T.S.Gjergja
petak, 14.09.2007.
UGODAN VIKEND
Barefoot like Cesaria Evora singing like Janis Joplin
četvrtak, 13.09.2007.
ZAJEDNIČKI NAZIVNIK – KUD IDE OVAJ SVIJET
- Priča o pedofilu MM već je obišla Hrvatsku i dobila nastavak. U priči prvoj MM je bio «samo» pedofil – starkelja koji se dopisuje s maloljetnicama a očito se i nalazi s njima. U takvom jednom pokušaju su ga kamere razotkrile. No policija je navodno bila nemoćna. Već nakon tog prvog priloga pokušavala sam potisnuti činjenicu da mu ovo zasigurno nije prvi put a osobito činjenicu da kod kuće ima malenu djevojčicu. Ali sam se nekako tješila da dijete ima još nekog tko se brine o njoj. Pa ide drugi prilog u kojem se kaže da pedofil nije vratio dijete majci nakon provedenih blagdana s njom (prije 2 godine) a u nastavku je i oduzeto majci koja živi u Banja Luci i dodijeljeno njemu iako je prije toga bilo dodijeljeno njoj. Koliko sam shvatila iz priloga nikakvog vještačenja nije bilo. Dakle odluka je donesena u odsutnosti majke. Pitanje kakve su to činjenice govorile u prilogu MM. Socijalni radnik iz Banja Luke kaže da oni to tretiraju kao otmicu, što to de facto i jest. E sad, nakon svega kilavo se uključuje i policija i socijalni rad. Zvuči poznato?
Priča vrlo slična onoj Čučićevoj. Osim što su u ovoj drugoj priči akteri nešto poznatiji a majka nije državljanka RS nego Francuske. Čak je i druga priča traljavo odrađena od strane institucija ali u odnosu na prvu ovo je bio pravi blitz krieg. Samosvjesna majka dviju djevojčica u pratnji odvjetnice daje artikuliranu izjavu za medije. Nasuprot tome isplašena žena iz Banja Luke s loše nalakiranim noktima nudi samo vlastiti strah u kamere. Jel tu bio problem da se Francuske više bojimo (iako nismo ratovali s njima nego sa Srbima), ili joj se želimo ulizati ili je Magali jednostavno dama kojoj se trebaju otvoriti vrata kad ulazi u prostoriju a ova druga Anonimus mama može i sama otvoriti vrata? Zašto je Magali dobila svoje djevojčice nakon DUGIH mjesec i pol a ova druga ne može ni nakon dvije godine. Znaju li ti institucioničari što znači za dijete i dva sata provedena u nesigurnom okolišu?
Ima nas svakakvih pa i bolesnika raznih profila ali nisu li tu neke vražje institucije koje bi trebale reagirati? Ne mislim ići po kućama ali kad već imaju indicije da ih i pošteno odrade. Svaki sljedeći dan u životu te djece je dodatna trauma, bilo «samo» zbog separacije, bilo zbog izloženosti situacijama neprimjerenima za dječje zdravlje.
DRUGA PRIČA IZBRISANA
- Priča treća – sinoćnji prilog o kućnim ljubimcima ili do kuda ide «»ljubav» prema njima. Otvoren ekskluzivni butik za opremu (garderoba, eksesoris…) za pse. Pa jedan od onih stilista koji nas uči kako bi se trebali odijevati govori o tome što njemu znači Lu (neki ružni neznamkojavrsta psa). U prilog velikoj ljubavi ide njegovo kupovanje krpica za Lu – pa se pas prešetava ispred kamera u rozim gaćicama, oko vrata mu neka ogrlica sa srčekima. Kad god ide na put kupuje mu neke modne dodatke, štoviše prati Internet da bi bio u toku modnih događanja u svijetu pseće mode pa tako Lu dobiva prije svih svoje krpice. Baš šik za šetnju po špici. Pa saloni za pse, plastične operacije vađenja sala, dizanja kapaka i vrhunac gastronomska i ina ponuda u 5star hotelu za kućne ljubimce. Pa imaju meni ovakav, onakav, pa im konobar u rukavicama donosi jelo na posebnom pladnju, pa rođendanske proslave, pa poklončići – sve da bi životinje bile sretnije. Ili da bi se vlasnici osjećali dobro, lijepo, zdravo…
Ova treća priča naizgled nema veze s prve dvije ali u potki svih priča je da je čovjek čovjeku a i vuku vuk.
Stvarno bi nas dekretom trebalo svih poslati u rudnike. Drugo nismo ni zaslužili.
utorak, 04.09.2007.
SVE ZABLUDE NAŠEG ŠKOLSTVA
- dedicated to my daughter.
Pridružujem se sveopćoj euforiji kretanja naše mile drage dječice u školu. Red je da i ja dam svoj obol s obzirom da sam išla u vrtić po prvi put (mene osobno nisu primili-prekobrojna ko Milena Dravić), pa sam dva puta osnovnu završila pa sad evo po drugi put krećem u srednju. (Pitam se bi li se to moglo u CV upisati ili možeš jednostavno u WC baciti).
Zašto euforiji? Pa zato jer to zaista i je. Ne sjećam se da je to bilo toliko medijski popraćeno, ministarski obrađeno, modno osviješteno kao danas.
- U Gloriji in izašao prilog-što obući za prvi dan škole!!!! Pa su selebritići govorili o tome što će njihova dječica obući taj prvi dan, kakvu torbu će imati, gdje je nabavljena. Sljedeće godine očekujem ponudu najprikladnijih parfema za prvi dan škole ili pak najkuličnijih frizura. Užas. Da ne idemo daleko u Afriku ili Indiju i Pakistan nego se zadržimo u bližoj nam okolici, naići ćemo na brojne primjere gladne i zapuštene djece kojima nisu ni na kraj pameti žute ili crvene bermude, Gap ili Levis, Puma ili Starke; djece koji još uvijek pješače kilometrima do škole jer busevi ne voze posvuda po lijepoj našoj (glavno da smo dobro povezani sa svijetom a to što ne možemo jedni do drugih vrlo važno.) I tako nam je najvažnije djecu lijepo obući. Najbolje marke, da se ne osramote pred drugima. Tako nacifrani dođu u školu ili vrtić u paketu s odgovarajuće nacifranim roditeljima napuhanog držanja koji nemarno vrte ključeve mečke po rukama. Moja je isto bila nacifrana, nisam ni ja imuna, ne ne. Priznam. Zeleni kompletić prvi dan osnovne škole, odgovarajuće špangice, cipele-klompe bež boje. Bombončić. (A bome se i majčica sredila da ne zaostaje-ključeve je vrtio muž-ja ih ne vrtim po rukama da žuticu ne dobijem) I onda se oni, i ne znajući počinju uspoređivati. Ali ima ona stara poslovica, dabogda imao pa nemao. Tako da oni iz gornje grupe mogu postati donjogrupaši i što onda. Onda spašavaj. Šaljemo im totalno krivu poruku. Urednost, higijena, umjerenost to da, ali ovo, ovo je postala perverzija. Zato glasam za uniforme. Prije nego što počnete vikati, ne one kute koje bi gužvali u torbi, nego lijepe moderne. Gledala sam prilog iz Švicarske (a di nego tamo) gdje je modna kreatorica kreirala moderne hlače sa džepovima sa strane, kul majice, kapice…Baš dobro izgleda. Ili npr. 2 – para traperica se kupi, i npr. 5 majica i što će im više. Roditelji bi manje potrošili, djeca bi se napokon počela razlikovati po znanju, pameti, karakteru a ne bi se zvali ŠimeGap, MarkoLevis, MartaBenetton……
- Djeca bi kao trebala znati tečno čitati i pisati prije škole. Totalno krivo. Uglavnom svi i prepoznaju slova i znaju nešto čitati a samo rijetki tečno. Pitam ja vas jeste li ikad upoznali ili čuli za osobu (koja je išla u školu) a da ne zna čitati i pisati. Može biti pametna, glupa, ograničene mentalne inteligencije, zločesta, dobra…ljudi moji svi znaju čitati i pisati. To je tehnika koju mogu svi svladati. Zato kad mi netko kaže da mu dijete čita i piše prije škole kao potvrda izuzetne inteligencije kosa mi se digne na glavi. Druga je stvar načitanost. Moja teorija je da dijete ne treba forsirati s čitanjem ali mu treba čitati. Tako da krene u školu kao nepismeno načitano biće. Jer kad svlada tu zvizdariju od tehnike krenu sastavi. E onda one mame kojima su djeca znala čitati prije škole budu na sto muka jer im dijete ne može sastaviti suvislu rečenicu. Pa se cijela obitelj uključi u pisanje sastava «Kako sam proveo ljeto?» - to je uvijek prvi sastav što ne? Iako djelujem poprilično sigurna u ovu teoriju (i sama sam je provodila) bila sam sva u panici kad je moja Jo pisala prvi sastav. Pa sam joj stala iznad glave i počela teoriju kako svaka priča mora imati temu, gl.likove, uvod, zaplet…..A ona me samo pogledala i rekla….odi sad popij kavu i ja ću te zvati kad bude gotovo…. Otkantala me s pravom. I kako onda tako je uvijek pisala sama. Najprije mi je ponosno davala da čitam, a dolaskom mog neprijatelja br.1 – Puberteta u našu kuću čak mi ih više i ne da.
- Učenje stranog jezika stvara zbrku djetetu. Opet krivo. To je njima tako lako da odrasli to ne mogu pojmiti. Ako može trogodišnji John Doe tečno govoriti engleski zašto naši to ne bi mogli. Stvar je metodike. Ne bubati iz knjiga (jer oni su u toj dobi nepismeni sjećate se) nego im čitati slikovnice, pričati s njima ovisi kakva je situacija. Moj nećak živi u Njemačkoj i govori oba jezika savršeno. Doma govori hrvatski, u školi ili dvorištu njemački. I nikakav problem. Ja sam pak mojoj Jo čitala slikovnice, pročitam joj pasus na engleskom pa joj prevedem. Dosadilo bi joj ali sam bila uporna i sa svoje 3-4 godine ona je bila moja mala Jane Doe. Isplatilo se.
- Najbitnije da nam djeca skupe škip petica. Užasno krivo. Je bitno je, naravno da je jer bez petica nema upisa, valjda ni znanja…Ali uopće se malo interesiramo kako nam se djeca socijaliziraju. Krilatica je preko mrtvih do petice. Učimo li ih da treba lagano okrenuti bilježnicu da Jure kojem matematika i ne ide prepiše od nas, da treba koji put šapnut nešto Mati jer mu se nije dalo učiti jučer, kad svi bježe s nastave obavezno pobjeći (još pamtim one koji su ostali po imenu i prezimenu i udatom prezimenu), ne cinkati, dati drugima da žive-biti parlamentarni. A ne poruka baš te briga za druge ti si najbolji. Nit je najbolji nit je najpametniji već je osobit.
- Čitam izjavu resornog ministra da se služio iskustvima svoje, sad osmogodišnje kćeri, za unapređenje stanja u nastavi. Pametno nema što. Pa će mala biti kriva ako nešto ne bude dobro. Samo tko će ostavku dati pitam se. Samo se nadam da mala nije pokrila i srednje škole, fakultete. Jer ako je onda će nam se kriteriji drastično srozati. Može mala biti pametna ali činjenica je da je iskustveno «kratka». U sveopćem vikanju na ministarstva i ministre jedna sebična opaska – bravo Primorac za knjige. Stvarno su nove, mirišljave, kvalitetne (i u smislu tiska i u smislu gradiva), stvarno su ih čekale na klupama. Bravo. Iako si me posredno zeznuo jer izračunala je moja mala da sam uštedila oko iljadu i nešto kuna koje bi se mogle materijalizirati u vidu novih pumica, gaća, ili novog mobitela. Fala ministre. A do kraja godine ako ih uništi nikom ništa, ja ću morat platiti, a pumice će već biti izderane. Nije zlato sve što sija.
- Znam da je čovjek genetika i odgoj (onaj obiteljski) ali k vragu nešto bi i se i u školi trebalo naći što bi formiralo to biće. Nije škola samo bubanje i natjecanje. Trebala bi biti i grupiranje po interesima, više slobodnih aktivnosti kome što paše, više čajanki (danas su to partiji) više debata i razgovora o neškolskom gradivu. Čini mi se da ovi današnji mladi uskraćeni u odnosu na nas. Ova moja nikad u školi nije imala čajanku. Kad se sjetim onih naših u podrumu škole u nazovi razredu za PUŠKU (da da i to smo imali) pa se obučeš u plise suknju, neku majicu što si je dobio iz Amerike od tetke, kaišić uski da uži ne može biti, frizurica kretenska ali nema veze. Jedini problem nam je bio da te ne dopadne plesati Hey Jude s nekim bezveznjakom (to mi se btw baš i dogodilo), pa igranje graničara nakon nastave. U tim podrumima i na tim igralištima smo se bolje upoznavali nego sjedeći jedan do drugog u klupi. A sada oni nakon škole trk na računala, graničari su ispod nivoa, plesanje tako u nekom smrdljivom podrumu bez veze, sramota. Bolji je disko koji se otvara u 11 kada bi trebali biti doma.
Dakle moja Jo krenula u srednju (prvi dojmovi nakon neprospavane noći-razred bez veze, uvalila mi se ona glupača i sila pokraj mene, razrednica pati od kompulzivno-opsesivnog poremećaja). Ne bi da je u Lepoglavi a ne u srednjoj školi. Doći će to na svoje. Znam ja to. Ali iako znam i da ću raditi greške u koracima kao i dosad. Sav razum nije nam dovoljan kad nam dijete biva bačeno u neku sredinu gdje staklenog zvona nema.
I tako je moja Jo otišla u školu nacifrana (naravno pubertetski ne sa špangama), sa stavom ja sam najbolja (a u sebi misli da je najgora), sa skupim mobitelom u ruci, ishlapljelim znanjem od cijeloga ljeta i ponešto dobre volje. Na žalost nije ni svjesna da joj predstoji najljepše životno doba. Na žalost.
