je miris. Drukčije se pliva.
Waimea
Krenimo redom. Naša prva plaža bila je Waimea Bay. Zvuči vam ime poznato? Vratite se na 1:23 ove gore pjesme od Beach Boysa. Aha, pjevaju baš o plaži Waimea.
Samo 200 m od našeg smještaja, Waimea je stvarno kako iz razglednice. Ali na najbolji mogući način. Naime, havajske plaže su čista priroda. Na njima nema kafića, nema dućana,nema tobogana i ostalih đinđa. Jako su čiste zato što su strogo zaštićene i na njima se ne smije ni pušit. Ali ne samo da se na plažama ne smije pušit. Ne smije se ni na prilazima plažama, ni u parkovima koji ih okružuju, ni na parkingu. Jedino što postoji na plažama je kućica s WC-om i tušem. I to je to. Ostaje pijesak i more. Sreća.
Waimea nam je možda najdraža plaža od svih plaža na Havajima. Prve se pamte! Do nje nam je trebalo 26 uri leta, došli smo kasno navečer i ujutro se probudili i prošetali do ove lipote. Iz zimske robe uskočili smo ravno u japanke i kupaći. Sedili smo na na pržini, gledali valove i mislili: “Isplatilo se putovat 26 uri samo radi ovega. A ovo je tek prvi dan!”
Banzai Pipeline
Na drugu stranu od hostela bila nam je Banzai Pipeline. Ona je već malo komercijalnija u smislu da je više ljudi i da nije park prirode nego da su tu i kuće. Ovo je prvi red do mora na Banzaiu. Ne loše, ne loše.
Za razliku od naše obale di su kućerine s apartmanima jedna do druge, na Havajima nema toga. Ili naprave resort s hotelčinom od 20 katova ili su ovakve kućice. Ali čak i u resortima, sve plaže su javne. Jer jedna od stvari kojima se Havaji ponose baš je to da svi imaju pristup plaži što je i u zakonu. Tako svakih desetak ovakvih kuća postoji javni prilaz (to je prilaz na kojem smo rekli da je isto zabranjeno pušenje).
Rekli smo i da su valovi drukčiji. Ovo su malo veći valovi i stvarno treba znat izać na kraj s njima. Svakako je samo za dobre plivače, a i tada treba znat podronit ispod vala kako bi ga se prošlo i izašlo tamo di je mirnije. Dok to nismo naučili valovi su nas izokrenuli, u momentima smo se borili za goli život, pržine smo imali svugdi, ali svugdi.
Dok ste Vi surfali po Havajima, mi smo doma redili apartmane, brali samoniklo jestivo bilje i prisjećali se kako smo na palubi Enterprisea ispijali Planters Punch i upijali zrake mediteranskog sunca. Jednog jutra spustilo se sidro na dno Napuljskog zaljeva i ukazala se spektakularna panorama Napulja s oštrim obrisima vulkana Vezuva čija je eurpcija 79. godine uništila rimski grad Pompeje, Herkulanej i Stabije izbacivši lavu i kamenje, te pepelom i muljem prekrila ono što će stoljećima kasnije izazivati divljenje i biti meta turista iz cijeloga svijeta.
Nismo bili sigurni hoćemo li izać s broda i ne znamo je li nas bilo više strah od vulkana ili od mafije. Isprepadani pričama o krađama i otmicama, bombardirani vijestima o smeću u Kataniji, stvarno nismo znali što nas čeka. Ipak, hrabro smo se zaputili u nepoznato, obukli najboje postole i sve što nam služi stavili u najboju bursu. Ako nas pokradu ili ukradu da ne gremo kako bilo.
Puni straha i predrasuda, držali smo Čovika pod ruku, a kako i ne bi, kad je sve oko nas bilo prepuno karabinjerih na konjima i na motorima i činilo nam se da su svi parićani da svaki čas izbije rat. „O Dii. O Dea Vesta, di smo ovo došli?“-više puti smo rekli u sebi, ali držala nas je misal da je upravo ovaj dio Italije rodno misto pizze i da ćemo prin nego eruptira vulkan i prin nego nas otmu i ukradu nam postole, izist jedan kripni bokun prepun gljiva, šunke i mozzarelle.
A mislili smo i kako bi mogli popit jedan dobri espresso pa neka vražiji vulkan izmeće kamenje.
I tako smo se od rive do centra grada probijali kroz policijska vozila, duge cijevi i desetke prodavača falsih bursi, kontemplirali o pizzi i drugim delicijama. Zaokupljeni gastonomskim vizijama, našli smo se u Galeriji Umberta Prvog i ostali bez riči.
Ajme liposti! Koji prostor! Koja svitlost! Počeli smo sumanuto trčat po galeriji i divit se prozračnosti kupolne konstrukcije i mozaicima ispod nje sa horoskopskim znakovima.
U sklopu Galerije je sve puno lipih butigi, kafića i suveninica pa smo brzinski popili svoju prvu napuljsku kafu i kupili razglednice. A usput smo se išli malo našminkat u Sephoru.
Onda smo iz Galerije izašli na glavnu ulicu i tek smo tu zanijemili. Rijeke, ali doslovno rijeke super šesnega dotjeranega svita svih dobnih skupina prešetavalo se gore dole, a sve prepuno najbojih butigi poznatih brendova! Nigdi ni naznake nereda, nego sami glamur i impresivna šarolika arhitektura koja svjedoči o bogatoj i burnoj prošlosti ovog kraljevskog grada.
Nismo znali di ćemo prvo: trčat po butigama ili po znamenitostima ili ćemo poć popit još jednu kafu. Grad je prekrasan! Nismo ga mogli ni sa kojim drugim gradom usporedit jer je Napulj grad jedinstvenog stila i arhitekture koji ima neku svoju totalno opaljenu vibru.
Iako vijugavim i strmim širokim ulicama ne nedostaje mediteranske živosti i šarenila, između visokih pročelja osjeća se dašak gotovo sjevernjačke suzdržanosti i odmjerenosti, a grad istovremeno odiše monumentalnošću svojstvenu metropolama i intimnošću malih urbanih jezgri razasutih po Europi od obala Sredozemlja pa do dalekog sjevera.
Onda smo išli vidit Pompeje. Vozili smo se dobru uru vrimena. Dok je vodič govori, mi smo gledali kroz punistru i zaključili kako je okolica Napulja prepuna divlje gradnje i da je čitavo područje gusto naseljeno. Imali smo osjećaj da se vozimo od Splita prema Stobreču i cilo vrime nam se činilo kako da smo doma. A kako i ne bi. Bez obzira na sve nedaće, horde dotjeranog svita na ure ispijaju kafu u centru prelipoga grada, grije sunce, a zemlja plodna i prekrasna. Vezuv je i dalje aktivan, ali čejad tu žive i proizvode. Napulj s okolicom ima više od četiri milijuna stanovnika i treći je grad po veličini u Italiji.
Kada je kobnog 24. kolovoza 79. godine eruptirao vulkan razorna moć osjetila se u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi. O toj katastrofi iscrpno je izvijestio u pismu upućenom Tacitu Plinije mlađi, inače znanstvenik prirodoslovac kojemu je tada poginuo stric Plinije Stariji. Stanovnici nisu stradali samo od urušavanja zgrada i vulkanskog kamenja, već od otrovnih plinova. Debele naslage mulja, pepela i lave stoljećima su prikrivale Pompeje, a mi Vam donosimo par sličica.
Kad smo došli u Pompeje prisjetili smo se svih onih rimskih načina gradnje koje smo morali naštrebat napamet kad smo polagali Stari vijek. Na sve strane izvirali su nam najljepši primjerci, a Mi smo ponavljali naglas: opus reticulatum, opus incertum, opus mixtum, opus spicatum ...
Trčali smo po Forumu i zamišljali kako je bilo super Floydima kad su ranih sedamsedetih godina XX. stoljeća snimali „Live at Pompeii“:
I divili se termama:
I zidnom slikarstvu:
Tragovima kola:
A naletili smo i na čuveni mozaik s natpisom „Cave Canem“ ilitiga „Čuvaj se psa“.
Ostaci u trenu zaustavljenog života evidentni su na sve strane:
Naletili smo i na talijanskog premijera koji se šarmantno obratio engleskoj grupi s kojom smo se zatekli na izletu. Pristojno je pitao grupu je li iz Londona. Svi su rekli da jesu. Samo je jedna bakica ponosno kliknula: „I'm from York!!!“. Svi su se zakikotali i pristojno nastavili svojim putem, samo smo se mi iskidali od smiha i još jedno tri miseca bezrazložno ponavljali da smo iz Yorka.
Kad smo sve obašli, zaključili smo da se u Pompejima jako lipo živilo. I da je to bio lijepo uređen ladanjski grad u kojem se uživalo u životu na svakom koraku. Imali su wellness, amfiteatar, tržnicu, hramove, bordel, vijećnicu, prostrane ulice, podove u kućama ukrašene mozaikom, freske na zidovima, lijepo uređena unutrašnja dvorišta.
Nakon razgledavanja ruševina, išli smo kupit likere. Jer poć u Italiju i ne donit doma lemončelo je kako da niste ni bili. Lemončelo, svakojake đinđe i suveniri prodaju se svugdi oko lokaliteta. Isto kao i u blizini Dioklecijanove palače ili Kosog tornja u Pizi ili Panteona u Rimu ili bilo di drugo di se snažno prožimlje prošlost i sadašnjost, profano i sakralno, profit i kolektivna memorija.
Tek smo sinoć otvorili bocu talijanskog likera pa su nas konačno posjetile muze i ovo smo Vam sve napisali.
P.S. Opet ćemo poć u Pompeje.
P.P.S. Živili!
Evo Nas. Svugdi smo bili i svašta vidili, ali nikako da rezimiramo i obznanimo sve lipote i čudesa koje smo zatekli na proputovanju i podilimo ih s Vama, s bližom i dajom svojtom i vjernim Obožavateljima. Prilikom naših recentnih razgovora složili smo se da je pisanje bloga zahtjevna zadaća koja podrazumijeva veliku pribranost i potpunu predanost, a nama ovako raspršenima po njivama kulture i bespućima marketinga, nakon ljetnog overdoza afitavanja i aktualne histerije branja maslina i pečenja lumblija, ni lako nać vrimena. Ali Bogu hvala, ništo nas je noćas prosvitlilo i movilo, pa smo se ćapali karte i lapisa, prebacili fotke sa svih mogućih stikova i mobitela i evo, Daleky, golly&bossy opet u sedlu! Biće da je od Punega Miseca.
Dunkve, bili smo u Monte Carlu, prijestolnici Monaka, druge najmanje države na svitu i gradu poznatom po četiri velika G: Grand Casinu, Grand Prixu, Glamuru i obitelji Grimaldi koja vlada ovom malom prinčevinom od kraja trinaestog stoljeća.
Kad dođete s morske strane imate osjećaj da ste došli ono ka u Split (to nam se činilo i kad smo došli u Ajaccio na Korzici) i da je litica na kojoj je smješten impresivni Oceanografski muzej ista Marjan, ali kad se iskrcate, odma vam je jasno da niste doma i nikako ne možete reć da je u njih isto kako u nas i da ulizaju kroz vrata i gledaju kroz punistru.
Mislimo, naravno da ulaze kroz vrata i gledaju kroz punistru, samo što su svi ti otvori, kvake, grilje, zavjese, fasade, žaluzine ful skupe, održavane, sve je ful čisto, izglancano i freško opiturano i cilo vrime smo imali osjećaj da na jednega čovika gre jedno komunalno poduzeće.
Kante za smeće izgledaju ovako:
Inače, Monte Carlo je mali grad i cili Monako zauzima jako malo mista pa su sve građevine dosta visoke, metar kvadratni stana je po zlato, a u nedostatku zelenih površina na građevinama niču urbani vrtovi. Službeni jezik je francuski, ali se dosta čuje i engleski i niko ne plaća porez. Sve je puno skupocjenih automobila, mega jahti, prelijepih žena i dotjeranih muškaraca.
Njeguje se nekakav nonšalantni rivijera look (ono ka iša sam vezat konope na jahtu i ulovit dvi lignje na pešariji, ali bi moga i ugovorit dva tankera nafte i zaletit se do zubara u Dubai, a usput na rivi popit kavu s prikon). Ima pun kufer malih šesnih restorančića,
slastičarni,
butika, a najviše nam se svidi super čisti, ali ne i sterilni plac.
Iz šesnog glamuroznog centra popeli smo se na spomenutu liticu i išli vidit Oceanografski muzej koji je fascinantan, bogato i suvremeno opremljen, zabavan, ali istovremeno odmjeren i tradicionalan, po mjeri čovjeka. Ispred muzeja je mala žuta podmornica:
U muzeju je sve lipo objašnjeno, ko što di kad zašto:
Tu je prezentirana prva podmornica:
Evo dvi riči o njoj pa vidite:
Tu su izložena starinska ronilačka odijela
koja su jako simpatična i iz perspektive današnjeg vremena izgledaju kao iz crtića:
Ove velike plastične kapljice prikazuju koliki je postotak smrtnosti od zmija i komaraca, a koliki od morskih pasa:
Evo i kosti velike morske psine:
I par fotki impresivnog, edukativnog i artističkog interijera:
Uglavnom, lipo i čudesno. Baš smo guštali. Svašta vidili. Puno naučili, ali se i sjetili latinske poslovice: Quantum scimus gutta est ignoramus mare.
Okoliš Oceanografskog muzeja je prekrasno uređen i prepun cvijeća. Teta Anđelka bi bila prezadovoljna. Na sve strane su skulpture i bujna, lijepo održavana vegetacija.
U blizini je i kraljevska rezidencija:
I sve je lipo, ali sigurno ne bi bilo tako poznato i glamurozno da polovinom prošlog stoljeća princ ni oženi jednu od najvećih filmskih diva svih vremena tragično preminulu prekrasnu Grace Kelly:
Oboje se pokopani u obližnjoj katedrali.
Iz ovog dijela grada pruža se pogled na marinu i jahte:
I sve je lipo, šesno i redno i prepuno cvića. Kao u bajci. Opet ćemo poć u Monako.
Dragi Naši,
Srećom je Etnografski muzej produži izložbu Dim – priča o duhanu jer inače bi je bili promašili. A grdno bi falili da smo to učinili. Jer, kako smo više puti na ovem blogu napisali (klik, klik, klik, klik) Etnografski muzej nadmašuje sam sebe sa svakom izložbom.
Ovo je ulaz u izložbu. Primjetite malu drvenu oblogu u obliku lista duhana. Fora.
Najviše volimo izložbe na kojima puno naučimo. Posebno kad naučimo stvari koje nismo očekivali:
riječ smoking u početku se koristila za posebne kape i odijela koje su pušači u 18. stoljeću koristili u hotelima i klubovima kako im se roba ne bi usmrdila
lula se koristila kao mjerna jedinica – i vremena i količine. U Bosni su se kraće udaljenosti izražavale u lulama duhana, a u Srbiji se čašica luke koristila za mjerenje npr. zrna papra
u filmu je pušenje praktični način da se pokaže protok vremena, a da se ne mora pokazati sat. Lukavo, lukavo.
duhan se naziva i herba fiscalis jer je svakoj državi bi odličan izvor prihoda kroz poreze
u Slavoniji se duhan poče sadit već 1571. Pa kad prije?! Pa nisu nego otkrili Ameriku?!
riječ škija dolazi od turske riječi eşkiya koja znači odmetnik. Nećemo ni potvrdit ni opovrgnut da su neki članovi naše familije bili odmetnici
Naučili smo i da je Nicotiana tabacum najraširenija vrsta duhana. Ali ima i drugih vrsta. Npr. Nicotiana rustica koja je, kako joj i ime govori, puno jača. Ima čak 9 puti više nikotina od običnog duhana. U Južnoj Americi ovaj duhan zovu mapacho. Livo je taj mapacho, desno su cigarete od mapacha.
Morfologija duhana. Sviđa nam se ovi s crvenim cvitićima.
I sviđaju nam se sve ove forme lula i šarene burmutice (to su ove male bočice) i posebne kutije za šibice i šarene škatule cigareta i ormarići za cigare. Premda smo okorjeli nepušač, vidimo i volimo ljepotu u formi.
Bilo nam je i zanimljivo vidit kako je država poticala proizvodnju duhana. “Više duhana, više novaca“ jer “Sadnjom duhana mnogo ćeš pomoći obnovi zemlje.”
Naravno, ne može se govorit o pušenju i lulama, a da lule bude.
Izvor: EMZ
Fora je i ova replika indijanskog šatora u kojemu su se kadili i ličili dimom duhana.
Izvor: EMZ
Al najboje su nam sve ove reklame u kojima se zagovara ljekovitost i korist cigareta i duhana. Cigarete za astmu, cigarete protiv grlobolje, cigarete za nervozne matere, cigarete za Božić koje Ronald Reagan šalje frendovima, cigarete za mršavljenje... ... što god treba, cigarete liječe.
Baš nas zanima što ćemo za 50 godišć smatrat štetnim. Kreme za sunčanje? Pegle za kosu? Štapiće za uši? Podloge za miša? Uh, ko će dočekat okretat očima na gluposti prošlosti : )
Za kraj i nekoliko dojmova iz Knjige dojmova. Volimo kad i drugi dijele naše oduševljenje.
Dragi čitatelji, pohrtlite na izložbu. Traje do 28. 6., nećete se ni okrenut, a ona će se zatvorit.
Dragi Naši,
Znate da nas život nosi na razne egzotične i manje egzotične destinacije, a o tim putovanjima uredno obavještavamo i svoje drage čitatelje.
A budući da nas život često odnosi u jedan egzotični, premda ne i daleki, kutak red je da i njega obložimo (o+blog). To je Zagrebački velesajam. Maksimalno zaboravljen i zanemaren od strane posjetitelja, on je zapravo prava oaza mira, tišine i prekrasnoće.
Niko tamo više ne dolazi, šteta. Nije toliko pusto, ima ljudi koji tamo rade, neki su uredi, neke serije se snimaju. Evo sad je i izložba o Da Vincijevim izumima tako da smo naletili i na neke turiste oko paviljona 20. Ali zapravo nema nikoga.
Da, možda sve skupa izgleda malo zapušteno i oronulo pogotovo kad se usporedi s danima slave kad je tamo sve bilo novo i kad je tisuće ljudi dolazilo na sajmove i kad je sve mirisalo od pogača i ćevapa i šećerne vune. Ali, neko kaže zapušteno, mi kažemo romantično. Čemu su se drugo i divili romantičari nego ruševinama prošlih vremena koje pomalo nadvladava priroda.
Dokaz: Caspar David Friedrich, Ruševine opatije Eldene
Zato se čudimo da između paviljona nema više trkača, šetača pasa i onih koji vole duge šetnje u sumrak. Posebno sad u proljeće kad sve miriše i cvate i kad tu i tamo protrči neki ogromni zec (da, njima je tamo super jer ih niko ne smeta, a ispaše je u izobilju).
Evo, pogledajte ove slike. Da ne znate, rekli biste da ste u najljepšem perivoju u centru grada.
Ovo bilo na zadnjoj slici je jasmin. Nama se čini da miriše i kroz sliku.
Sve ovo gore je slikano u zadnjih misec dana, ali imamo i jednu jesensku. Ni njoj ne manjka boja:
Evo malo i romantično-postapokalitpičnog mira i tišine:
Dojam Pobješnjelog Maksa upotpunjen je bukom kartinga. Kako prikladno.
Skulpture na Velesajmu su Ležeći akt Vojina Bakića; Podmornica Petra Dokića; Sjedeća figura Nade Ivančević; Veliki plameni cvijet, Stup proizvodnje i Totem Mile Kumbatović; Ležeći torzo Stipe Sikirice te Greben Šime Vulasa. Ali nije nam se dalo točno istraživat koja je koja od ovih koje smo slikali.
Ovaj paviljon iza je paviljon Mašinogradnje, arhitekt je Božidar Rašica i remek djelo je naše moderne arhitekture i zaštićeno kulturno dobro. Sad je njegov sjaj potamnio, ali vjerujemo da je to privremeno. Više o paviljonu možete doznati u Orisu (tu smo i uzeli donju sliku)
Najdraži nam je Talijanski paviljon Giuseppea Sambita. Totalno je James Bondovski, šteta što tamo nisu neki super partiji i festivali.
Lipše slike i staru slavu naći ćete na blogu Zagreb, javni prostor di smo i uzeli donju sliku.
Romantičari su volili i sve strašno i horrorito. Evo najčudnije jele na svitu koja je ispala ravno iz crtića Tima Burtona. Probat ćemo je i malo bolje slikat, ali zasad ovako kako je:
Još malo romantike i prošlih vremena. Govornica! I to plava. Nema telefona u njoj, ali da je negdi u gradu svi bi ulazili u nju i slikavali se unutra.
Još malo romantike ruševina i zapuštenosti. Iza je krov Kineskog paviljona, još jednog zaštićenog kulturnog dobra koji se još i kako tako drži.
U njemu je sad izložba o spravama Da Vincija koja nam je tak-tak. Fora je što su te drvene sprave koje se mogu okretati i micati. A najbolji nam je Leonardov projekt za neko čudno ronilačko odijelo. Želimo ove postole i rukavice!
Dakle, mir, tišina, cviće, romantika i malo renesanse. “I cvrkuću ptice.“ reka je Krleža u jednoj pjesmi.
Stojte dobro,
Vaši
P.S. “Zašto piturajete žuti paviljon u sivo? Nije da Velesajmu manjka sivila”, pitali smo piture. “Ovo je za jedan ratni film”, rekli su, “Kad završi snimanje vratit ćemo žutu boju.”
Jedna obožavateljica
Dragi goli i bosi, ja bih rado prenosila vaše tekstove sa bloga na portal e-ćakule (Split), naravno, uz postavljanje linka na vaš blog. (Link na portal: http://split-online.info/)
golly&bossy
Draga obožavateljice, veseli nas tvoja ponuda. Može, može! Prenosi, neka se naša slava širi i neka cvjeta tisuće cvjetova. Samo napomena, mi nismo goli i bosi (božesačuvaj, ormari nam pucaju) nego golly&bossy.
Jedna obožavateljica
hahahahaahahahahaa
hvala lipi moji!
e, još nešto - triba mi neki vaš banner jer bi otvorila posebnu rubriku za vas
golly&bossy
Uh, banner. Ajde, nešto ćemo iskemijat. Koje su dimenzije?
Jedna obožavateljica
ček da pitan grafičku urednicu
golly&bossy
Je li može onda vaša grafička urednica nešto složit? Sve što mi imamo je ovaj logotip koji nam je isto ljubazno doniran. Sad bi morali žicat okolo frendove dizajnere ili sami nešto črbavo slagat
.................................................................. preskačemo dosadni dio o logotipovima i bannerima i skidanju slika
..................................................................
Jedna obožavateljica
O, ja sam ta koja se zahvaljuje.
golly&bossy
Ne, ne, inzistiramo, hvala tebi.
Jedna obožavateljica
Ne, ne... ček, ovako možemo do jutra :))
golly&bossy
Sad nam daj neke podatke o čitanosti portala. Volimo kvantificirati svoje uspjehe
Jedna obožavateljica
o, ti podaci su u ovom trenutku nevažni, jer ja i frendica smo preuzele vođenje ovog portala nakon što je 2g skoro pa bio mrtav. Ja sam kao glavna urednica tj. sama sve radim na portalu, a moja prija grafičke stvari, bannere i sl. Uspjela sam podići čitanost jako brzo, ali to zasad nije značajna brojka. Ima otprilike 2mj da sam se uhvatila ovog posla, volonterskog, i vidjet ćemo kako će sve skupa ići pa onda odlučiti vrijedi li nastaviti...
golly&bossy
Ajde, drago nam je da možemo pomoći. Nadamo se da ćete uspit!!
Jedna obožavateljica
hvala vam, ja ovo radim iz čiste jubavi i nije mi jasno da vi niste već negdje dobili stalnu kolumnu?
golly&bossy
Hvala na komplimentu, ali, ovo je nama uvik bio samo hobi (kojega u zadnje vrime jedva stižemo). Nama je ovo uvik bila samo interna fora (znaš da smo dvije i mi se kao dopisujemo) i uvik je bilo najvažnije da je onoj drugoj tekst zanimljiv. ČItatelji su onda bili šlag na već ispečenu tortu. Mislim, lipo je da nas čitaju, a da to nisu naši doma i naši prijatelji, ali ovaj blog je uvik bio samo naš mali vrt u kojem sadimo cviće da nama bude lipo.
Jedna obožavateljica
pa, možda je baš zbog toga taj vrtal tako lip zanimljiv a nepretenciozan.
golly&bossy
Pa da, ja isto tako mislim. Poetika nam je takva da ne grintamo, jer svi grintaju, i da nismo pretenciozni, a da ipak pišemo o onome što nas zanima. A zanimaju nas zanimljive stvari : )
Da se to prenilo u drugi medij, mislim da bi se to izgubilo.
Inače, cilo vrime se dopisuješ s XY (drugi dio gollyh&bossyh je YX), a sad ću ti poslat i zahtjev za prijateljstvo.
Jedna obožavateljica
aaa super baš ste me razveselile! Drago mi je, XY
golly&bossy
Pitanje, bi li ja mogla ovi naš lipi razgovor prenit na blog (ne u cjelosti, bez onih dosadnih djelova o dowloadu i logotipu, bez tvog maila, bez imena). U biti bi ostalo samo ono di nas hvališ : )
Kroz Gibraltar smo prošli puno puta, a u nekoliko navrata smo ga i posjetili pa je krajnje vrijeme da Vam riječju i slikom približimo taj važan geostrateški komadić Staroga kontinenta čija burna prošlost oduzima dah, a pogled na plavetnilo slanoga beskraja ostavlja bez teksta.
Ono što moramo znat jest činjenica da je Gibraltar teritorij Ujedinjenog kraljevstva, da je, uprkos geografskom smještaju u blizini Afrike, anglosaksonski utjecaj dominantan. Platežno sredstvo je gibraltarska funta, prostor je relativno male površine, tu su se oženili John Lennon i Yoko Ono, a najbolji fish&chips ikad jeli smo upravo na Gibraltaru.
Inače, nalazi se na krajnjem jugu Pirinejskog poluotoka i leži na tjesnacu koji odvaja Europu i Afriku, a u prošlosti se taj prostor nazivao Herkulovi stupovi. Na tom području trajno se susreću i miješaju razne kulture, jezici, narodi, a kroz burnu povijest Gibraltar je imao važnu stratešku funkciju i dandanas je izuzetno važna komunikacijska točka.
Ovako izgleda kada dođete morskim putem:
Ovo je ulazak u centar:
A ovo je jedan od glavnih trgova di obično idemo na fish&chips. Obavezno poć u Nelsona.
Doć na teritorij engleske kraljice, a ne izist fish&chips je kako da niste ni došli:
Odmah u blizini je i mini muzej stakla s pripadajućom suvenirnicom di smo kupili one šesne bićeriniće u kojima u limitiranim količinama nudimo gostima likere od autohtonih biljki:
Što se tiče arhitekture, ni ništa posebno. Da skratimo: Ulazi se kroz vrata, a gleda kroz punistru.
Ali zato smo naletili na nekoliko živopisnih unutrašnjih dvorišta:
Nešto dalje od središta grada nalazi se botanički vrt Alameda Gardens koji svakako treba posjetiti. Teta Anđelka bi bila presretna, a ne bi bilo krivo poć ni Teti Mili:
To je prava oaza za bijeg od gradske vreve i odmor prije odlaska na glasoviti Rock:
Na Rock se ide obližnjom žičarom uspinjanje kojom omogućava spektakularan pogled:
Kad se uspenjete na vrh, pogled oduzima dah. Svit je na dlanu:
Preko puta je Afrika:
A apsolutni vladar ovog mikrokozmosa je majmun
koji suvereno caruje dok turisti škljocaju aparatima.
Majmuni su zaštićeni, o njima se vodi velika briga i zaštitni su znak Gibraltara. Inače, kradu hranu turistima i ne smiju se dirat niti ih se smije hranit, ali oni mogu činit što žele. Ipak je ovo njihov teritorij.
Ovo je plaža u podnožju Rocka:
A ispod je i aerodrom s obje strane kojeg je more:
U Rocku je muzej koji svjedoči o brojnim bitkama za ovaj teritorij, a tunele unutar Stijene probijali su hrabri vojnici
što je bio zadatak dostojan Rimljana, kako svjedoči i natpis na informativnoj tabli:
Kad se spustite u podnožje, postoji još jedna znamenitost. Sant Michaels Cave u kojoj je danas koncertna dvorana, a nekad ratna bolnica:
U sklopu nje je i suvenirnica. Majmuni su na sve strane:
golly&bossy u helsinškoj dugoj noći i finskoj svakodnevici
Dragi Naši,
Evo napokon nam je produži dan i sad kad smo sigurni da je zima gotova možemo se osvrnuti na naš siječanjski posjet Helsinkiju. Nema nama dražega nego điravat po bjelosvjetskim prijestolnicama, uvik nam je svugdi najbolje ikad, ali Helsinki je poseban. Naime, tamo smo bili odma iza Nove godine. kad je najhladnije od hladnoga i kad noć traje stalno. I to ni bilo lako izdurat.
Inače, Helsinki ni baš lipi grad. Onako, više je kako Zabok ili Zaprešić. Nema nekih slatkih trgića ili smišnih uličica ili savršenih butigica. A-a. Očekivali smo superdizajnirani skandinavski grad, a dobili, onako, običan grad, čak malo i zapušten. Da smo došli, ne znamo, u Poljsku, onda bismo rekli da je baš onako socijalistički grad.
Evo, na primjer ovo je stanica metroa.
Ovako izgleda vagon.
Sve, dakle, izgleda malo derutno. Ali, opet, Finci su radišni i skromni narod koji ne troši svoju energiju i solde na prolazni sjaj. Najvažnije je da su stvari korisne. Na primjer, u muzeju dizajna izloženo je baš ovo plastično sjedište iz metroa. Koje je stvarno obično, a još ima tu, ne baš lipu, narančastu boju.
Metro, naravno, funkcionira besprijekorno. Samo je jedna linija, a vlakovi dolaze svake 2 minute. Točno na minutu. I ima besplatni WiFi. Stvarno metro za poželjeti.
Vratimo se na helsinšku noć. U vrime kad smo mi bili tamo dan je trajao malo više od 6 sati. Sunce izlazi oko 9.30, zalazi oko 15.30. Ne virujete nam?
Ova slika je slikana u 8 ujutro. Potpuni mrak. I još je užasno hladno. Pravi Mordor.
Jadni, jadni ljudi. A kako bi sebi malo olakšali te preduge noći smislili su manifestaciju Lux Helsinki. Radi se o svjetlosnim instalacijama postavljenim po cilom gradu i imali smo sriće da se Lux događa taman kad smo mi bili tamo. Evo ispod malo slikica.
Ovo nam je bilo najbolje. U ovu plavu kutiju uđu ljudi, i miču se, a onda se njihovi pokreti projiciraju na zid. Na žalost nismo uspili snimit tri vesele Finkinje koje plešu i pjevaju na Abbu i “Money, money, money“, ali virujte nam, bile su odlične
Vratimo se na finsku sklonost praktičnosti. Ovo nam je bilo super: u zgradama postoje zajedničke praonice. Koje su besplatne, tj. plaća ih se kroz stanarinu. U podrumu su velike prostorije s makinama za robu, sušilicama za robu, ima i prostorija za peglanje sa strojem za peglanje.
A najbolja nam je sušiona robe. Naime, ipak je bolje da se roba osuši prirodno, na zraku, a ne u sušilici. Ali kako je vanka hladno imaju i prostoriju u koju se može roba lipo stavit sušit na konop, a stroj u dnu lagano ventilira i isušuje zrak. I roba je suha za 2-3 ure. I zato Finci po stanovima i nemaju perilicu robe niti im smetaju oni stalci za sušenje ni hrpe nespeglane robe.
Raspored pranja i sušenja upisuje se u bilježnicu i svi se drže reda, naravno. B27 i C13 su brojevi stanova.
Svaka zgrada ima i saunu, a često i stanovi imaju vlastitu. U zgradama se točno zna kad neki stan ima pravo na korištenje saune, a nismo se potrefili da naš stan bude na redu, tako da saunu nismo slikali. Ali, kad smo već kod osobne higijene evo jedne neobičnosti. Primjetite cijev koja vodi od lavandina do školjke. Čistoća intimnih dijelova tijela na prvom mjestu!
Rekli smo i da je užasno studeno. Užasno. Užasno. More u luci je smrznuto (naravno, ipak je to Baltik, ali mi smo ipak dijete Mediterana i mislimo da je neprirodno da se more smrzne)
Toliko je hladno da sol ne pomaže protiv smrzavanja. Po cestama se posipa šoder.
A zimske gume na sebi imaju posebne metalne šiljke da se može vozit po ledu. To su ove male točkice na gumama. Međutim, problem je što ti šiljci lome i asfalt te iza sebe ostavljaju asfaltnu prašinu koja je loša za dišne putove.
Inače, osim što su otporni na zimu, mrak i asfaltnu prašinu toliko da im se uopće nije zimi problem vozit biciklom, Finci su nadasve pošten narod. Evo bicikle na stanici od metroa. Je li vidite kako uopće nije vezana za stalak? To je pravilo, ne izuzetak. Tamo se ne krade!
Još jedna neobičost Finske. Kad se ulazi u zgradu ili stan vrata se u pravilu otvaraju prema sebi. U nas kad se ulazi vrata se otvaraju prema unutra. Ne znamo koliko se vidi na ovoj slici, ali to je tako: mi smo u hodniku zgrade, kufer je u stanu.
Mišljenja smo da Helsinki treba posjetit na ljeto. Možda nije pretoplo, ali barem je dan dug, a ni more nije neprirodno smrznuto. Ovako se ne može puno šetat po gradu, ali ipak smo u luci nabasali na preslatku tržnicu. Malo je mutna slika: ruke su nam se tresle od hladnoće.
A tamo svega. Od lososa preko vijetnamske hrane do ježina. Nismo ništa jeli jer smo taman bili doručkovali, samo smo popili kafu. Ali bilo nam je baš ža što nismo gladni, bar da ježine probamo.
Tržnica je savršena, i ima malih smišnih kafića i restorančića. Taman što je nama kao jednom turistu vulgaris trebalo.
Vratimo se u metro i curu u bilim starkama u njemu. Da, Finci su toliko otporni da nije uopće problem na -10 nosit starke. Inače su jako lipi narod, a žene imaju nevjerojatni ten. To nikad nismo vidili: tako prekrasnu baršunastu kožu. Nešto prelipo. Možda je to od hladnoće koja potiče cirkulaciju i umjerenog izlaganja suncu tijekom zimskih mjeseci.
Dragi čitatelji, zaokružujemo ovu priču anegdotom iz Starega Kraja. Jednom su neki naši bili išli poslovno u Skandinaviju i kad su se vratili pitali su ih da kako je tamo. A jedan je reka: “Isto kao i svugdje. Gleda se kroz punistru, izlazi se kroz vrata.“ Već smo pokazali kako se u Finskoj drukčije izlazi kroz vrata, ali neke stvari su univerzalne: bile starke, srednjoškolke i mobiteli u javnom prijevozu.
“Na stanici kod opcine 4 srednjoskolke sjele
nose bijele starke i tipkaju na mobitele
udjem u trisedmu i bile starke tu su opet…“
Toliko za sad od nas i naše baltičke avanture. Ali bit će još postova.
Svugdi smo bili i svašta vidili, toliko da digod i sami sebi gremo na živce. Uglavnom nemamo kad pisat pisma i uređivat fotke. Ali zato nam naš dragi blog služi: da zastanemo, koncipiramo, rezimiramo, elaboriramo i arhiviramo i da se u hladnim danima dok ležimo na kauču, grintamo i gledamo kroz prozor snijeg na Pelješcu, možemo prisjetit lipih momenata i to još sve trajno podilit s drugima. Nedavno smo bili u Amsterdamu, nizozemskoj prijestolnici i kulturnom središtu, prekrasnom gradu na rijeci Amstel, gradu s brojnim kanalima iz 17. stoljeća zbog kojih je uvršten na UNESCOV popis europske kulturne baštine.
Oko 160 kanala dijele grad na oko devedeset otočića, pa se uz grad veže naziv „Venecija sjevera“. Ali Vi to ionako sve dobro znate jer ste u Amsterdamu živili i studirali, a mi smo bili samo na dva dana. Svaki put kad negdje dođemo na kratko, nastojimo se ne opterećivat time da vidimo što više i ne trčemo od znamenitosti do znamenitosti. Pokušavamo zaboravit velika imena, poznatu arhitekturu, znamenite ulice. Prepustimo se ritmu grada i pustimo da nas noge nose. Bitno nam je da znamo prepoznat glavne gradske točke u slučaju da zalutamo, a drugo nas ni ništa briga. Putujemo i postojimo.
Tako smo došli na središnji gradski trg Dam di smo popili genijalnu kafu i izili kolač sa šlagom. Nikad nismo naletili na ljubazniju i simpatičniju konobaricu. S njom se po ljubaznosti mogu samo mirit konobari iz Hard Rocka u Oslu.
U blizini se nalazi Nieuwe Kerk iz 15. stoljeća i trgovačka ulica Kalverstraat. Grad je prepun muzeja npr. Rembrandtov muzej u židovskoj četvrti, Rijksmuseum ili muzej Van Gogha. Naravno, tu je i Muzej Madam Tussaud.
Uz brojne kanale nalaze se kuće s karakterisitčnim izduženim fasadama i prozorima na kojima nema zavjesa.
Taj izostanak zavjesa veže se uz kalvinizam i vjerovanje da vjernici nemaju što skrivati od Boga. A i primijetili smo da sjevernjaci nikoga ne vire i ne gledaju kao mi na Mediteranu. Svak gleda svoja posla i, kako se čini, niko „ne viri u tuji vrtal“. Zašto bi onda trošili na zavjese? U gradu ima puno zelenila, puno svakakvih butigi i jako puno turista. Na svakemu kantunu ćete naletit na dućan sa sirom. Išli smo skoro u svaki. Svi su ful ljubazni i svi su nas nudili da probamo.
Također, na sve strane su dućani s klompama, još jednim neizostavnim holandskim suvenirom.
Fascinirale su nas i lukovice s tulipanima. I njih možete kupit na sve strane.
Svi voze bicikle tj. ne možete se okrenut bez da naletite bar na pedeset bicikleta. Da parafraziramo TBF „Di god se okrenem vidim biciklete“.
Kad smo mi bili u Amsterdamu, taman se održava Božićni sajam pa smo degustirali svakakve genijalne slastice npr. ove megaukusne palačinke s nutelom i jagodama.
http://tinypic.com?ref=25f2grk" target="_blank">
Ko ima problema s par kila viška, neka ih i ne pokušava probat. Pravit ćete ih i doma. Super su i s bananana. To smo probali u Kopenhagenu. Uh!
Dragi Naši,
U pauzama uzbudljivih putovanja i obilazaka muzeja blaženo dokoličarimo uz dobru knjigu, film i seriju. Evo što nam je zadnje zapelo za oko.
Voda, paučina – Nada Gašić
Čuli smo za ovu knjigu, ali nekako nam je prošla ispod radara. A onda smo je jedan dan slučajno i bez plana posudili u knjižnici. Ajme nama. Koje otkrivenje, koja napetost, koji stil. Disfunkcionalna obitelj, svadba, građevinska mafija, krupni kapital, bajke, Trešnjevka, a sve povezano velikom poplavom 1964.
“Ranih šezdesetih vijesti su uglavnom smirivale ljude onda kad ih je trebalo pozivati na oprez, a uzbunjivale kad im je moralo biti svejedno, pa se tako znalo sve o Lubumbi i sudbini kongoanske djece (…) ali sve do večernjih sati 25. listopada 1964. godine na radiju se nije mogla čuti ni riječ o tome da je velika voda doista nadomak Zagreba…” piše u prologu romana.
Onda smo pročitali i autoričin prvi roman Mirna ulica, drvored. Voda, paučina nam je bolja, a bila je i najbolja te godine onima koji su 2010. dodjeljivali nagradu Vladimir Nazor.
Oba romana se događaju u Zagrebu. Paučina u jesen na Trešnjevci, Mirna ulica u lito u mirnim ulicama u kvadratu Heinzleova – Maksimirska – Svetice – Branimirova. Volimo ti dil grada i po njemu prolazi i naša trkačka tura, ali otkad smo pročitali Mirnu ulicu, nekako nam je uvik grop u grlu kad tamo prolazimo. Jer trčemo po noći, kad po mirnim ulicama s drvoredom nema nikoga osim šetača pasa i potencijalnih ubojica. Što možda i nije loše jer onda trčemo brže.
U nekom smo intervjuu pročitali da Nadu Gašić nazivaju hrvatskom Agathom Christie, ali ta joj usporedba nimalo ne laska. Jer, iako njeni romani počinju ubojstvom i opisuju istragu, opet nisu ni detektivski romani ni klasični krimići.
Veselimo se što autorica planira još dva romana o Zagrebu koji će se događati zimi i u proljeće. Jedva čekamo. I baš nas zanima koje će kvartove odabrat. Mi glasamo za Trnsko i Gračane.
Jane the Virgin
Najneobičnija serija od, neznamo, Twin Peaksa. O čemu se radi: Jane Villanueva, ima 22-23 godine, živi na Floridi s bakom Albom i mamom Xiomarom. Mama ju je rodila sa 16 godina i baka joj je utuvila u glavu da se njoj to ne smi dogodit. Zato je Jane djevica i čuva se za brak. Zaplet počinje kad Jane ide na redovni pregled i ginekologica, koja je uznemirana od prekida, pomiša u kojoj joj je ordinaciju umjetna oplodnja, u kojoj papa-test i slučajno oplodi Jane. Koja je i dalje djevica. Budući da je sve sapunica, Jane je oplođena spermom Rafaela, zgodnog vlasnika hotela u kojem radi i kojem je to zadnji uzorak jer je ranije imao rak testisa. Preko svega ide glas pripovjedača sa španjolskim naglaskom koji svako malo usklikne “Dios mio.” i neobične zaplete i rasplete objašnjava sa “Naravno da su njih dvoje zaglavili u liftu, ovo je sapunica.” Ali, istovremeno serija upozorava i na goruće društvene probleme: baka je ilegalno u zemlji, što se ne bi doznalo da nije završila u bolnici jer ju je niz skale gurnula mama od bivše žene vlasnice hotela (sapunica!), i sad joj prijeti deportacija. #imigrationreform
Za ostatak pogledajte foršpan, a mi seriju možemo preporučiti svima koji su se ikad zakačili za bilo koju meksičku sapunicu (a tko nije). Jane the Virgin je i napravljena po venecuelanskoj sapunici, a nama je najdraža baba koja govori samo španjolski (ovo samo u foršpanu govori engleski), a koju sve razumimo jer smo španjolski naučili iz sapunica :)
Drugi najdraži lik nam je Janein izgubljeni otac koji je zvijezda sapunice. A i mater nam je super, mater koja želi postat pjevačka zvijezda i kojoj je uzor Paulina Rubio. Ma svi su nam dragi.
Bilo nam je grubo jer smo mi bili jedini koji smo pogledali Jane i nismo mogli ni s kim pričat o genijalnosti serije. Laknulo nam je kad je obožavateljica Petra pogledala na našu preporuku i kad smo onda s njom komentirali kako je serija genijalna.
Boyhood
Je li se sjećate kako smo gledali trilogiju Prije svitanja – Prije sumraka – Prije ponoći (klik). E sad je isti režiser snimi film kojega je zapravo snima 12 godina. I opet, video govori više od milijun riječi zato pogledajte foršpan. Boyhood je film svih filmova, da više nikad ništa ne pogledamo bilo bi nam dosta ovo. I da se ništa više na svitu ne snimi ovo bi svitu bilo dosta. Ono kad vas pitaju koji biste film uzeli na pusti otok, evo, film je pronađen.
U filmu se ništa puno ne događa, a opet događa se tako puno: seljenja, rastave, nove škole, nove cure - a opet se ništa puno ne događa. A opet, kad smo pogledali film, htili smo ga odma ponovo pogledat. Nismo jer je bilo kasno, ali to je takvi film. Jedva ga čekamo pogledat ponovo.
Voda, paučina priča o obitelji i ima puno lipih, životnih dijelova, ali je dosta teška i mučna i tužna. Ali zato su Boyhood i Jane tako lipe tople ljudske priče. A nama nema dražega od toplih ljudskih priča.
Stojte dobro,
Vaši
P.S. Zaboravili smo dodat još nešto što u zadnje vrime uvik rado pogledamo. Komičare u autima koji idu na kafu Jerryja Seinfleda, O čemu se radi? Ništa posebno kao ni u seriji Sainfeld: Jerry Seinfeld svaki put u drugom autu (sve od Jaguara do spačeka) ide pokupit nekog komičara da idu na kafu. S njim se voze Jon Stewart, Chris Rock, Jay Leno, Tina Fey, Sarah Jessica Parker (nije baš duhovita), C. K. Lewis, Alec Baldwin itd., itd. i onda pričaju o ničemu posebno.
Duži filmići su sa svakim gostom posebno, a fora su nam i kraći di je više razgovora monitrano skupa oko jedne teme. Odmor za dušu, nije presmišno, ali ni u jednom trenu nije glupo ni dosadno. Onako, ako imate 10-15 minuti viška, tu ih je pametno uložit.
Ne živi čovjek samo o kruhu i tako smo mi gladni znanja i kulture došli na blagajnu Klovićevih dvora di su trenutno četiri izložbe. “Što želite vidit?” pita je ljubazni gospodin na blagajni. “Sve”, odgovorili smo, “sve”.
Prvo smo pogledali Volim matematiku. Mislili smo da će ta predstavljena matematika bit jednostavnija, ali ne, malo je kompliciranije. Bar nama, ali ne i naprednim matematičarima nižih razreda osnovne škole kojih je bila puna izložba.
Ali, neke stvari su samorazumljive. Na primjer, Pitagorin teorem objašnjen ćikolaticama.
Ili beskonačnost šahovske ploče u stošcu:
Ili ljepota zratnog reza u prirodi:
Te mudre izreke poput «Odlučujući je kriterij ljepota; ružna matematika nema stalno mjesto na ovom svijetu.»
Malo nam se mantalo od sve geometrije, sfera, sfernih trokuta i onda smo išli vidit svemirsko odijelo na izložbi Prvi svemirski arhitekt Herman Potočnik Noordung. Uh, tek tamo nismo ništa razumili. Ali smo vidili pravo svemirsko odijelo s kojim kozmonauti nisu goli i bosi. U svemiru odijelo doista čini čovjeka.
Izložba broj 3: Normandija/Rađanje impresionizma. Odnosno, Normandija očima slikara romantizma, realizma, impresionizma i postimpresionizma. Monet, Dufy, Renoir, Géricault, Courbet, Corot… … poslastica za povjesničare umjetnosti i sve ljude dobre volje.
Na kraju je i suvremeni španjolski dizajn predstavljen izložbom Reset design. Tamo možete vidit namještaj od starih jedara, bikove napravljene od plastičnih boca i super fora keramičke kućice za ptice.
Svim posjetiteljima napominjemo da se dobro obuču jer se galerije slabo griju i smrzli smo se dok smo sve obašli. S druge strane, u Muzeju grada Zagreba ljubazni gospodin na blagajni napominje da se muzej slabo grije i da bolje da ne ostavimo stvari na garderobi. Da, nije nam bilo dosta izložaba i išli smo pogledat i Odjeke s bojišnice – Zagreb u Prvom svjetskom ratu. Izložba je odlična, s puno informacija tako da bi je se zapravo trebalo posjetit i dva puta jer se ne može sve pročitat i pogledat s punom koncentracijom.
Što smo tamo vidili?
Fotografiju nadvojvode Franje Ferdinanda prije nego se ukrca u auto i uputi na kobnu vožnju.
Rukavicu vojvotkinje Sofije koju je nosila u kobnoj vožnji, koja čak ima mrlje krvi te potvrdu o autentičnosti. Ljudi stvarno svašta skupljaju.
Plakat u čast rata: “Živio rat! Sav kliče svijet...“. Ljudi se stvarno svačemu vesele.
Onda su nas ljubazno zamolili da ne slikavamo tako da vam ne možemo predstavit što je sve pokazano na izložbi. Evo samo vojne mobilne kuhinje iz atrija muzeja. Takozvani gulaš-top.
Dragi čitatelji, pozivamo vas da pogledate sve ove izložbe i želimo vama i samima sebi puno dobrih izložbi u novoj godini.
Započet ćemo pismo ričima koje su se utisnule u našu memoriju u vrime kad smo bili marljivi student na Mudroslovnom: "Sabiranje i prezentiranje su esencijalni činovi ne samo u muzejskoj djelatnosti, već i u ljudskom življenju općenito. Od rane dječje dobi do duboke starosti evidentna je potreba izdvajanja, grupiranja i čuvanja pojedinih predmeta materijalne kulture." Mi smo u djetinjstvu skupljali Barbike, naša sestra salvete i značke, a Teta Mila je cili život skupljala lancune. Kad smo prerasli Barbike, počeli smo skupljat postole i bursice, ali to valjda skuplja svaka žena pa to i ni ništo posebno.
Razglednice smo počeli skupljat kad smo se vratili živit na Otok. Ne znamo kako je to prikupljanje točno počelo, ali znamo da su nam odjedanput šarene kartoline počele predstavljat veliko veselje.
Bilo je to vrime kad su počele carevat sms poruke, a mislimo da još ni bilo ni fejsa. Novogodišnje čestitke i razglednice postajale su prava rijetkost, samo su ih još razmjenjivale Teta Mila i njezine prijatejice, sve mahom sudionice zbijega u El Shattu. Btw, Teta Mila još pegla na deki iz El Shatta i ima izvezene mirliće i kušiniće od tamo, čuva sva stara pisma i božićne čestitke. Zašto su ovo važni podaci i zašto vam ih spominjemo? Zato jer smo skužili da su svi koji su imali sriću da se vrate doma, donili sa sobom u Stari kraj poneku uspomenu, sitnicu koje do danas čuvaju i da zbog istinske neimaštine ta cila generacija prema predmetima ima drugačiji odnos nego naša. Nama Teta Mila puno znači i sakupljanje predmeta smo sigurno naslijedili od nje. Dopisivanje s Australcima smo sigurno naslijedili od naše tete Mare koja je pisala krasopisom i desetljećima pisala pisma susidima za rodbinu rasutu po svim kontinentima. Toliko o genetici.
Mi danas imamo preko 200 razglednica koje su nam slali uglavnom bliski prijatelji ili ljudi koje je na neki način oduševila naša čudnovata sklonost. A ovi post smo odlučili napisat jer smo prije par dana našli u jednoj knjizi razglednicu koju ste nam Vin poslali iz Madrida. Evo je. Ole!
Bili smo sritniji sad kad smo je našli nego kad je došla i taj nas je osjećaj fascinira jer smo shvatili da je to vjerojatno oduševljenje okorjelog kolekcionara. Sinoć nam je i Gino javi da je kupi dvi razglednice u Južnoj Americi i da će ih brzo impoštat. Jedva čekamo! Sve smo to iščitali ko kozmičke znakove da je vrime za post u kojemu ćemo svitu objavit našu zbirku koja je poprimila ozbiljne gabarite. Nismo bili nimalo selektivni pri skupljanju niti smo zadali nekave vremenske rokove ili količinu. Pustili smo da se zbirka razvija u svom ritmu. Neki frendovi su nam ih slali poštom, neki su nam ih davali na kavama kad bi se vratili s putovanja, neki su ih donosili puno, neki samo jednu, neke su ostale neispisane. Neke prenose pozdrave, a neke su čista poezija. Neke smo kupili sami sebi na putovanjima, a neke na izložbama. I sve su prekrasne.
Iako ovo definitivno nije vrijeme razglednica, naši prijatelji (pa čak i oni kojima je naša strast čudna) nam ih šalju jer znaju da nas to veseli (pravi prijatelji vas vole i podržavaju čak i ako misle da ste malo trknuti u glavu). Osim što nas razglednice povezuju sa svijetom i donose mentalno putovanje po različitim djelovima planeta (uvik zguglamo sve o destinaciji kad nam dođe npr. razglednica iz Waikikija ili iz Estonije), one puno govore bilo riječju ili slikom o raspoloženju osobe koja ih je poslala ili govore o odnosu te osobe prema nama ili u kakvoj smo mi fazi bili godine te i te mjeseca tog i tog. Evo jedna lipa razglednica od Sande kad je bila u Grčkoj i s kojom evocira naše kultne kave:
Evo i jedna na kojoj piše "Tamni brodovi mirišu na sol i ledene noći pune zvijezda". Kupljena je u Norveškoj u Muzeju vikinških brodova u Oslu i bila je okidač za naše putovanje po Skandinaviji:
Naravno da većina prijatelja nije tek tako kupovala razglednice. Na većini razglednica je neki kunsthistoričarski motiv i to motiv žene:
Na jednoj piše "Carici rimskoj", a na ovoj s motivom prapovijesne malteške Venere piše "Ljepota dolazi na bezbroj načina". Caricu Elizabetu ste nam Vin poslali kad ste bili u Beču. Naravno, di bi bili da nismo dobili i jednog rasnog Apolona:
Kad je Zrinka bila u Londonu poslala nam je ovu razglednicu koja je bila okidač za naša brojna londonska hodočašća:
Ovo je isto Zrinka poslala iz Amerike:
Sigurno ćemo poć skupa vidit prijatelja Zrinskog u Ameriku. Ovo su nam poslali naši dragi prijatelji iz Kanade. Više ih nema, ali stalno su s nama. Na bezbroj načina.
Kad gremo u Ameriku, oli nam je problem zaletit se do Kanade?!?
Od Jele smo dobili razglednicu iz Pariza kad je išla Marti na pir. Uvik kad gledamo ovu razglednicu sjetimo se koliko je Pariz bjutiful i kako smo ga Mina i mi cilega obašli pješice i kako smo s Martom i ekipom ludo tulumarili.
Kad je Nike bi u New Yorku ni ništa napisa ali ih je doni deset:
Kad gremo vidit Zrinku i kad gremo u Kanadu, najboje je sve to priko Navijorka, a na povratku poć popit kafu u Pariz.
Kad je naša kuma Ivana išla mužu na brod, donila nam je razglednice s ciloga Mediterana. Evo jedna s Krfa di smo isto bili:
A ovu nam je posla Čovik kad je bi na Cipru. Na njoj piše da će brzo doć i još ništo lipo.
Ovu smo kupili sami sebi u Španjolskoj i uvik nas podsjeća na jedan od naših nadražih filmova: "Šunka Šunka". Hamon Hamon:
I da rezimiramo. Razglednice smo počeli skupljat kada smo se trajno nastanili na Otoku i počeli restrukturirat život i davat mu novi smisao. Razglednice su nam bile veza sa svitom i veza s onim što na Otoku u početku nismo imali. Razglednice su nam bile podsjetnik di sve možemo doć ako se potrudimo i ako nastavimo sanjat. Razglednice nas povezuju s prijateljima. Najviše smo ih dobili od Vas.
Dragi Naši,
U zadnji čas smo se uputili u Muzej grada Zagreba na izložbu Grad filma – tvornica snova na izložbu o filmskoj industriji u Zagrebu.
Svim čitateljima preporučujemo da je posjete i to što prije jer je zadnji dan u ponedjeljak, 3. 11.
Danas je nama film i kino najnormalnija stvar. Ali 1896., kad su se prvi filmovi počeli prikazivat u Zagrebu, najava u Obozru je bila da se “sve giblje: ljudi, životinje, kola, željeznice, biciklisti itd, pa je sve to tako savršeno, da misliš da gledaš pravi život na ulicama i željeznicama.”
Super nam je kako se najavljuju filmovi: vrlo smiješno, tragička pripovijest, silno šaljivo... Ovoga bi trebalo bit i danas. Više nam se puti dogodilo da idemo gledat “crnohumornu dramu s neočekivanim krajem“, a na kraju ispade teški crnjak od kojega danima imamo noćne more. Ovako bi odma znali je li tragično ili silno šaljivo, a ne ta fina zapakiravanja u rukavicama.
Oko 1930. Došli su i filmovi na “našem narodnom jeziku”...
... a u kino su išli većinom samo muški.
I u nas su se počeli snimat filmovi, a dobili smo i prve filmske zvijezde. Livo je Štefica Vidačić aka Steffie Vida. 1926. je izabrana za Miss Jugoslavije, a godinu kasnije za Miss Europe. Na izboru za Miss Europe bio je poznati redatelj Friedrich Murnau koji joj je odmah ponudio angažman. Iako lijepa, prema pisanju tadašnjeg tiska, nije bila dobra glumica. Kuloari govore da su uz nju vezane i ljubavne priče s tragičnim krajem. Uglavnom, prava filmska priča.
Desno je Ida Karavanja aka Ita Rina. Ona je pak zakasnila na izbor za Miss Jugoslavije, ali je pri tom upoznala vlasnika kina. Preko njega dolazi do Berlina i tamo je ostvarila pravu karijeru. Da ne dužimo ima veliki članak o njoj na Wikipediji i video na YouTubeu.
Preskačemo sad Oktavijana Miletića, Zvonimira Rogoza, predratni, ratni i poratni film i dolazimo negdi u 60-e kad se u Zagrebu snimaju raskošne koprodukcije: U znaku Rima, Taras Buljba, Proces, 12 žigosanih...
Livo su prizori sa snimanja U znaku Rima, a desno komad kostima.
Zato su na ulazu i indijanski kostimi. Iz Winetua, valjda.
Naravno, tu je i profesor Baltazar.
I na kraju pravi Oscar što ga je Dušan Vukotić dobi za Surogata.
Dragi čitatelji iz Zagreba i blizu pohrlite na izložbu, traje još samo 3 dana!
Bogu hvala, naputovali smo se i sad je došlo vrime da Vam napišemo dva tri slova. Kao što znate, put Nas je odve u Toskanu, jedan od najljepših djelova Italije. Nakon što smo obašli Firenzu i vidili sve ono što povjesničar umjetnosti za života bar jedan put mora vidit, zaputili smo se u Pisu. Ako se pitate koliko Nam je vremena trebalo od Firenze do Pise, rećemo Vam samo po domaću da Vam je to tamo sve "tišćac". Za one koji ne razume, a jedva čekaju objašnjenje, kad se u nas na otoku reče da je nešto "tišćac" to znači da je sve ful blizu i da ni potriba odrit postole tj. previše hodat odnosno potrošit previše vremena. Mi smo prvo došli u toskansku luku Livorno, onda smo se skoro sat vremena vozili do Firenze, a toliko Nam je otprilike trebalo od Firenze do Pise. Toliko obično treba putniku za doć iz Luke do Korčule, ako mu ni priša i ako je doša prvi put i ako gre starom cestom priko Smokvice i Čare. Sve smo Vam sad rekli. I tako smo prepuni firentinskih motiva od Ponte Vecchia do tri Davida, Duoma, Giotta, Ghibertija i još svašta došli na slavni katedralni trg Piazza dei Miracolli u Pisi. A što da Vam rečemo, Klingoncy? Lipo, jadno jadno jadno lipo.
Objašnjenje za Obožavatelje: Kad se na zapadnom dijelu Korčule reče da je našto "jadno" lipo i "jadno" veliko ili "jadno" grubo to znači da je nešto "Jako" lipo, "jako" veliko ili "jako" grubo. A kad kažete da je nešto jadno jadno jadno lipo to znači da je nešto totalno mega i vrijedno svake pažnje i da vam je oduzelo dah. Tako je i Nama oduzelo dah kad smo došli na Piazza dei Miracoli tj. Trg čudesa. Moramo odma reć da Nas nervira to što je kosi toranj u prvom planu i da svi turisti prvo hrle prema njemu, a da se ni nagnu niko ga ne bi posebno spominja. Odma ćemo reć da se ovdje radi o jednom iznimnom arhitektonskom sklopu tri reprezentativne građevine koje zajedno čine neraskidivu cjelinu, a to su: krstionica tj. baptisterij, katedrala Uznesenja Marijina i toranj, a muljetivo tlo i hirovitost rijeke Arno je, osim tornja, sve pomalo decentrala.
Mi iz čistega despeta nismo previše pažnje posvećivali tornju, nego smo se divili skladu cjeline, bjelini mramora, ornamentici, zelenoj travi i nevjerojatnom miru prostora bez obzira na rijeke turista i uličnih prodavača suvenira, menestre i kišobrana.
Bili smo presretni što na pragu četrdesete stojimo pred biserom toskanske romanike i arhitekturom koju je osamdesetih godna prošlog stoljeća UNESCO stavio na popis svjetske baštine. Sebi za rođendan poklonili smo pogled na jedan od najljepših arhitektonskih sklopova na svitu:
Evo i toranj da ne rečete da smo ga ignorirali:
Jedan detalj s baptisterija:
Iz kojeg izdvajamo motiv svirača harfe:
Slučajno, dok smo obilazili katedralu, pogled Nam je skrenuo prema nebu na kojem smo ugledali čudnovati oblak:
Zumirali smo:
I bili smo sigurni da smo vidili anđela. A Vi?
A onda smo napravili samo par koraka prema Camposanto Monumentale na sjevernoj strani trga i tamo ugledali brončanu skulpturu Palog Ikara poljskog kipara Mitaja:
I sad recite da je ovo slučajno?!?
Zamislili smo da spava i poljubili smo Drevnog letača. Ipak smo na Trgu čudesa.
Polako smo se zaputili prema izlazu dok se iza Nas lagano i nečujno formirao novi oblak.
Kad smo čuli da nika ženska s Visa čini rižot od motra sami sebi smo rekli “Prihvaćamo izazov”. Obiteljsko vijeće raspravilo je činjenicu da se motar bere u proljeće, ali s obzirom na ovo kišovito lito da je moguće da je ipak još prikladan za rižot.
Sljedeće jutro uputili smo se u berbu. Što nije problem jer nigdje toliko motra kao u uvali našeg djetinjstva, da parafraziramo pjesnika.
Ubrali smo jednu šačicu. Samo za probat. Usput smo raspravljali kako se deklinira “motar“. Je li genitiv kao “Petar/Petra” i onda “motar/motra“ ili prema “kipar/kipara“ i onda “motar/motara”. Zaključili smo da je ipak “motar/motra". Nažalost, u jedinom rječniku koji nam je bi dostupan, Hrvatskom jezičnom portalu, motra/motara nema. Nema ga ni u rječniku Hrvatskog pravopisa. Ni med cvetjem ni pravice...
Samo smo znali da se motar prvo malo obari. To smo i učinili. I svarili malo povrtnog temeljca za rižot. Sve iz vrtla, naravno, ništa iz butige.
A onda smo činili sve kako se čini inače rižot: šufigali smo kapulu, malo šufigali rizi na njon, dodali malo domaćega bilega vina i počeli pomalo dodavat temeljac i motar. I mišali, mišali, mišali.
I dok smo mišali pričali smo kako smo ga jili samo ukiseljenega, ali kako nam je časna Silverija pričala da su oni za vrime rata varili motar kako zeje (za neupućene: to je samo slešano kao blitva i začinjeno s uljem, ako su ga imali uopće). A mater nan je rekla kako bi se bili išli kupat u Istrugu i onda bi ga pokojna baba nabrala puno. A što je s njim činila, pitali smo. Bila bi ga svarila za gudine, da i njima bude malo promine. Hm.
Evo na kraju rezultata. Zaključak je da ni loše, motar nema uopće gorčine i izgubi slanost. I lipo izgleda na pijatu. Dobro je i kad se nagrata malo parmezana po njemu. Ali ni nije ništo što bi jili svaki dan. To je više delicija, kako lumpari i ježine. I ukiseljeni motar.
A dok smo pripremali ovi post doznali smo da se motar na latinski zove Crithmum maritimum i da ne reste samo po našon mrkenti. Na primjer, uobičajen je i po Engleskoj di ga isto i jidu i kiselu. Zovu ga samphire, rock samphire ili sea fennel.
Čak ga i Shakespeare spominje u Kralju Learu: “Half-way down, Hangs one that gathers samphire; dreadful trade“.
I na kraju spomenimo da smo rižot za stolom sljubili s odličnim domaćim crnim i domaćim bilim.
Dok ste Vi điravali po Bledu i Bohinju, Mi smo ležali ispod bora na šugamanu i prebirali po škafetinima uma. Sortirali smo u glavi di smo sve u zadnje vrime bili, što smo sve vidili, a sve s ciljem da Vam napišemo dva slova i da, u konačnici, produžimo radost putovanja. Uz to smo napisali i haiku koji je na fejsu pokupio i nekoliko lajkova:
u hladu bora
ležim na šugamanu
i promišljam blog
U međuvremenu je post o Bledu i Bohinju završi na blogerskoj naslovnici, kupili ste Vama i Nama dva dizajnerska kombinezona za otvaranja izložbi i šminkerska ukazanja na provincijskim ljetnim špicama, a kupili smo i Boromine. Sve ostalo je uobičajeno. Rastu tikvice, jede se dinja, smeta rodbina iz Australije i dalje se ulazi kroz vrata, a gleda kroz punistru i kako bi reka jedan naš kolega, gomila turista umače tijela u slanu vodu. I baš je lipo da se Mi iz ove naše receptivno-iznajmljivačke pozicije u hladu bora prisjećamo kako smo nedavno i Mi bili turist i kako Nam je bilo lipo. Dunkve, nedavno Nas je put odveo u španjolski grad Alicante koji se nalazi na popularnom području Costa Blanca. Nalazi se na ruti od Picassove rodne Malage prema Barceloni i omiljena je turistička destinacija. Nije to veliki grad, ali odiše šarmom i ima sve što je potrebno za ugodan boravak i lipi odmor. Kad dođete s morske strane izgleda ovako:
Ovo je glavna šetnica u gradu, popularna Explanada:
Alicante, kao i većina drugih španjolskih gradova na obali, obiluje skulpturama u javnom prostoru. Ova se jednostavno zove Hombre i nalazi se na dugačkoj Explanadi:
Skulpture nalazimo i kad dignemo pogled prema nebu:
Osim javne plastike, na svakom koraku možete nać malene urbane parkove s egzotičnim stablima:
Oko stabala je sve fino popločano i uredno i u hladu guste vegetacije možete popit kavu. Mi smo popili odličnu kavu i konzumirali kolač koji je sličan našem domaćem kejku "7 zlica". Daćemo Vam recept kad dođete. A na slici se vide i naše Prada oćale koje smo kupili od afitavanja.
Poć u Španjolsku i bar sto puta ne naletit na Cervantesa, ne bi bilo normalno:
Ne nedostaje ni sakralne arhitekture. Ovo je bazilika Santa Marija:
Onda smo se spustili na plažu:
Tu smo naletili na pravu siestu:
I kule u pijesku:
Dok nad gradom dominira prava stoljetna kula Santa Barbara:
Još malo urbane skulpture tj. plažne skulpture jer je ovo odmah pored plaže:
Tu je i turistička atrakcija, brod-restoran-kafić-muzej:
Svi nosimo sa sobom raznolike kulturne slojeve, pa kad smo vidili ove brodske figure sjetili smo se Šerbedžije kako recitira stihove o Kapetanu Sadistu "Živ Živ" "Vav Vav" dok glumi da glumi ludilo u seriji "Prosjaci i sinovi".
Pored broda su nepomične žive figure, neizostavni pratitelji turističkih središta.
U Alicanteu se ne štedi na materijalu. Stotine metara skupe metalne ograde kontinuira brodskom lukom
duhovito se poigravajući s tropskom vegetacijom:
Jedna privremena interpolacija-kratki susret velikog cruisera s terminalom:
Sve u svemu, lipo za poć i vidit.
Konec.
Vaši
p.s. Stavite kombinezon na autobus i pošajite po Gudetu.
Dragi Naši,
Ko čeka, dočeka i nas. Mogli bi sad napisat tisuću i jednu ispriku zašto se nismo javljali misecima, ali reć ćemo samo jednu stvar: iščekivanje povećava užitak. Uživajte u našem opisu Bleda i Bohinja!
Bled i Bohinj smo uvik doživljavali kako neko penzionersko misto na koje čak ni ekskurzije iz bivše države nisu išli. Jer je Postojna spektakularnija, na primjer. Ali igrom slučaja, obreli smo se i na Bledu i Bohinju. I možemo reć da uopće nisu penzionerske destinacije. Da parafraziramo našu pratnju: Bohinj je čisti rokenrol koji naginje prema hipijevštini, a Bled je pop koji naginje prema italo-popu. A sve je sređeno i savršeno i svaka travka je u oba slučaja na mistu; domaćini pristojni, ali nenametljivi; WC-i čisti; hrana odlična. Što više putniku-namjerniku treba?
Dok smo se pripremali za put doznali smo da rijeka Sava nastaje kad se spoje Sava Bohinjka koja izlazi iz Bohinjskog jezera i Sava Dolinka koja ovdje nije bitna. A glavna pritoka Bohinjskog jezera je mala rijeka Savica.
Ako ocjenjujemo bistrinu vode od 0 do 10 pri čemu je 0 najbistrija voda s Plitvica, a 10 najmutnija voda iz splitske luke prije izgradnje kolektora, voda Savice je -1. Da nismo čuli kako teče ispod mosta ne bi virovali da je rijeka tu jer je očima nismo vidili.
Evo još malo jezera na ovom kraju gdje se ulijeva Savica. Ljepota, mir, spokoj, zelenilo i prozirnost.
Na drugom kraju Bohinja iz jezera izlazi Sava Bohinjka
Tu je i najslikanija crkva u Sloveniji, crkva sv. Ivana Krstitelja. Sva priroda je lipa, ali mi smo kunsthistoričari i putovanje nam ima smisla tek uz malo gotike ili baroka.
Na fasadi je naslikan sv. Kristofor – vjerovalo se da će dan biti sretan ako pogled ujutro padne na njega. Dragi čitatelji, želimo vam jako, jako sretan dan preko ovog sv. Kristofora.
Jako nam se svidi sv. Ivan jer je pun cvića, ne znamo da smo ikad vidili crkvu oslikanu s toliko cvića. Redom: na svodu, na oltaru i na ormaru
Onda smo išli na Bled. A na Bledu fensijana: hoteli, kasina, filmski festivali i uređene plaže. Da ne časimo časa odma smo išli jest jezerske pastvre. Jeli smo u restoranu koji se zove Gradska plaža i izgleda kao malo finija pečenjarnica. Ali, kao što smo rekli, Bled je fensi i tako smo dobili savršeno aranžirane i pripremljene filete pastrve. Kućno vino je bilo dobro, usluga super, pogled na jezero savršen. Preporučamo svima!
Na Bledu se može ić na mali otočić (jedini prirodni otok u Sloveniji), ali mi smo se odlučili na posjet starom gradu i muzeju. Jer putovanje nije putovanje bez muzeja!
Stari grad, inače, izgleda kao savršena kulisa za film o mušketirima.
A muzej je odličan je je mali i s taman toliko izložaka da ne upila najedenog i već lagano umornog putnika. Ovo je iz vremena kad je Bled bio pod morem.
U svakoj prostoriji je drukčija, prekrasna kaljeva peć. Ova je najljepša.
Ljudi smo i najviše volimo vidit da su i drugi ljudi. Zato nema veće sreće nego u dvorcu vidit misto gdje i car ide pješke. U ovom slučaju to je grof, ali ista stvar. Evo zahoda i iznutra i iz vanka.
Pogled na lipi, pitomi grad Bled. Sigurno su grofovi uživali dok su gledali ovako na svoj šesni narod.
I za kraj smo zavirili u jedan bledski vrt. Kako su samo slatki ovi pitari na stolicama.
Onda smo išli nazad doma.
Do sljedećeg susreta pozdavljamo vas.
Vaši
P.S. Na putu prema Bledu skužili smo da nam je riknula baterija od foto-aparata tako da je ovo sve slikano mobitelom. Al uživo i s boljim aparatom sve je puno, puno lipše.
Svugdi smo bili i svašta vidili, ali najdraže Nam je poć u London! Obožavamo London! Volimo Soho i China Town i londonske parkove, a najdraže Nam je kad s vlakom dođemo na Viktoriju i uletimo u multikulturalnu gužvu. Volimo šetat kroz Oxford Street i uletavat u butige kakvih ima i po drugim metropolama, ali ove londonske imaju drugačiju auru. Kad Vas pitaju di ste kupili majicu ili rećine, a rečete da su iz Londona, stvari odma skaču na viši level i imate feeling ko da sedite u crvenom autobusu na kat odma do Westwoodice ili da se vozite u glamuroznom crnom taxiju s cilom postavom Sex Pistolsa.
Vibra Londona Nam je legla od prve. Odma smo se ugodili na frekvenciju, počeli jist fish&chips, našli Serpentine Gallery, a u Londonu smo sreli i Mickeya Rourkea. U Londonu smo kupili i polivalentnu maramu tigrastog uzorka, ležali usrid parka na travi, gledali labudove i trčali za vjevericama kojih ima na sve strane.
Polijetali smo iz Londona ili slijetali u London skoro sa svih gradskih aerodroma, a jednu noć smo gledali kako slijeću avioni na Heathrow. Sedili smo na drvenoj klupici i gledali metalne zvijeri kako se elegantno spuštaju. Svaki minut slijeće po jedan avion i to je fascinantno. Nebo je bilo modrosivo s flekama boje breskve. Poželili smo imat tuniku takvog uzorka, s krilom aviona na leđima i bez rukavi.
Grad pulsira, diše i puše 24 ure na dan i Mi ga obožavamo.
Npr. kad dođete na Waterloo i popijete kafu u nekom lokalu, nemate oni šporki osjećaj da ste na željezničkoj postaji nego je sve kul ko u nekom propulzivnom ogromnom kafiću. Utonete s kuferom u gigantsku crvenu baršunastu fotelju, naslonite ruke na svilenkaste plave kušiniće, slušate trendy glazbu i divite se moćnoj metalnoj konstrukciji. Poslužuje Vas zgodna španjolka koja studira u Londonu, a kafu vari tamnoputi Konan plavih uvojaka. U krletci se njiše šarena papiga koja bojama savršeno korespondira sa zidnim tapetima.
Dok ispijamo kafu i guštamo u piti od jabuka, divimo se prozračnoj arhitekturi i lakoći konstrukcije od metala, točnosti vlakova, dizajnu satovima na postaji i šarolikosti modnog izričaja svakojakih putnika. U takvom ozračju stvarno imate onaj predivan osjećaj da ste građanin svijeta.
Ali još uvik smo daleko od toga da rečemo da poznamo ovi predivni i moćni grad, jer toliko je toga u njemu da bi za upozat ga, trebalo tamo provest u komadu bar trećinu života i tu trećinu posvetit sightseeingu i ne činit drugo ništa.
Odlučili smo prihvatit realnost i svaki put kad dođemo izabrat po jednu londonsku destinaciju i proučit je najbolje što možemo unutar ograničenih vremenskih gabarita. Zadnji put smo došli u London u podne, a let Nam je bi tek sutradan rano ujutro sa Cityja. Proučili smo što se sve nudi u okolici hotela i aerodroma, zvali taxi i odlučili poć sa novom žičarom do Greenwicha. Dok smo se vozili u elegantnom crnom taxiju s kožnim sjedalima boje šampanjca, zamislili smo da gremo na party u Puff Daddyja.
Onda smo došli do žičare, novog londonskog čuda koje Nas je prebacilo preko Temze.
Predivne vizure multikulturalnog grada iz ptičje perspektive.
WOW! Moramo priznat da je feeling savršen! Onda smo se iskrcali na drugu stranu.
Vidili smo megapopularnu polivalentnu dvoranu O2 okruženu najsuvremenijom arhitekturom.
Sve je toliko ludo da imaju organizirane ture penjanja po zgradi. Grupice obučene u bijelo i plavo nisu perači prozora nego turisti! Tu je i masu turbo modernog mladog svita. Većina izgleda ko da se iskrcala s Enterprisea. Dosta njih ima antene na glavi, komuniciraju zamršenim lingvističkim kodovima, obučeni su u najluđu robu koju ste ikad vidili (ko da su izašli iz nekog friki japanskog crtića i onda se zaogrnuli u Gucci), koriste čuda tehnologije koja nisu bila ni u naznakama u seriji Planet majmuna.
Onda smo se opet ukrcali u taxi koji Nas je vozi po Greenwichu.
Greenwich je vrlo popularan i šik dio Londona u kojemu se osim Nultog meridijana, može vidit i kultni brod Cutty Sark, Pomorski muzej, predivni parkovi i još svašta.
Sve je puno pubova di možete popit vrhunsko pivo i najist se fish&chipsa.
Kad smo došli na Greenwich Market, odvalili smo.
Nema čega nema. Teća, tavaja, znački, bedževa, nakita, noževa, starih ploča. Mega mega! Raj za golle&bosse i sve koji se pale na vintage. Tu je u blizini i pomorski fakultet i sve je puno budućih moreplovaca. Na svakom kantunu su znakovi koji podsjećaju da je ovo moćna kraljevina.
God Save the Queen! Obašli smo Pomorski muzej, šetali po parku, došli do Nultog meridijana, nazdravili u pubu i jili najbolji fish&chips ikad.
Još smo malo šetali, razgledavali fine dućančiće s otkačenim izlozima, popili kafu i onda se opet žičarom vratili nazad lebdeći iznad centra imperijalističke super sile.
Ipak, na svijetu stalna samo mijena jest i žičaru je sagradi za zadnju Olimpijadu kapital s Istoka.
Ko je gradi da je gradi, projekt je vizionarski i sritni smo da smo vidili i to čudo.
Opet ćemo poć.
Dragi Naši,
Sad kad ste pročitali Muzej nevinosti možemo vam ispričat kako je nama bilo u Muzeju nevinosti. Dragi čitatelji, govorimo o romanu Muzej nevinosti Orhana Pamuka i o Muzeju nevinosti koji je napravljen prema romanu.
Za one koji nisu čitali ni bili u muzeju roman govori o ljubavi Kemala i Fusun. “Istanbul, godina je 1975. Tridesetogodišnji Kemal, iz imućne obitelji, uoči zaruka s djevojkom iz istog miljea, susreće daleku rođakinju Fusun. Prelijepa osamnaestogodišnja prodavačica budi u njemu vrtlog strasti zapreten u društvu u kojemu je seks izvan braka strogi tabu. Naglo zapaljena iskra zatreperit će i zgasnuti kad Fusun sazna za Kemalove zaruke. Kemal je ne može zaboraviti te ostavlja zaručnicu, ali Fusun je već pošla za drugoga.
Devet dugih godina Kemal s raznim izlikama posjećuje Fusuninu siromašnu obitelj, glumeći velikodušnog rođaka ne bi li je pridobio. Ali Fusunino je srce otvrdnulo. Iz svakog posjeta Kemal donosi pokoju osobnu sitnicu, uspomene koje će skupljati i štovati na tajnom oltaru svoje opsesije. Zbog te riznice postat će predmet ismijavanja u krugu negdašnjih prijatelja iz “visokog društva”. A kad ga napusti i zadnja nada da će postići osobnu sreću, preostat će mu samo njegov muzej, zemljovid društvenih rituala i običaja, mapa jednog slomljenog srca.“ govori izdavač Vuković&Runjić.
Kako bi napravi najbolji mogući muzej u kojem bi sačuva uspomene na svoju vezu s Fusun Kemal posjećuje više od 5000 malih i velikih muzeja diljem svijeta. Na to smo totalno ispalili od zavisti jer s najboljom voljom i dugim životnim vijekom tome se broju nećemo približit.
Još jedna stvar od koje ispaljujemo je to što Muzej nevinosti (muzej, a ne roman) pleše na rubu fikcije i stvarnega života. Muzej se nalazi u četvrti Çukurcuma, u kvartu di je Fusunina kuća i di se događa većina radnje romana. U stvarnom muzeju su izloženi predmeti koje se nalaze u fikcionalnom muzeju romana.
Izvor fotografije: http://iditis.blogspot.com/2012/09/orhan-pamuks-museum-of-innocence-novel.html
U romanu Kemal opsesivno skuplja sve što ima veze s Fusun. To radi i kad su skupa i kad više nisu skupa. Tako skuplja i njene opuške, a onda su ti opušci izloženi. Prvo u muzeju u romanu, a onda u stvarnom muzeju. Aaaaa, di prestaje fikcija, a počinje stvarnost? Di prestaje roman, a počinje muzej? Di prestaje cigareta, a počinje opušak?
Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Vitrine su podjeljene po poglavljima. Ovo je drugi kat i poglavlja 52-79.
A u muzej se može uć i s ulaznicom koja je otisnuta u svakom primjerku romana. Naime, Pamuk je tu kuću kupi u trenutku kad je i poče pisat roman, s namjerom da to bude fizički muzej koji prati fikcionalni muzej. Na uređenje muzeja potroši je većinu para koje je dobi s Nobelovom nagradom. A onda je za katalog stvarnog muzeja dobi i nagradu za najbolji muzejski katalog.
“Pamuk je poznat kao veliki zaljubljenik u muzeje pa i sam priznaje da je naučio puno hodajući njihovim dvoranama po svijetu. No, naglasio je prošlog tjedna nakon svečane ceremonije otvorenja svog neobičnog muzeja, ‘ne želeći umanjiti značaj Louvra, Metropolitena ili Britanskog muzeja, koji su čuvari blaga čovečanstva, protiv sam toga da te dragocjene i monumentalne institucije postanu model za sve buduće muzeje’.
- Dosta nam je muzeja koji konstruiraju povijesnu priču o društvu, zajednici, naciji, državi, kompaniji ili vrsti, dodao je Pamuk. - Svi znamo da su obične, svakodnevne priče o pojedincima bogatije, čovječnije i donose više radosti nego priče o kolosalnim kulturama. Cilj sadašnjih i budućih muzeja neće biti da predstavi državu, već da prikaže svijet pojedinca, istog onog koji je stotinama godina mukotrpno radio u tlačiteljskom režimu. Pamuk smatra da je ‘budućnost muzeja u našim domovima’, a da bi sredstva koja se ulažu u gigantske zgrade trebalo dati ljudima da svoje domove pretvore u izložbeni prostor. “ prenosi Slobodna Dalmacija prilikom otvaranja muzeja.
Dakle, treba pročitat knjigu i posjetit muzej. Može i jedno bez drugoga, ali najbolje je i jedno i drugo. Mi smo to uspili ostvarit i bili presretni jer nam je stvarno bilo kako da smo ušli u roman, prvi put u životu.
Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Ovo su poglavlja 80-83, u ovoj sobici na sufitu lik Kemal priča piscu Orhanu o ljubavi prema Fusun. Kemal je na krevetu, Orhan na stolici s desne strane. Tako piše u romanu, tako je i u muzeju.
Jedan od izložaka koji nas je fascinira nema veze s Fusun i Kemalom nego s Orhanom Pamukom. On, naime, svoje romane piše rukom i naliv-perom. I onda skuplja potrošene patrone i točno zna koje je dijelove romana napisa s kojom patronom. Malo opsesivno-kompulzivno zato nije ni čudo da je takav autor smisli takvog lika koji skuplja curine opuške.
Za razliku od romana koji je obiman (576 stranica u izdanju Vuković&Runjić, 2009.) muzej je mali i dovoljno je po ure - 45 minuti i za obać ga. U podrumu je i mini muzejski dućan di se mogu kupit izdanja Muzeja nevinosti na raznim jezicima i malo suvenira. Ne puno jer nema ni mista.
Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Ovo nam je najlipši suvenir ikad – slomljeno porculansko srce iz poglavlja 53.
Srce je izradi Özlem Arapo lu prema ovem citatu: “Buduci da se i na mnogim drugim jezicima u takvim prigodama kaže kako su nekome “slomili srce”, mislim da će svatko tko dođe u Muzej posve dobro razumjeti moju bol kad vidi slomljeno porculansko srce koje ovdje izlažem” (preuzeto s academia.edu.)
U muzeju smo se premišljali hoćemo li ga kupit ili ne, i na kraju smo odlučili da ne jer je ispred nas bi dugi dan s izlaskom i ni nam se dalo okolo nosit slomljeno srce da se još više ne slomi.
A i računali smo da ćemo opet doć :)
Dragi Naši, sljedeće vam preporučamo da pročitate Istanbul u kojem Pamuk opisuje svoje djetinjstvo i kako se školova za arhitekta, a posta pisac. Dragi čitatelji, čitajte nas, ali čitajte i Pamuka.
