T.S.Gjergja

petak, 09.09.2011.

TURISTIČKI (P)OGLED - NIT' DI IDEN NIT' MI 'KO TRIBA DOĆI



Gledajući malo ove turiste što nam se motaju po gradovima i selima diljem lijepe naše ne mogu se oteti dojmu da su iznevjerili sve postulate putovanja. Ako izuzmemo ratove i misionare (ta vrsta turizma nam je cvjetala devedesetih ali ka i svakog pravog turista prva Oluja potira doma ) ostaje nam hrana iliti spiza. Krenuli bi negdje u prošlosti u susjednu šumu, stepu i sl. po divljač ili bobice. Teško da bi ovo bio dobar razlog današnjih putovanja. Ko je gladan taj bome i ne putuje. Ali to ne znači da ti isti siti putnici ne ostanu na putovanju gladni. Ovi što dolaze kod nas razvili su novu disciplinu grupnog lizanja jednog sladoleda ili porcija friganih kumpira na 4 osobe, jedan iskrižani pomidor na 5 gladnih usta, sok s miljun slamki... I umisto da se najedu oni ostanu gladni. Jel' to ironija današnjih gastro nomada! Jadna im majka. Druga grupa su oni koji imaju još manje para od ovih prvih i oni koji imaju puno para. Ovi prvi sve donesu sa sobom – pa se kupuje samo najnužnije – od njih imamo najviše koristi.Ovi drugi su zanimljiva bića. Dođu u skupim jahtama ili odsjedaju u najskupljim rezortima izolirani ka Hansenova dica. Ne žele se ljudi mišat s domorodcima. Samo se druže s kastinskim pripadnicima istih navika. Hrane se obično hranom paranoične-eko-niskokalorične vrijednosti (sa i bez ph vrijednosti). Pa in sve mora biti lajt, diet, bifidus. Mogli su i doma tako ostat – toćat se u vlastitom bazenu s poznatim prijateljima i jesti spizu prošlu kroz ruke niza kušača. A kad se odluče na avanturu odlaska u razvikani restoran tu se odaju bakanalijama – škampi s čokoladom, kozice u umaku od meda, mus od dagnji….. (Majke ti mile što bi moja baba rekla da čuje za to, neće nam valjda to postati Jelovnik izgubljenog vremena za 100 godina). Pa in slabo dođe pa povraćaju, ali nije to ono rimsko pražnjenje nego čista muka. Pa se odma jave psihijatru (jel' što internista ima s želudcem) da nisu bulimiju dobili pa im on kaže da će im reći nakon uplate od 200$ . Pa oni čekaju i ne jedu dva dana dok im šrink ne pošalje mišljenje. Nakon negativnog odgovora najedu se pa im opet slabo. I tako u krug. Jedini koji neke koristi ima je dr. Phil. Nisam ni ja imuna na te novotarije pa sam par puta nemilo propatila s pustin gastro-perverzijama. Ne znam za njih ali meni takva spiza odma naškodi, zavrne želudac da odma moran uzet protuotrov - pancetu vulgaris i kruva da dođen na svoje. A i ti kuvari bogami ne znaju što bi odsebe. Ja mislin da in je dat da sfrigaju jaje na oko da bi se dobro zamislili. To je što se spize tiče a što se tiče mišanja s nama domaćima to je posebna priča. Kad se i pomišaju to je samo da bi te upilali jer bi se ljudi družili na godišnjen. Ma ajde zbogon od mene. Kom' se druži nek' se druži meni se ne druži. Pušti me u miru. Ne da mi se slušat o tome kako je recesija u Negdjezemskoj, koliko im koštaju kuće i auta, posa izgubija/dobija. Ko mene pita kako mi je. U stvari samo trošimo vrime jedan drugom. Nit' je mene briga kako je njemu nit' njega kako je meni.
Kada okrenemo stvar pa budemo pošteni i promotrimo sebe u ulozi putnika stvar nije bitno drugačija. Isto se trudin jesti autohtone (kako to ozbiljno zvuči sve što nije autohtono je out) gluposti kao da steknem iskustvo a u stvari jedina stečevina mi je gastritis. Tu smo slični ali što se tiče druženja tu sam principijelna. Nešto me ne zanimaju previše. Barem ovi exemplares vulgaris domesticus . Svakom nađem neku zamirku pa mi je bolje mučat.

Ako nisu došli zbog spize valjda su došli zbog širenja vidika (ma što to značilo) i obrazovanja. Pari mi se da ih je većina slipa i gluva. Etimološki turizam ili turist bilo bi kruženje oko centralne točke ili ti ga kretanje u krug. Čini mi se da je to baš pravi opis. Vrte se u krug ka onaj hrčak koji kolo vrti. Di si bija nigdi što si radija ništa. Samo noge bole. A kako i neće. Gledan ih naprave miljun kilometara po ovom našeg bidnom napaćenom gradu.
Na orguljama legnu pa stave uho na one rupe, na pozdravu suncu se valjaju po onim pločama, neznan kako ih ono svitlo ne oslipi. Kad bi ih pitao što te orgulje i taj pozdrav suncu znači ili tko ih je projektirao bojim se da ne bi tako lako odgovora dobili. Glede širenja vidika na našoj rivi mogu dobiti tek proširene zjenice od svitla, nagluhost a bogami i traumu glave kad te bubne u glavu oni svitleći bumerag što ga hitaju po cile noći u zrak. (zbog njih najviše i ne iden u grad). Kad se dobro islikavaju onda pođu u onu nazovi podmornicu koja ih odveze par sto metri duž rive za vidit podmorje. Onaj ko priživi klaustrofobični prostor pričat će. Ako do zraka ikad dođe. Da se razumimo podmornica spada pod obrazovanje – ne ne flora i fauna Jadrana nego kako preživit u malom prostoru bez zraka punom smrdljivih ljudi-čisti survival. Onda se naši dragi turisti umore pa krenu na sladoled. To se liže cilon Kalelargom do Trga. A na Trgu veselje – međunarodne dindrlice. To se pleše zanosnih pogleda, stisnutih usta… Jedino je frka kad je večer jazza onda je malo praznije. A i razumin to, dok oni odsviraju što misle reći moš tri đira podmornicon napravit.
A kad su fešte e to je tek fešta. Hodaš u koloni sitnim, gejša korakom. Na konju si ako je isprid tebe okupana JEDINKA. Miša se miris ljudi, ustajalog zraka i srdela. E srdele, tu sam vas čekala. Ima valjda 100 potencijalnih kandidata za 1 mukte srdelu. Prizor je gori nego na Discoveriju kad lav čupa antilopu.
A kad se maknu iz grada tek onda počnu zvizdarije. Idu kao istraživat planine u kupaćim gaćama i japankama pa zabauljaju na neke litice, padnu u neke škrape i špilje; izgube se u otočkim makijama, popadaju u more…….Pa ih spašavaj.
Tako da zapravo ja i ne znam koji se tu vidik proširi, što se tu posebno nauči. Nema gužvi po crkvama, muzejima, koncertima, predstavama-tu možeš kako oćeš. A što se edukacije tiče ako i nauče par riči hrvatskog ne znam kako bi im poslužilo jer još nisam naišla na kategoriju u životopisima jezik: hrvatski, stupanj: NATUCAM. Nisam sigurna da su naučili niti razliku gambara i škampi da o romaničkim rozetama ni ne govorin. I što je onda smisao. Gledati slike kad se vratiš doma i faliti se svima di si bija. A nema mi ništa dosadnije nego tuđe putopise slušat.

Tako je to otprilike u ove litnje misece u svakom našem gradu, gradiću ili selu na moru. A kad odu mi van ostanemo zaleđeni u prostoru i vremenu, umorni i napaćeni i tako ka Trnoružice čekamo sljedeću sezonu.



Odatle i mit o lijenim Dalmatincima.

I da se ne bi krivo razumili ovo nema veze s ksenofobijom ide mi na živce i kad mi Ante na kavu svrati.

"Of all the gin joints in all the towns in all the world, they walk into mine." reka bi good old Humphrey Bogart u Casablanci – za one koji ne razume engleski- „ Di si mene naša?!“

09.09.2011. u 11:12 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Na rubu pameti

Linkovi

mail

dayafter229@gmail.com