confetteria
srijeda, 04.10.2006.
Lijepo toplo vrijeme ovih dana, osim ove kiše danas, sunce svaki dan... Predivno. Posadila sam u vrtu maćuhice. Konačno je procvala ruža Don Juan , predivna penjačica puna crvenih mirisnih cvjetova. Vrtno jezerce je puno lopoča a potočić, mojih ruku djelo, tiho žubori... Sjedila sam neki dan u vrtu i divila se. Poželjela sam popričati s nekim kako mi je drago što mi je vrt tako divan, konačno nakon godina truda i ulaganja. Ali nije bilo nikoga u blizini. To više nije u modi, nikoga ne zanima moj hobi... Zapravo, kad kažem da imam vrtno jezerce i potočić... Ja sam ga sama iskopala i napravila. I svake godine ima puno posla oko njega, ali u tome uživam. I zato me pomalo uvrijedi kad primjetim da netko tu moju priču doživljava kao preseravanje. Boli me ljudska zavist. Boli me lijenost... Ako i uspijem dogovorit neko piće, onda to uvijek bude kad je njima usput, u njihovom dijelu grada... Počelo me to strahovito smetati, osjećam se sve više izoliranom, osamljenom. Smeta me ljudska sebičnost i samoživost. Razočarana sam, i tužna. Moje prijateljice me zovu samo kad nešto trebaju... Nazovu me : Jel možeš za sat vremena... Da, naravno da mogu. Ja uvijek nađem vremena. Ja uvijek mogu. A onda se one ne jave danima, tjednima, mjesecima... Šaljem poruke, mailove, zovem... One su u gužvi. Frend kad je trebao neke novce, svaki dan me zivkao, vodio na kavice... OK, vraća redovito, ali više ni glasa od njega... htjela sam neki dan s njim popričati, prijateljski se posavjetovati jer se mislim upustiti u posao u kojem je on već 20 godina ....prošli tjedan on nije imao vremena, kao javit će se... pošaljem poruku danas ponovno – čuj , ja sam ti jako u gužvi.... Fuck, ja onda očito ništa ne radim, nemam obaveza, meni se kuća sama posprema, na posao ide moj klon, i nemam nikakvih planova i želja jer svima uvijek mogu biti na raspolaganju i kako to njima paše! Rođaka tjednima molim za malu 5-minutnu uslugu, dečko je u strašnom poslu... Sad mu treba neka suglasnost od mene, zove me tri put na dan, kad češ, kad češ.... Moj dražesni je posebna priča... o tome zapravo više nemam volje ni pričati...Njegova sreća što nemam više vremena da si probam naći nekog boljeg , malo uviđavnijeg... Danas mu javim, sva sretna da je čovjek prihvatio moju posloovnu ponudu, a zna da mi o tome ovisi cijela prića za moj biznis i da sad stvari kreću, i on mi pošalje poruku : čestitam. Čak ni uskličnik nije mogao napisat. Jer... on je meni tjednima nabrajao «biznise» gdje bi ja mogla obrnut veliku lovu, ali ja eto, glupo žensko, uporno ostajem kod svoga... i kad mu kažem da se pomalo bojim da li ću ja to sve uspjet, on mi kaže da su se baš on i frend razgovarali i čudili da sam se ja na to odlučila. Kako je pun podrške! Di ga samo nađoh! Lakše je meni navečer ići doma, spakirati stvari za drugi dan na posao, ići na drugi dio grada, i ujutro umjesto 15 minuta na posao putovati 45 minuta i raditi ravno 5x veću kilometražu... Ne znam samo kud bi on zakasnio da dođe kod mene, opet je bez posla. Moža se boji da se ne bi naspavao na mom normalnom 2x2 krevetu, za razliku od mene koja se uvijek «tak super» naspava na njegovom razvućenom i razvaljenom trosjedu.... Trebamo se naći al on je eto baš dogovorio s frendom, pa hajde draga pokupi me «usput» .. to usput je druga strana svijeta u odnosu na moju i na njegovu... Da ne spominjem da ja vozim mutavo , jer zamislite , poslije tuluma na kojem me nagovarao da si popijem «da se opustim» mada zna da ne smijem piti radi želuca i tableta , i da sam došla po njega direktno sa posla i sastanka , tako umorna i smotana u 12 u noći nisam vidla rinzol i lupila – svoj auto. Mislim, fuck, šta tebe briga šta radim sa svojim autom ?! Ionako kad se nekad malo pohvalim autom, kaže da sam opsjednuta i da mu idem na živce s tim autom... Pa ono, da, ponosna sam na sebe što sam si ga kupila. Lijep mi je i obožavam ga. Uživam kad sa svojom ekipom odem na Grobnik i pošteno propušem ventile, kad osjetim miris spaljene gume, kad se onako puna adrenalina vraćam za zagreb ... Uživam čak i kad me zaustavi je*eni policajac i komentira «aha, dva auspuha.. to ide» . Da, stari. Zato si me valjda i izvadio iz kolone i tražiš nešto da mi uzmeš pare. Od kad imam ovaj auto, platila sam kazni koliko nisam u 11 godina vozačkog staža... Od 15 auta sparkiranih na rinzolu, prvo dignu moj mada nikome ne smeta. Kao što kaže moj rođak, koji vozi jednog opakog cabrioleta , pretplatio sam se na zaustavljanje. To je valjda naš mentalitet... čim imaš malo bolji auto, i još ako je crn i sa zatamljenim staklima, odmah si kriminalac. Ili , kako kaže moj kolega s posla neki dan – svi su vlasnici kafića lopovi. Svi frizeri su pederi. On je zaista duboko uvjeren u to. Mali, debeli , ćelavi prasac od 30 godina koji još živi sa starcima, i vozi povremeno tatin auto. On se naživcirao neki dan kad sam spomenula da gledam neku kombinaciju pokrenuti svoj posao. «Očitao mi je bukvicu» da se preseravam s lovom... Da , baš... Namjeravam dići ogroman kredit, opteretit se za slijedećih 10 godina i uložiti u nešto što možda može završiti odlično, a možda ću morati ovdje otvoriti «udijelite confetti 1 kn « link... Kad sam ja radila za 2046,00 kn, tolika mi je bila prva plaća, i to u firmi građevinskim materijalom, subotom sam dežurala u skladištu, onda mi se jedna kolegica koja se počela baviti osiguranjem, iliti kako se to popularno zove «financijskim savjetovanjem», ta mi se smijala da nikad to ne bi radila.... Kad sam svaki petak išla na satove 3. jezika kojim se služim manje više dobro, ona se smijala da gubim vrijeme umjesto da se provodim... Pa eto, danas radim za ravno duplo veću plaću od njene, i ona mi svako malo kuka neka joj «nađem nešto». Možda i bih, da znam da je radnik, ali kad znam da svakih par mjeseci mijenja posao jer ju netko maltretira, il i se osjeća podcjenjenom, ili .... nešto.  Malo sam tužna danas. Inaće sam dobre volje, onako, gledam u budućnost i veselim se za koju godinu, imat ću u čemu uživat, ali ponekad.... Mjesecima već nešto pripremam, zadnjih desetak dana trčim okolo po gradu, telefon, sastanak jedan, sastanak drugi, pa zovi ,piši... Eto, sklopila sam posao, ponosna sam na sebe i zapravo nemam s kime podijeliti tu svoju sreću. I strah . Ideje... Nadu.... |
- 22:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Svibanj 2007 (1) Travanj 2007 (2) Veljača 2007 (1) Siječanj 2007 (5) Prosinac 2006 (6) Studeni 2006 (4) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
o ljubavi ... i ostalim stvarima koje idu uz nju  tko se srami ostaviti komentar javno, neka mi šapne na: confetta_love@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
