kamene price
utorak, 02.01.2007.
Najteze je poceti
Nedugo za mnom jos odjekuju glasovi hodnicima tudih mjera.Dan za dan dopustao sam da mi pridu blize i jos blize i da govore. Gledao sam ih ravno u zube dok su krojili svoje misli i sjekli ih njima.Nisu mi mnogo toga rekli , mogu slobodno reci, pa i vise nisu mi rekli nista. Od silne zelje da presjeku nit ostajali bi nedoreceni u prijetvornim zeljama. Nisu uspjeli niti krenuti. Ostali su tamo razglabajuci jos o duljini i visini neba. Drsko i bez ustezanja prilazili su mi posvuda i djelili cudesne savjete. Gledao sam ih u praznu usnu supljinu dok iz nje isparava blijeda misao i pretvara se u jutarnju maglu. Ne ne nabrajam rijeci tek da bih srocio zamamnu recenicu vec jednostavno zelim posvjedociti da su meni bez straha prilazili i govorili mi sto da cinim. O, da, govorili su i kako da to ucinim. Iz ociju im je kipjela juha od zemlje i luka. Mahnuo bih na srecu glavom i otisao bez mnogo rijeci ili cak bez ijedne. Ponekad u sred noci prepao bih Ujevicem ili Borhesom te nacete i poljuljane autoritete. Nikada, iz ne znam kojega razloga nisu niti pitali "Tko si ti?" Ja doista nikada u svom zivotu nisam bio upitan nista slicno. Cak ni diplomu me nikad nisu upitali.Ja sam zivio u citavom svijetu bez ikakve diplome. Svijet i ja smo se smijali njihovoj povrsnosti dok su nam oni i dalje govorili sto i kako da cinimo.Oni su imali misljenje i o mojim zenama i o psima. Brojali su mi i case i mjerili tlak.Njih nikada nije interesiralo moje znanje vec sama i gola forma u koju znanje ne svraca ni pijano od zelje za pokazivanjem. Prakticno znanje i poznavanje logike bilo je zabranjemo jer je moralo prenijeti preko neba teret koji nije nikada nikom pomogao vec potpuno suprotno, takve su nasi danasnji sveci spaljivali, u ime momka kojega razapese samo zato sto se sasvim malo usprotivio gluposti.
Kad bih krenuo utihnuli bi a kad bih stao oni bi poceli govoriti. One, one su se skidale gole i gledale me netremice. Kad bi utihnuo glas onih prvih , pala bi noc a onda bi dosle one i skidale se gole sve do jutra kad bi otisle. Bila je to radosna slika , nekako razdragana i puna ljubavi i srece. Gladio bih im obraze i mastao o njima.
Sad kad vise ne dopustam da se skidaju gole u mojoj sobi i kad ne zelim gledati njihove oci, sad kad jednostavno secem nocnim gradovima mogu tek usput ali znacajno prosuditi da i nije bilo toliko strasno koliko je moglo biti. Moglo ih je biti i vise.
Oni su ostali zaboravljeni dok ja sjedim na posljednjem stolcu u zadimljenom baru i gledam tri djevojke , ne starije od dvadeset kako plesu salsu pred mojim ocima. Tamo malo dublje u prostoriji velik i stasit crnac prasi po klaviru i oponasa Tita Puentea u boljim danima. Birtija odise Cubanskim dimom i sirotinjom. Ovo je noc salse pomislim, kad mi neki dobar miris liznu obraz. Najteze je poceti a kasnije je lako...
Okrenem se , kad nikog da mi pokaze korak dvokorak, oho , vidi vidi, isparili, sagnem se u cucanj , primim ju za ruku i zavrtim predamnom kao cigru. Zaustavila se tocno u trenutku kad je truba stala. Bili smo savrseno uskladen par.
