Cerovac komentira

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

24.09.2012., ponedjeljak

Hrvati u potrazi za osamostaljenjem

Zbog desetljetne političke krize u BiH Hrvati razvijaju vlastiti politički identitet


Tvrtko Milović

S nepunih sedamnaest godina političke dobi, Hrvati u BiH odlučili su početi samostalan život razvojem podentitetskog identiteta


Bivša Jugoslavija pokazala se kao nepresušan izvor različitih nacionalnih pitanja i kriza. Pored sandžačkih Bošnjaka, bosanskohercegovački Hrvati su danas u najsloženijem političkom položaju u bivšoj Jugoslaviji. U ovom trenutku, prema službenim informacijama Katoličke crkve, u BiH živi 443.084 katolika. Na osnovi tih pouzdanih podataka procjenjuje se da je Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 450.000. Taj broj ima desetljetnu tendenciju opadanja, što ukazuje da Hrvati u BiH žive u složenoj društveno-političkoj situaciji i trpe stalan gubitak stanovništva. Uz mnogobrojnije Bošnjake i Srbe, Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine te formalno dijele jednakopravnost na cijelom državnom teritoriju. Ipak, postotak Hrvata u ukupnoj populaciji kreće se između 12 i 15 posto, i u praksi ravnopravnost ne mogu ostvariti. Hrvati nisu kadri ostvariti čak ni djelomičnu ravnopravnost na područjima gdje žive.




U trojcu Komšić–Radmanović–Izetbegović nema glasova Hrvata


Nepoštivanje biračke odluke Hrvata

Neravnopravnost Hrvata doseže razmjere krize 2001, kada je tadašnji visoki predstavnik OHR-a Wolfgang Petritsch nametnuo izborni zakon koji je onemogućio da Hrvati na izborima izaberu svoje predstavnike u zakonodavnu i izvršnu vlast. Problem eskalira u pravu političku krizu 2006, kada je Socijaldemokratska partija BiH za člana Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda kandidirala Željka Komšića, etničkog Hrvata. Potpuno u skladu sa zakonom, Komšić je pobijedio kandidate koji su dolazili iz tradicionalnih hrvatskih stranka, i kako su to pokazali podaci s terena, Komšić je pobijedio dominantno glasovima Bošnjaka! Od 2006. i Komšića, kriza s Hrvatima akumulirala se sve do izbora 2010, kada je dosegnula vrhunac. Bosanskohercegovački Hrvati dominantno su glasali za jednu stranku (HDZ BiH) poklonivši joj zabrinjavajuće visoku potporu. Socijaldemokratska partija BiH i ovaj je put istaknula Komšića kao kandidata koji je osvojio dvostruko više glasova više nego najbolje plasiran bošnjački član Predsjedništva! Pravi problemi nastaju kada SDP BiH formira vladajuću koaliciju bez sudjelovanja HDZ-a, umjesto kojeg u vladajuću koaliciju prima Hrvatsku stranku prava, koja u Parlamentu FBIH od 98 zastupnika ima svega dva! Na taj način SDP, koji političkim djelovanjem artikulira bošnjački nacionalni program, igrom brojeva izbacuje HDZ iz vlasti, što uvjetuje brutalan politički rat. HDZ je tako počeo opstruirati formiranje vlasti na svim razinama, što se potezalo i godinu nakon provedenih izbora.
Politički predstavnici Hrvata tako su počeli blokirati funkcioniranje Federacije BiH, što je zbrojeno s višegodišnjim opstruiranjem države od strane političkih stranaka iz Republike Srpske postalo previše za slabašnu državu kakva je BiH. Istodobno, bošnjačke stranke jednako su podijelile političku moć na tri stranke (SDP, SDA i SBB), što im je otežalo pregovaračke pozicije. Cijeli taj proces odvijao se u okolnostima oštroga medijskog rata u kojem nije nedostajalo i etničkih tenzija, govora mržnje i sveprisutnih evokacija na rat. Hrvatski politički establišment cijelo razdoblje krize (od listopada 2010. do proljeća 2012) politički je mobilizirao Hrvate ugroženošću i strašenjem trajnom političkom marginalizacijom. Bošnjačke elite banalizirale su problem kontinuiranim optužbama da su hrvatski lideri separatisti, čime su plašili bošnjačku javnost hiperosjetljivu na teritorijalni integritet BiH. Srpske stranke cijelu su atmosferu dodatno podgrijavale držeći hrvatsku stranu i upozoravajući Srbe u BiH da „ono što se danas događa Hrvatima sutra može i njima“.

Posvemašnje prelijevanje krize

Politička kriza odrazila se na sve ostale djelatnosti u BiH. Ekonomija je na apsolutnom europskom dnu; korupcija je na samu vrhu. Industrijska proizvodnja stagnira, strane su investicije u posljednje tri godine smanjene za nevjerojatnih 600 posto, a doznake iz inozemstva koje su godinama spašavale stanovništvo od siromaštva spale su na najnižu razinu od 1990. Političari na odgovornim funkcijama potpuno su nekompetentni za prikladnu reakciju, a ako bi nekakvih poteza i bilo u planu, najveći administrativni aparat u Europi onemogućavao bi djelovanje. Katastrofalni ekonomski pokazatelji posljedično su smanjili prihode u 14 različitih proračuna koje BiH ima, zbog čega su se vlasti suočile s nemogućnošću održavanja osnovnoga državnog aparata. Posljedica toga jest nametanje novih poreza, kao i radikalizacija inspekcijskih nadzora. Redovito, zaštićeni privredni subjekti bili su pod političkom zaštitom vladajućih bošnjačkih elita, pa su se inspekcije u najvećem dijelu rada usmjeravale na privredne subjekte u vlasništvu Hrvata. Rezultat višegodišnje kontrole „hrvatskih“ privrednih subjekata pustošenje je hrvatskih krajeva, nakon čega ekonomija u tim područjima gotovo potpuno zamire, dok ona u bošnjačkim područjima prelazi u sferu sive ekonomije. Oba trenda dugoročno su smanjila proračunske prihode, zbog čega je ponovno postrožen inspekcijski nadzor i porezna politika. Začarani krug odrazio se i na smanjivanje kreditnog rejtinga BiH na predzadnji vrijednosni rang. Zbog toga su banke postrožile kreditnu politiku ostavivši BiH bez ikakvih šansi za dotok svježega kapitala. Sve navedeno rezultiralo je nekontroliranim povećanjem nezaposlenosti, više na štetu Hrvata u BiH, koji su počeli masovno iseljavati u Hrvatsku pritišćući tamošnju, također nejaku, ekonomiju.
Političko-ekonomska kriza popraćena je i općom kulturnom, znanstvenom, sportskom, pa i moralnom krizom. Hrvati, naime, u nemogućnosti da upravljaju svojim političkim i ekonomskim resursima, osuđeni su na propast svih ostalih područja djelovanja. Tako je u potpunosti zamro bilo kakav kulturni život. Jedina ozbiljna kulturna institucija Hrvata u BiH, HKD Napredak, posvećena je potpuno trivijalnim aktivnostima, i to najviše u Sarajevu, koje je u posljednjih dvadeset godina ispražnjeno od Hrvata, i koje, gledano društveno-politički, danas Hrvatima u BiH ne znači mnogo. Znanstvene, sportske, obrazovne institucije Hrvata gotovo da i ne postoje. Posebno je pitanje medija. Javni servis podijeljen je na tri programa: BHT kao državni, RTRS kao program za Republiku Srpsku i FTV za Federaciju BiH. Nijedan od njih nema ni kapaciteta, a ni želje, da na bilo koji način podupre bilo koji interes Hrvata, iako istodobno entitetski emiteri provode nacionalne programe srpskog i bošnjačkog naroda. Hrvati u BiH osuđeni su na dvoje dnevnih novina, od kojih nijedne ne zadovoljavaju minimum profesionalnosti.

Novi identitet Hrvata

Sve navedeno uvjetovalo je razvitak unutarhrvatskog fenomena. Počeo se, naime, razvijati autentični podentitet bosanskohercegovačkih Hrvata koji se više ne identificiraju samo s hrvatskom nacijom i državom, nego svoj identitet razvijaju kao specifično bosanskohercegovačko-hrvatski. O tom fenomenu naširoko je raspravljala i akademska zajednica u BiH. Ugledni profesor ontologije sa sarajevskog filozofskog fakulteta Ugo Vlaisavljević objašnjava razvitak identiteta lokalnih naroda, a slijedom toga i pothrvatskog: „Na tragu hipoteze koju već dugo zastupam, identitet lokalnih naroda je određen proteklim ratom ako ga shvatimo kao sudbonosni događaj postavljanja smrtnog neprijatelja kao najznačajnijeg Drugoga. Taj Drugi i nakon rata ostaje, ako već ne mrski neprijatelj, onda stalno iznova prizvani rival koji je sve ono što mi nismo, tako da nam omogućava da iskazujemo svoje najveće vrline. Ako se sa svakim novim ratom mijenjao glavni smrtni neprijatelj, onda su i lokalni identiteti prolazili kroz značajne metamorfoze. Kolektivni identitet Hrvata nakon Drugog svjetskog rata i nakon ovog posljednjeg rata nije isti. U ovom novijem razdoblju Hrvati su na ovoj dubinskoj razini neumitne povijesne gradnje identiteta definirani prije svega kao ne-Srbi. A to onda znači čitav niz stvari kao bitnih odrednica identiteta: kao ne-pravoslavci (dakle, veoma je važno da su katolici), kao ne-Jugosloveni, kao ne-Bizantinci i slično. U tom smislu najbitnija razlika između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH jeste pojava još jednog referentnog naroda za ove potonje: obilježilo ih je iskustvo ratovanja sa Bošnjacima. Dakle, i jedni i drugi se u poslijeratnom razdoblju pojavljuju kao ne-Srbi, s time što se bh. Hrvati rekonstituiraju i kao ne-Bošnjaci. Dvostruko ugroženo hrvatstvo je dvostruko više izraženo ili ojačano.“
Na tragu je profesora Vlaisavljevića i mostarski sociolog Ivan Vukoja, koji je trenutnoj političko-socijalnoj svijesti Hrvata posvetio mnogo tekstova i studija:
„Premda dijele zajednički nacionalni identitet, Hrvati u BiH i Hrvati u RH nisu dijelovi jedinstvenog političkog korpusa samom činjenicom što žive u dvije odvojene države. I pored toga, njihov odnos na mnogim razinama, pa i na političkoj, je višeznačan i slojevit. Općenito govoreći, svijest i potreba ‘zajedničkog pripadanja’ mnogo su izraženije kod Hrvata u BiH, nego što je to slučaj s Hrvatima iz RH. No, u nacionalno-političkom i identitetskom smislu ni Hrvati u BiH nisu monolitni, niti jednodimenzionalni. Njihov odnos prema hrvatskom nacionalnom identitetu kreće se u rasponu od ‘integralnog hrvatstva’ do ‘integralnog bosanstva’. Prvi smatraju da su svi Hrvati, ma gdje živjeli, dio jednog, jedinstvenog i nedjeljivog hrvatskog nacionalnog identiteta i korpusa, a drugi da su Hrvati u BiH tek etničko-vjerska skupina unutar integralne bosanske nacije. Pristalice ‘integralnog bosanstva’ su izrazito malobrojni, ali im određenu društvenu važnost daje činjenica da ih ‘većinski’, bošnjačko-bosanski nacionalizam podržava i promovira zarad vlastitih ciljeva i interesa. Može se kazati da niti pristalice ‘integralnog hrvatstva’ starčevićanskog ili štadlerovskog tipa ne čine dominantni oblik nacionalnog identiteta Hrvata u BiH. Taj dominantni oblik mogli bismo nazvati herceg-bosanskim hrvatstvom. Hrvati u BiH svjesni su svoje nacionalne posebnosti i konstitutivnosti unutar BiH, i žele da ona bude prikladno politički i institucionalno izražena, ali su, isto tako, svjesni i svoje političke posebnosti u odnosu na RH i Zagreb. Jedan od oblika kroz koji se svijest o toj posebnosti može izraziti je slogan ‘mi sami’ kojeg sve češće koriste određeni društveno-političko-medijski aktivisti, misleći pri tom na emancipiranje Hrvata u BiH i od Zagreba i od Sarajeva. Ili pak, jedan od izbornih slogana hrvatskih političkih stranaka u BiH ‘bez entiteta nema identiteta’.“


Dnevnopolitička prepucavanja

Nekoliko je bitnih karakteristika razvitka posebnosti bosanskohercegovačkih Hrvata nasuprot hrvatskim. Prva je da se ovaj fenomen razvija „odozdo“, od mlađih slojeva društva koji svoje ideje šire kroz popularne medije, najčešće internet. Hrvati srednje i starije generacije uglavnom su opredijeljeni za jedno od „uvjerenja“ o kojima govori sociolog Vukoja. Također, bitan faktor, osim dnevnopolitičkog, jest i povijesni, uglavnom ratni. Iako je rat završio prije sedamnaest godina, njegovi zvuci odzvanjaju i danas, i to među svim generacijama, čak i onima koje su se rodile nakon završetka rata. Odjek rata među Hrvatima u BiH i u Hrvatskoj umnogome je različit. Profesor Vlaisavljević i to pojašnjava: „Ono što je za Hrvate u Hrvatskoj više stvar komemoracije ratnih događaja, za Hrvate iz Herceg-Bosne je to sama aktualna društvena stvarnost. Mogu se pratiti i zanimljive amplitude poslijeratne preobrazbe ovog potonjeg identiteta ovisno o političkim sukobima unutar Federacije. Nema sumnje da identitarna komponenta ne-Bošnjaci približava hercegovačke Hrvate bh. Srbima (grubi pokušaji majorizacije koju sprovodi bošnjačka politička elita tome značajno doprinosi), kao što ih zajednička svehrvatska komponenta ne-Srba ipak čvrsto drži na distanci prema njima.“
Proces koji još nije masovan, ali je razvijen u generacijama koje će u narednih nekoliko dana činiti društvenu elitu, kontinuirano dobiva novu energiju putem dnevnopolitičkih prepucavanja između bošnjačkih i hrvatskih stranaka. Sama činjenica da su Hrvati u BiH politički neprimjereno predstavljeni i da im je realno onemogućeno adekvatno zakonodavno izvršno predstavljanje, stalno mobilizira nove mlade Hrvate koji identitet više ne vide u „svehrvatskom majčinskom“ identitetu, nego političko djelovanje ostvaruju razvojem vlastitog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.




Prenosimo:Vijenac
- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.09.2012., petak

Manevri tajne diplomacije: trgovanje hrvatskim teritorijem oko Kleka



Svaki je otok kontinent, a svaki rat zlatni rat


Željka Čorak>



Dva kamena, odnosno škoji kod Kleka, dobivaju oko sebe tuđe teritorijalno more, sudbina im je otrgnuta od zemljopisnog konteksta, i mogu postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela
tnog bordela



U dvadeset i prvom stoljeću stvari se više ne rješavaju materijom nego energijom. Prethistorijska sjekira i njezina fizika zamijenjene su suptilnijim metodama, ne doduše uvijek i svagdje, jer poznato je da povijest ne prolazi svuda istom brzinom. Ipak, umjesto ratova u teoriji se preferiraju pregovori i sporazumi, umjesto komadanja teritorija, što bi bilo nešto nalik trgovini amputiranim i ekstrahiranim organima, dogovori o statusima i stupnjevima povlaštenosti. Dakako da se sve to odnosi na pitanje stava Hrvatske prema „dvama kamenima“, otočićima kod vrha i o samu vrhu poluotoka Kleka. Na najnevjerojatniji način nešto što je pitanje principa i što nosi dalekosežne posljedice – vidimo kakve posljedice nosi stoljećima stara činjenica da je Dubrovnik prodao dio svog neumskog teritorija za učvršćenje vlastite granice – tretira se kao zapravo zanemariv, ali mudar, tolerantan i isplativ politički potez. Svaki taj „kamen“, odnosno školj, dobiva oko sebe svoje (tuđe) teritorijalno more, svakome je sudbina otrgnuta od zemljopisnog konteksta, svaki može postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela, jer, dakako, o detaljima ćemo se dogovarati lako, naknadno. Kad izgubimo startnu poziciju. Zanimljivo je pozivanje na odluku predsjednika Tuđmana (neratificiranu, i koje se, uostalom, odrekao), čija se politika prema Bosni u cjelini i s demonizacijom odbacuje. Kad je i Tuđmanova bosanska politika dobrodošla, mora da je nešto jako opasno u pozadini: ili neki podalji bogati sponzor nudi dobru cijenu našoj posrnuloj ekonomiji. Reci i reci ispisani su na novinskim stranicama u posljednje vrijeme, posebno oni koji bi potpomogli vladinu odlučnost da se teritorij preda. Čak se uspostavlja nova (moralna) granica na starom gradu Zrinj u Kostajnici: život damo, Zrinj ne damo, jer je on dio našeg identiteta! To što za predaju Zrinja ionako nema ni jednog argumenta, ne znači ništa: tješimo svoj narod činjenicom da ćemo nešto dati, a nešto dobiti, to jest dati svoje da bismo zadržali svoje. Znači da postoje različiti stupnjevi identifikacijske vrijednosti, nešto kao izohipse i izobate, pa nas Zrinj identificira, a Klek ne! Nema nikakva razloga da se ma koji centimetar zemlje tretira na različit način. Ne da nema razloga, nego je takvu stavu krimen u podlozi. Nitko nema mandat ni na centimetar osim cijeloga naroda, kad je o cjelini riječ. Jednoga dana cjelina će možda biti Zemlja prema Marsu, Jupitru, Mjesecu ili daljim zvijezdama, Zemlja bez granica, odnosno Zemlja koja će pitanje granica svemirski proširiti – budući da granice nisu u prostoru nego, beznadno, u ljudskoj naravi. Zasad ova mala Hrvatska zaslužuje referendum o tretmanu cjeline svoga konkavnog tijela. Građani Hrvatske imali bi pravo znati zašto se trguje, kako se trguje i sliči li trgovina ucjeni. Jer pitanje državnoga teritorija ne može se svesti na manevre tajne diplomacije. Neka Sabor i Vlada, od koje smo u ovom sastavu mnogo očekivali, relevantno rasprave hoće li u saborskoj zgradi instalirati teretanu ili ne. Čini se da bi tu zaboravljenu ideju valjalo oživiti, jer vježbe dizanja tereta nikada nisu loše, a naročito pomažu da se teško ne zamjenjuje za lako. Ne bi škodile ni vježbe iz komparativne memorije. Kad je ono velika zemlja, Velika Britanija, smatrala vrijednima rata tisuće kilometara udaljene otočiće Falklande.....


Tuđman nije dopustio da se sporazum ratificira


Dakako da Bosni i Hercegovini – u kojoj, uostalom, živi dio hrvatskoga naroda koji tretiramo neopisivo lošije nego što s prekograničnim dijelovima svoga naroda čini ma koja susjedna nam srednjoeuropska zemlja – valja omogućiti najpovlaštenije uvjete prisutnosti na hrvatskoj obali, jasno uz recipročne dogovore. Zato što bi to imao biti standard susjedstva, a ne zato što Bosna i Hercegovina na to ima automatsko pravo „jer je na moru i jer je pomorska zemlja“. Po takvu automatizmu Hrvatska bi mogla tražiti organsko pravo da bude cijela. Što valjda nikomu neće pasti napamet – jer štujemo i davnu dubrovačku trgovinu. Ali bismo iz te davne trgovine morali biti sposobni izvući pouku o novim sporazumima i njihovim potencijalima. Nije sramota stajati na zadnjim nogama, ali je uvjet za to da pod njima postoji tlo.
Stajati na zadnjim nogama možda znači međunarodnu arbitražu. Ako Bosna i Hercegovina tako inzistira na „dva kamena“, mora da joj donose barem toliko koliko Hrvatskoj odnose. Nije mi poznato kako pozicija spornih teritorija utječe na izlaz u međunarodne vode. Niti hoće li Hrvatska morati graditi dva mosta, odnosno most i podmorski tunel, ne bi li – zbog ujedinjene Europe – ostvarila svoj teritorijalni kontinuitet. I ne ulazim u pravne finese spora koje su uvijek podložne manipulacijama. Ono što svaki građanin Hrvatske ima pravo zahtijevati jest da pitanje njezina mesa bude tretirano na dostojan način. Ne olako, ne razmetljivo, ne prijetvorno, i ne na razini politike dječjeg vrtića. Kao da je riječ o Kroacijaosiguranju, a ne o Kroaciji. Nepodnošljiva lakoća naše vlastodržačke retorike došla je do razine uvredljivosti. Može se dogoditi da iz ovih ili onih razloga međunarodna arbitraža ne donese odluke za kakve mi vjerujemo da su pravedne. Ali ni za mnogo manje ne smije se odustati do posljednje instance: ako je posezanje za njom uopće potrebno. Onaj tko tako ne učini bit će, do kraja pripadne nam povijesti, zvan i smatran samo jednim, izdajicom domovine.



Prenosimo: Vijenac
- 09:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.09.2012., srijeda

Istine i laži teorija zavjere

Koliko možemo vjerovati teorijama zavjere?

Istine i laži teorija zavjere

Jure Vujić

Osobe koje su željne uspostaviti raj na zemlji sklone su, jednom kad dođu na vlast, primijeniti teorije zavjere kako bi opravdale vlastiti neuspjeh. No, postoji i više pogrešno od pogreške, a to je mješavina istine i pogrešnoga


U kontekstu povijesne geneze tzv. teorije zavjere treba reći da se ta teorija prvi put pojavljuje za vrijeme Francuske revolucije, kada opat Augustin Barruel, autor knjige Memoari povijesti jakobinizma iz 1798, tvrdi da su francuski masoni i bavarski iluminati organizirali Francusku revoluciju. Iako su urote stare koliko i sama politika, koncept teorije zavjere prvi se put razvio tijekom parlamentarne oporbe britanskoj kraljevskoj kruni u 17. stoljeću, kada Henri Bolingbroke zamjera britanskoj vladi da umjesto općem interesu podanika pogoduje privatnim interesima. Ta se oporbenjačka politička kultura zajedno s teorijom zavjere postupno preselila u SAD. Škot John Robison objavljuje Dokaze o konspiraciji protiv svih religija i naroda ističući postojanje urote prosvjetiteljstva koje nastoji zamijeniti sve religije humanizmom, a nacije svjetskom vladom. Povjesničar Jacques Charpier u njima pronalazi sve elemente matrice i prototip budućih konspiracijskih pripovijesti, koje naziva „reakcionarnom ideologijom“. Marcel Gauchet također potvrđuje pojavu teorije zavjere u konspiracijskoj interpretaciji Francuske revolucije. Istina da je masonski ustav, Andersonova konstitucija, utemeljiteljski tekst slobodnoga zidarstva, duboko utjecao na književni krug prosvjetiteljstva. Tadašnja konspiracionistička literatura pripisuje tajnim društvima, masonskim ložama, jakobinskim klubovima (Klub Massiac) pa i templarima, kao i stranim silama (Engleska, Pruska), da su planski organizirali Francusku revoluciju kao svojevrsni državni udar. Devetnaesto je stoljeće stoljeće procvata raznih konspiracijskih teorija koje za uzrok civilizacijske dekadencije ili gospodarske krize okrivljuju tajna društva (masoni, iluminati, jezuiti) ili vjerske skupine poput Židova.


I napad na njujorške Blizance predmet je teorija zavjere



Sergei Nilus, jedan od prvih izdavača Protokola cionskih mudraca, iako razni povjesničari drže kako je riječ o krivotvorini u službi širenja ruskog antisemitizma i opravdavanja pogroma, promiče tezu o židovskoj svjetskoj zavjeri. No i među marksistima i anarhistima postoje već tada pobornici teorije zavjere, poput Bakunjina, koji stigmatizira židovski svijet kao „izrabljivačku sektu“. Tijekom 20. stoljeća teorija zavjere postaje sastavni dio anglosaksonske kulture: ubojstvo J. F. Kennedyja izazvalo je razne spekulacije i rasprave. Atentati 11. rujna također su bili povod za hiperprodukciju konspiracijske kontestatorske literature protiv tadašnje Bushove vlade. Danas konspiracijsku matricu vješto i uspješno eskploatiraju razne TV-serije i filmovi, X-Files, Da Vincijev kôd, a razni sociolozi ističu kako generalizacija eksplikativnog modela teorije zavjera odgovora općem postmodernom mentalitetu.

Četiri načela teorija zavjere

Karl Popper u djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji definira teoriju zavjeru kao vjerovanje u jednosmjernu društvenu eksplikaciju nekog fenomena, naglašujući kako su osobe koje su željne uspostaviti raj na zemlji sklone, jednom kad dođu na vlast, primijeniti teorije zavjere kako bi opravdale vlastiti neuspjeh. Jack Z. Bratich prvi je analitično pristupio diskursu zavjere u djelu Conspiracy Panics: Political Rationality and Popular Culture, u kojem ističe kako je suvremeni diskurs o konspiracionizmu započeo s Richardom Hofstadterom u djelu The Paranoid Style in American Politics and Other Essays iz 1965..Takav diskurs privilegira psihoanalitički pristup i govori o „paranoičnom stilu“ teorija zavjere, koji jača vjerodostojnost i značenje takvih teorija. Francuski sociolog Pierre-Andre Taguieff predlaže četiri načela na kojima se temelje sve konspiracijske teorije: ništa se ne događa slučajno, sve što se događa rezultat je skrivenih intencija ili volja, ništa nije onako kako izgleda, sve je tajno povezano. Taguieff govori o postulatima teorije zavjere kao pokretačkoj moći povijesti, totalna eksplikacija koja često funkcionira kao utjeha, a po njemu takve teorije promiču i izražavaju populistički prezir u odnosu na vladajuće elite.


Elitni klub Skull and Bones u svojim je redovima imao i neke američke predsjednike: tajno društvo ili studentski klub?


Naravno, teorije zavjere omogućuju stvaranje jedinstvenog kognitivnog obrasca i unifikatorsku logiku pa Hannah Arendt ističe kako te teorije nastaju „zbog potražnje koherentnosti“. Dakako da postoji legitimni razlog za sumnju u teorije zavjera u literaturi, medijima i kinematografiji, s obzirom na njihovu ozbiljnost i objektivnost, no treba također preispitati funkciju same općeprihvaćene sintagme teorija zavjera, koja se često ideološki i politički instrumentalizira u obliku etiketiranja, diskvalifikacije ili optužbe kako bi se bolje diskreditiralo politički nekorektno, drukčije mišljenje, nepoželjna hipoteza ili teorija koja se temelji na interpretaciji ljudskih intencija, što je po mišljenju filozofa Wilhelma Diltheya slučaj svih teorija u društvenim znanostima.
Sociolozi Patrick Champagne i Henri Maler poriču prekomjernu uporabu koncepta teorija zavjere u medijskom prostoru, koje imaju društvene i političke funkcije diskvalificiranja političkih neistomišljenika i koje poistovjećuje s difamacijama. Kada su filozof Noam Chomsky i specijalist medija Edward Herman elaborirali modelizaciju funkcioniranja američkih medija, optuženi su za teoriju zavjere, iako su njihova znanstvena istraživanja potvrdila razne protokole i modele po kojima svi američki mediji moraju poslovati i djelovati. Optužba za teoriju zavjere može također diskreditirani one aktere ili subjekte koji su iznijeli u javnost postojanje realne zavjere i urote. Tako je poznati novinar Webster Tarpley optužen po istom obrascu kada je iznio tezu kako su atentate 11. rujna organizirale američke tajne službe.

Sve zavjere – neuspjeli projekti

Nužan i tradicionalan oblik političkog djelovanja, zavjera je kao političko sredstvo i metoda stara koliko i politička povijest. Machiavelli joj posvećuje dugo poglavlje u Diskursu, kada govori o konspiraciji Pazzija protiv Medičejaca 1480. Konspiracija je također koncept uvršten u uobičajeno anglosaksonsko pravo. Povijest je puna konspiracija, koje su tijekom vremena i s povijesnom distancom izišle na vidjelo: Himmlerova operacija u Trećem Reichu kao povod objave rata Poljskoj ili operacija Ajaks, koja je svrgnula s vlasti premijera Mossadegha u Iranu. Zanimljivo je također ustanoviti kako je Sud za ratne zločine u Nürnbergu nakon Drugoga svjetskog rata optužio nacističke vođe za „za dogovoreni plan ili zavjeru“ (optužba broj 1, dok su optužbe broj 2, 3, 4 „zločin protiv mira“, „ratni zločin“ i „zločin protiv čovječnosti“ tek na zadnjem mjestu). Nije sporno kako urote i zavjere postoje već kad konspiracionizam postaje jedina valjana interpretativna i eksplikativna matrica za objašnjenje povijesti i svih događaja, što često reducira njihovu genezu na jedan uzrok ili pak povijesni detalj. Filozof Karl Popper ističe kako zavjere postoje, ali naglašava kako su gotovo sve neuspjeli projekti. Također napominje kako rijetko u povijesti djela proizvode željene učinke te kako uvijek postoje sekundarni ili kolateralni učinci koji su nepredvidivi. Antonio Negri i Michael Hardt u djelu Carstvo ističu kako u globalnom kaotičnom okružju sve nalikuje na djelovanje programirane zavjere, ali da njome nitko zapravo ne upravlja. Teorije vladinih i paravladinih zavjera u svrhu globalne kontrole po njima su ujedno i istinite i pogrešne. Naime, spektakl globalne politike funkcionira kao da medijima, vojskom, vladom, društvima, korporacijama, svjesno dirigira jedna sila iako u realnosti to nije slučaj.
Danas postoji proširena konspiracionistička kultura koja je razvidna u društvu, medijima, literaturi, supkulturi, politici i umjetnosti. Politolog Michael Barkun u knjizi A Culture of Conspiracy zapaža tri stupnja interpretacije svijeta putem teorija zavjere: konspiracionizam događaja (event conspiracy theory) u kojem je jedna urota prikazana kao uzrok izoliranog događaja, sistemski konspiracionizam po kojem je više događaja povezano s proširenom zavjerom na duži rok, u kojem sudjeluju razna tajna društva kako bi infiltrirala glavne institucije (Židovi, iluminati, masoni), i superkonspiracionistička teorija po kojoj se vjeruje da sve realne ili hipotetske zavjere tijekom povijesti proizlaze iz jednoga kozmičkog globalnog plana kojom upravlja kvazibožanstvena sila. Sociolog Raoul Girardet stavlja naglasak na totalni, sveobuhvatni oblik teorije zavjere, što jača i njezinu vjerodostojnost i atraktivnost. Devedesetih godina pojavljuju se djela znanstvene fantastike David Ickea koja su postala predmet filmova i serija poput Dosjea X, u kojima se iznose superkonspiracije kao globalna eksplikacija povijesti s metafizičkim dimenzijama.

Zavjere kao stvarnost

Iako teorije zavjere često nude simplificirane odgovore, ipak postavljaju pitanja na koja još danas nitko nije ili ne želi odgovoriti: pravi razlog i identitet nalogodavaca ubojstva Johna F. Kennedyja, pitanje istinitosti slijetanja na Mjesec (vladajući u SAD-u nikada nisu demantirali da su lažno prikazali cijelo slijetanje na Mjesec kako bi konačno ostvarili važnu pobjedu protiv Sovjeta u svemirskoj utrci za vrijeme hladnoga rata), smrt Osame bin Ladena (američka vlada nije ponudila nijedan konkretan dokaz koji bi potvrdio Osaminu smrt), pitanje vjerodostojnosti teze globalnoga zatopljenja. Dva primjera potvrđuju kako su dva fenomena nekada klasificirana u repertoaru tzv. teorije zavjere izišla u javnost kao stvarnost: prvi, tzv. urota tajnoga globalnog plana Bildeberg- grupe godinama je diskreditirana kao puka legenda, da bi mediji u konačnici u lipnju 2011. povrdili postojanje redovitih tajnih sastanka Bildeberg-grupe (u lipnju 2011. sastanak je održan u St. Moritzu) objavivši i listu sudionika. Drugi primjer nedavno je službeno priznanje postojanja programa AARP (kratica za engl. High Frequency Active Auroral Research Program, Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije) kao američki civilni i vojni istraživački program pri kojem se rabe visokofrekventni radiovalovi za istraživanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere. Taj se program danas ozbiljno povezuje s nastancima prirodnih katastrofa poput potresa, poplava i vulkanskih erupcija.
Kada francuski književnik Paul Valery piše da „postoji više pogrešno od pogreške, a to je mješavina istine i pogrešnoga“, opisuje upravo taj oblik sinkretizma i redukcionizma koji postoji u svakoj teoriji zavjere. No s obzirom da, gdje ima dima, ima i vatre, treba uzeti u obzir u povijesnom kao i političkom interpretativnom postupku argumente, detalje, anegdote, glasine i intrige, koje stvaraju podlogu za hipotetsku okosnicu tumačenja i objašnjenja uzroka i epiloga pojedinih događaja. Hiperracionalni modernitet i sekularizacija znanosti nastoje diskreditirati i demonizirati svaku različitu idejnu težnju koja nastoji razotkriti tabu-teme i ekscese, kao i skrivene namjere prosvjetiteljskoga projekta. U tom smjeru književnik Georges Bernanos ističe kako razotkrivene zavjere na neki način izazivaju „veliki strah“ kaste koja dobro misli („La peur des biens pensants“), aludirajući na dominantni establišment, izjavljujući kako je „moderna civilizacija univerzalna konspiracija protiv svakog oblika unutarnjeg života“. Istina o teorijama zavjere možda je na pola puta između Valeryja i Bernanosa, između apsolutizacije i negacije, jedan vidik moguće istine koji može zaslijepiti ili pak otvoriti nove upitnike. Jer „urota je trajna“, a svaku urotu treba otkriti; ili, kako kaže Louis Ferdinand Céline, „istina je poput agonije koja ne prestaje, treba izabrati, sve reći i razotkriti ili u
mrijeti“.


Prenosimo: Vijenac
- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2012., utorak

Don Ivan Grubišić: Program sam napisao na idejama velikog Gotovca i Supeka

NAKON što ga je jučer zbog "osnivanja političke stranke" suspendirao splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, saborski zastupnik don Ivan Grubišić danas je kazao da se pita je li pravi put onaj kojim je odlučio krenuti prije 50 godina.

"Nakon 50 godina vjernog služenja Crkvi, sada sam ostao malo zabrinut i pred pitanjem: Je li taj put kojim sam odlučio ići prema vlastitoj savjesti, je li to pravi put", kazao je Grubišić te dodao kako nije neosjetljiv na ono što se dogodilo, ali isto tako misli da ima pravo na određene stavove iza kojih stoji njegova savjest.

"Nisam osnovao stranku"

Nakon suspenzije Grubišić ne razmišlja o odlasku iz Sabora. "Ne mogu iznevjeriti 66 tisuća birača koji su prepoznali sadržaj i moj rad te mi dali povjerenje. U Saboru nisam radi sebe, nego radi onih koji su prepoznali program i moju osobu", rekao je Grubišić u emisiji Hrvatska uživo te dodao da mu je drago što je do toga došlo, jer tvrdi da je pod sankcijama već 13 godina.

Objasnio je kako je došlo do suspenzije. "Bio sam na jednom razgovoru. Biskup je iznio svoje stavove, a ja sam iznio svoje, ali tu je došlo do jednoga nesporazuma oko merituma stvari. Stojim na stajalištu, i to je istina koju dokazujem svojim postupcima, da nisam osnovao nikakvu političku stranku. To namjerno nisam htio", rekao je Grubišić i dodao da će se u udruzi ću se baviti nestranačkom politikom.

"50 godina svećeništva sam djelovao politički"

"Građanski vid politike je ono što prožima cijeli život. Smatram da sam 50 godina svećeništva djelovao politički. Jer je politika sve što radiš za opće dobro", kazao je Grubišić te dodao kako svatko tko može u ovoj situaciji mora pomoći u izvlačenju Hrvatske iz krize.

"Ja sam kao učenik velikog Gotovca i Supeka, na njihovim idejama i idejama hrvatske akademske udruge, došao do programa koji bi nas mogao izvući iz krize od tri do pet godina", kazao je Grubišić te dodao kako nikome ne bi savjetovao put kojim je pošao, jer je to "jedan od najtežih puteva".



uz obljetnicu rođenja Vlade Gotovca prenašamo iz Indexa od 5.1.2012.
- 18:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se