dinajina sjećanja

četvrtak, 26.02.2009.

U traganju za izgubljenom osobnosti.....

Danas nisam promijenila tekst niti moj doživljaj impressionizma i Prousta, ali sam, za vas dragi prijatelji, dodala na kraju teksta nešto JAKO LIJEPO.

Tonovi neke daleke muzike bude u nama uvijek neke impresije, stvaraju se misaone slike u našim glavama, bude sjećanja.

Novalis impressionen

Impresionizam se kao pravac u umjetnosti pojavio 70-ih godina 19. stoljeća. Iako je predstavljao nastavak realizma, on uvodi nov odnos prema svijetu. Slikari tragaju za novim načinom vizuelnog izraza. Iz tog novog načina proizilazi i novi odnos prema predmetu i oni počinju eksperimentirati sa predmetima i prirodom.

Impresionizam je koristio likovna iskustva svih, a ne samo evropskih stilova. Impresionisti su se divili japanskim drvorezima-estampama i japanskoj umjetnosti uopće.

Spoj umjetnosti Dalekog istoka i u Europi izrastajućeg impresionizma je prekretnica u svjetskoj povijeti umjetnosti, koja je počela ostvarivati ideju o tome da je umjetnost sredstvo komunikacije svih naroda, bez obzira na njihovu nacionalnu umjetnost i tradiciju.

Pojava impresionizma je vezana i za Newtonovo otkriće spektra i njegovim zaključkom da se bijela svjetlost sastavljena od boja. Impresionistička slika je impresija-vizuelni utisci o sunčevoj svjetlosti i predmetima obasjanim njome.

Najčešće teme impresionističke slike su:

odbljesci svjetlosti na vodi, snijeg, nebo sa oblacma, ples sijena, cvijetna polja, makovi, lotosi.

Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih i hladnih boja, kojima je moguće izaraziti svjetlost i sijenku, našlo je punu primjenu u slikarstvu impresionista.

Kao što se impresionistički slikar slikajući ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti u prostor- vremenu i razasipa njene spone za koje je pacijent vjerovao da su definitivno učvršćene. Impresionistički psiholog proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.

Čovjek je biće koje se ne može odvojiti od samoga sebe, biće koje svijet u kojem živi i druge osobe upoznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, tvrdi Proust, a odmah zatim niječe ljudsku osobnost i secira je : "Individualni je izraz nešto tako općenito........"

Prihvatimo li ideje i terapije impresionistikčkih psihologa kao današnju istinu u psihologiji, tada odjenom shvatimo da je Proust imao pravo kada je spoznao da nije bio jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak gusta kolona ljudi koji su se treptajima oka mjenjali bivali drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje su se smjestile u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu.

Iz njegovog vječnog procesa razmišljanja spoznajemo da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti.

Tko sam ja?

Ono što smo danas samo je posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju koji smo sjedinili sami stvarajući trenutke, mi smo ono što smo izgradili svojim trajanjem u vremenu.
Ponekad mi se čini dočitavajući Prousta da je njegovo vrijeme, koje on piše velikim slovom Vrijeme, Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u njegovu prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.

Iako su kritičari često zamjerali Proustu da je "bergsonizirao" literaturu, "elan vital" je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih novonastajućih mislioca.

Kod Prousta se nije radilo o bergzonizaciji nego o istovremenosti i iz toga proizašle istomišljenosti. Uspoređivali su ga i sa Einsteinom i to je za Prousta bila velika čast na kojoj se javno i zahvalio. Proustove književne ideje su se doista podudarale s filozofskim idejama njegova doba. Njegov cilj je bio da svemu što govori da individualni život.

On utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.

Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Proust je doista mislio vrijeme i osjećao svoje postojanje u prostor- vremenu, toj nama još uvijek ne spoznavajućoj dimenziji.

Čitajući "U traganju za izgubljenim vremenom" spoznala sam da se prostor- vrijeme može misliti.

Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje svoj osjećaj okusa malenog kolačića Madlein utpoljenog u čaj, spoznah da se može doživjeti okuse i mirise bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka.

Treba si znati stvoriti impresionističku sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti.

Da to sam ja i to je moja istina o životu .

Dodatak
danas u subotu 28. 02.
Moja i vaša draga vila rU mi je jutros ostavila ovaj predivan poklon, IMPRESSIONIZAM U TONU i SLICI......

Hvala ti draga rU, uživam, uživajte i vi dragi moji prijatelji.......

- 06:06 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.02.2009.

Dida moj

Bio je ratnik svijetlosti, ponašao se ponekad kao voda, proticao nezaustavljiv između prepreka na putu. U tome je bila njegova snaga, bat tuđih nogu ga nije mogao smrskati, niti ga je bodež mogao probosti. Najmoćniji mač na svijetu nije mogao ostaviti ožiljka na njemu. Prilagođavao se mogućem toku rijeke života, ali uvijek stremeći svom cilju, ka oceanu beskraja. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlo vječne ljepote u mom sjećanju i stih koji još uvijek ponavljam:

O, nono, nono, nono, dobri moj nono,
sve manje ljudi znan ča nalik su na te,
o, nono, nono, nono, dobri moj nono,
al' sriće o kojoj si priča i ljubavi za te
uvik znaj bit će u srcu mom.


Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:
"Život je spleten od tuge i od veselja
i pamti, uvik puni smo želja,
al' malo se ostvari od tog"...

.

A onda sam odrasla i spoznah da je život spleten od tuge i veselja i svaki puta kada čujem Arsenovu pjesmu sa osmijehom u suznom oku prisjetim se čovjeka od kojeg sam učila što je život i ljubav.

Roman Bartl je rođen na današnji dan davne 1895 godine u najljepšoj uvali na svijetu u gradu u kojem slušamo simfoniju mora i pozdravljamo sunce.

DIDA MOJ


Dida moj, dida moj..

ode mi je zima,
daj mi kaban svoj..
.
Dida moj, dida moj...
sve me boli, tilo traži
rakijom me sveg namaži
kao kad sam dite bija ja.

Da mi bude miran san
baci na me kaporan...
Dida moj...

Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...
Dida moj, dida moj...
Bolestan je unuk tvoj.

Dida moj,
sve me boli, tilo traži
rakijom me sveg namaži
kao kad sam dite bija ja

Da mi bude miran san
baci na me kaporan...
Dida moj...

.Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...
Dida moj, dida moj...
Bolestan je unuk tvoj..


Danas palim svijeću njemu u čast, njemu čovjeku koji me je učio što je istina o životu .

- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 20.02.2009.

Dugo čekanje.


prof. Zlata Bartl, 20.02. 1920.-- 31. 07. 2008.

TETA VEGETA je voljela more i dalmatinsku pjesmu. Danas bi joj bio rođendan.


Evo jutros palim svijeću i slušam Baladu o Zadru , o gradu koji je moja draga teta Zlata obožavala.

ZLATI BARTL

Bila si sama u bogatoj ravnici
Živjela život - sa suzom u oku -
i bolom u srcu

Veliki čovjek u Tebi se rodi
Srce Tvoje šaptom Ti veli,
Nahraniti treba domovinu cijelu

Bori se, Zlato, snagu Ti imaš
Bog će te pratit na putu Tvome.
Ljudi ovoga kraja - slavit će Tvoje ime

Ponosni smo na Tebe, veliki znanče
Niti Bosnu zaboravili nismo,
Jer su nam poslali sunašce zlatno

Hvala ti, Bosno, na kćeri datoj
Podravina cijela ponosna njome,
Jer hrana naša s vegetom se sprema.

Slavica HANTKE


Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.


"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima tinja ljubav...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."


Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa.

"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"


Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.

"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"


Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

On, Drago Štambuk je bio njena istina o životu.

- 08:08 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 17.02.2009.

Campo del Fiori

Giordanu Brunu u čast, njemu pogubljenom na Campo del Fiori 17. 02. 1600- te godine. Tog jutra je iz tihe lomače jedna Legenda poletjela u nebo.


Gioradnu Brunu stvoritelju svjesne spoznaje ove čudesne energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav posvećujem ovu predivnu melodiju iz Le Jardin De Mélodies i ovaj tekst.

Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.

Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.

Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo.

Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio.

Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje.

Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio.

U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.

Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"

S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.

"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se podataka iz nedavno pročitane knjige "Giordano Bruno ili ogledano beskonačnosti"

"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"

"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."

Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.

Sjetih se knjige" O herojskim zanosima" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće.
I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti.

Učinilo mi se da čujem njegov glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."

Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
"U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."

Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.

"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."

Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."

DODATAK:

ISTINA O ŽIVOTU

Moja Dinaja sve shvata ozbiljno pa tako i smrt jednoga pjesnika od prije četiristo godina. Ja sve shvatam veselije. Zapravo je miljenik moje žene imao dva problema.
Prvi jer je pokušao pomiriti katolicizam i neoplatonizam uzevši pri tome Epikura za duševnog oca te sukladno tome volio tjelesna uživanja i žene i to toliko da nije mogao dana bez njih i njihovih milovanja. Pošto nije bio ni blizu onog što bi se moglo nazvati ljepotanom možemo pretpostaviti da mu je dar govora bio neodoljiv.

Drugi problem je bio, junačio se da je spavao sa više žena nego kralj Solomon koji je ako ćemo vjerovati Bibliji, a trebali bi, spavao s više od tisuću.
Govorio je: "Hodati, ljubiti, plivati, rasti, osjećati, živjeti i umirati nije ništa drugo do kretanje u krugu"...
a kardinal Belarmino je našao da to znači da ne vjeruje u euharistiju,sveto trojstvo, da zastupa postojanje više svjetova, vjeruje u seobu duša, jede meso petkom i spava s bezbrojnim prostitutkama....
E što je previše je previše....i spalio ga!

- 07:17 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 14.02.2009.

Njemu i vama iz svih mogućih razloga......


Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičastu ružu,
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.


Tonovi klavira Mozartove Fantazie me dodiruju kao mekani dlanovi neba.

Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće poslaganih zrcala u
mozaik moje sretne duše.

Volim te, šapnuh.
Rečenica sa zakrpama,
pomislih
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
u ime čega?
u ime prošlosti?

Ne ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka.

Volim te!
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te
pjesmom nad pjesmama,
knjigom iskrenosti
bez korekture,
bez korica,
bez svilenog uveza.

Moja ljubav je
brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena
u moru sudbine i
oceanu sna.

Volim te!
to nisu riječi
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
pisana strahovima,
pisana tugom i neizmjernom srećom
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te!
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.

Volim te!
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
ne dozvoljam prašini
da oduzme sjaj i snagu
ljepoti trenutka.

Volim te!
da dodiri ne postanu opasni
da puljubce ne zagrli strah.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam san.

Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
i vraća se k meni i tebi
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica i
prospe ljubačasti san o ljubavi.

ISTINO MOGA ŽIVOTA, LJUBAVI MOJA !

- 07:17 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

Samo ljubav

Bajka o bezgraničnoj ljubavi

Uđite pritiskom miša na gornji naslov u predivnu scenu iz filma Ladyhowke. To je najljepša bajka za odrasle koju sam ikada gledala na filmu, najromantičnija ljubavna priča koju ponekad sanjam. Prokletstvom nemilosrdnog crkvenog oca dvoje zaljubljenih su osuđeni na život bez ljepote tog čudesnog osjećaja. On noćima luta kao vuk, a ona danima leprša kao ladyhawke. Vuk i sokol mogu biti prijatelji i živjeti zajedno, ali im je prokletstvom oduzeta i ta mogućnost, oni se nemogu ni u jednom obliku sresti sve do trenutka kada prokletsvo prestaje imati svoju moć, a to se događa u jednom svitanju pomrčine sunca, u treptaju oka u kojem se sjedinjuju dan i noć i njihov život ponovo postaje san.

U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova.

Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli.
Osluhnuh tišinu u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli.

Kao mekani dlanovi snova pomilovala me je istina naših prošlih vremena.

Sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu......

I ja shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav
jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila,
ako mačka voli ljubav dobija kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida............


U tvojm zagrljaju jedini osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu sna. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Šapnuh tiho, najtiše što sam mogla da ne razbijem tišinu, da glasom ne dotaknem san.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono cvijeće
što je ostalo u tami.
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.


Istino života, snu koji budna sanjam, ljepoto svitanja, zanosu sunoćavanja uz tebe saznah tko sam, osjetih što želim i sve to zatvorih u vječnu lakoću postojanja.

Morning has broken uživajte u ovom danu dragi moji prijatelji.

- 07:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.02.2009.

Kristalni dvorac u našim glavama

Prva ljubav

Slušam prastaru Balaševićevu baladu o prvoj ljubavi i prisjećam se, da, prisjećam se proteklih godina. Pred mojim očima se odigrava film, pravi pravcati igrani film satkan od malenih sličica u plavićastoj boji sna, sličica do sličice i svaku nazivam nezaboravak.

Što je to čudesno u nama da nam omogućava gledanje tog filma koji nije i nikada neće biti prikazan ni u jednoj kinoteci na svijetu, unikatnog i jednistvenog filma koji se krije u svakoj ljudskoj glavi? Tko je režiser, a tko snimatelj te velike gala predstave koju nazivamo život?

Mozak, ta čudesna tvorevina u našoj glavi, kristalni dvorac u kojem se skriva čarobnjak koji pokretom svoje ruke, pretvara skoro sva naša djelovanja i mnoge naše osjećaje u misaone slike i stvara galeriju sjećanja. Trenutak do trenutka, slika do slike, dugačka niska naše prošlosti iz koje se onda, kada poželimo, kao film odvija naš proživljeni život.

Čarobnjak u tom kristalnom dvorcu bdije nad trenutcima, on pri svakom novom treptaju oka podiže svoju ruku i pozdravlja novi izazov kojim smo konfrontirani.
Naša svijest ne osjeća neumoran rad tog malenog nevidljivog čovječuljka, ali nam omogućava da to vječno titranje, u našim glavama, i iz njega proizašle slike pamtimo kao događaje i nazivamo svoje prošlo vrijeme.

U kristalnom dvorcu u našim glavama se odvijaju procesi koji su nedostupni našoj svjesnoj spoznaji pa tako je i za znanost taj čudesan svijet još uvijek neodovoljno shvatljiv. Tu iz fraktalne geometrije kaosa nastaje univerzum misaono- osjetilno- osjećajne spoznaje koju mi nazivamo život.


U tom vječitom titranju i sjedinjavanju različitih oblika energije se u jednom treptaju oka kaos pretvara u savršenstvo našeg postojanja, mi sami postajemo stvaraoci prostor- vremena, nesvijesno prelazimo iz pasivne izručenosti vremenu u aktivno sudjelovanje u njemu.

Mi smo, kao bića koja čuju, vide, mirišu, kušaju, dodiruju i tako doživljavaju svijet oko sebe ovisni o međusobnom djelovanju osjetila i mozga.

Ti za nas neosjetljivi procesi između mozga i osjetila su uzrok da mi često pasivno, slično radiju, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.

Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja i djelovanja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena.

Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja vanjskog podražaja, je također ograničena vremenskim intervalom koji je isto programiran nevidljivom rukom čarobnjaka. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.

To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.

Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti našeg čarobnjaka, našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.
S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam s ritamom melodije koja nas poziva na ples. Kasnije se na prve tonove Tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati.

Čarobnjak u našoj glavi nam je omogućio sjećanje na tu melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i tako mi nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno. Pri tome nam se pričinja da, čim čujemo melodiju, istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.

Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.

Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.

To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači na vrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice. Te refleksne reakcije nam nisu urođene, njih moramo prvo naučiti.

Za razliku od urođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se nesvjesno, ali aktivno služimo.

Samo po sebi razumljivo postojanje tog alkemijskog treptaja oka nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu.

Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, pokreti one nevidljive ruka čarobnjaka, pokreti koji usmjeravaju djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala, tog alkemijskog treptaja oka, nam nesebično i efikasno pomaže u onim životnim situacijama u kojima smo ugroženi.

Taj urođeni nam proces, taj nečujni i nevidljivi čarobnjak u našim glavama, je često spasioc našeg života, on je stvaraoc naših osjećaja, nevidljiva sjenka našeg postojanja i vječna straža našim sjećanjima.

Nažalost mnogi još uvijek ne žele prihvatiti tu činjenicu, ne žele spoznati da pokret te čudesne ruke uistinu proizlazi iz međusobnog djelovanja misli- osjetila- osjećaja i mozga i da ona svojim postojanjem simbolizira jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, dimenziju koju zahvaljujući pokretu te ruke pri vanjskom ili unutarnjem podražaju sami u sebi stvaramo.

A onda me je jutros HOĆUTAKO prisjetila na ovu baladu odlazi cirkus . Da taj čarobnjak ponekad postaje i pajac, čovjek na žici, stari clown koji nas tužna lica nasmijava i vodi ka suncu postojanja.

Zahvaljujući tom čarobnjaku ili clownu u našim glavama mi spoznajemo i svoju istinu o životu.

- 05:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

Misao, najrevolucionarnija energija 21- vog stoljeća.

Još nitko nikad
Misao slobodnu
Kopljem laži
Uspio ubiti nije
A pokušali
Silnici su mnogi
..........


Ovaj stih mi je davno poklonio Miško moj najstariji virtualni prijatelj.


Mišlju misliti drugu misao je proces koji nazivamo razmišljanje. Pokret je misao, to znači korektno izvedenim pokretom trebamo znati izazvati lančanu reakciju istih takvih, sljedećih pokreta i u konačnici, korektno kretanje u svakodnevici.

Portret mog života

Poslušajmo ovu predivnu Balaševićevu baladu i upitajmo se što je život, što je misao kojom pišemo portret našega života, što je uistinu misao i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj velikoj gala predstavi koju nazivamo život.

Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena paradigmi, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?

Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.

Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija.

Takav se život ne osjećaja, on se guši u racionalnosti siromašnog uma i u tijelu okovanom emocionalnom streilnosti.

Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz multidimenzionalnosti mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedodvoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.

Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali lepršava kretivna misao, u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije i otvorenosti, će znati stvoriti nove, prave vrijednosti i upravo ona će utrti put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.

Čovjek je razumno biće i on može dugoročno i ciljano samo razumno djelovati. Razumnost, proizašla iz gluhoće osjetila kojim je čovjek, bez sumnje također obdaren, je samo privremeno skretanje s pravoga, ustvari jedinog puta, kojim je hominid kročio da bi postao čovjek.

Oni koji "misle" da misle samo misaonim dijelom univerzuma svoga uma nisu u stanju dugoročno opstati u svom samo misaonom svijetu, jer se tijek evolucije, koji je na samom početku razvoja vrste čovjek, određen širenjem univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, ne može zastaviti.

Misao je materijalizirani osjećaj. Misliti, pored ostalog za mene znači i svjesno osjećati svoje postojanje u tijelu, doista osjetiti tijelo u svim njegovim stanjima, a onda univerzumom uma dalje misliti i osjećati.

Svjest o tijelu i pokretu nas uvodi u univerum uma u naš beskraj u kojem možemo otkrivati sve svoje nedostatke. Svi ti nedostatci nisu navedeni kao primjeri u medicinskim knjigama, nemaju ih ni prijatelji s kojima diskutiramo svoj problem. Susjedova bol u križima je, možda, uzrokovana nečim drugim, zato kod njega pomaže ono što mu je doktor savjetovao.

Svaki čovjek je svoga tjela gospodar i svatko bi trebao naučiti komunicirati s tijelom. To je osnovni dijalog koji je naš mozak u svojoj evoluciji vodio s našim tijelom. Tako su se tijelo i mozak međudobno upoznavali i omogućavali jedan drugom pravilno djelovanje. Pokreti tijela su od samog početka bili osnova tog dijaloga.

Jedna od važnih spoznaja je spoznaja da pokret nije samo mjenjanje mjesta u prostoru, nego najkompliciraniji oblik razmišljanja.

Tjelesnost, kojoj smo promjenuli ime u univerzum uma, u kojem se širi energija naše osobnosti, je energija iz koje proizlaze naša misaonost, osjetilnost i osjećajnost.

Da bi uopće razumjeli kako mišlju i stvaranjem misaonih slika možemo osjetiti i spoznati geometriju tijela i pokreta, kako ih možemo mjenjati i utjecati na njih, moramo prvo nešto znati o samom pokretu.

Pri tome je važno shvatiti, da je i bol jedna vrsta pokreta, izazvana stranim, nekim novim ritmom u nama, pa tako oblikujući, neki, nama nepoznati prostor unutar našeg tijela postaje i naša neugoda. Da nebi postali stranci u vlastitom tijelu, nesmijemo dozvoliti tom stranom ritmu ritmu da u nama širi sev više svoj prostor.

Da se ne prepustimo samo osjećaju boli moramo se koristiti svojom misaonom energijom koja tada postaje most između tijela i pokreta.

Mozak svojim savršenim djelovanjem koordinira to međusobno razumjevanje. Misao proizašla iz djelovanja mozga nam omogućava da osjetimo i svijesno spoznamo tog uljeza u nama, tog nepozvanog gosta na slavlju naših osjetila.

Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, to jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja i našeg korektnog sudjelovanja u velikoj gala predstavi koju nazivamo život.

Misao vodi našu ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju tereta.

Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom.
Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i oblikujemo stvarnost u kojoj živimo.
Filozofsko razmišljanje, koje je u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno, bi trebalo ponovo postati praksa.

Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija.
Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica.

Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela.
Misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do mišljenja tijelom.
Vremenom smo razvili povjerenje u znanje stručnjaka i naučili tražiti pomoć na pravom mjestu. Takav, uzajamni, rad je potreban da bi društvo pravilno funkcioniralo, ali pri tome smo postali i pasivni konzumenti tuđih usluga. Osobna pasivnost postaje problem, kada se radi o tijelu.

Od strane alternativne medicine koja slijedi manje više istočnjačku filozofiju i iz nje proizašlu medicinu i poimanje stvarnosti je klasična medicina često kritizirana. Na ovom mjestu moram spomenuti promjenu paradigme u znanosti koja je uvjetovala i na promjenu paradigme u medicini.
Danas se više ne tretira bolest nego čovjek sa svim njegovim misaonim, osjetilnim i osjećajnim procesima.

Holistički pristup pacijentu proizlazi iz dijaloga pacijent liječnik ili terapeut. Čovjek, u svojoj cjelovitosti, je za liječnika i terapeuta, nepoznanica koju nemože naučiti iz knjiga, pa je tako i osnova svakog oblika terapije neprestano međusobno upoznavanje.

Terapeutu, ne koristi svo znanje svijeta, ako pacijent nezna točno opisati i objasniti svoj problem, ako ne sazna šta on radi, kako se odmara, čime se bavi u slobodnom vremenu, kakvi su mu interesi.

Misao inducira znanje potrebno za život. Veza tijelo- mozak, to je most nastao neprekidnim titrajima bioenergije što znači misao na izvoru i ušću, misao koja je prešla u osjećaj i misao ponovo prizašla iz osjećaja.

Misao, revolucija 21-vog stoljeća koja se događa u našoj glavi, je izvor kreativnosti, a mi spoznavši to možemo tijelom i pokretom nemoguće pretvarati u moguće.

Kada se odlučimo na promjene u stanu, kupovanjem novog namještaja, mi razmišljamo o prostoru i njegovom uređenju, kombiniramo u mislima gdje ćemo postaviti stol, a gdje fotelju. razmišljamo o bojama i dizajnu i znamo prodavaču točno reći šta želimo.

Pri odlasku liječniku, znamo jedino da nas boli, obično ne znamo točno niti kad je bol počela, a o razlogu njenog početka uopće si ne razbijamo glavu. Spoznati bol na izvoru, znači misliti tijelom, osjetiti emociju koja iz misli proizlazi je početak misaone gimnastike, a usmjeravanje osjetilno- osjećajne energije je igra s misaonim slikama i ideokinezom.

Bol nepoznate geneze je česta dijagnoza u lječničkim praksama. Integralni rad liječnik- pacijent, dobra međusobna komunikacija, je put ka pronalaženju uzroka boli i odluke o dobroj i efikasnoj terapiji. Ono što je dobro za jednoga pacijenta, ne mora biti dobro za drugoga.

A liječnik, sa najboljim znanjem i najrazvijenijom profesionalnom etikom, nije u stanju otkriti :

sve one male duševne tajne,
skrivene osjećaje, koji su se pretvorili u emocinalni izraz nekorektno izvođenim pokretima,
sva nepotrebna opterećenja kralježnice,
na krivom mjestu zaustavljene pokrete ruku i nogu,
razloge nekorektnog držanja glave, a time često i
nastajanja glavobolje i migrene,


ako ne dobije od pacijenta pravu informaciju.


Umijeće razmišljanja, je jedno od osnovnih svojstava koja bi trebali razvijati, a onda i njegovati u sebi. Spoznavati univerzumom misaono- osjetilno, osjećajnog u sebi, je proces stalnog učenja, put ka ostvarivanju demokracije tijela, njegovo oslobađanje iz okova neznanja i stvaranje okvira za kreativnnost, naše umijeće u sudjelovanju u toj velikoj gala predstavi, premijeri bez mogućnosti reprize, premijeri u kojoj igramo glavnu ulogu, ulogu iz koje izrasta, pupa i rascvijetava se najljepši i najmirisniji cvijet naša istina o životu .

- 09:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

Vrijeme i oluja ruža

Bijele ruže iz atene

Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.

Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !


dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević

Udišem ljubav i srce zatitra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života.

Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.
Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu .

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu.

- 10:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

U smrti se sniva....



Iako je nisam poznavala, iako se nismo sretale u ovom virtualnom svijetu, smrt blogera uvijek izazove neravnotežu u ovom našem malom univerzumu. Jedno mjesto je uzauvijek ostalo prazno.


Iznenada preminuloj virtualnoj prijateljici Uglavnombezopasna poklanjam Mozartov requiem , a njenoj djevojćici ovu pjesmu punu utjehe:

Utjeha Kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A.G. Matoš


Smrt je tako nešto konačno i da bi razumjeli našu beskonačnost u konačnosti naših tijela, da bi prihvatili smrt kao nešto sasvim obično, da bi uistinu povjerovali da se smrti sniva, možda bi se trebali malo više pozabaviti današnjim pokušajem znanstvenika da nam približe dostignuća u znanosti uspoređujući ih sa drevnim mudrostima.

Pokušavajući shvatiti misteriju života, čovjek je slijedio mnoge i uistinu raznovrsne puteve. To su bili putevi znanstvenika i mistika, putevi vjernika, putevi filozofa, pjesnika, klaunova, šamana, put svetog Franje, svetog Augustina.

Prirodne znanosti ne ovise o mistici, mistika ne ovisi od spoznaja u prirodnim znanostima, ali čovječanstvo se ne smije i ne može ni jedne od njih odreći.

Slijedeći te različite puteve čovjek je razvijao svoj svjetonazor.

U svakidašnjem životu je svaki od tih svjetonazora važan i vrijedan pažnje, svi oni su doista pažnje vrijedni.

Mehanistički svjetonazor je važan za razvoj znanosti i tehnologije, a svi ostali su važni za uravnotežen, sretan i pun duhovni život.

Pokušat ću usporediti moderne fizičare sa misticima kao što je to Fritjof Capra učinio u svojoj knjizi "Tao fizike".

Sličnosti u svakom slučaju postoje jer su metode znanstvenika i mistika potpuno empirijske.

Fizičari dostižu znanje pokusima, mistici meditativnim proniknućem u sebe samoga. I jedno i drugo jest promatranje i na oba se područja "promatranja" prihvaćaju kao jedini izvor saznanja i konačne spoznaje.

Mistik ulazi u svoju dušu, on gleda u sebe i istražuje svoju svijest na njenim raznim razinama, što, iako mnogi sljedbenici velikih mistika ne priznaju, uključuje i tijelo. Tijelo je ipak fizički izraz čovjekove duše. Tijelo zrcali ono duhovno u čovjeku.

Kod fizičara je proces obrnut. Fizičar svoje traganje za suštinskom prirodom stvari otpočinje proučavanjem materijalnog svijeta. Preko tog "materijalnog" on postaje svjestan bitnoga jedinstva materijalnog i duševnog, svijestan svih stvari i događaja. Štoviše, on spoznaje kako i on sam sa svojom svijesnosti čini sastavni dio tog jedinstva.

Tako i mistik i fizičar dolaze do istog zaključka; jedan polazeći od unutrašnjeg, a drugi od vanjskoga svijeta.

Capra je pronašao i drugu sličnost među njima, a to je da se njihova promatranja odvijaju u područjima nedostupnim običnim osjetilima. To su područja atomarnog i subatomskog svijeta u suvremenoj fizici, a u misticizmu neuobičajena stanja svijesti u kojima se izrasta iznad jednostavnog osjetilnog svijeta.

Mistici govore o doživljaju viših dimenzija, a u svijetu suvremene fizike, u svijetu u kojem su stvoreni četverodimenzionalni "prostornovremenski" oblici, multidimenzionalna iskustva koja isto tako nadilaze osjetilni svijet, nam objašnjavaju da ih je gotovo nemoguće izraziti svakodnevnim , takozvanim običnim jezikom.

Iako su ova dva pristupa potpuno različita, ona su ipak i komplementarna.

Oba pristupa su nužna jer, dopunjujući se uzajamno, oni nas vode ka potpunijem razumjevanju nas samih i svijeta u kojem živimo.

F. Capra sam kaže da znanost ne treba mistiku, a da mistika ne treba znanost; no čovjek treba i jedno i drugo.

Nažalost se to u našem društvu nije postiglo, mi smo ili previše racionalni ili previše duhovni. Za ono racionalno u nama su tipičan primjer sami znanstvenici. Iako njihove teorije vode svjetonazoru koji sliči mističnome, iznenađuje koliko to malo utječe na razmišljanje i spoznaju većine znanstvenika.

U misticizmu mnogi odbijaju novonastajuće znanje, a znanje se ne može odvojiti od određenoga načina života koji u konačnici i jeste potvrda i oživotvorenje toga znanja. Steći mističko znanje znači podvrgnuti se preobrazbi; moglo bi se čak reći da to znanje jest preobrazba.

To je vjerovatno i razlog da znanje, proizašlo iz razvoja znanosti, često ostaje apstraktno i teorijsko.

Homo tehnikus u svom uvjerenju ne želi shvatiti i prihvatiti filozofske, kulturne i duhovne implikacije znanstvenih teorija, oni podržavaju društvo koje se još uvijek zasniva na mehanističkome, razdrobljenom pogledu na svijet.

Opstanak cijele ljudske civilizacije možda ovisiti o tome hoćemo li znati sjediniti znanost i duhovnost, znanost i mistiku. Znanost nam tvrdi da u sebi nosimo kineski yang. Jedan dio nas se treba samo malo potruditi da bi usvojili i neka od yin shvaćanja istočnjačkoga misticizma, da iskusimo cjelovitost prirode i umjeće življenja s njom u harmoniji.

Čitajući "Tao fizike" spoznala sam važnost tog sjedinjenja, i konačno razumjela izjavu jednog od otaca kvantne fizike Wernera Heisenberga.

"Najplodnija dostignuća razvoja znanosti su postignuta tek onda kada su se susrela i sjedinila dva različita oblika razmišljanja. Ti različiti oblici razmišljanja mogu imati svoje korijene u koljevkama različitih kultura, čak u različitim epohama, u različitim religijskim tradicijama. Kada se one uistinu sjedine onda dolazi do izmejničnog djelovanja iz kojeg proizlazi uvijek razvoj nove spoznaje."

Iz te nove spoznaje se onda zrcali naša istina o životu.

- 07:07 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

Neka ljubav traje....

Nek ljubav traje; neka se ljubav ovoga trena preljeva
dok se svi odgovori ne dobiju, posljednji
novčić ne potroši i sva krv ne prolije.

Ovo je ljubavna priča pretvorena u Sandbergov stih, ljubavna priča koja je počela u vremenu prije sjećanja i koja će trajati i poslije sjećanja.

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga
lica.
Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se
šulja hodnicima sa dlijtom, vrijeme se
snalazi, vrijeme pobjeđuje.
Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve
i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti
kao kamen pod vodopadom na suncu.
Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme
prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove
rđom i mrljama.
Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.
Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica
Ničeg drugog do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Nek ljubav traje, nek traje..........


Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećemo s dnevnim vjestima koje postaju most prema stvarnosti koju tek snom napuštamo.

Financijska kriza, devalvacija, ubijanje na bliskom istoku, samoubojstva u domovini, smrt na cest, slovensko more, glad u Africi......

U tom trenu svjesno budim u sebi Nitzscheansko- Dionizijsku opijenost da bih savladala tugu, obuzdala bijes, rastjerala zabrinutost i osjetila smisao istinskog postojanja. Pjesnik je u dubini svoje duše uvijek opijeni bog vina, čije istine se sukobljavaju s Apollonskom usklađenosti trezvenog života.
Već uz prvu jutarnju kavu mi svojim intelektualnim ludilom budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o životu.

"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."govori pjesnik
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" recitira pjesnik Camusove misli, neodustajući od teme.
"Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju:
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" pjesnikove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.

U takvim trenutcima se osjećam kao da ulazim u svijet čudesnih niti svijesti o vremenu prije pamćenja i preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.
Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja.
Tada uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ovo što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano.

Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Ovaj trenutak buđenja iz sna postaje kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima u kojima se rađa ljubav.

Zanesena tim doživljajem prisjećam se kako sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim postojanjem i stvarala.

Jutros uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u pjesnikovom intelektualnom ludilu.

Njegovo razmišljanje je nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegove misli me uvijek pozivaju u svijet tog neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog osjećaja u kojem se krije istina o životu.

Neka ljubav traje jer ona je najljepši dar prirode, nečujna simfonija univerzuma, ljubav ta čudesna energija je jedan od kompliciranijih oblika razmišljanja i najnježniji osjećaj koji posjedujemo.
Ona je zrcaljenje božanskog principa u nama, a da bi to doživjeli i da bi osjetili njenu snagu i shvatili njeno djelovanje moramo osjetiti njen izvor u nama samima, pamtiti i uvijek iznova živjeti onaj čudesni trenutak njenog rađanja.


- 06:06 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>