kamene price
utorak, 29.01.2013.
Došlo je vrijeme. Stiglo nas je. Stiglo me. Vrijeme mu je. Nema više vremena. Potrebno je na vrijeme. Vremenom će.
Jutro kao i svako drugo . Pokrej mene jastuk. Jezuška u snijegu. Ponad , iznad ili nadamnom krov i nad njim samo nebo. Ne djeli nas baš puno. Nebo i ja se već duže vrijeme , na vrijeme , dorirujemo. Snatrimo i čekamo. Nebo da odani, razdani i sazre za dan, a ja, ja pak čekam dostojanstven i miran sat. Neki tih ručak udvoje, neku šetnju poznatom stazom južnih otoka...Čekam da se zaustavi vrtnja u meni i da stanem pod nebom samlji od tla podamnom a slobodan među njima , tlom i nebom. Jedan mali skok , zvan još i preskok, i tu sam. Između sna i jave, tla i neba....
Meni se nisu dešavale mogućnosti i padale mi zvijezde s neba u moj tanjur. Naprotiv, sam sam ih trpao u vreću i vezao samim sobom . Jasno je naravno ovdje ono što htjedoh reći. Moj se život i nije razlikovao po duljjini niti po takozvanoj kvaliteti od drugih meni poznatih života, on se meni nametnuo svojim sjajem u nutruni i naprečac me uvukao u svoj dom. Od tad čujem kišu kako lije a mene ne dira, ne kvasi mi kosu i lice. Moj me spomenuti krov sačuvao od vjetra i mraza. On me odvojio od nedaće a njima sačuvao čist obraz i dostojanstvo, i mene se i tako ne pita, jer pitanja u sumnju ne ulaze i nje se ne tiču. U mene se sumnjalo sustavno i raznoliko sve dokle se vidi okom , do tamo je sumnja u mene dugačka i široka. Ona je plošna i nije duboka . U njoj se leptir ne snalazi već crv ili samo larva. Onaj što je ikad poletio znat će o čem ja ovdje zborim a onaj drugi , stagnat u postelji želja, on me neće niti čuti a još manje čitati. I to je tako oduvijek i zavazda. Nije mi do prevođenja danas gospo. I to buđenje, i ovaj običan dan, neka nam ostanu zanavijek u srcu, ko neki mali, još sitan biser slobode misli i djela, čovjeka i žene.
