Nježna je moć pamćenja...

20.04.2017.



Vrtloženje svijesti u misaonom krugu,
u imaginaciji koridora
zagubilišta.


Sjećam se sebe djeteta,
uzdrhtalog u traganju
za nedodirljivom istinom,
izgubljenog u slijepim
prolazima između
ulaza i izlaza,
između početka i kraja
lutanja.

Osjećah strah, spas je bila nevidljiva ruka stvaraoca umnoženih privida i njegova prevara. Nježna je moć pamćenja.

Sada u koridorima razlomljenih zrcala
vidim lice Dore Maar,
pitam se kako izgledam
gledana tvojim očima.

Top s Griča je davno prepolovio dan, Poslijepodne se kotrlja ka sutonu.
Još uvijek sam znatiželjna.

Zidna ura otkucava vrijeme,
gluho doba postojanja,
bezuvjetno trajanje
u tišini obićnog
poslijepodneva.

Javljaju se dvoumljenja, izazovi, odluke, sudjelovanje u nedokazivom bitku vremena. U otisku tišine vizija davnog zagubilišta prizemljuje. Uranjam u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…


Bila sam izgubljena u strahovima i pronađena u fascinaciji novoga. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog, kao blagoslov polja, ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.

Labirint ogledala je zrcalio inicijaciju u više sfere...

Nježna je moć pamćenja...
usrećuje...

Dijana Jelčić





Oznake: labirint zrcala, pamćenje

Možemo li zaboraviti?...

01.03.2017.




Promatram fotografiju svitanja u gradu mojih pradjedova... Zadar se budi... bude se sjećanja...

Želimo li zaboraviti?... Što li nas to uvijek vraća u sjećanja?... u Mnemozininu rijeku nezaborava… u traganje za otiscima uspomena… za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja… žigovima sreće…tuge… radosti… ožiljcima rana i boli… Je li to moć režnja pamćenja ili memorija srca?

Koliko života živimo?... živimo li ih?... odakle stižu deja vu bljeskanja?...

Zašto osjećam bliskost sa Mjesecom?... Jesam li u nekom prijašnjem životu bila čuvarica njegova hrama?... Nosim li doista u sebi Dianine gene?... Jesam li bila gemini Apolonu i zbog njegove ljubomore ubila Oriona?... Volim li zbog toga Orionovo sazviježđe i lutanja sjevernim nebom?

Postoje li slučajni susreti na ovozemaljskim stazama ili su to tek zrcaljenja naših praživota?... Proganjaju li nas utvare sadašnjosti ili tek sjenke prohujalog vremena?... Jesmo li prespori za brzinu svjetlosti kojom nas perfekt prijeteći sustiže, ponekad srmoglavo prestiže i čeka u zasjedi trenutka?… postaje nadahnuće za tugaljive pjesme i vječne jadikovke nad grobom umrle ljubavi… tada piešmo žalopojke ne pitajući se tugujemo li nad sobom ili za nečim čega nije ni bilo…

Može li ljubav umrijeti?... ili je rastanak tek njeno pretakanje u drugači oblik… ljepši, zreliji…svjesniji…

Kada se prisjetim prvog poljupca osjećam lepršanje leptira u glavi i pjenušanje krvi u venama… ne osjećam njegovo uzbuđenje nego svoje… prvi zagrljaji su ispunjali nutrinu lakoćom… popunjavali prostornost žudnje i čežnje… palili ognjilo strasti u meni… njegove želje nisam osjećala… u nagosti srca stojim uvijek sama iščekujući njegov ritam kao načelo sreće ili nesreće… radosti ili tuge… u polutami svjesti izranja Sunce i hrani me ljepotom novih osjećanja… mojih, ne njegovih…

U pomacima vremena sam bila uvijek sama sa sobom… ćuteći pretakanje pijeska vremena kroz tkivo osjećanja… kada sam drugovala sa Mjesecom i njemu priznavala samoću to je bila samo moja istina… kada sam postajala bjegunica na stazama ka nekom novom sutra bila sam prognanica sebe same…

On je svoje boli i svoje tuge… svoju sreću živio u svom svemiru… moja nedovršena priča o nama je ispisana na zaslonu sjećanja… i svjetli kao lijepa uspomena u galeriji pamćenja… kakva je njegova… to zna samo on…

U zbroju mojih godina, u sumi mojih proživljenih života, u susretima sa novim mudrostima, u vremeplovu sjećanja naučih, sve, baš sve se događa u oku, srcu i svijesti promatrača… tek kada se pomirimo sa prošlosti, kada je vidimo na dlanu svoga vremena, kada otpustimo tuge, oprostimo sebi, tek tada smo spremni za promjene… za izrastanje u drugačijeg, a istog sebe… Volim, da volim sva moja sjećanja, sve moje tuge i isplakane suze… volim život u kojem odživjeh sve postaje pokore...

Ljubav je bila vodičica ka svitanju nove svjesti... ka uskrsnuću lakoće postojanja u zbilji.

Dijana Jelčić






fotografije... Tihomir Franov ...

Oznake: zadar, sjećanja, uspomene, pamćenje

A sjećanja?

01.08.2016.




Bila sam pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije… pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo prevaru ljepote…

Jesam li bila obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…

Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…

Misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…

Pamtila sam metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje… otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… prerije prepune divljih vranaca svjesti...

Još uvijek u dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…

Sjećam se, tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice… još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.

Danas ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i živim vrhunac samoće.

S buketom godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i veselje...

A sjećanja?...

Tu su, zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost svijesti…

Vizualizirajući uspomene osjećam život kao nezaustavljiv proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju nutarnjeg Svemira...

Dijana Jelčić







Oznake: sjećanja, uspomene, pamćenje

Nježna je točnost pamćenja...

02.11.2015.



sjećanje na prerano otišlog prijatelja


Djetinjstvo
na dlanu vremena
romori smijehom,
romori snom.

Svjedoci ljepote
odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe
i oči koje pamte.

Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…


Danas vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Nježna je točnost pamćenja.

Dijana Jelčić




četrdeset godina mature... tu već nije bio s nama...

Oznake: sjećanje, pamćenje, seoba duša

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se