Prolog: U sredini Kavkaškog kruga kredom nalazi se dijete za koje se otimaju dvije “majke”, rastežući ga. Vidjevši patnje djeteta prva od djeteta odustaje maćeha kao dokaz svoje bezuvjetne ljubavi prema njemu.
Čin prvi: U prednjem planu trg ispred jedne agramerske crkve u zemljici od kojih 4 milijuna stanovnika, s dominantom katoličkom vjeroispovijesti. Vjernici ispunjaju trg i u tihom žamoru se rastaju razmišljajući o netom završenom obredu i komentiraju potiho. Među njima se ističe žena u uniformi bolničarke. U mračnom kutu trga, iza stupa, izviruje Premijer . U stražnjem planu – još se ne vidi dobro ali može se naslutiti da se radi o nekom bendu i dvojici židovske braće. Ozbiljni ljudi braća Coen. Uvježbava se Jefferson Airplane.
Bolničarka: Čega nam se prepao Premijer da ne želi pohoditi misu na Dan državnosti? Kaže da ide u crkvu samo na Božić. Zašto za Božić a ne za Uskrs? Valjda zbog Djeda Mraza.
Domaći Malik Tintilinić: Meni je to razumljivo s obzirom da držim da je čovjek neupućen i zbunjen. Jedni ga pristišću s tezama o sekularnoj državi, novcima iz proračuna namijenjenih crkvi, traži se raskidanje ugovora s Vatikanom, Crkva se suprotstavlja svim njegovim “svetinjama” (gay brakovima, umjetnoj oplodnji i sl.).
Bolničarka: S druge strane svi su crkveni prostori poput rezonantnih kutija pa se riječi udvostručuju, potcrtavaju i prate te još dugo nakon što ih napustiš. Često se riječi dotaknu i njega pa vjerujem da mu je ružno još danima slušati o napaćenom narodu. Dosta je Premijeru bilo slušati ćaću, profesore i šefove. Čovjek je, kako i doliči odrasloj osobi, zbacio okove autoriteta. Nije više mali koji mora slušat. Sada je u poziciji da ljudi slušaju njega. Više nije u publici već na pozornici. Pozornice su uvijek na povišenom pa je automatski iznad svih.
Domaći Malik Tintilinić: Imaš pravo. U crkvi, na misi ne igra tu ex cathedra ulogu. Tu je samo publika i sluga pokorni. Tako da kada uđe u crkvu mora da sam sebi izgleda mali i jadan. Možda se prepao križa i halja, možda poziva na ispovijed grijeha? A i ne voli kruh i vino. Ne zna kad bi se dignuo a kad sjeo, kad otvoriti kad zatvoriti usta, riječi pjesama ga nitko nije naučio, zbunjen je pružanjem ruku tih nepoznatih ljudi oko njega. Ne razumije ni ono ..i bi svjetlo.. jer njega obasja svjetlo svako jutro kad se pogleda u ogledalo. Ne razumije naš Premijer kako se okupljena svjetina predaje šutke nepravednoj patnji vjerujući u neki pravedniji svijet.
Bolničarka: Ali, morao bi shvatiti da se ne radi o njemu, već o Premijeru ove zemljice i ove okupljene svjetine, ma kako primitivna i neuka bila. Ta i takva Crkva očuvala mu je ovaj narod da bi njime mogao vladati. Ako se mase ne klanjaju nauku vjere, klanjaju se kulturnoj i umjetničkoj baštini Crkve diljem Europe i Svijeta. Baš me zanima kakvim će se stvarima hvaliti Premijer kad se vrati iz Japana, posjetom hramovima ili karaoka barovima, u Istanbulu će zasigurno otići u Aju Sofiju a posjet bazaru će preskočiti, hoće li se diviti minijaturama Julija Klovića prije no prelistati novi Pirellijev kalendar. A kao školovani diplomat nije mi jasno kako mu nije palo na pamet da nam je Papa Nijemac. Čudno, baš u vrijeme kada su sve oči agnostičko-korporativnog-vrlog-novog svijeta uprte u jednog Anđela iz jedne zemlje zvane Njemačka. Ako je Crkva vodila svete ratove kako objasniti da smo se napatili ispod crvenog stijega koji držaše ateisti i agnostici pravoslavne vjere!!! Pravi nam je primjer kako čovjek koji završi visoke škole i vidi svijeta nije nužno i mudar. U vrtlogu vremena između tradicije i modernizma teško se snaći. Uspijeva to samo najmudrijima.
Domaći Malik Tintilinić: Puno ih je s visokim školama i puno je svjetskih putnika a mudraca tek u tragovima. I koliko god on zatvarao oči Crkva je tu puno prije njega i ostat će još dugo nakon njega. Trebao bi barem pružiti nama zabludjelim ovcama neko suvislije objašnjenje.
U završnoj sceni prvog čina Bolničarka strgne uniformu i u Woodstock maniri zgrabi mikrofon i braću Coen, pozove Bend i svi zajedno gledajući ka onom stupu zapjevaju "When the truth is found to be lies, and all the joy within you dies."
Premijer pobjegne u mračnu uličicu koja vodi u Pulu.
Čin drugi: Bolnička soba. U stražnjem planu – još se ne vidi dobro ali može se naslutiti da se radi o nekom bendu. Uštimava se The Charlie Daniels Band. Iza noćnih ormarića izviruju mladi reperi.
U krevetu leži polomljenih ruku Ali Farzat, sirijski politički karikaturist koji je nekome nemilo stao na politički žulj. Pa, su mu znajući da se izražava karikaturom i rukama zgodno polomili ruke u dalekoj Siriji. Kraj njega u posjeti, posve oporavljen, Dušan Miljuš. Njega su tukli u glavu i ruke. Glavu koja misli, ruke koje pišu. Farzat ga uhvati za ovratnik i potiho mu šapne..I heard that the devil went down to Croatia and he is looking for a soul to steal. Pazi se. Pazi dušu. Miljuš se već vidno uznemiren i zajapuren pokušava iščupati iz proročanskih riječi tražeći pogledom vrata. Odlazi.
Ulazi bolničarka:
Bolničarka: Tko je bio onaj čovjek?
Ali Farzat: Novi glasnogovornik MUP-a
Bolničarka: (zavapivši) Where the f... is Borovec...za one koji ne razumiju engleski...Gdje je nestao Čovjek?
Zadnja scena drugog čina Bend iz pozadine okruži Ali Farzata i zapjeva, ispraćajući Miljuša, The Devil went down to Croatia. Bolničarka otima mikrofon ali joj ne daju uz objašnjenje doown soouth oonly meen caan siing. Mladi reperi ostaju iza noćnih ormarića.
Čin treći: Svjetina i bolničarka u sredini pulske Arene dana 27.06.2012. Svi ostali akteri izvan kruga pružajući ruke prema njima. Oba benda su u publici a pridruži im se i počasni gost koji se zatekao u Hrvatskoj – Sting, ovaj put bez Policije. Premijer u zadnjem redu jer ne pjeva dobro. Sting predaje mikrofon bolničarki koja s pogledom prema zadnjim redovima amfiteatra zapjeva poznatu policijsku narodnu: De do do do, de da da da They're meaningless and all that's true.
Pa da vidimo tko će prvi odustati od Hrvatske u tom pulskom krugu od krede?
Kako zaključiti ovaj teatar apsurda do Ionescom i njegovom Ćelavom pjevačicom
- Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?- Još uvijek se češlja na isti način.
za one koji ne razumiju možda će im pomoći jedna pjesma u filmu koji dolazi iz zemlje gdje predsjednik priseže s rukom na Bibliji iz kamere jednog genijalca. Pjesma se zove Stuck in the middle with you, film se zove Reservoir dogs a čovjek iza kamere se zove Quentin Tarantino.
Lako je Vivaldiju bilo kad je skladao jedno od čuvenih "Četiri godišnja doba". Mislim na ljeto naravno. Skriven iza debelih samostanskih zidova u vrijeme kada nije postojao pojam globalnog zatopljenja. I, nije čudo da mu je Ljeto milozvučno i uglavnom u tempu adagia i allegra. Mogu pretpostaviti da mu je inspiracija bila slika tihih i sporih ljetnih jutara i večeri. Ono između je vjerojatno provodio u molitvi. I tako smiren ćutiš ljeto smirujućih tonova (adagio) pa rezultat i ne može biti do takav da ti se duša ispuni veseljem i radošću (allegro).
Teško da bi danas itko od Dalmatinaca potpisao ovakvo remek djelo. Malo se danas u gradovima i selima na moru može naći mira a još manje veselja.
Nakon neprospavane noći zbog vrućine, natečenih očiju i glave ko badanj žurimo na posao, stojimo u gužvama i zatvaramo se u urede. To je 'ko ima sreće raditi u klimatiziranim prostorima. Oni drugi koji rade vani nadrljali su. npr. oni spasioci na plažama. Dođe umoran, sunce ga cijeli dan dodatno iscrpljuje, manta mu se pred očima a još mora neke poluplivače spašavati. Ne znam odakle im snaga. I daleko je to od slike Baywatcha gdje se oko Hasselhofa motaju neke polugole ljepotice, svi crni taman kako treba. Ovi naši okruženi neotesanom djecom i zagorenim roditeljima, crni ko ugljen tako da im ne gine neki oblik raka kože u ranim tridesetim. Ali zato svaki mjesec 3000 kn u džep. Adagio samo takav.
Oni drugi koji ne moraju nužno izlaziti vani to i ne rade. Pa je ljeto godišnje doba kada smo mi Dalmatinci u nekoj vrsti zatvora. Nemaš snage ni volje ići kupovati, šetati ili što drugo što uobičajeno radiš u druga godišnja doba. A, kad i moraš po jogurt (za opekline) naiđeš na krcati grad pa ti za svaku aktivnost treba duplo više vremena. Moraš zaobići sve Nijemce, odslušati Talijane, preskočiti Japance. I, kad napokon, poput maratonca s grčevima u nogama i mokra tijela, dođeš do dućana a ona ti kaže da nema jogurta dođe ti kao u onom vicu da joj zabiješ onaj jogurt u glavu. Tako da nije to dalmatinski temperament, što svi krivo misle, nego popustili nam živci. Adagio vero.
A nakon takvog dana još bi navečer trebali biti i alegri i zabavljati naokolo. Kako da ne!
Ono što mi je zanimljivo je ljetna slika Dalmacije i Dalmatinaca koju ljudi iz unutrašnjosti idealistički gaje cijelu godinu. Ostave nas na 30 stupnjeva u hladu bora i isto takve nas nađu, pa valjda pretpostavljaju da se u međuvremeno nismo ni makli s mjesta. I tako odmoreni taman smo za zabavu i veselje.
Jedna scena u nastavku filma Blues Brothers gdje im voodoo kraljica Moussette (Erykah Badu) traži da otpjevaju nešto u ritmovima Kariba neodoljivo podsjeća na sraz Dalmacije i Unutrašnjosti u ova ljepljiva, umorna ljetna vremena. Dakle Karibi (Dalmacija), plaže, palme, pijesak, polugole žene koje vrte kukovima, Kuba, Jamajka...a Dan Aykroyd (to bi bio onaj naš spasioc s plaže) joj kaže..kako su oni band koji svira blues (što južnije to tužnije - Da mi je umriti), Rhythm and blues (lagano njihanje tijela lijevo-desno uz Sve malo i pomalo ), jazz (intelektualni blues – Mislila san mlada koludrica biti), funk (to je baš kad se napijemo uz Večeras je naša fešta), soul (kad se uključe basevi iza tenora pa je svi zajedno pismom zovu a ona ne čuje), rock (K vragu mašklin i motika), pop (to je kod nas rijetko u izvornim verzijama ali recimo Pivala bi al ne mogu sama), country (kad se ćaća digne i opali po mandolini jednu o Kad ti na more pođem ja), heavy metal (O, da mi je cimentati more) itd.itd. a da dalmatinske vesele nisu dio našeg repertoara jer ih nema i točka. Uzalud objašnjavati.
A i kako bi nekome objasnio da nakon što cili dan brišeš suze dragoj tješeći je da ćeš se brzo s mora vratiti, nakon što cijeli dan puštaš pismu svoju da odleti do nje, nakon što zgrbljen kopaš, prebrojiš sve žuje od vesala, uvjeriš dragu da ne gleda na veliko blago vengo da ljubi ono što je srcu drago jer ako traži boljega druga, nevjernicu stići će tuga, nemaš ni snage ni volje za neku veselu, plesnu poskočicu.
Ali kome reć'!?
Ali srećom pa i mi imamo neke vikendičice u selima pa ne moramo stati cijelo ljeto u gradu. A produženi vikendi su idealni za pravi ljetni odmor. Daleko je to od Coste del Sol prije će biti Playa a la Fabrica ili Costa cementana.
Mjestašce maleno, slatko. Ima sve što ti je potrebno za produženi vikend, dućan, mesnicu, kažot s najnovijom ljetnom kolekcijom šlapa i šešira. Malo se troši, ide se na ribu, pa se riba jede i dva-tri pomidorića i svi sretni.
Ali….ništa nije tako idealno kakvim se doima.
- Digneš se malo kasnije (jel' godišnji ili nije), popiješ kavu, obaviš dućan i eto ti 11 uri. I kreneš na plažu. Kad tamo ne da nemaš di ručnik staviti nego nemoš' hodati od luftića, patkica, dječice u kolicima, deka, križaljki….I ne bi to bilo tako strašno da ne moraš preko te zagorene ekipe do kafića-to je jedini put. Ali cilj ne bira sredstva. Gazi se, šprica, kašljuca, krivo gleda. I napokon u kafiću.
- Scena kafić: naručiš dupli makijato i čašu vode i raširiš novine. Užitak. Ne stigneš ni otvoriti novine kad evo ti ga «stara» prijateljica (više stara nego prijateljica) iz djetinjstva i udri pričaj. A ja onako polu-podbuhla, jedva se probila do kafića ali istovremeno pristojna odložim novine i slušam ju slušam, slušam. Naslušam se o kćeri koja je na n-toj godini teškog fakulteta nakon što je završila neku najtežu zagrebačku gimnaziju, sin vrhunski sportaš, muž na nekom, boli glava, položaju, ona radi na outsourcingu u nekoj korporaciji. I još usput dometne da mi još ne znamo za to jer to do nas nije došlo ali da ćemo viditi kad nas dohvati. Cila se ukomiram kad ona sve to lipo izrecitira. Pitam se u što meni život prođe. U mom životu ni sportskih medalja, ni petica u indeksima ni korporacije ni love. I još će me outsorsati. Nakon što skupim snage i pročitam novine do kraja zaputim se istim trnovitim putem natrag do, sada već ispražnjenog mjesta, na plaži.
- Već je manje kupača ali su kvalitetni. Djeca skaču po onim našim brodovima i još im starci povlače konope i natežu sidra. Pa se nerviram. Pa se pitam što bi meni taj barba rekao da ja moje dijete sjednem u njegov auto. Drugi igraju picigin u plićaku, treći se vataju po moru. Špricanje, špricanje – ne moraš se uopće kupati. Dosta ti je na plaži sjediti. A buka, mama, tata, reci mu, vidi ga, šprica me, dosta, izlazi iz vode, neću, AAAAAAAAAAAAAA, jedi bananu, neću bananu…plus Hans, was machst du, raus, basta, bolan plivaj………………………………………
- Vrijeme ručka – to je lijepo. Skromni ribarski ručak dobar za liniju. Opere se suđe i siesta.
- Plaža popodne. E sad je već druga garnitura. Malih gotovo da i nema jer je jaki maeštral ali zato su tu tete koje su ujutro kuhale ručak. Tu se vidiš s ekipom koju ne vidiš cijelu godinu a koju si ujutro izbjegao. Cijelu godinu ih se nisi sjetio a ni oni tebe. Ali to nije razlog da se malo ne pohvalimo i pročakulamo; Postarija gđa unučicom koja se ne može kupati od artritisa, reume, glavobolja, hipertenzije, angine pectoris, you name it; Gospođa pitam te da ti kažem. Kako vi? Pa, dobro….A ja........; zagrebački yuppiji koji se tuže na cijenu auto puta – ne bi da sam je ja odredila. A kao da je nama jeftino ići svako malo u Zagreb na transplataciju bubrega, platiti gazdi studentski stan ili skočiti na sastanak u neku korporaciju a sve da bi izbjegao onaj famozni outsourcing; još ti povrh svega uleti neki stranac koji ti kao vrsni poznavatelj hrvatskih ekonomskih prilika posoli pamet što bi trebali i kako bi se trebali ponašati da bolje živimo.
Kad se vratim doma odmah s vrata pljusnem onu moju što ne vježba violinu a muža pozovem na red što ne radi barem u Microsoftu.
Pa ti pleši. Najbolje što bi mogao nakon ovakvog dana napravit je izvadit Dalmaciju iz oka i poći leći. Jer za drugo i nisi.
Dalmacija's gone funky Dalmacija's gone soul.....za one koji ne razumiju engleski. Kako ću joj reć' da varin i da valjalo bi poći leći.
Davno su prošla vremena «romantičnog» prolivanja tinte po bijelom papiru. Scene zgrbljenih pisara srednjovjekovnih skriptarnica s guščjim perom u ruci mogu se naći samo u povijesnim udžbenicima. Kako je to moralo biti mukotrpno, ispišu cijelu stranicu krasopisom i onda im kapne kapljica na bijeli papir, pa se još i raširi po tekstu. Paraj stranicu i sve nanovo. Ali bila je to prednost jer se dobilo vremena za popravak, drugi put moglo se prepisati još ljepše i bolje. Čak i kasnije kad smo počeli pisati kemijskom olovkom pa zabrljaš nešto, bilo da ne pogodiš misao ili ti je rukopis nečitljiv, bilo je vremena i načina za popravak. Sve poparaš i ponovno. Pa malo promisliš pa ispadne još bolje. Ili sačekaš do sutra jer te ruka već boli, a do sutra se predomisliš pa pismo nikad i ne pošalješ. Nema više ni scena «modernih» pisaca i njihovih pisaćih mašina npr. Tennessee Williamsa i njegove Remingtonice. Cigareta u zubima, piće na stolu, hrpa papira oko mašine, on raščupan tipka, pa čupa stranice, tipka, pa čupa sve dok napokon ne odluči da će Blanche biti Dubois, a Stanley postati Kowalski.
Teško da bi danas mogli zamisliti da će nam se tako odvijati pisana komunikacija. Danas smo doduše isto zgrbljeni nad računalom ali tu prestaje svaka sličnost. U modernoj epistolarnoj formi - e-mailovima - imamo delete, end, home, page up...i ostale naredbice koje nam tu komunikaciju čine bržom od pameti. Sve to brzo natipkamo, kao nešto sredimo, stavimo sličice, smajliće i ostale gluposti na ekran i kad se sjetimo sadržaja već smo pritisnuli send. Nepovratno. Gotovo. Ups.
Daleko je onaj 'ko me voli...
Upravo se tako nešto dogodilo, sada već bivšoj, ministrici Holy, koja bi se spasila da joj se tinta prolila po onom mailu što je poslala u HŽ kojim je izvršila suptilni pritisak na direktora da zadrži na poslu jednu od djelatnica. Amaterska, početnička greška jednog ministra ili ministrice kako hoćete. Ako već želiš nekog protežirati zaogrnuvši se mantijom ministra ima tisuću drugačijih načina da to provedeš. Od sastajanja u tamnim zagrebačkim vežama, na klupi u parku tik do dječjeg igrališta, na nasipu rijeke Save...kako se to već radi u nekim američkim filmovima. Nema svjedoka ni materijalnih dokaza. A ona pošalje mail. I onda ups. Reklo bi se prst brži od pameti. I to malo elektronsko pisamce bilo je dovoljno da joj se zapečati ministarska karijera. To što je zaposlila Sanju Kalamburu protiv koje se vodi postupak zbog zlouporabe položaja i ovlasti to ništa. Još žena donese sa suda potvrdu da je čista i ova kao to nije znala. Ni šef joj nije trepnuo na taj prestrašan čin kojim svima šalje poruku o tome koliko je važno poštivati zakon. Zakon države koju on vodi. Ali taj mejlić mu je jako zasmetao. Ma sve mi tu nešto nemilo smrdi. Na neko smeće ili kako bi se ljepše reklo na otpad. A zna se tko se smećem bavi u onim američkim filmovima. Ali teško se čovjek miri sa činjenicom da je bedast ili hlebinac. Tako i Mirela sada za sve krivi neke moćne, tajne sile koje su joj sve smjestile. A možda stvarno je. Osnovana nova masonska emajl loža. Živi bili pa vidili. Ono što je meni važno da to premijera ni prvog mu pobočnika sa čak 3 hrvatska grafema (Č.č.i.ć) nije dočekalo nespremna. Našao zamjenu brže od, pazi Mirko hvala Slavko, metka. Hrabra čovjeka koji se, po vlastitom priznanju, ne boji prijetnji. S rukom na najnovijoj studiji o zaštiti okoliša HE Ombla dao je izjavu...mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo...Čudno, ako joj je put bio dobar što su je mijenjali? Ali kako su inauguracije zapravo ceremonije i ovdje je riječ više o formi nego o sadržaju. S Holy ili Zmajlovićem isto nam je. I dalje ćemo se gušiti u smeću.
Jedno sasvim drugačije pismo odaslano je ovih dana na adresu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Poslale su ga iz udruge BaBe zbog «kršenja zakona zbog seksističkog i ponižavajućeg prikazivanja žena u reklami za Osječko pivo». Ono što je Sarnavki i ostalim babama zasmetalo je korištenje stihova bećaraca u kojima se žena, od stoljeća sedmog, ponižava i svodi na seksualni objekt; «Riječ je zapravo o vrlo siromašnoj ideji uvijek-će-on-nešto-raditi-njoj i napit-će-se-kao-životinja» kaže ona. Ne znam jel' joj smeta što je ideja siromašna ili što se koristi slavonski glazbeni idiom –bećarac u reklamne svrhe ili nešto treće. Meni su ti slavonski stihovi genijalni... 'Kad sam kući zabijem u trenu, al' slađe je na tuđem terenu' ili 'Mojoj snaši bolji sam neg' Messi, svako večer hat-trick mi se desi'. Upravo je slavonske bećarce Unescov odbor za očuvanje nematerijalne kulturne baštine odlučio dodati na svoj popis 2011 god. "Značajan je zbog toga što priča o svim životnim prigodama, prvenstveno ljubavnim, erotskim porukama koje se šalju u alegorijama, metaforama. Poanta bećarca baš je u tekstovima često duhovitim komentarima AKTUALNIH (kako nekad tako i sad) zbivanja ili pak alegorijskim dosjetkama" kaže Mihael Ferić, poznati muzikolog. Bećarac nastaje kao provokacija, izazov, prkos i inat. Na ovu temu ja bih radije čula stih "Neće hmelja ni sijati baja, jer država neda poticaja". Opet ni riječi o reklamiranju alkohola uopće, o opijanju mladih, a među njima ima jako puno djevojaka i žena. I njoj bi bilo bolje da joj se zeru tinte prolilo pa da krene ispočetka. Ovako to izgleda kao da mama ugleda kćer kako pijana lupa gluposti na televiziji i onda joj pošalje pismo tipa kakvu si to majicu obukla za TV. S obzirom da sam žena samo ću reći da sam baš jučer kupila jednu dekoltiranu haljinu i obući ću ju pa makar me prijavili za seksizam i ponižavanje ženskog roda. S obzirom da sam i mama samo ću reći dosta tog dvostrukog morala gdje se od alkoholičara bježi kao da je kužan a direktora bilo koje pivovare nagrađuje najvišim hrvatskim ordenom Danice Hmeljske. Nagradno pitanje za Sarnavku bilo bi kome bi trebalo poslati prijavu-pismo u slučaju časopisa Candy, provokativnog magazina koji modu promatra kroz prizmu transrodnosti, transvestitizma i ostalih sexizama kada je angažirao najtraženijeg muškog modela današnjice – Andreja Pejića da za potrebe editorijala glumi ženu i muškarca. Je li to iskorištavanje žene, muškarca, muškarca u tijelu žene ili žene u tijelu muškarca ili oboje ili nijedno. Ili kojoj hrvatskoj instituciji posthumno prijaviti Jimmy Soula kad u svojoj pjesmi «If you wanna be happy» svodi ženu na vanjski izgled i najobičniju kuharicu. Kad ne možeš po mračnoj sprezi politike i moćnih korporacija onda udri po bećarcu, calypsu i Daliboru Mataniću. Teshki trash.
Koliko su ženski atributi važni i privlačni čak kad i nisu ponajbolje upakirani pokazalo se ovih dana. Dvije krapinske pra-žene na nogometnom prvenstvu zasjenile su i Bilića i pobjedu naših nogometaša. Kud ćeš bolje reklame za Muzej neandertalaca u Krapini. Plaćam put u Poljsku svakom ko nađe i jednu ženu s ređipetom u tom muzeju. To se zove poštivati tradiciju.
Što ti je apsurd današnjice, nekome se masno plaća da pokaže dekolte koji ne otkriva ništa a drugi ga pokažu pa ispadnu jeftine glupače. A stvarno je tanka linija između muškarca i žene i njihovih prava.
O moj dragi karamelo moja, pitaj nane 'oću l' biti tvoja?
Jedno pismo koje nije odaslano a trebalo ga je poslati upravo onom gore uredu ticalo bi se Jadranke, Kalimero, Kosor koju je Karamarko smijenio s mjesta potpredsjednice Sabora. A ona kao propala filmska diva nabraja sve svoje filmske blockbustere iz prošlosti. Da nema više ureda kaže Jadranka. To će sigurno zaviti u crno sve radnice Kamenskog. Kao što se i ona zavila u crno kad je bivšeg šefa Sanadera i prijatelja Polančeca pospremila u zatvor. Pa i oni su nešto radili prije toga. Ali zaboravila sam da ona ima amneziju o svim nečasnim radnjama ove dvojice. A amnezija ne pravi razliku između časnih i nečasnih radnji. Sve se to izbriše u politici. Kad je ispucala sve argumente izvukla je zadnji adut i sa suzama u očima zavapila..i ja sam čovjek i ja sam žena...!!! Ovo je jedina seksistička, ponižavajuća poruka za sve žene ovog tjedna. I što je strašnije, izrečena od strane jedne žene. Ali, nikakvo pismo o ovome nije odaslano. A, bit će da se nekome prolila suza ili tinta dok je pisao.
I Arsenu Dediću sigurno se nekoliko puta prolila tinta prije nego je dovršio svoj stih....Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi...prevedeno na elektronički rječnik...Reset. Are you sure you want to reset? Yes. ENTER
Kakva sreća da nam počinje nogometno prvenstvo. Poslužit će nam poput kratkog predaha u kakvom horor filmu. Poput onog trenutka kada Rosemary igra Scrabble u filmu Rosemaryina beba u kojem čekamo ishod anagrama. A rezultat Scrabble anagrama u horor filmu zasigurno neće biti sunce sija, ptičice pjevaju. Ali nema veze jer potreban nam je predah ma kako kratak bio. U tom i takvom trenutku iščekivanja 11 momaka i njihovo kretanje po travi zelenoj bit će sve što nam treba. Doduše ne svima. Ali većini ipak da, a većina se mora uvažavati. Ako ništa jači su. Rijeke ljudi ovih će dana krenuti uzvodno do Poljske ili se prikovati za kauče i stolice gledajući tu jedanaestoricu veličanstvenih. Tih mjesec dana nacija će biti pod općom anestezijom. Mjesec dana tuđeg života. Pa tko to ne bi volio. Zavidim muškarcima (jer uglavnom su oni ti koji su pod općom anestezijom) na tom zabavnom hobiju. Naglo pada interes za posao i sticanje novaca, za politiku i pitanje statusa i gle čuda i žene. Većinu svog života muškarci potroše na impresioniranje i hvatanje žena, na samohvale o tome koliko ih je tko imao ili mogao imati ali u vrijeme nogometnih prvenstava proglašava se lovostaj na žene. Tu su muškarci vrlo jasni. Žena je u to vrijeme tek smetnja ispred ekrana, tek poželjna ruka koja dodaje pivsku flašu.
Ali nogomet je više od igre. Treba kupiti nove patike i dresove za navijanje, analizirati protivnike i grupe, dobro savladati sve tehnike kako bi se moglo «aktivno» i meritorno analizirati igru, treba vidjeti tko će suditi..a sve to uz revolucionarne poklike i budnice. Sve za naše zvjezdane jurišnike. Oči nacije ovih su dana uprte u jednog čovjeka koji će nam otkriti sve tajne predstojećih nogometnih strategija. Ta strategija bit će tanka nit za koju ćemo se držati kao za tajnu svetoga grala pokušavajući čitati između redaka. U ovoj fazi vjerovat će se slijepo da je upravo to put do trona. Vrlo često te male tajne velikih majstora nogometa premetnu se u mitove i legende, ali nećemo se brinuti o tome sada. Ima još vremena do Rosemaryna rješenja anagrama.
Prije no što nam istrče na teren naši junaci i pokažu svu raskoš bicepsa i kvadricepsa pa i ponekog mišića glave (glava se ipak u nogometu koristi puno manje od nogu) jedan čovjek koji muca objasnio nam je kako će to ići i što je važno da bi bili uspješni. A strategija po Biliću bi bila otprilike da formacije polagano umiru, da je važnije da momčad bude kompaktna, da morate paziti da vam se ne pojavljuju "rupe" među linijama, a to se češće događa onima koji se striktno drže linija jer u protivnom bi velike momčadi to iskoristile i masakrirale vas, ali da mora postojati i neki sustav u kojem se igra, inače bi to bila anarhija. Premijer ga je došao OSOBNO otpremiti u Poljsku i izgleda da je bio zadovoljan ovom strategijom. Ali s obzirom da nam izbornik pomalo muca pala je Premijeru koncentracija pa izgleda da nije čuo ono zadnje što je Bilić rekao: « Svi moraju dati sve od sebe, ali svi najviše očekuju od Luke. Diktira igru i čini igrače boljima. Ako on igra dobro i momčad igra dobro». Njemu je važno bilo čuti ono o linijama, momčadi, sustavu...a ono o individualnom jakom igraču je zanemario jer je već u tom trenutku lupnuo onako pravo timski nogometni Bilića po gluteusu maximusu uz..ajmo Slavene, bolji smo... Iako Slavenov gluteus odavno nije nikakav faktor uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. Ali to su valjda neke muške stvari.
Neki drugi gluteusi šetat će se splitskom rivom u subotu. I tamo Premijer mora otići jer nema smisla praviti razlike među njima. Ipak je to manjina, a manjina se mora uvažavati. Ako ništa, jači su. Čak se i neka EU delegacija zabrinula zbog homofobije splitskih vlasti. Nema smisla EU dužnosnike držati u tako delikatnoj situaciji. Briga im je veća skoro nego ona kad smo dobivali srpske projektile po glavi. Onda su nam od puste brige poslali Man in White, a sada nam je dosta poslati jednobojne Vesnu Pusić i Zorana Milanovića. Premijer nam je lijepo rekao da ako nam se ne sviđa Parada okrenemo glavu. Ni za živu glavu. Živo me zanima hoće li i tamo biti lupkanja po gluteusima. Za sve na svijetu ne želim propustit to «prijateljsko» tapšanje po guzi uz... ajmo Miki, bolji smo... I koja je to razlika? Zašto ne možemo biti poput Premijera koji ne pravi razlike između nogometnih i nenogometnih muških stražnjica. Gluteus je gluteus. Samo je stvar matematičkog predznaka. A većini onih što će u subotu protestirati po Rivi matematika i nije jača strana. Pa jedva broje do 11 sve više od toga im je previše.
Ali varate se ako mislite da se sve može svesti na jedan mišić ljudskog tijela ma kako on maximus bio. Ili ipak može?
Dok je Premijer prošao sve hrvatske muške guze (ženske ne bi bilo politički korektno tapšati, a i moglo bi se protumačiti kao seksualno uznemiravanje), naravno da nije imao vremena uživo se pozabaviti problemom izbornika Hrvatske narodne banke. Biće da za taj posao i nije važna toliko stražnjica koliko nešto drugo Premijeru nepoznato. Pa je problem riješio TELEFONSKI. Jasno je Rohatinskom dao do znanja da je bilo dosta. Sjetio se one Bilićeve o zajedništvu i igračima na liniji pa otpustio Rohatinskog preko telefona. Rohatinski nije zasigurno uspio niti zucnuti jer zna se da u nekim slučajevima, a telefonski razgovor je upravo jedna od tih situacija, dolazi do pogoršanja mucanja. Tako da pretpostavljam da je to bilo ovako.
M: - Mislim da nećemo dalje moći surađivati
R: - Ski-Bi dibby dib yo da dub dub Yo dab dub dub Ski-Bi dibby dib yo da dub dub Yo dab dub dub I'm the Scatman
M: - Nemam vremena žao mi je. Boro će te zamijeniti. Sve je dogovoreno.
R: - Ski-Bi dibby dib yo da dub dub Yo dab dub dub Ski-Bi dibby dib yo da dub dub Yo dab dub dub I'm the Scatman
M: - Dobro, dobro Željko. Nađemo se drugi tjedan stari na ručkiću pa ćeš mi sve objasniti.
Nije ni čudo da se Rohatinski morao obratiti naciji frustriran činjenicom da mu nije data prilika reći što misli. Ili možda zato što je u Javnosti pronašao boljeg sugovornika od zaposlena Premijera. Uz sav profesionalni i moralni ugled koji čovjek uživa mora se priznati da je Rohatinski ipak čovjek koji je previše mucao. I dok svi nešto duboko analiziraju ovaj telefonski razgovor i rad Guvernera u protekla dva mandata priča je odavno ispričana. Priča o druga dva momka koji su se zvali Mozart i Salieri. Pogledajte Amadeusa, sve će vam se kazat.
I tako nam je jedan čovjek koji muca otišao u povijest, a drugi u Poljsku. Svak sa svojim matematičkim predznakom. Ali sjetimo se da je matematika prepuna varijabli.
Ili sam ja to sve krivo shvatila i nije stvar u matematici već se sve svodi na to kome je veći – gluteus naravno.
Stvar je jasna Rosemary je riješila anagram « All of them witches » kao «This is a man's world, this is a man's world» (ne sitničarite oko svakog slova)...za one koji ne razumiju engleski.....žao mi je drugi put malo više učiti, a manje gledati nogomet » But it wouldn't be nothing, nothing without a woman or a girl».
Jeste vidili što se jadnom De Niru dogodilo na jednom skupu u sklopu Obamine predsjedničke kampanje. Da je izjavu: "Callista Gingrich. Karen Santorum. Ann Romney (žene protivničkih predsjedničkih kandidata). Zar stvarno mislite da je ova zemlja spremna za bijelu Prvu damu? Ipak mislim da je još prerano". Ka da se taka u osinje gnizdo. Napali ga da je politički nekorektan! Uvridili se do neba. Da in je žene uvridija, pa se čak se i aktualna prva dama ogradila. Ja tu ne vidin ništa uvredljivo. Tko se tu ima što uvridit? Od Georga Washingtona do Obame: 43:1 u korist bijelaca. To su crno-bijele činjenice bile one politički korektne ili ne. Znači one izbliđene gore spomenute dame mogle su se malo pozabavit time zašto je to tako u zemlji di je udio crnaca u populaciji priličan da bi se moga izabrat barem svaki deseti predsjednik da bude crnac. Ali onda bi se tribalo načelom reciprociteta birat i nekog iz latino ekipe ili Indijanca. To je već problem. A ja bi se zapitala kad su tako uvridljive već sad što će bit kad postanu prve dame, neš' smit' ništa reć'. S druge strane Obama nije baš slučajno odabra De Nira za promociju. Bijel, mega-popularan, s izrazitim senzibilitetom za sve crno na dvi noge. Sve su mu žene, ljubavnice, priležnice i ostale bile ili jesu crne. Win-win situacija. I umisto da ga proglase novim Malcolm X-om jer čovik daje doprinos promicanju crnačkih prava na predsjednikovanje oni ga proglase politički nekorektnim. Dakle on nije crnco-ljubac već bijelo-mrzac, ženomrzac i još nekulturan. Jesi lipo moga doma stati!
A jesmo se uškopili s tim politički korektnim rječnikom. Mirimo svaku rič, a kad je dobro izmirimo i izgovorimo nije važno jel' to baš to što smo tili reći, nije važno jel' to baš tako i u stvarnosti važno je da dobro zvuči. I da se niko ne uvridi.
Svak se naša za solit pamet kako bi tribalo govorit i što bi tribalo politički-korektno radit. Pa se bune sve rase ovoga svita. Jedino se mi bijelci ne bunimo. Pitam se zašto. Crnce ne smiš više zvat crncima jer je to ka previše uvridljivo pa ih se zove Afroamerikancima, a ove što ne žive u Americi valjda zovu samo ljudima podrijetlom iz Afrike. E sad zamislite kako bi jedan predstavnik izoliranog plemena u Africi koji nema dana škole i koji je naravno crne boje kože dao iskaz policiji tko mu je ubija zadnju antilopu isprid nosa. Sigurno ne bi reka da je bija Afroamerikanac, ili Afrikanac nego bi te lipo odvea do prve zebre upra na crnu prugu i ti bi u tren sazna da je bija crnac. I on tu ne bi vidija ništa uvredljivo, ne bi mislija da je uvridija crnački pokret, ugrozio crnačka prava i slično. Jer i on je crnac, razumite, u Africi smo. I što je najvažnije dobro bi se razumili. I dok bi ti inzistira na politički korektnom odgovoru onaj crnac bi s antilopom na leđima već otišao u Švedsku za sakrit se. Tamo ga sigurno nitko ne bi primjetija. Možda bi ga provalili zbog antilope. Jer antilope baš i nisu švedske domaće životinje.
Pa onda sva ta zbrka oko spola, roda, istospolnih zajednica, seksualnih opredjeljenja. Ne znaš više što reći da ne bi uvridija transseksualce, transrodne, biseksualne, različitog seksualnog opredjeljenja (različitog od čijeg).....Prava parada. I kad bi se svih poslalo na jedan tečaj politički korektnog jezika ne bi valjda više bilo onih što razbijaju glave na duginim paradama. (sad sam i ja politički korektna) ilitiga gay pridevima. Neka ljudi paradiraju svoj pride ili ponos, to mi ne smeta malo mi jedino ide na živce gledati njihovu paradu seksualnih organa, jednako kao što mi ne bi bilo ugodno gledati prešetavanje reproduktivnih organa heteroseksualaca. Ako se ne smi skidat gol u javnosti onda to ne bi smili raditi ni oni ma što tili poručit i ma kako mi to nazivali. (Tom Gotovac se isto skida gol ni to mi nije bilo OK da se razumimo).
E al' ajde nešto javno reci. Odma si protiv, odma si primitivac i najveća si prijetnja manjinskim pravima. Jer te ka manjinske skupine su automatski i pozitivne za razliku od politički nekorektne većine. Jer se iko zapita da i primitivci imaju neka prava. Pa nemoš' ih zvati primitivnima, to su ljudi skromnih vidika. Skromnost je na cijeni. To su ljudi duboko ukorijenjeni u tradiciju. Tradicija je isto dobra. To su ljudi ruralnog habitusa. Habitus je isto dobar. Nemoš' reć da samo primitivci slušaju cajke. To se kaže da su to ljudi koji funkcioniraju na tjelesno-čuvstvenoj razini i slušaju glazbu koju izvode većinski pripadnici ljudskog roda koji se razlikuju od manjiniskih po izvjesnim fizičkim osobinama koji privlače poglede spomenutih manjinskih primjeraka a koje pri tome ispuštaju grlene glasove. (The Artists Formerly Known as cajke singing women). I sve se to događa u ruralnom okolišu. Npr. usrid Zagreba. Kad smo kod cajki antipod je urbana glazba ma što to značilo i ma kako ona zvučala. Pitan se di spadaju klapske pisme koje govore o težacima i žuljavim rukama, di spada bosanski blues-sevdah, zasigurno se aman ne ide na česmu robu prati usrid Sarajeva. Aman aman. A ni onaj američki blues nije nasta na njujorškoj petoj aveniji.
I tako to ide u nedogled. Od eufemizama za osobe s nekim hendikepom, do toga da nesmiš više ženu zvati ženom jer je to odma ka uvreda. Paziš da ne uvridiš debele, ružne, starce... Sve je neki finjak rječnik a pri tom jako slabo prakticiramo išta od toga. Diskriminacija nikad veća. Zato nan je valjda najlakše prominit riči. Da ne bi morali minjat' ponašanje.
Čudo smo šticljivi postali. Kod nas to nije neki problem, mislin u Dalmaciji. Odgojeni smo na kulturi ruganja. Rugaju se tebi ti se rugaš drugima. Rugaju ti se mater i ćaća, prijatelji, kolege....svak svakog sprda oko nečeg tako da mi otvrdnemo već u ranim godinama. Ili tako ili te nema. A rade se štrofice i kažini baš oko svega. I to sve uz rječnik „U glavu“ koji svakodnevno doživljava nova izdanja. Ako si zeru veći si klempe, ako si zeru manji si čep, ako si iz zaleđa si lukavi Vlajo, ako si s otoka si škrtavi Bodul, ako si ružan si gabor ako si zločest si smrad, ili ženska inačica štraca.
Tako san nekidan srila Samantu na Trgu. I evo što mi je žena ispričala. Sebi nisan mogla doć.
...Baš san se uznemirila kad sam se jučer ljutito ogledala oko sebe i ugledala onu, ne baš diskretnu, gospođu u lipin godinama. Ta neradu sklona osoba s nedovoljno pozitivnih osobina a usto i vrlo oskudnih intelektualnih kvaliteta i dostignuća mi je ušla u vidokrug. Shvatih da to ipak nije dotična ali kasno. To mi je bilo dovoljno da prizovem u sjećanje sve neugodne događaje koje mi je ista priuštila. Iako nisam bila osobno prisutna indiskretnom događaju čula sam iz ne baš tako pouzdanih izvora da je moj zakoniti nestašni suprug dijelio trenutke s dotičnom u nekom ugostiteljskom objektu. Nakon što sam se zainteresirala i otišla na mjesto nemilog događaja pokušala sam pozvati na razumno rješenje problema koje će biti jedino moguće rješenje za svo troje. Nakon grubog odbijanja istog što mi je ostalo doli poduzeti jedine moguće mjere. Mjere koje će osigurati miran san za svo troje....
Ode ona ća a ja onako ukipljena stojin nasrid Trga kad evo ti moje Kate. Pita Kata što je ova ispričala i morala san joj reći. [Citat]
...Cila san se zajapurila jučer dok san zvirala okolo i vidila onu babetinu teže ružnoće. I ta najobičnija inšempjana lulavica mi se nas.ala prid facu. Kad san skontala da to ipak nije ta šuša bilo je kasno jer san se svega sitila što mi je ta kokoš priuštila. Nisan in držala sviću ali imala san čuti od one lajavice iz drugog portuna da je onaj moj cukun od muža bija s ton štracon u nekoj rupčagi. Enti pasa kad san to čula, uvatija me trentaun i ja ravno tamo. I nađen ja to dvoje i lipo san toj kozetini rekla da ode ća a onom majmunu da ode doma samnom. Ali ne. Kad je svatija da je u gabuli iša se nešto prati. Samo sam mu rekla čuš tovare jedan, a ti štraco bolje bi ti bilo da te mater nije ni rodila. A oni meni istom mirom. E kad je tako ja lipo tundin u ruke pa po čiverici....
Pa kako se ta Samanta šeta okolo kako nije u pržunu? Pita moja Kata. E Kate moja uvik si naivna bila, žena je učena, lipo govori ali niko je ne razumi.
I tako ljudi moji moremo mi reć ..... She is not easy but horizontally accessible and He is not stupid but he suffers from minimal cranial development...ali ipak (za one što ne razume engleski) ona je zapravo bleka a on najobičniji konj.
[ 16. Pitanje B razina –Kada su se Zagrepčani ušeprtljili u stvari su se razbježali, obradovali, pobunili ili zbunili – točan odgovor – zbunili -A.G.Matoš]
[Na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi. Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane hrvatske pismenosti i književnosti.]
Kako smo se lijepo ušeprtljili ovih dana oko državne mature. Nakon nedavnih seljačkih i radničkih buna Hrvatskoj se dogodila i omladinska buna. Točnije pobuna maturanata. Izbečili se po televiziji i valjda na Facebooku da su im testovi iz hrvatskog bili preteški tj. da su bili pravo iživljavanje stručnjaka nad nebrušenom pameti mladih. Još dok nisam znala rezultate ovodišnje mature bila sam sigurna da to baš i neće biti baš tako. Ako ostavimo teorije zavjere sa strane i pažljivo poslušamo glasnogovornike generacije 2011/1012 ne bi se reklo da imaju baš nepobitne argumente u prilog toj tezi. Više mi je djelovalo kao svi nešto govore pa ću i ja. Navodno su im pitanja bila višeznačna, sitničava, data im neka čakavica...čista maltretaža. Ono što je zanimljivo nije da oni nisu znali odgovoriti jer rezultati pokazuju drugačije nego da su na testu osim reprodukcije znanja morali pokazati i malo logike, uključiti poneki misaoni proces, ukratko mućnuti glavom. Mladi maturanti rijetko izazvani na ikakav misaoni dvoboj dvojili su da su išta točno riješili. I zašeprtljili se bez razloga. Jasna mi je njihova pozicija. Nakon naporne godine, nakon pustog učenja, repeticija iz svih predmeta, očekivanja roditelja i vlastitih dvojbi oko toga koliko vrijede, blindiranih kombija koji dovoze testove, posebnih pravila ponašanja razina stresa je na vrhuncu. I tako proširenih zjenica ugledaju neku Juditu i njezin prsten od rubina. Ili još gore netko ugleda 3 a netko 4 putnika u čamcu iz Ribanja i ribarskog prigovaranja. Dovoljan razlog da se nazove M(inistra) radi Mature. Ono što mi nije jasno zašto su čekali do sada. Imali su mali milijun razloga to učiniti i ranije. I to ponajmanje zbog mature.
Solidarizirala se javnost s maturantima manje zbog spornih pitanja a više zbog nakupljena vlastita nezadovoljstva. Dežurni kritičar svega hrvatskog Jergović našao se pozvanim onako s visine očitati lekciju sastavljačima pitanja počastivši ih terminom profesionalnih sadista koji valjda nemaju pametnija posla do mučiti mladež. Toliko žuči ispod te šesne čupave i bradate glave. Odma bi ih trebalo u zatvor i to ne u Remetinec nego prvim cugom u Spandau. Zašto je hrvatska javnost čekala do sada. Imala je mali milijun razloga to učiniti i ranije. I to ponajmanje zbog mature.
Bilo je i onih koji su htjeli nešto reći protiv ali ovaj put bili su tiha većina. Bilo bi dobro da ih se uvažilo onako samo zbog kulture dijaloga i suprotstavljanja mišljenja. Pa bi se možda i do nekog zaključka došlo. Pričala sam s bivšim maturantima koji su, prešavši onkraj zrelosti, smatrali da su pitanja u redu i da nema mjesta nikakvoj buni. Ali nisu oni bitni bitan je gospodin M iz naslova. Tako mu je dobro došlo preuzeti ulogu viteza za svih 32000 budućih glasača. Jer to je, priznat ćete, pristojna brojka. Moram vjerovati da je to bio politički pragmatičan potez gospodina M jer ako nije tako odosmo svi mi ...znate već gdje. I proglasio M NCVVO glavnim krivcem svega trulog u hrvatskom školstvu a Sirovatka ispao hrvatski Pedro koji će spaštati za sve ono loše, a lošeg nam ne fali. I što je napravio M? Sazvao Vijeće mudraca koje će donijeti pravorijek. Poput krvosljednika dobiše upute da nađu pogreške, greške, griješke ili propuste. I ajde je ne nađi. Glavešina Vijeća mudraca mudro nam je objasnio da je analiza literarnog djela u prvom redu subjektivni doživljalj onog koji čita a ne fakat i kao takav valjda i ne bi trebao biti u testovima. Zaključak je bio da su nedvojbeno utvrđeni procesi mučenja mladeži a kao glavna oružja upotrijebljeni su čakavski versi, palatalizacija, davorije, Werther, Gregor Samsa i Judita. Još je on toga nabajao da nitko živ nakon te ...čujte i počujte...objave nije bio ništa pametniji. Ali glavno da smo ispitivače izvrgli ruglu i osudili bez poznatih rezultata a da su nam svi drugi problemi školstva ostali i dalje. Ohologa Holoferna nitko nije spominjao jer on nije ni bio u ispitnim zadacima nego prvi zdesna na inkvizicijskoj presici.
A sjetimo se prošlogodišnje državne mature. Upravo je Zadar imao glavnu ulogu u aferi prošlogodišnje mature iz hrvatskog jezika. Nije bilo toliko medijski popraćeno ali je bilo vrlo znakovito. Uočena velika sličnost u esejima. A dogodilo se da je jedna pametna zadarska profesorica hrvatskog jezika iz gimnazije koja se diči imenom jednog od hrvatskih pisaca koji su pisali čakavštinom provalila državnu maturu i razbucala logiku ispitivača te pripremila učenike što bi se reklo in medias res. Djeci oduzeti bodovi, profesorica na stupu srama, NCVVO dobio po prstima. Umjesto da je odmah pozovu da sastavi pitanja za ovogodišnju maturu oni je izvrgnu ruglu. Naravno da su ove godine sastavljači pitanja dobili zadatak promijeniti koncepciju pa je odmah bilo jasno da je pitanje o boji Juditina prstena bilo ono koje izlazi iz uobičajenih analiza lektira. Ali sad ni to ne valja. Opet je NCVVO dobio po prstima. A gospodin M postao hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj.
Lijepu su poruku dobili mladi od gospodina M. Sve što su vas učili roditelji da je važno nije (samo naprijed psujte), stari reakcionari su tu samo da bi vas mučili (tko se pametan danas bavi versima), profesori su vam neradnici, nema više ocjena na polugodištima, padat će glave. Sve su to dovoljni razlozi da se ionako zašeprtljena mladež dodatno zašeprtlji. A od šeprtljava čovjeka nikad ništa.
Došli i rezultati. Jako dobri rezultati. I nikoga nije sram. Ni maturante što su vikali u vjetar a šutili tamo gdje treba, ni onu Komisiju iznad komisija, ni javnost. Ne zato što su kritizirali hrvatski školski sustav koji zaslužuje kritiku ili barem raspravljali o njemu. Nego što su potrošili vrijeme svih nas za nečiju političku računicu.
A daleko je ovo od suvisle priče o školstvu. Prije će biti da je ovo priča o autoritetu. Kojeg nema. A zna se što se desi kada autoriteta nema.
I da se vratimo na 16 pitanje - nakon što su se maturanti pobunili, političari su se obradovali, Hrvatska se zbunila a pamet razbježala. Kako u 16. pitanju tako u svemu. Pravi primjer poteže hrvatske zašeprtljenosti.
Da se djeci ukazalo da je Ujević bio punker svoga doba koji upravo Oproštajem podcrtava ambivalentan stav spram hrvatske pjesničke tradicije i preuzima ulogu glasnogovornika generacije i simbolički povjerava tadašnjoj javnosti da će mladi krenuti dotad neutrtim stazama nema šanse da ovo ne bi znali prevesti: Oudi usrid luche nasa mlada plafca Usduigla ie iidra voglna, smina i noua I hotechia poiti putom sfoieg ploua ...za one koji ne razumiju stiliziranu čakavštinu...tko vam je kriv. Stvarno, tko nam je kriv?
Napomena: svaka sličnost 18. slova hrvatske abecede i stvarne osobe namjerna je.
| < | lipanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
mail
dayafter229@gmail.com