U kutku svemira,
u bumbaku svjetla,
osmoga dana,
osmoga mjeseca
u sazviježđu „lava“
se rodio pjesnik.
Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor.
Može li se razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?
Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo
besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
vječnosti.
Prolaznost naših
dana i noći
oceanu
ne znači
ništa.
Pišem,
gledam na sat,
prošlo je nekoliko titraja,
svemir živi,
odmak u nečemu,
vječnost ubrizgana
u ovo sada.
Duša je
glazbom struna
utjelovljena
u vremenu,
jednostavno ljubav..
Osjećam ,
pjesak vremena se slijeva
mojim licem
i zaobilazi tragove
tvojih usana.
Uramljuje ih
u trenutke sreće.
Trenuci prolaze!
Šapućeš mi
poeziju kiše,
trenutak
postaje vječnost,
šapućeš mi
poeziju suza
trenutak
postaje ljubav,
šapućeš mi
poeziju kapi
osjećam trenutak
zgusnut
u ovo ovjde i ovo sada
živim ga..
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost,
dah nježnost,
aureola svete
istine.
Dijana Jelčić... Ako sutra nikada ne dođe... prva Hrvatska poetska Drama... stihovi iz vremena prije ovoga...
(jučer smo, povodom promocije naše knjige "Ako sutra nikada ne dođe..." Laura Klapka i ja bile u studiu Z1, nažalost Hanna Klapka zbog obaveza nije mogla biti... draga voditeljica emisije Svakodnevno Mirela Matković je prisno i prijateljski sudjelovala u dijalogu... osjećale smo se sretno... )
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost...
Laura:
DIJANI:
Nisam ubila ljubav u sebi,
ljubav je ubila mene,
stavila uz bok sa prezrenima,
prodanima,
zaboravljenima.
Ako me kap vječnosti želi dotaći,
tek u Erebu će me pronaći,
u njegovoj vječnoj tami.
Drobim Eter užarenim dlanovima.
Neka me pusti da u sebi probudim sada Artemidu
i porodim ovu zadnju suzu zakopanu duboko,
puno dublje od samog Hada.
Neka mi dozvoli da budem, barem danas,
pobjednica svih započetih bitaka,
odjenem Temidine haljine,
i proreknem budućnost sama sebi.
Neka ne prekida ovu tananu nit radosti
satkanu od Erinijine kose,
prepunu osvete i prokletstva,
kojom spretno plešem do izvora Mnemozine
u čekanju zaborava.
Dijana:
Zaroni dušom u Posejdonovo carstvo,
sukobi se sa njegovom djecom,
oslobodi se demona koji kradu san.
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti.
Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatnih
i večeri bistrih voda.
Mnemozina, majka muza,
boginja pamćenja,
rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.
