confetteria
petak, 20.10.2006.
šamar
|
Ne pišem više svaki dan kao što sam znala prije... Mislila sam da će mi mali vremenski odmak od događaja pomoći da realnije sagledam šta mi se događa, mislila sam da mi emocije i ushit ili tuga radi upravo proživljenog malo zamagljuju vid pa ne vidim šta mi se zaista događa. Ali dogodilo se samo to da onda u tom jednom postu ne stignem napisati sve šta se izdogađa, pa pišem romane , jer kod mene se događaji nižu munjevitom brzinom... I što je najgore, stalno sa suprotnim predznakom.... Ja ili imam super vijest, ili takvu da se poželim urokat s praxitenima. Pa većina ljudi misli da sam neurotična ili čudna. A ja sam već umorna od svega i poželim ponekad da imam običan život, bez nekih prevelikih događaja... A možda ja to zaista sve preemotivno doživljavam, uostalom... Možda sam zbilja zrela za praxitene. Protekli tjedan dečko i ja smo bili stalno zajedno... Svaki slobodan trenutak poslije mog posla posvetila sam njemu... Kombinirali smo svoje obaveze i planove i prilagođavali ih njegovoj ženici tj. kad njoj paše da uzme dijete. Mi ne idemo van, jer on kao nema novaca, a neugodno mu je da ja plaćam. S frendom ide van jer frendu kao odradi taj izlazak . Hm.  Nije mi se taj koncept svidio od početka, jer frend mijenja žene kao čarape. I kao, već mu je par puta predbacio da ga zanemaruje zbog mene. Izlasci s frendom su sve učestaliji, spominju se neke curice, smsovi stižu svako malo... Viđaju ga po gradu u društvu curica, i sam mi zna priznat da ga žene napadaju i pipaju i šta ja znam sve ne... Prema meni je mici-mici, sve više se umiljava a meni tlak raste....Jer mi dane/večeri provodimo pred tv-om, igrajući se s malim, ili smo u krevetu. Ne mogu ne pomisliti da sam očito dobra za po doma, ali ne i za pokazivanje društvu. Subotu sam ga zamolila da ide samnom na velesajam, s obzirom na ovaj moj poslić, zanimalo me uređenje poslovnih prostorija . Ja sam razgledavala i razgovarala s ljudima, a on uglavnom jurcao okolo za djetetom i teglio prospekte umjesto mene. Bio bi idelan dan da nakon 2 sata na sajmu nije iscenirao svađicu jer je obećao nekoj svojoj rodbini da će se vidjeti s njima, a mi zapeli na sajmu... Naravno, za taj dogovor mi je rekao tek kad smo došli na sajam. Valjda je očekivao da ću odustati od sajma i voziti ga doma, ali sam mrtva hladna rekla neka ide, a ja ću doći po njih, jer bio je dogovor da popodne idemo na ručak kod moje familije. I tako.... ja pogledala ostatak sama, pokupila njega i klinca, malo nategnuto smo krenuli na taj ručak kod mene ali je ostatak dana bio divan... Onako, da sam se rastapala od sreće ! Navečer smo trebali ići van, ali smo bili toliko umorni da smo zaspali za vrijeme dnevnika, on se kasnije probudio i visio na internetu, a ja sam odspavala do jutra... Sve je dobro, bila sam sretna, presretna. U ponedjeljak sam imala sud. Skoro da nisam prepoznala vlastitu majku. Zadnji put sam ju vidjela prije nešto više od godinu dana, isto na sudu. Nije nas ni pozdravila, mene i sestru, izbjegavala je i pogledati na našu stranu. Moju sestru to strašno pogađa, a ja sam nekako oguglala... Osjetim samo neko duboko ogorčenje i razočarenje životom općenito i što postoje takvi ljudi, ali ljudi koji me razočaraju mi ne fale u životu. Prekrižim ih i to je kao da su umrli. Za mene ne postoje više. Ta žena tamo na sudu nije moja majka, ona je samo još jedan u nizu problema koje imam u životu. Njena pohlepa i zavist njoj samoj su najveća kazna, jer nikad neće biti sretna radi toga što ima već uvijek jalna na tuđu sreću. Moram priznati da me sutkinja oduševila.... Konačno glas razuma.... Gospođi majci je 15 minuta objašnjavala da joj je njen advokat dao krive upute i da stvar neće biti rješavana na način kao što ona to očekuje, te da joj savjetuje da još jednom razmisli o tome da ipak prihvati ponudu koju smo joj sestra i ja dale. Draga mama je skoro pristala, ali njen advokat se pobunio! Došlo mi je da ga bacim kroz prozor. Naime, zakon je na mojoj strani i moja draga majka bi izgubila sve, nebi dobila ni pola od onoga što joj nudimo, samo što se meni neda maltretirati po sudu i navlačiti slijedećih 10 godina ... Nisam pohlepna i složila sam joj lijepu kombinaciju da bude osigurana do kraja života. Al nekim ljudima očito nikad nije dosta.... Prije 3 godine ponudila sam joj još i više – divan stan, novac za koji neki ljudi rade cijeli mjesec, high class dodatno zdrastveno u privatnoj poliklinici, plaćeno ljetovanje i zimovanje... Ma, mislila sam si čak i neki autić joj kupiti. Pomogla sam sestri, smislila bi i za nju nešto.... Al ona je mislila da može dobiti više. I na ponudu mi odgovorila novom tužbom i novim zahtjevom! Pa sam povukla ponudu i sad će dobiti samo stan jer bez obzira što bi ona to meni mirne duše napravila, ne želim ju baciti na cestu. Ali novac i ljetovanje i zimovanje... to ako želi, neka si zaradi! I ja radim da imam, nisam to našla na cesti već sam žrtvovala puno da bi bila tu gdje jesam i ne dam samo tako da mi to netko oduzme! Ako bude tvrdoglava, pa se i dalje nastavi suditi, ostat će bez svega... Na mojoj strani je i zakon, i vrijeme i odvjetnički tim. No, nadam se da će razum prevagnuti i da će se to sve riješiti kroz koji mjesec. Da barem jednu brigu prekrižim... I tako, pomalo optimističnog raspoložena poslije suda, otišla sam kod svog Muškarca... Bila sam sretna i željela to podijeliti s njim, pomaziti se pola sata pa domeka... A on je nešto kemijao ovo pa ono, pa ima posla, pa ja eto ni sama ne znam šta ću a sad od njega očekujem da me zabavlja... Na kraju smo se posvadili i ja sam sa suzama u očima otišla doma. Ponekad zaista zna biti zločest prema meni. Navečer mi je još rekao da sam sebična i da ne razmišljam o posljedicama svojih postupaka.... Jer kao, on ima posao za napravit , i to posao do kog je došao preko mene, a ja očekujem da me zabavlja. Čak je rekao da je cijeli vikend plesao kako ja želim. ?! Ne znam tko se vozao sim pa tam zato jer njegovo dragoj ženici paše baš na trgu predati dijete, mada nam to baš nikako nije usput... Ne znam tko se vozao par puta preko cijelog grada radi nečijeg rasporeda... Ma, sve mi je to nebitno, zaista, ali kad mi nabije na nos da sam ja sebična, i još i proračunata... Haaaaaaalo ?! Rekla sam mu samo da me baš zanimalo kad će pokazati pravo lice, jer mi je čudno kako je nešto dobar u zadnje vrijeme.... Poslije te svađe nismo se ni čuli ni vidjeli skoro 2 dana...On se javio prvi, nešto mici-mici...Kao, on bi se vidio, on bi se mazio... Rekla sam mu da sam loše volje, jer kao za vraga, i na poslu sam dobila nož u leđa .... Naime, promocija kojoj sam se nadala, mjesto mog bivšeg šefa za koje su svi kolege smatrali zdravo za gotovo da je moje, to mjesto je dobila kolegica koja je došla nedavno, koja svako malo dolazi k meni i ispituje kako ovo, kako ono.... Ali dok ja radim zadubljena u kompjuter, ona visi sa ostatkom ekipe kraj caffe aparata i priča kako je napravila ovo i ono... Ja problem vidim, proučim i riješim, ona sazove sastanak sa 5 ljudi, napiše 10 mailova na šefove i tjedan dana razglaba kako bi problem trebalo riješiti.... Ona je uspješna i komunikativna, ja sam asocijativni neradnik koji se samo igra na kompjuteru jer umjesto da odem na cigaretu, ja si posurfam malo da vidim šta ima u svijetu.... I tako, sad je ona šefica. Kolega koji je dao otkaz (jao, kako mu zavidim) prokomentirao ju to sa mala prasica koja nema pojma o ničemu osim o metodama uvlačenja.... No ok, razočarana sam i povrijeđena...Nije ona tako loša, ali nije ni bolja. Moj bivši šef je sretan radi toga jer kako sam kaže, sad ima više šanse da se odlučim prijeći u njegov odjel. Možda bih i trebala, ali znam da ću odrađivati dva posla, jer me na ovom sad zapravo nitko adekvatno ne može zamijeniti. A to mi se neda.... Radije ću se malo pritajiti i višak vremena posvetiti svom planu sa strane.... Te svoje muke nisam podijelila sa svojim dragim... Njegov odgovor bi bio da preuveličavam, jer on smatra da je moj svijet idealan jer svaki mjesec dobijem plaću. S druge strane, s obzirom na sve, i na led koji mi se uvlači oko srca pri pomisli na te njegove izlaske....  Mislim da me vara. Osjećam da mi nije iskren... Jednom sam saznala za izlazak od nekog trećeg, prvo nije htio priznati a onda je priznao... I sad mu ne vjerijem više.Osjećam da se umiljava zato jer se osjeća krivim jer ja sam DOBRA i bila bi dobra partnerica, cijeni me zato jer sam mu dobra a ne zato jer me VOLI i ŽELI samo mene... Nisam sigurna da to mogu podnijeti. Osjećam da u meni polako sazrijeva odluka da je vrijeme da odem. Samo jedan znak, samo jedan siguran , nedvosmislen dokaz da sam u pravu, i otišla bih mu iz života. Bez osvrtanja. Bez žaljenja za njim. Žalim samo za onim što smo mogli imati. Mislila sam da možemo imati više od drugih, još uvijek mi je on nešto posebno, netko iznad ostalih, netko za koga sam spremna okrenuti svoj život i svoja shvaćanja naopačke, netko za koga bi pristala na sve.... ali nikada, nikada na to da budem druga, sporedna ili nedaj bože, varana i iznevjerena. |
- 13:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.10.2006.
bivše
|
Prijateljica mi je u vezi sa razvedenim muškarcem. Već danima se nervira zato jer ju je on neki dan pitao da li bi se ljutila ako se vidi sa bivšom ženom da riješe još neke račune. Čovjek je lijepo priznao svoje namjere i pitao dal ju smeta, mislim si ja, a ova digla takvu paniku. Mislim, kako može škoditi jedna kavica od pola sata, pa nije to svakodnevno «druženje» kao što je situacija kod mene.... njen dragi čak nema ni dijete. A ja imam hodajući podsjetnik da sam DRUGA. Moj Muškarac se sa svojom ne-još-bivšom suprugom (jer on je još u braku sa njom) čuje svaki dan nekoliko puta, vide se svaki drugi ako ne i svaki dan kod preuzimanja djeteta... pa se ja (uglavnom) ne ljutim i ne živciram...Barem ne radi toga.  No, da se vratimo na slučaj moje prijateljice... Nije cura luda, shvatila sam kad mi je objasnila da je njen dragi razveden toliko dugo da je svaki račun koji bi mogao rješavat sa bivšom već odavno u zastari. I još da stvar bude bolje, u nekom društvu je elaborirao koja je bolja. Jest da je moja prijateljica po njegovim riječima daleko iznad bivše...ali HALOOOOO ?! Naravno da se uvredila kad je to saznala... pa nije exponat na sajmištu! Osim ako njen Dražesni sebe ne smatra izložbenim primjerkom rasplodnog bika. Po mom mišljenju prije je vol (ako znate razliku...)Zaista... Nisu mi jasni neki ljudi koji se mazohistički koprcaju u vlastitoj prošlosti... ako se s nekim rastaneš, ako odeš toliko daleko da se gnjaviš mjesecima sa odvjetnicima, platiš masne pare i svoju intimu prosipaš na sudovima, odradiš sve ostale peripetijama, ako sve to prođeš i završiš, nije mi jasno zašto ne možeš isto napraviti i u svojoj glavi. Jer mnogima se umjesto Bivša još ponekad zaleti "moja žena" ili "žena".... Nerijetko je to ista ona koja je dok su bili vezani papirićem bila kravetina i ovakva i onakva, a sad uz taj epitet bivše kao da je dobila neku aureolu. Prema njoj se postupa posebno nježno, na svaki njen poziv u pomoć sve se stavlja na stranu a ona naglo postaje hvalevrijedna. Nije mi jasno. A s druge strane, sve one izjave tipa " dovoljno mi je što sam se jednom zajebo, nema šanse da se ja više oženim", ili "ja sam to prošao...." Pa oprosti molim te, tko si ti da mene zakineš za neko iskustvo u mom životu, samo zato jer si ti to već probao?! Bivša, koja je ovakva i onakva, njoj si sve pružio, a meni, koja sam -KAO- bolja, meni ne želiš ni dijelić svega toga .... Ja se trebam zadovoljiti ostacima?! Ma nemoj?! Moj Muškarac o svojoj bivšoj govori sve najgore, ali ja ne smijem reći ništa loše jer ta pravila ne vrijede za mene. Ona je majka njegovog djeteta i kao takva je dospjela na pijedestal. Doslovce. Činjenicu da su se samo radi te (ne)planirane trudnoće nakon samo mjesec dana poznanstva išli ženiti on je pretvorio u «ja sam se želio smiriti», nebitno je da ga je taj brak upropastio... Ne znam dal je lud ili sam sebe svjesno zavarava da mu bude lakše. Nebitno je, ona je ta koja i dalje ima posebno mjesto jer je rodila NJEGOVO DIJETE. Pa makar to značilo da će radi nje izgubiti sve ostale drage ljude u život... možda i mene. Doduše, da li sam mu uopće bitna, ili čak bitnija od nje...hm... pa recimo da ne bih stavila ni pramen kose a kamoli ruku u vatru za tu tvrdnju. Zapravo, o njemu, o nama ni ne mogu razmišljati ozbiljno dokle god moram zašutiti iste sekunde kad ona zove, a zove svako malo radi svakakvih gluposti, dokle god se moram prtljati autom u centar jer njoj tako paše tamo dovesti dijete, dokle god je on sav nervozan ako kasnimo 3 minute jer će mu ona nešto prigovoriti ... To što ona kasni i po 20 minuta ili otkaže dogovor u zadnji tren, nebitno je... Ja obično moram stati 2 ulice dalje da me ona ne vidi, a neki dan mi je zaista digao živac kada je zahtjevao da ga ostavim - na tramvajskoj stanici. Jer, u protivnom bi došao iz krivog smjera i ona bi postavljala pitanja ?! Nemam riječi. Jednom sam spomenula da mi je dosta da mi ona određuje život, jer sve planove moramo prilagođavati djetetu odnosno kad njoj paše. Nije mi jasno, kao da mu ona nešto poklanja... Kao da je njemu veća korist to što joj svaki dan i kad god joj treba dođe kao besplatan bebisiter! U mojim očima nije manje muškarac zato što je počeo ćelavit u 30-toj, zato što što sam u svojim stileto štiklicama od 7 cm skoro pa višlja od njega, nije manje muškarac zato jer je neki dan posudio od mene neku siću da ima za život jer svi njegovi veliki BIZNIS planovi padaju u vodu ... Sve mi je to nebitno, da ga uzdržavam do kraja života, meni bi bio THE Muškarac sa velikim M. Da je samo to. Ali ovo što sam imala prilike gledati ovih dana... Bože... Nisam sigurna želim li nečiju Marionetu u svom životu. Razočarana sam. Duboko u sebi, razočarana sam. Proveli smo divan vikend ... Međutim, u meni se očito nakupljalo ... Danas sam se vidjela sa njim na kratko... bila sam prenervozna i tražila u njegovom ponašanju, pogledu neki znak da sam mu posebna... u jednom trenu mi se učinilo da sam to našla, ali taj sjaj u očima se javio samo kad je spomenuo kako se dobro slažem s djetetom.... Da.... Ja sam dobra djevojka. Ne znam da li je mogao pronaći bolju... Mene vole roditelji, prijatelji, dijete me obožava... Za njega - ne znam. Ponekad to osjećam i sretna sam... ali nekako... duboko u meni stoji jedna veeeelika sjena... osjećaj da to što on osjeća prema meni nije ljubav, već olakšanje i sreća što je pronašao nekog dobrog tko se uklapa u njegovu ideju kako treba izgledati život... Korigirani život, prema pozitivnim i negativnim iskustvima koje je prošao. Ne znam da li je to i moj život. Nisam sigurna. Kad osjetim da me taj njegov kalup u koji me pokušava nagurat žulja, pobunim se... Onda nastane rasprava, kao danas. Samo je danas ostao malo zbunjen kad sam sjela u auto i otišla doma. Rekla sam mu neke stvari koje me smetaju... Pa neka si to tumači kao PMS ili šta god, baš me briga ako želi živjeti u iluziji i dalje zavaravat sam sebe. Bivše... i sadašnje... Bivše su izgleda originali, a sadašnje su se uklopile u model onoga što ne treba i onoga što treba, i tako dospjele u njihove živote. Nasljednice se uglavnom ne obaziru na svoje prethodnice, jednostavno pokušavaju živjeti svoj život i skrpati tog svog Muškarca, pokušaju nešto učiniti s njim... Možda još nekako i uspiju ako ne nalete na kombinaciju Muške Marionete i bolesno ljubomornih agresivnih primjeraka Bivših.... A ponekad čak imaju problema i sa svojim Nasljednicama. Ja sam očito opaki model Prethodnice, jer ne jednom sam imala problema sa svojim nasljednicama. Od jedne čak tu i tamo primim pokoju fizičku prijetnju... Srećom pa je moj sadašnji Muškarac jedno 25kg teži od mog bivšeg, pa se prijetnje uglavnom zadržavaju na verbalnom djelu ... Ali gospođica kad god ima priliku, oblajava me i pokušava me javno ocrniti... Čak je toliko daleko išla da je svim ljudima koje poznajemo obje izjavila da se ne druži s onima koji se druže sa «tim stvorenjem»... Dala si je čak trud i na nekoliko foruma otvorila teme u kojima me željela olajavat... Nije mi jasna, da sam bar koji puta nazvala tog svog bivšeg ili šta god... Već upravo suprotno, bivši je taj koji je mene zvao na kavicu koji mjesec nakon prekida da «porazgovaramo»... Ali za mene su bivši-bivši. Kad je nešto bivše, to pripada prošlosti. I tamo neka ostane. I zato mi nisu jasni ti likovi, ti odnosi koji se stalno vrte u krug... Kako možeš očekivati nešto novo i dobro, kad stalno sa sobom vučeš nešto za što provjereno znaš da nije valjalo, kad druge sudiš prema modelu za koji provjereno znaš da je kriv ?! |
- 22:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.10.2006.
Netko, tamo gore, s paragon blokićem u ruci
|
Karma is simply the golden rule: what you give out is what you receive - either in the same or in similar form. You reap what you sow - your actions create that which you do live out now, whether this relates to a past/future life situation or to the present date. Ovih dana opet jako puno sanjam. Pored kreveta mi je hrpa raznih sanjarica koje onda ujutro uz doručak i kavicu manijakalno listam i mozgam šta mi to snovi žele poručiti. Znam da su snovi način na koji mozak rješava brige koje nas muče tijekom dana, ili neke stvari koje skrivamo od sebe, ali .... Meni se nerijetko događa da se moji čudni snovi ispune.... Jedan specifičan san sam tako davno zapamtila, radi kojeg je sve započelo... Nedugo nakon tog sna, potpuno nenadano sam dobila neku veliku lovu. Pa opet ponovio isti san i opet je pala neka lova... Zapamtila sam još neke takve znakovite snove, iza kojih se uvijek ponovi isti događaj u stvarnom životu ...Kad sanjam pokojnog tatu, uvijek mi se dogodi neka značajna promjena u životu.... Tako sam jedno vrijeme zapisivala u bilježnicu svaki detalj svojih snova i pratila datume... Razvila se prava opsesija, i strah! Pa onda još i horoskop .... Pa onda mi se tako potrefilo par događaja ovisno o tome koje gačice na sebi imam, pa eto danas onih par posebnih držim na strani.... Imam tako jedne pomirbene, pa gačice za dobar provod ali samo to, lovačke gačice (u kojima uvijek ulovim komada), gačice za sex.... Imam i šalicu iz koje kad pijem na poslu se posvađam ali riješim stvari, šalicu iz koje kad popijem prvu kavicu uvijek slijedi naporan ali sretan dan, bad luck šalicu koju izbjegavam u širokom luku.... Naušnice za sklapanje poslova, naušnice za sreću u ljubavi... „Sretne“ garderobe nemam ;) Nisam luda, već samo malo praznovjerna. Jedno vrijeme me to tako uhvatilo, počela sam zvjerat oko sebe i tražit „znakove“, moji postupci su se rukovodili „uputama“ koje su mi slali „znakovi“... Ne, da ne mislite, nisam nikad manijakalno ljibila križ, molila krunicu ili se vrtila oko sebe i pljuvala po cesti radi crne mačke... Ali istina je da ako mi taj dan u horoskopu piše svađa na poslu, da se pritajim u svom uredu i malo pripazim na svoje riječi, na upozorenje pazite u prometu odustajem od svih planova i pravac doma u garžu.... Sad sam malo starija pa me ne opterećuju ti „znakovi“, znam da su to gluposti koje uhvate čovjeka kad je umoran, kad mu ništa ne ide, kad udari glavom u zid i sve mu naopako ide...lakše je onda zlu sreću i neuspjeh pripisati lošem odabiru donjeg veša i šalice, nego si priznati da ti život sucks! Da si neuspješan. Ili da radiš greške i imaš probleme zbog svojih krivih odluka i poteza. Jer ustvari, sve što nam se događa je manje više posljedica nekih naših odluka, koliko god beznačajne bile.... Stojite na semaforu i premišljate se... možete skrenuti lijevo ili otići ravno, oba dva puta će vas odvesti kući. No u zadnji tren se predomislite i produžite ravno, 100m dalje vas zaustavi policija i kazniti 500kn zbog pojasa... Svatko će se lupit po glavi i reći „E, da sam skrenuo lijevo...“ ...Ok, da je skrenuo lijevo, možda bi ga pokupio kamion pa bi bilo još gore. To ne znamo... Al zato recimo možemo znati da ako ljudima govorimo ružne stvari, uskoro se nitko neće htjeti družiti sa nama. Kad si bezobrazan prema svakome, i sam svako malo naletiš na ružan i odbojan stav. Ako lažeš, uskoro te nitko ne shvaća ozbiljno, ako stalno kasniš, nitko ni tvoje vrijeme ne poštuje... I to su još uvijek sitnice, ali vjerujem da se neke stvari zaista u životu vraćaju. Kao kad ne platite račune, oni vam se sakupljaju, idu kamate na kamate... Ja zaista vjerujem da ljudima računi dolaze na naplatu. Samo neki plaćaju unaprijed, neki unatrag...  Možda je to samo moj obrambeni mehanizam, moja tiha utjeha kad se osjetim nemoćnom i bespomoćnom... Kad sretnem čovjeka kojem bi najradije spičila metak u čelo, a ne mogu mu ništa... Umjesto da se grizem u vlastitoj nemoći, pokušavam pomisliti da Netko gore to vidi, i da piše račun... I zaista sve više vjerujem u to.Krećem u taj svoj poslić... još radim kombinacije, pripremam... Ali nekako u tim mojim pripremama sve mi ide od ruke... Sretnem baš čovjeka koji pozna nekog tko ima upravo ono šta mi treba, u banci naletim na direktora poslovnice koji se iznimno potrudi složiti mi dobru kombinaciju, svi sa kojima sam razgovarala kažu da sam dobila odličnu cijenu, malo mi zašteka s lovom i sva sam u brizi kako ću isplatiti početni ulog kod potpisivanja ugovora kad me nazove čovjek i kaže da ide na put i da ćemo ugovor potpisati kad se vrati... tjedan dana odgode, taman kada meni sjedaju novci... Ne znam da li će sve ići tako glatko i dalje, ali Ti tamo gore, hvala ti  Ovih dana sam srela nekoliko svojih dužnika, svojih i očevih.... Da skupim sve dugove, onaj moj autić iz snova bi već bio u garaži, sa bratom blizancem za sestru i jednim na dvorištu za dečka. Dužnike nisam vidjela godinama, bježe od mene... Od svih sam odustala jer im zapravo ne mogu ništa. Pravna država nam je u banani, angažirala sam odvjetnički tim koji je bio realan s obzirom na naše zakone.... ljudi te ako se sam ne zaštitiš mogu krasti, raditi budalom i smijati ti se u lice, od zakona i normalnih puteva nikad nečeš imati koristi. A da naručim nekog da malo polomi kosti... I još to moram i platiti, i razmišljati da ću ja još imati problema radi toga... Ne... Jedino se mogu pouzdat u Nekoga gore tko će kompenzirati račune u moje ime. Lakše mi je tako. Evo, neki dan idem s kolegicom na ručak, i sretnem jednu dužnicu...Dužna mi za omanji auto ... Prije par godina je još obećavala da će „riješiti“, nudila „kombinacije“ .... Moj advokat je poslao par opomena, ali sud nikad nisam pokrenula jer bih izgubila.... Drolja koja je prijavljena kao socijalni slučaj jer za državu ne radi mada stalno ima „kombinacije“, koja je za državu samohrana majka mada sa istim čovjekom ima dvoje djece i živi s njim godinama, čija kuća i auti glase na bližu rodbinu...Takvu kuju zakon štiti. Naši cijenjeni sudovi još bi mene kazili za uznemiravanje jer ja eto, redovno radim i imam. Meni se može sjest na plaću jer ju prikazujem cijelu i pa mi se može oduzimat ravno 43% poreza, meni se može opalit 500kn kazne za prekoračenje brzine jer stanem policajcu, može me se pozvat na sud u radno vrijeme da moram trošiti svoj godišnji jer preuzimam poštu... Mene se može * jer sam pošteni mali građanin, jer ne želim gaziti osnovna pravila morala! Gledam tu jadnu bijednicu, svoju dužnicu na nekom porazbijanom skuteru, masne kose, sva šugava i oronula, s nekim vrečicama, sva u strahu ... Kaže mi ona da imam sud ako šta želim... Rekla sam joj samo da ne želim trošiti svoje vrijeme na nju, i da vidim da su njeni računi već počeli stizat na naplatu... Neka joj je sa srećom! Neka je sa srećom i mojoj majci s kojom imam sud slijedeći tjedan...Moja majka, koja je mene i sestru ostavila sa ocem kad smo bile male jer je željela „svoj život“, radi koje smo godinama jedva krpali kraj s krajem i koja godinama nije pitala kako nam je... Sad kad smo se izvukli, kad radim i imam lijepi auto pa valjda imam para, sad me tuži. Tuži me za imovinu koju sam naslijedila od oca, od kojeg se razvela i koji ju je isplatio. Glupo naivan čovjek se zadužio i godinama smo svi zajedno otplaćivali to s čime je on isplatio gospođu Majku.... Da bi ona sad tvrdila da je pola njeno i prijetila da će vlastitu djecu izbaciti iz kuće koje pola nije bilo kad je dama odlazila... Vjerovali ili ne, osim za imovinu, vlastita majka vas može tužiti i za alimentaciju, bez obzira što nije brinula o vama. I s obzirom da se parničimo, eto sad već ide treća godina, naučila sam čak i to da osoba ako je nezaposlena i ako je žena, ima dobre šanse da vam uzme pare ako imate plaću iznad minimalca, ako niste podstanar, i zamislite, ako nemate vlastitu obitelj! Pitala sam sutkinju da li to znaći da se ja trebam odreći od planiranja svoje obitelji i svog vlastitog nerođenog djeteta jer će mi od moje plaće uzimati za „potrebe“ moje gospođe Majke koja zadnjih skoro 20 godina ni jednom nije pomislila na svoje dijete i moje potrebe. Šutila je. Takav je zakon. Zakon koji su pisali ljudi, očito ljudi koji žive u nekom iluzornom svijetu u kojem nema ljudske gamadi, nemorala i svih niskih strasti koje ljudska mašta može smisliti...  Ja se nadam da će zakon Onog gore poraditi za mene. Mislim da već polako osjećam kamate svoje oročene štednje... Zdravlje se popravlja, dečko mi je sve bolji, nekim svojim izjavama i postupcima u zadnje vrijeme me ostavlja bez daha, njegovo dijete me obožava , roditelji mi se vesele kao svom djetetu.... Neki dan smo svi zajedno ručali, bila sam sretna, osjećala sam se kao da imam obitelj. I mada dolazi kalendarska zima i sivi oblaci, ja osjećam da za mene dolaze neki topliji dani. |
- 13:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 04.10.2006.
Lijepo toplo vrijeme ovih dana, osim ove kiše danas, sunce svaki dan... Predivno. Posadila sam u vrtu maćuhice. Konačno je procvala ruža Don Juan , predivna penjačica puna crvenih mirisnih cvjetova. Vrtno jezerce je puno lopoča a potočić, mojih ruku djelo, tiho žubori... Sjedila sam neki dan u vrtu i divila se. Poželjela sam popričati s nekim kako mi je drago što mi je vrt tako divan, konačno nakon godina truda i ulaganja. Ali nije bilo nikoga u blizini. To više nije u modi, nikoga ne zanima moj hobi... Zapravo, kad kažem da imam vrtno jezerce i potočić... Ja sam ga sama iskopala i napravila. I svake godine ima puno posla oko njega, ali u tome uživam. I zato me pomalo uvrijedi kad primjetim da netko tu moju priču doživljava kao preseravanje. Boli me ljudska zavist. Boli me lijenost... Ako i uspijem dogovorit neko piće, onda to uvijek bude kad je njima usput, u njihovom dijelu grada... Počelo me to strahovito smetati, osjećam se sve više izoliranom, osamljenom. Smeta me ljudska sebičnost i samoživost. Razočarana sam, i tužna. Moje prijateljice me zovu samo kad nešto trebaju... Nazovu me : Jel možeš za sat vremena... Da, naravno da mogu. Ja uvijek nađem vremena. Ja uvijek mogu. A onda se one ne jave danima, tjednima, mjesecima... Šaljem poruke, mailove, zovem... One su u gužvi. Frend kad je trebao neke novce, svaki dan me zivkao, vodio na kavice... OK, vraća redovito, ali više ni glasa od njega... htjela sam neki dan s njim popričati, prijateljski se posavjetovati jer se mislim upustiti u posao u kojem je on već 20 godina ....prošli tjedan on nije imao vremena, kao javit će se... pošaljem poruku danas ponovno – čuj , ja sam ti jako u gužvi.... Fuck, ja onda očito ništa ne radim, nemam obaveza, meni se kuća sama posprema, na posao ide moj klon, i nemam nikakvih planova i želja jer svima uvijek mogu biti na raspolaganju i kako to njima paše! Rođaka tjednima molim za malu 5-minutnu uslugu, dečko je u strašnom poslu... Sad mu treba neka suglasnost od mene, zove me tri put na dan, kad češ, kad češ.... Moj dražesni je posebna priča... o tome zapravo više nemam volje ni pričati...Njegova sreća što nemam više vremena da si probam naći nekog boljeg , malo uviđavnijeg... Danas mu javim, sva sretna da je čovjek prihvatio moju posloovnu ponudu, a zna da mi o tome ovisi cijela prića za moj biznis i da sad stvari kreću, i on mi pošalje poruku : čestitam. Čak ni uskličnik nije mogao napisat. Jer... on je meni tjednima nabrajao «biznise» gdje bi ja mogla obrnut veliku lovu, ali ja eto, glupo žensko, uporno ostajem kod svoga... i kad mu kažem da se pomalo bojim da li ću ja to sve uspjet, on mi kaže da su se baš on i frend razgovarali i čudili da sam se ja na to odlučila. Kako je pun podrške! Di ga samo nađoh! Lakše je meni navečer ići doma, spakirati stvari za drugi dan na posao, ići na drugi dio grada, i ujutro umjesto 15 minuta na posao putovati 45 minuta i raditi ravno 5x veću kilometražu... Ne znam samo kud bi on zakasnio da dođe kod mene, opet je bez posla. Moža se boji da se ne bi naspavao na mom normalnom 2x2 krevetu, za razliku od mene koja se uvijek «tak super» naspava na njegovom razvućenom i razvaljenom trosjedu.... Trebamo se naći al on je eto baš dogovorio s frendom, pa hajde draga pokupi me «usput» .. to usput je druga strana svijeta u odnosu na moju i na njegovu... Da ne spominjem da ja vozim mutavo , jer zamislite , poslije tuluma na kojem me nagovarao da si popijem «da se opustim» mada zna da ne smijem piti radi želuca i tableta , i da sam došla po njega direktno sa posla i sastanka , tako umorna i smotana u 12 u noći nisam vidla rinzol i lupila – svoj auto. Mislim, fuck, šta tebe briga šta radim sa svojim autom ?! Ionako kad se nekad malo pohvalim autom, kaže da sam opsjednuta i da mu idem na živce s tim autom... Pa ono, da, ponosna sam na sebe što sam si ga kupila. Lijep mi je i obožavam ga. Uživam kad sa svojom ekipom odem na Grobnik i pošteno propušem ventile, kad osjetim miris spaljene gume, kad se onako puna adrenalina vraćam za zagreb ... Uživam čak i kad me zaustavi je*eni policajac i komentira «aha, dva auspuha.. to ide» . Da, stari. Zato si me valjda i izvadio iz kolone i tražiš nešto da mi uzmeš pare. Od kad imam ovaj auto, platila sam kazni koliko nisam u 11 godina vozačkog staža... Od 15 auta sparkiranih na rinzolu, prvo dignu moj mada nikome ne smeta. Kao što kaže moj rođak, koji vozi jednog opakog cabrioleta , pretplatio sam se na zaustavljanje. To je valjda naš mentalitet... čim imaš malo bolji auto, i još ako je crn i sa zatamljenim staklima, odmah si kriminalac. Ili , kako kaže moj kolega s posla neki dan – svi su vlasnici kafića lopovi. Svi frizeri su pederi. On je zaista duboko uvjeren u to. Mali, debeli , ćelavi prasac od 30 godina koji još živi sa starcima, i vozi povremeno tatin auto. On se naživcirao neki dan kad sam spomenula da gledam neku kombinaciju pokrenuti svoj posao. «Očitao mi je bukvicu» da se preseravam s lovom... Da , baš... Namjeravam dići ogroman kredit, opteretit se za slijedećih 10 godina i uložiti u nešto što možda može završiti odlično, a možda ću morati ovdje otvoriti «udijelite confetti 1 kn « link... Kad sam ja radila za 2046,00 kn, tolika mi je bila prva plaća, i to u firmi građevinskim materijalom, subotom sam dežurala u skladištu, onda mi se jedna kolegica koja se počela baviti osiguranjem, iliti kako se to popularno zove «financijskim savjetovanjem», ta mi se smijala da nikad to ne bi radila.... Kad sam svaki petak išla na satove 3. jezika kojim se služim manje više dobro, ona se smijala da gubim vrijeme umjesto da se provodim... Pa eto, danas radim za ravno duplo veću plaću od njene, i ona mi svako malo kuka neka joj «nađem nešto». Možda i bih, da znam da je radnik, ali kad znam da svakih par mjeseci mijenja posao jer ju netko maltretira, il i se osjeća podcjenjenom, ili .... nešto.  Malo sam tužna danas. Inaće sam dobre volje, onako, gledam u budućnost i veselim se za koju godinu, imat ću u čemu uživat, ali ponekad.... Mjesecima već nešto pripremam, zadnjih desetak dana trčim okolo po gradu, telefon, sastanak jedan, sastanak drugi, pa zovi ,piši... Eto, sklopila sam posao, ponosna sam na sebe i zapravo nemam s kime podijeliti tu svoju sreću. I strah . Ideje... Nadu.... |
- 22:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Svibanj 2007 (1) Travanj 2007 (2) Veljača 2007 (1) Siječanj 2007 (5) Prosinac 2006 (6) Studeni 2006 (4) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
o ljubavi ... i ostalim stvarima koje idu uz nju  tko se srami ostaviti komentar javno, neka mi šapne na: confetta_love@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
