U potrazi za samim sobom...

Pitam se... odakle sve ovo odjednom.. ova promjena.. ovi osjecaji..
zapravo, znam odakle. Ali mozda nisam nikad vjerovao da ce uistinu biti tako. Onako kako sam oduvijek sanjao..
Ljubav je nevjerovatna.. i ne znam, i ne mogu objasniti kako i zašto, ali drukčije je, drukčije nego prije.. Taj neki mir.. toplina..mirna, ne uvijek onako uzburkana, bolna..
pa sve ono.. sve.. sve što čini.. Ispunila je moje snove.. A ja se pitam.. svaki put prije nego što se vidimo, razmišljam kako je predobro da bi bilo istinito, to što planiramo.. I onda se ostvari. Po prvi put u mom životu, takve stvari se ostvaruju. Glatko (više manje). Ostvaruju su. A ja.. živim. Živim kao nikad dosad.. Živim i uživam u svakom danu, živim za svaki trenutak proveden s njom, svaki dan čekam da se čujemo na telefon navečer i da pričamo po sat vremena.. i sretan sam. I mijenjam se..
Mijenjam se u nepovrat.. Znate što mi je rekla? Da je ono što sam ja bio prije dva mjeseca (a pogotovo više od toga) samo ljuska onoga što sam sada.. A i to je istina, vidim i sam, na neki način.. istina je, a ja ne mogu vjerovati.. Ali znam da nikad zbog ovoga neću žaliti.. Što god se dogodilo..
Imamo narukvice. iste. oboje. :))
i sretan sam. i vjerojatno ce doc ovdje na faks.. i to me cini sretnim.. I ona me uvijek opusta, zbog nje zaboravljam na stres, brige, cini me boljom osobom.. Voli me.. I znam to.. I ja volim nju.. I ona to zna..
I taj je osjecaj.. nezamjenjiv.

“The President in Washington sends word that he wishes to buy our land. But how can you buy or sell the sky? The land? The idea is strange to us. If we do not own the freshness of the air and the sparkle of the water, how can you buy them?
Every part of this earth is sacred to my people. Every shining pine needle, every sandy shore, every mist in the dark woods, every meadow, every humming insect. All are holy in the memory and experience of my people.
We know the sap which sources through the trees as we know the blood that courses through our veins. We are part of the earth and it is part of us. The perfumed flowers are our sisters. The bear, the deer, the great eagle, these are our brothers. The rocky crests, the juices in the meadow, the body heat of the pony, and man, all belong to the same family. The shining water that moves in the streams and rivers is not just water, but the blood of our ancestors. If we sell our land, you must remember that it is sacred. Each ghostly reflection in the clear waters of the lakes tells of events and memories in the life of my people. The water's murmur is the voice of my father's father.
The rivers are our brothers. They quench our thirst. They carry our canoes and feed our children. So you must give to the rivers the kindness you would give any brother.
If we sell our land, remember that the air is precious to us, that the air shares its spirit with all the life it supports. The wind that gave our grandfather his first breath also receives his last sigh. The wind also gives our children the spirit of life. So if we sell you our land, you must keep it apart and sacred, as a place where man can go to taste the wind that is sweetened by the meadow flowers.
Will you teach your children what we have taught our children? That the earth is our mother? What befalls the earth befalls all the sons of the earth.
This we know: the earth does not belong to man, man belongs to the earth. All things are connected like the blood that unites us all. Man did not weave the web of life, he is merely a strand in it. Whatever he does to the web, he does to himself.
One thing we know: our God is also your God. The earth is precious to him and to harm the earth is to heap contempt on its creator.
Your destiny is a mystery to us. What will happen when the buffalo are all slaughtered? The wild horses tamed? What will happen when the secret corners of the forest are heavy with the scent of many men and the view of the ripe hills is blotted by talking wires? Where will the thicket be? Gone! Where will the eagle be? Gone! And what is it to say goodbye to the swift pony and the hunt? The end of living and the beginning of survival. When the last Red Man has vanished with his wilderness, and his memory is only the shadow of a cloud moving across the prairie, will these shores and forests still be there? Will there be any of the spirit of my people left?
We love this earth as a newborn loves its mother's heartbeat. So, if we sell you our land, love it as we have loved it. Care for it as we have cared for it. Hold in your mind the memory of the land as it is when you receive it. Preserve the land for all children and love it as God loves you all.
As we are part of the land, you too are part of the land. This earth is precious to us. It is also precious to you. One thing we know; there is only one God. No man, be he Red Man or White Man, can be apart. We are brothers after all."

Razmišljate li ikad o prolaznosti života? O potencijalnoj kratkotrajnosti stvari koje nas okružuju?
Čovjek se tako lako vezuje uz predmete, a sve to može odjednom nestati, izgorjeti u plamenu dok pucnete prstima. Nije li to još jedna ironija ovog svijeta? Samo gomilamo i gomilamo, ovisimo o materijalnom, mislimo da će nam to sve donijeti samo dobro, vezujemo se uz predmete dok ljude ostavljamo po strani, a sve to može nestati u trenu, izgorjeti, u trenutku nepažnje, u paklenom plamenom... A onda se čudimo, šokirani smo, duboko žalimo zbog stvari koje su sada samo pepeo - i ništa više. Ne možemo ih vratiti, jer prošlost je nepromjenjiva. A ljudi tada postaju žrtve vlastitog bogatstva kojeg više nema..

Na ovakva razmišljanja potaknuo me manji požar koji je jucer izbio u nasem stanu (nista prestrasno, izgorio ormar jedan). No, nije bit samo u tome...
Na neki način, rastužili su me i pomalo iznenadili pomutnja i stres koje je požar izazvao, a u mojoj glavi počele su se rojiti razne misli koje sam morao negdje pretočiti. Razmišljao sam o svemu što je nestalo u trenutku, bez ikakvog upozorenja, u jednom satu..
A živimo u materijalističkom svijetu, gdje se zbog novca i krade i ubija i uništava cijela Zemlja... A sve je tako besmisleno. To je istinska prolaznost materijalnog...
Vatra, nešto tako isknosko, usuđujem se reći primitivno, ali istodobno moćno, neobuzdano može u trenu srušiti naš svijet, ostavljajući samo nagorjele, crne ostatke i tmurni miris svježe paljevine.. Koliko god mi zgrtali, kupili, koliko god se mi trudili, u jednom trenutku, sve to može nestati, pretvoriti se u ništa drugo nego samo u prah i pepeo...

Dragi blogeri i čitatelji

Uskoro će biti godina dana kako su osnovani croBLOGeri.com - hrvatska bloger zajednica.
Stranica je pokrenuta s osnovnim ciljem da ujedini korisnike svih hrvatskih blog servisa , i da kroz razmjenu informacija i iskustava zajedno usavršimo kako sadržaj, tako i promidžbu naših blogova.

Ukoliko ste skeptični u vezi ovoga svega , dovoljna vam je informacija da stranica već broji oko 1500 članova , od kojih su mnogi baš preko croBLOGera po prvi puta dobili priliku da se i njihov post pojavi na stranici i privuće im na stotine novih čitatelja. (dnevni prosjek posjeta: 2443.07)
Jedini uvjet vam je da na svoj blog postavite mali banner preko kojega vam vaši čitatelji glasaju za blog , i na taj način se kvalificirate za top 1 blog mjeseca.


Site se sadrži od dva dijela:

Prvi dio čini glavna stranica - blog direktorij , novosti , lista top 20 blogova , skripte , predlošci i ostalo... Ovo je dio preko kojega najčešće dolaze novi čitatelji , posebno sa liste top 20 blogova i blog direktorija koji je , radi lakše preglednosti , podijeljen na kategorije.

Drugi dio je forum - ovo je mjesto gdje možete dobiti gotovo trenutnu pomoć u vezi bilo koje teme vezane za blog i blogere. U prosjeku je 35 blogera online dnevno , pa je velika šansa da će barem netko znati riješiti taj problem.
Na forumu se organiziraju razna natjecanja. Kako za naj blog dizajn ili post, tako i za npr. najbolju fotografiju , najbolji sig , miss i mister foruma...
Pošto se nakon kratke stanke forum ponovno počeo okupljati , upravo Vas na ovo mjesto pozivamo , ako ništa drugo , da opišete i predstavite sebe i svoj blog.
Kritike i sugestije su zagarantirane.


Nakon svega , vjerujem da će i vama ova stranica opravdati svoju svrhu , i biti vjerna pomoć u napretku vašeg bloga.
Dođite i registrirajte se , nećete ništa izgubiti Smiley

croBLOGeri team



Dodatak:
I sad bih ja kao trebao napisat neke svoje razloge zasto bi ljudi trebali doc na stranicu. Zapravo, na forum! :D A eto ne znam, dosadno nam je tamo.. I tako.. A stranica je stvarno super za sve blogere.. Sto se vidi inace, samo pogledajte. :) Eto, necu ja bit dug..

Možete li se sjetiti nekih ljudi koji su prošli kroz vaš život, ostali davno negdje tamo, u daljini, ljudi koji su vas razočarali, napustili, izdali, ili samo lagano izblijedjeli iz vaših života? Koliko ih je bilo? Mnogo?
Neku noć, progonjen nesanicom razmisljao sam o ljudima. Tim ljudima. Slicice su mi se vrtile u glavi kao u nekom filmu, prizori, proslost, sadasnjost, isprepleteni.. Mnogo je ljudi proslo kroz moj zivot, neki lsu bili tu dugo, neki su prošišali u trenu, ali malo je onih koji nisu ostavili apsolutno nikakav trag na duši - ako takvih uopće ima. Jer, iako ljudi to često ne vide, pogotovo u odnosu prema drugima, gotovo svaki čovjek koji se nađe na našem životnom putu makar na trenutak ostavi neki trag - radilo se o nekom poznaniku ili bliskom prijatelju. A katkad, samo katkad, može to biti i "slučajan" (ne vjerujem u slučajnost) prolaznik. Je li vam se ikad dogodilo da ste se zagledali u neko sasvim nepoznato lice na ulici, u autobusu, prolazećem vozilu, da ste se zapitali kakav je život te osobe, taj sasvim individualni život o kojem vi ni najmanjeg pojma nemate.. Nije li to fascinantno? Koliko ljudi ima na Zemlji, a svi mi vodimo svoje zivote, gledamo svojim ocima.. Jeste li ikad razmisljali kako bi bilo gledati svijet kroz tude oči, biti netko drugi, spoznati nečij život iz prvog lica?
Oduvijek razmišljam o tome.. oduvijek.. malo čudno, znam, ali tako je.
No, da se vratim ja na onog prolaznika.. U nečijem licu, sasvim stranom licu, ponekad zamijetimo nešto drukčije, nešto što ostavi trag na duši, bio to sasvim slučajan pogled ili nešto sasvim drugo. Sjećate li se bar jedne takve osobe, pamtite li lice nekog stranca koje ste zamijetili negdje, u bespuću čovječanstva? Pokušajte se prisjetiti..
Svi ti ljudi.. A tako ih je malo, zapravo, u našem životu (s obzirom na 4 milijarde).. Tako malo, a opet, tako puno..
Te neprospavane noći, razmišljao sam o nekim ljudima koji su bili tu dugo vremena, o onima koji su značajno utjecali na moj život.. i nekim drugima, koji su me mozda jednostavno razočarali, ali prebrzo da ostave neku dublju ranu. Razmisljao sam i o ljudima koji su još uvijek tu. Neki od njih na čudne načine, ali još uvijek tu, nisu me napustili.. Sjetio sam se osobe koju poznajem od prvog razreda osnovne škole... Ali i nekih drugih, koje mi jako puno znače, iako ih ne poznajem toliko dugo.. Sjetio sam se (sad na ponešto drugačiji način) jedne osobe koju sam upoznao ne tako davno, ali ipak mi je promijenila jedan aspekt života.. Razmišljao sam o tome koliko mi zapravo nedostaju neki ljudi.. Oni koje nemam prilike svakodnevno viđati.. Sjetio sam se i svoje obitelji, oni su tu od samog početka - najpostojaniji od svih, ulijevaju određenu dozu sigurnosti.. svi oni, svi su tu.. I hvala vam. Hvala vam što ste tu..
Opet mi se čini da vrludam s temama, htio sam napisat nešto ne previše osobno, općenitije... No, takav je i život.. nikad nije ravan.. I dok hodam dalje putevima sudbine (koju sami stvaramo), prisjećam se tih svih ljudi, ljudi koji su ostavili trag, koji su me naučili mnogim stvarima - na lakši ili možda teži način (jer i iz grešaka se uči).. Prisjećam se njih, i nastavljam. Novi ljudi, nova otkrića.. Dalje, i dalje.. važno je nastaviti hodati. Nemojte stati.. Dok ne dode vrijeme.

Otisla je, a sve jos odise njom.. krevet na kojemu je spavala, na kojem sad ja spavam... Ona pjesma.. Sve pjesme, zapravo.. Bila su to 4 dana raja. Ali i najljepsi snovi jednom zavrse. Sto ne znaci da se ponoviti nece. :) Prije ili kasnije, vrijeme je relativno (to smo zakljucili).
Jucer, vracam se kuci, nakon ispracaja, s nekom tugom, boli u srcu.. Dolazim kuci razmisljajuci o njoj, o tome koliko se dugo necemo vidjeti.. U stanu me sve podsjeca na nju.. Komadici uspomena na to jutro i ona prije su tu, oko mene, na slozenom krevetu od njene ruke, u na brzinu pospremljenom stolu, sve jos odise njenom prisutnoscu.. ali nje nema, jer svakom snu jednom dode kraj..
Jucer, nakon ispracaja, promatram prazan stan s nekom tugom u srcu i pitam se je li to sve bio samo san. I onda pogledam taj krevet, sve one komadice sto mi donose divne uspomene i shvatim da i ljudi katkad zive svoje snove.
Jucer, popodne, lezim na krevetu gdje je njeno tijelo te noci pocivalo, jos osjecam njen miris na plahti...
Jucer, popodne, saljem joj poruku jer vise ne mogu izdrzat...
Jucer, navecer, cujem na telefonu njen glas (napokon)...
Jucer, noc, spavam u krevetu gdje je i ona spavala, s blazenim osmijehom, prepun dojmova, dok mi se protekli dani vrte kao u filmu, dok osjecam njen miris u krevetu, njeno biće koje kao da je jos tu, sa mnom...
Jutros, budim se s mišlju o njoj, palim mobitel i vidim (ocekivanu ali divnu) poruku od nje...
Jutros, prije skole, saljem joj poruku s neta...
Jutros, u skoli, kupim dojmove, pokusavam se naviknuti na svakodnevnicu.. i polako, polako.. svakodnevnica se vraca. Ali ona.. ona je tu... U mojoj dusi, mojim mislima, mome srcu...
A sve ostalo..Cijeli svijet kao da nestane kad se nade u mom zagrljaju...
A u ponedjeljak, kad je vrijedila ona "in vino veritas", nisu bile uzalud moje rijeci:"volim te", "obozavam te"... Jos mi je cudno, jos se privikavam na cinjenicu da je ona tu. napokon. ali je. i volim ju. obozavam. četiri dana se nismo odvajali... a 22 je proslo otkad smo se upoznali... 37 od net priznanja.. :)
Jeste li ikad osjetili da zivot gubi smisao, i onda se pojavi ono svjetlo koje ste tako dugo trazili, prebiruci po tami? Kako je lijepo kupati se u toj svjetlosti... prekrasan osjecaj..
I ova udaljenost nece me zaustaviti, jer znam da je nasa ljubav jaca.. Bez obzira sto mi drugi govorili, jer cak i ako se jednom razocaran, nikada ovu vezu ne bih mogao smatrati neuspjesnom. Bez obzira na sve. Ovo je moj put. I ne bojim se ići naprijed...
Znate, rekao mi je prijatelj koji je s nama bio u ponedjeljak navecer, da sam puno otvoreniji i veseliji kad sam s njom.. A ona.. Pitala me jesam uvijek tako samouvjeren (ja samouvjeren, ono, nebo i zemlja).. Ali nesto se mijenja u meni.. Jer bio sam takav, stvarno jesam.. Kad pogledam sebe kad sam poceo s ovim blogom i sada.. Mislim da sam napredovao.. tako puno.. a i znam da je njoj isto, sto se ovog tice...
a da nije bloga ne bih ni nju nasao.. da nije onog puta sasvim slucajno zamijetila moj blog na fresh listi..

# always outnumbered misli: Alo! :D Ovdi sam prvi put,ali moran reć da mi se blog jako sviđa..imamo vrlo slična razmišljanja o mnogočemu,kao npr.pravima životinja a i o valentinovu..da,stvarno bi bilo lipo imati nekog pored sebe ovaj lijepi dan,kao i svaki..heh,možda nam ne ide,ali ići će,u to sam sigurna! :) i što se pisanja pjesama tiče,definitivno trebaš nastaviti,jer ti jako dobro ide.Nisam expert,ali ja poprilično pišem pjesme,a i poznan dosta kvazi-pjesnika i mislin da stvarno dobro pišeš!
pozdrav iz zadra! :) (14.02.2007. 06:19)

hvala ti na tome.. i na svemu.. :*

P.S. A sto je draga rekla na ovo mozete procitati ovdje
I ispricavam se sto drpih naslov :D