Dragi Klingoncy,
Evo Nas. Svugdi smo bili i svašta vidili, ali nikako da rezimiramo i obznanimo sve lipote i čudesa koje smo zatekli na proputovanju i podilimo ih s Vama, s bližom i dajom svojtom i vjernim Obožavateljima. Prilikom naših recentnih razgovora složili smo se da je pisanje bloga zahtjevna zadaća koja podrazumijeva veliku pribranost i potpunu predanost, a nama ovako raspršenima po njivama kulture i bespućima marketinga, nakon ljetnog overdoza afitavanja i aktualne histerije branja maslina i pečenja lumblija, ni lako nać vrimena. Ali Bogu hvala, ništo nas je noćas prosvitlilo i movilo, pa smo se ćapali karte i lapisa, prebacili fotke sa svih mogućih stikova i mobitela i evo, Daleky, golly&bossy opet u sedlu! Biće da je od Punega Miseca.
Dunkve, bili smo u Monte Carlu, prijestolnici Monaka, druge najmanje države na svitu i gradu poznatom po četiri velika G: Grand Casinu, Grand Prixu, Glamuru i obitelji Grimaldi koja vlada ovom malom prinčevinom od kraja trinaestog stoljeća.
Kad dođete s morske strane imate osjećaj da ste došli ono ka u Split (to nam se činilo i kad smo došli u Ajaccio na Korzici) i da je litica na kojoj je smješten impresivni Oceanografski muzej ista Marjan, ali kad se iskrcate, odma vam je jasno da niste doma i nikako ne možete reć da je u njih isto kako u nas i da ulizaju kroz vrata i gledaju kroz punistru.
Mislimo, naravno da ulaze kroz vrata i gledaju kroz punistru, samo što su svi ti otvori, kvake, grilje, zavjese, fasade, žaluzine ful skupe, održavane, sve je ful čisto, izglancano i freško opiturano i cilo vrime smo imali osjećaj da na jednega čovika gre jedno komunalno poduzeće.
Kante za smeće izgledaju ovako:
Inače, Monte Carlo je mali grad i cili Monako zauzima jako malo mista pa su sve građevine dosta visoke, metar kvadratni stana je po zlato, a u nedostatku zelenih površina na građevinama niču urbani vrtovi. Službeni jezik je francuski, ali se dosta čuje i engleski i niko ne plaća porez. Sve je puno skupocjenih automobila, mega jahti, prelijepih žena i dotjeranih muškaraca.
Njeguje se nekakav nonšalantni rivijera look (ono ka iša sam vezat konope na jahtu i ulovit dvi lignje na pešariji, ali bi moga i ugovorit dva tankera nafte i zaletit se do zubara u Dubai, a usput na rivi popit kavu s prikon). Ima pun kufer malih šesnih restorančića,
slastičarni,
butika, a najviše nam se svidi super čisti, ali ne i sterilni plac.
Iz šesnog glamuroznog centra popeli smo se na spomenutu liticu i išli vidit Oceanografski muzej koji je fascinantan, bogato i suvremeno opremljen, zabavan, ali istovremeno odmjeren i tradicionalan, po mjeri čovjeka. Ispred muzeja je mala žuta podmornica:
U muzeju je sve lipo objašnjeno, ko što di kad zašto:
Tu je prezentirana prva podmornica:
Evo dvi riči o njoj pa vidite:
Tu su izložena starinska ronilačka odijela
koja su jako simpatična i iz perspektive današnjeg vremena izgledaju kao iz crtića:
Ove velike plastične kapljice prikazuju koliki je postotak smrtnosti od zmija i komaraca, a koliki od morskih pasa:
Evo i kosti velike morske psine:
I par fotki impresivnog, edukativnog i artističkog interijera:
Uglavnom, lipo i čudesno. Baš smo guštali. Svašta vidili. Puno naučili, ali se i sjetili latinske poslovice: Quantum scimus gutta est ignoramus mare.
Okoliš Oceanografskog muzeja je prekrasno uređen i prepun cvijeća. Teta Anđelka bi bila prezadovoljna. Na sve strane su skulpture i bujna, lijepo održavana vegetacija.
U blizini je i kraljevska rezidencija:
I sve je lipo, ali sigurno ne bi bilo tako poznato i glamurozno da polovinom prošlog stoljeća princ ni oženi jednu od najvećih filmskih diva svih vremena tragično preminulu prekrasnu Grace Kelly:
Oboje se pokopani u obližnjoj katedrali.
Iz ovog dijela grada pruža se pogled na marinu i jahte:
I sve je lipo, šesno i redno i prepuno cvića. Kao u bajci. Opet ćemo poć u Monako.
Vaši.
