kamene price
nedjelja, 31.12.2006.
U vremenu isklesana tvoja slika
Dok sam tamo krajem proslog stoljeca jos hodao svijetom naoruzan obicnim srcem , slobodnjacio mislima kao oblaci nad Europom koje sam umorno brojao i pratio im put, vec gotovo cesce gledajuci ih odozgor, iz kojekakvih salonskih prometala misleci samo kako te zadrzati slobodnu , kako spojiti svjetove. Eh, sad kad se sjetim ne doticu me ti pokusaji dublje kao prije, sad sam uz pomoc novog metalnog srca spretniji i ranije shvacam, pa cak i predvidam.
Nad trgom New Markt prasio se sve u sesnaest kineski vatromet onu noc kad smo pustali helijem punjene delfine u nebo i mislili na Cres dok se crno i krvavo stoljece valjalo iza nas kao neki golemi val, zeleci zapljusnuti i nasu tako krhku obalu. Silna buka budila mi je slike rata i bojao sam se cvrsto te drzeci za ruku znajuci da u ovoj bitci necu moci pobjediti. Kako tebe pobjediti i zasto? Moje poslanstvo, bilo je usreciti te, a to znaci s tobom zajedno graditi tvoju slobodnu misao i biti uz tebe, pri tvojim ceznjama i sto sve ne samo da se ostvaris. Tek si na pocetku , mislio sam pod kisom sarenih krijesnica na nebu , znao sam da se moja silueta ne smije vidjeti niti blizu tebe , usporio bih ti hod a to ovo vrijeme ne prasta. Ne ljudima tvoje profesije i zelja. Tek si se netom prije vratila iz Malia po zavrsetku revolucije , jos ni africku prasinu nisi isprala vec novi ratovi i novi svetski poretci ceznu za takvima ko sto si ti. Svima treba poneka dobra rijec mocnog BBC-a. Znao sam to i prije ali nisam si zamisljao da ce i to stoljece tako brzo proci i ja skupa s njim, da cu se jednom zamoriti i pozeljeti mir a ti ...da, ti neces stati, bojao sam se ali nisam vjerovao sve do sad. Sad draga vec znam, znas i ti ali i tebi i meni to ne moze pomoci. Proslo je nase vrijeme.
Sjecas li se ulice Bayer ili Victoria Cres tamo prema botanickom vrtu u srcu Skotske misli. Kazalista Throne i nase nedopijene boce savignona..Rijekom Clyde jos zapinje tvoje veliko ogledalo baceno onu zimu s mosta da odnese nesrecu nizvodno. S njim je otisla i ona rijec Mary Clyde, dotgher of the angels.
O boze sto ja to trabunjam, vani pada kisa noc je, pred novogodisnji opominjuci vjetar huji ulicama i raznosi poruke u zelji da pomiri svijet. Ali nece jer danas je Kurban Bajram a George Bush je to zaboravio kad je dao pogubiti Sadama. Bila je jos noc u Iraku i nije bilo sjena.U pustinji ako zelis nekoga ubiti moras ubiti i njegovu sjenu, eto to nije George Bush znao. Mislim da od velikog svjetskog slavlja nece biti nista.Da bi bilo ratova mora biti i zajeba a jedan je bas danas pocinjen.
Ja cu slaviti sto nemam veze s tim i sto sam ziv i sto me malo muci isijas , otici cu na isto mjesto, na isti onaj trg, u onoj istoj zemlji otvoriti bocu Dom Perignona i razdjeliti ju ljudima . Nece ovaj put biti tvoje ruke da me cuva ali ni ja se vise ne bojim rata. Moci cu sam mila moja, o da, cuvaj mi Skotsku tko zna... Sjecas se djecijih cipelica, da, jos vise na zidu. Bacit cu ih s mosta, ne brini draga, nitko nece vidjeti noc je i svi slave.
subota, 30.12.2006.
pitanje i odgovor
...jebo te pa ni pitati vise ne znaju..
ne trazimo odgovore , preozbiljno je za njih, nema se vremena...
trebaju nam pitanja...
I ovo malo obraza pospremit cemo u rubrike i zatvoriti vrata za sobom? Ako je to i bila namjera zasto si onda ostala sjediti za istim stolom? Ne, ne samo ti, vec vise vas je sjedilo jednostavno predugo. Jedno nepotrebno pice vise, recimo . Grad je bljestao ovu noc kao sto Amsterdam vec moze zabljesnuti oko bozica. Citavu noc pokazivao sam mu mjesta gdje si sjedila ti, a gdje ja. Dugo smo govorili o sebi ,zanimljivo jos nikad u ovom gradu.Dolje u Mulligan-u uz onu cudnu bugarsku mjuzu u irskoj kuci rekao si nesto zanimljivo. Rekao si da bi bilo zanimljivo vidjeti nas ovdje deset- petnaest godina prije. Sjetio sa se da sam te zvao, no bio si zauzet onim ratom pa nisi stigao. Pomenuo sam i Nivesici sinoc da bi ona, kao sociolog mogla nesto zucnuti o nasoj generaciji razjebanoj po svijetu, a ona rece da bi bilo ok, samo da bi to trebalo biti lijepo napisano i da to treba biti literatura. Pa to je literatura(!) jer ako to nije sto je. Nasa prica mogla bi ponijeti ove klince da zucnu ali ... Jebaji ga , svi su jos kod mama itata i cekaju da svane. Cudi se djevojcica kako to da i muskarci mogu biti silovani ? Muskarci ne da su silovani vec su silovani na redaljku. Ne svi cast idiotima koji su u stanju silovati druge ali oni ne spadaju u nas krug. Nasa citava generacija je silovana djeco draga. Izjebani smo sve u sesnaest , osudeni na prijetvorni nestanak. Nasa djeca su abortirana u zurbi po raznim gradovima i zemljama , ispod bombi pa i bez njih, nas su leptiri budili polijecuci u Nikaragwi stvarajuci Buterfly Efekt. Tad su u nama bjesnile oluje reklo bi se nicim izazvane. Nase dame i princeze su umirale po jebenim hrvatskim ratovima da bi se ovi danasnji jebaci rumene kadulje udruzeni u pijanu hordu nikad videnih ratnika nasladivali nad njihovim slikama. Mi? Mi smo ovdje djeco u dzungli New Yorka, red lihtu Amsterdama, napuseni pokraj kanala u slavnim Literrar caffeima, jebemo se jedreci preko Atlantika iz ciste radosti , bjezimo od ogledala i cudimo se da nas nitko ni za zdravlje ne pita a kamo li da im slozimo neku veceru, da zavrsimo zapoceto i zavrsimo s tom pricom mucenja tog jadnog naroda. Kazes bilo bi nam ok da smo ovdje rondali zajedno jos 92. Gledam te preko stola i zamisljam te u zagrljaju Vivijani , moje Brazilke, dok ti pjeva Ipanemu na uho. E moj Zvonko osjedio si prerano. Sao Paoli je prevelik da te sad tamo vodim. Volim Te brate ali morat ces natrag u onu jebenu nedorecenu ucmalost zvanu jebena katolicka Hrvatska.Gotovo je frende, zuji u usima nocu, znam . Oni u Hvidri znaju kako se lijeci sum u novcaniku, treba pitati njih pizda im materina.
A tebi djete reci cu nesto , imala je dvadeset i nesto kad je tjerala konjsku zapregu punu municije ravnicama Banije, dok jedan dan nije zajedno s konjima uletjela u zivo blato. Gadno je gledat konje kako se dave. O njima Hrvatska ne prica, nikog nije bilo da to gleda, nikog nije bilo.To su ti bile nase pice, a ne ovo nasminkanog jada sto se proteze neprepoznajuci ni jutra od noci, danas. Bili smo ok. Steta je da nas za vas vise nema, necemo vam imati kad reci poneku dosjetku ili nedaj boze savjet . Tko ce nastaviti svirati kad mi odemo na pauzu. Nije li bio dogovoren jam ...Trebalo je svirati a nitko vise ne zna. Daj ga potegni iz gornjeg G ! Molim , upita , jebi ga ostavi sax i daj Jameson.
Pusa. Ps.Uci jezike suzo, valjace ti...
srijeda, 27.12.2006.
kavezni uzgoj
--s ljudima je lakse nego s ribama---
razumiju sto im se govori
jutro je moja draga...
Tamo negdje u daljini , gledao sam kroz prozor siroko more, plovio je brod. Kretao se sporo bas
kao i moje misli. vrijeme je za budenje , pomislim i poliijem te ostatkom vina od nocas te ustanem i odem pod tus. Kratko si nesto rekla i dovukla si se , razmazana i izjebana, do mene gledajuci me tim glupim ocima koje mole ljubav, a ja je prema tebi nema draga i to sam ti rekao vec sto puta, ali ne, ti to nisi cula ili nisi htjela cuti. Evo ponavljam, da, mogu te jebati ponekad i dize mi se na tebe ali shvati da je to samo kad sam pijan i kad nema nijedne druge i blizini. Zeno bozja jednostavno ti nisi stvorena za mene ! O da, sad ponovo kao stotinu puta osjecam se ponizeno i iskoristeno, kako te nije sram!Sinoc si me smjerno dovukla u svoj dom onako raznvaljenog i jos u liftu si me skinula do gola , jos nismo ni usli u stan a ti si vec zapocela svoju zlobnu nakanu da me iskoristis po ko zna koji put ! Jadno se osjeca silovan covjek ovako rano molim, doslovno silovan od jedne takve reklo bi se pristojne zene , o ne nikako, ti si sva zlocesta uputstva proucila jos kao mala u skoli, davno. Ti znas sto radis i ja ti zasigurno nisam prvi.Koliko vas je takvih zena koje bi ujutro trebalo spremiti ravno u zatvorsku ludnicu. Da se tebe pita ti bi sad kao da se nista nije desilo, kao da ja tu pripadam spremila dorucak i skuhala kavu te ugodno caskala samnom te mi vjerovatno jos i popusila prije posala. Fuj ! U ustima mi je jos onaj odvratni osjecaj tvoje pluvacke i smrad koji se siri citavim tvojim bicem. Tako moze smrdjeti samo osoba koju mrzis. Gledam te kako hodas u tim gacama po sobi i spremas svoj razbacani svijet , zalosno je vidjeti te no sto je tu je .
Izasao sam dignute kragne i nabijenih naocala na ulicu , zaustavio taksi i krenuo na groblje. Gore na brdu kupio sam cvijece i laganim korakom u to hladno suncano jutro prosao sam pokraj tvoga groba ljubavi moja . Od jada bilo me sram ili sto vec, nisam mogao stati. Hodao sam dugo grobljem i hodam jos i danas. Jedina prava istina lezala je razbacana i sahranjena oko mene a dolje ispod budio se umrli grad i njegov odraz u moru...
Dvoje
Dvije ptice iz jata
izdvojene
u svome jatu lete...
utorak, 26.12.2006.
Ponoc
Ponoc je kristalnom snu uskratila stvarnost, rekao sam prije nekih deset godina na istu temu.
Tema je vjecna igra ponekad suludih nauma a nekad vrlo koncizna i odredena, kao neka dobro izradena pracka preoblicena u djetinju zelju uzima mi misao iz usta i pretvara ju ovaj put u slova. Sasvim suprotno od uobicajenog nalazi me potpuno nepripremljenog u ovu kasnu noc koja se blizi jutru i pokusava izvuci na cistac sto me to zapravo natjeralo na ovo sto cinim a nije mi bila namjera.To je prst sudbinu upro u mene i drzi ju jos u nekom prijetecem stavu. Duga je noc i kako san ne ide na oci odlucih pisati ne bojeci se posljedica jer i tako sve sto sada kanim napisati kad jednom bude gotovo i kad odlucim da je to kraj price , bit ce vec odavno proslost. Nekom ce proci citav zivot jer moj naum je dugo pisati. Zalog da bih uopce smio u miru pisati ovu duboku bozicnu noc je jako velik. Svega sam se morao odreci i tako sam stekao stanovitu prednost nad uspavanim piscima.Nije mi zelja bila petljati se ali kad je prijetnja vec tu rekoh , hajde. Na koncu nista me ne kosta doli malo vremena kojeg , nek mi ljudi oproste, imam na pretek. Zapravo sve cekam da prode.
Stavljam naocale da bolje vidim ova i tako prevelika slova i u tom trenu pomisljam na vrijeme koje je neumitno prohujalo i lijevo i desno od mene i to tako , da sam kihnuo i najezio se od zime.
Sam u ovu bozicnu noc ovdje u sred svjeta, uz Sjeverno ledeno more razmisljam sto me to dovelo dovde i pade mi na pamet da su ranije izmislili ovakvu napravu za pisanje tko zna, mozda bih postao sto drugo, a ne obicni mornar koji ceka da netko tamo daleko u Palmi popravi generatore u brodu. Vani je zima i spremam se na dalek put. U ovo vrijeme kad svi pa i medvjedi traze skloniste ja se spremam na ocean. Ponekad prosetam pjescanom plazom kojoj nema kraja ovdje na sjeveru , pogledam more i galeba te se sjetim nasih otoka i tako. Ostanem u blizini svjetionika stajati neko vrijeme. Zima je , more je veliko a moje zelje umotane u meke poplune dozvoljavaju sebi svakakve avanture, izlete u nepoznato. Tjelo zove san ali misao ne da. Tjelo hoce odmor ali oci jos gledaju u tminu i slute.Jos im nije dovoljno,gladne su moje oci i nezasitne, moj veliki porok i ne mogu se oduprijeti njihovim igrama.
Nju sam predugo trazio u krivim gradovima , zalazio u krive barove i nisam pogodio onaj pravi trenutak kad je ona na ulici ili tamo gdje sam ja. Mimoilazili smo se , no miris koji je ostavljala iza sebe, jos satima bi budio moju radoznalost i uvjeravao me da postoji samo da treba biti strpljiv.
Vrijeme je za dijeljenje darova pomislim u ovu bozicnu noc i da, nasmjesim se znajuci da ni ona ne spava. Slutim ju u daljini , vjetar Atlantika donosi mi njen miris ravno na prozor mog dalekog doma.Jednog od kreveta koji se ni ulegnuti nece a ja cu vec biti blijeda sjena svoje sustine , ili razmazano okno suzama te tako zaledeno i ostavljeno da ceka proljece koje po prirodi samoj ne dolazi svakom a pogotovo ne onome tko ga uzima za ozbiljno. Negdje izmedu pokusati cu pronaci slkad u sumrak , tamo negdje , stici cu i samo proljece pomislim, moze se to. Samo da mi u srijedu jave da su sredili generatore odoh ja u Palmu pa na ocean, a onda mili moji stici cu i nju. Probudit cu ju u sred karipskog jutra.
Nije dobro zivjeti sam. Besmisleno je i dosadno.
