kamene price
četvrtak, 15.03.2007.
Ukleti holandez izranja iz sna
O boze zar to ukleti Holandez izranja iz sna , jos samo malo vremena i evo , i obala ce uskoro i svi samo njoj poznati razlozi ljudskoj sreci. Sigurni smo na obalama . Ponekad obale mogu biti pitome i bez vecih problema preskocimo granicu broda kad stupama na teritorije nekih neznanih zemalja ali ima i obala koje nas ne docekaju pitomo. Ima i strmih obala. Stjenovitih obala , obala zapjenjenih od "dobrodoslice" i tako. Vec vam je vjerovatno poznato kakvih sve obala ima u stvarnosti i u snu, ali obalu bez kraja i konca , takvu obalu niste nikad vidjeli , ja to znam jer sam sam prvi stigao do nje i tamo nisam zatekao nikog a sve do danas nitko nije dosao da me posjeti. Sam sam na ovoj obali koju ste napustili bezvoljno... rece Arsen u stara dobra vremena sansona i pjesnika. Bas na o'Tomatoou otoku sahranise Brela tik do Gogena. Oba iz istog kraja iz kojeg i ja pisem pismo. Istu zastavu smo razvili i isti su nas razlozi doveli na juzni Pacifik. Grob do groba dva istomisljenika iz razlicitih vremena. Da su imali prilike sjediti za istim stolom, oslikao bi ih jos jedan "nas" i da, bio bi to glavom i bradom Vincent. Gdje sam ja? Tu negdje na istom kopnu i pod istom zastavom, tek mi se malo ljulja od duge plovidbe.Obala bez kraja i konca odmah me zacarala i odlucio sam tu ostati. Ozenio sam dvije zene a trecu skrio pod kaput za zlatnu rezervu kad u one dvije ponestane ljubavi, da mi ona treca, tajna, prinese dlan obrazu . Tako i bi . Njoj jedinoj nije pripala cast biti i sluzbeno mojom ali nesluzbeno je bila i te kako. Nju sam volio najvise i odlucio joj iskopati malo pristaniste na svojoj obali. Mogla je tako slobodna uvijek otici i vracati se. Vjetovi su u mom kraju bili pitomi i nisu ljutili more tako da se mirno moglo uci i izaci u i iz luke.Ponekad se probudim iznenada misleci da suste jedra njenog broda ali obicno tj. uvijek, nasucem se na vlastite hridi nade. E, tako su godine polako odmakle i starost je lagano uplivala jedne noci. Tek ujuto sam ju pronasao kako sjedi skupljena na kamenu uz samo more. Umorna pogleda i lijenih ruku osmjehnula mi se starost i pozvala me da sjednem tu, uz nju , na obalu. Nije trebalo rijeci , nismo bas nista ni govorili , samo smo zapjevali onu Brelovu l'port de Amsterdam... Smijeh se cuo do granica magle. Tamo dalje se i nije bas dobro vidjelo. Neka se magla opet spustila na nas. Vidjelo se samo nekoliko desetaka metara, kad iz daljine sasvim neocekivano uplovi jedrenjak poderane zastave i jedara. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to ukleti Holandez! Brod uz jaku buku udari od obalu, i raspade se a s njega u cistom mornarskom odjelu sa kapetanskom kapom na glavi iskoci glavom i bradom on, nasmija se i sjede do nas. Tako smo odjednom postali cudno drustvo. Dva mrtvaca iz groba recitirali su neku staru pjesmicu Viktora Igoa , koju je zabunom napisao na salveti kad je ispracao Vincenta u Arles, moja starost , ja i ukleti kapetan osjecali smo se na toj obali koju ste bezvoljno napustili, dobro. "Tko ce ostati mlad ako svi ostarite a i ta ce mi mladost tesko pasti???" Upita starost.
"More od olova , nebo od borova" rece ukleti Holandanin te zapali lulu.
Oho, sve to i ispred i iza pretvori se u sada. Odjednom se sve uzari i pozuti ko Vincentovi suncokreti, pa onda pocrveni ko Gogenove zene, pa odjednom zacu se glazba a iz mora izroni stari pariski kabare. Opla... kakvu smo to svecanost zapoceli !? Odjednom s neba kao zvijezde popadase sve drage ljubavi i svi meni dragi ljudi te se uhvatise u kolo i zaplesase tako da se i more od radosti zapjenilo. Bio je to najstretniji dan od kad sam roden a jesam i to tamo na obali bez kraja i konca...
