Svaki je otok kontinent, a svaki rat zlatni rat
Željka Čorak>
Dva kamena, odnosno škoji kod Kleka, dobivaju oko sebe tuđe teritorijalno more, sudbina im je otrgnuta od zemljopisnog konteksta, i mogu postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela
tnog bordela
U dvadeset i prvom stoljeću stvari se više ne rješavaju materijom nego energijom. Prethistorijska sjekira i njezina fizika zamijenjene su suptilnijim metodama, ne doduše uvijek i svagdje, jer poznato je da povijest ne prolazi svuda istom brzinom. Ipak, umjesto ratova u teoriji se preferiraju pregovori i sporazumi, umjesto komadanja teritorija, što bi bilo nešto nalik trgovini amputiranim i ekstrahiranim organima, dogovori o statusima i stupnjevima povlaštenosti. Dakako da se sve to odnosi na pitanje stava Hrvatske prema „dvama kamenima“, otočićima kod vrha i o samu vrhu poluotoka Kleka. Na najnevjerojatniji način nešto što je pitanje principa i što nosi dalekosežne posljedice – vidimo kakve posljedice nosi stoljećima stara činjenica da je Dubrovnik prodao dio svog neumskog teritorija za učvršćenje vlastite granice – tretira se kao zapravo zanemariv, ali mudar, tolerantan i isplativ politički potez. Svaki taj „kamen“, odnosno školj, dobiva oko sebe svoje (tuđe) teritorijalno more, svakome je sudbina otrgnuta od zemljopisnog konteksta, svaki može postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela, jer, dakako, o detaljima ćemo se dogovarati lako, naknadno. Kad izgubimo startnu poziciju. Zanimljivo je pozivanje na odluku predsjednika Tuđmana (neratificiranu, i koje se, uostalom, odrekao), čija se politika prema Bosni u cjelini i s demonizacijom odbacuje. Kad je i Tuđmanova bosanska politika dobrodošla, mora da je nešto jako opasno u pozadini: ili neki podalji bogati sponzor nudi dobru cijenu našoj posrnuloj ekonomiji. Reci i reci ispisani su na novinskim stranicama u posljednje vrijeme, posebno oni koji bi potpomogli vladinu odlučnost da se teritorij preda. Čak se uspostavlja nova (moralna) granica na starom gradu Zrinj u Kostajnici: život damo, Zrinj ne damo, jer je on dio našeg identiteta! To što za predaju Zrinja ionako nema ni jednog argumenta, ne znači ništa: tješimo svoj narod činjenicom da ćemo nešto dati, a nešto dobiti, to jest dati svoje da bismo zadržali svoje. Znači da postoje različiti stupnjevi identifikacijske vrijednosti, nešto kao izohipse i izobate, pa nas Zrinj identificira, a Klek ne! Nema nikakva razloga da se ma koji centimetar zemlje tretira na različit način. Ne da nema razloga, nego je takvu stavu krimen u podlozi. Nitko nema mandat ni na centimetar osim cijeloga naroda, kad je o cjelini riječ. Jednoga dana cjelina će možda biti Zemlja prema Marsu, Jupitru, Mjesecu ili daljim zvijezdama, Zemlja bez granica, odnosno Zemlja koja će pitanje granica svemirski proširiti – budući da granice nisu u prostoru nego, beznadno, u ljudskoj naravi. Zasad ova mala Hrvatska zaslužuje referendum o tretmanu cjeline svoga konkavnog tijela. Građani Hrvatske imali bi pravo znati zašto se trguje, kako se trguje i sliči li trgovina ucjeni. Jer pitanje državnoga teritorija ne može se svesti na manevre tajne diplomacije. Neka Sabor i Vlada, od koje smo u ovom sastavu mnogo očekivali, relevantno rasprave hoće li u saborskoj zgradi instalirati teretanu ili ne. Čini se da bi tu zaboravljenu ideju valjalo oživiti, jer vježbe dizanja tereta nikada nisu loše, a naročito pomažu da se teško ne zamjenjuje za lako. Ne bi škodile ni vježbe iz komparativne memorije. Kad je ono velika zemlja, Velika Britanija, smatrala vrijednima rata tisuće kilometara udaljene otočiće Falklande.....
Tuđman nije dopustio da se sporazum ratificira
Dakako da Bosni i Hercegovini – u kojoj, uostalom, živi dio hrvatskoga naroda koji tretiramo neopisivo lošije nego što s prekograničnim dijelovima svoga naroda čini ma koja susjedna nam srednjoeuropska zemlja – valja omogućiti najpovlaštenije uvjete prisutnosti na hrvatskoj obali, jasno uz recipročne dogovore. Zato što bi to imao biti standard susjedstva, a ne zato što Bosna i Hercegovina na to ima automatsko pravo „jer je na moru i jer je pomorska zemlja“. Po takvu automatizmu Hrvatska bi mogla tražiti organsko pravo da bude cijela. Što valjda nikomu neće pasti napamet – jer štujemo i davnu dubrovačku trgovinu. Ali bismo iz te davne trgovine morali biti sposobni izvući pouku o novim sporazumima i njihovim potencijalima. Nije sramota stajati na zadnjim nogama, ali je uvjet za to da pod njima postoji tlo.
Stajati na zadnjim nogama možda znači međunarodnu arbitražu. Ako Bosna i Hercegovina tako inzistira na „dva kamena“, mora da joj donose barem toliko koliko Hrvatskoj odnose. Nije mi poznato kako pozicija spornih teritorija utječe na izlaz u međunarodne vode. Niti hoće li Hrvatska morati graditi dva mosta, odnosno most i podmorski tunel, ne bi li – zbog ujedinjene Europe – ostvarila svoj teritorijalni kontinuitet. I ne ulazim u pravne finese spora koje su uvijek podložne manipulacijama. Ono što svaki građanin Hrvatske ima pravo zahtijevati jest da pitanje njezina mesa bude tretirano na dostojan način. Ne olako, ne razmetljivo, ne prijetvorno, i ne na razini politike dječjeg vrtića. Kao da je riječ o Kroacijaosiguranju, a ne o Kroaciji. Nepodnošljiva lakoća naše vlastodržačke retorike došla je do razine uvredljivosti. Može se dogoditi da iz ovih ili onih razloga međunarodna arbitraža ne donese odluke za kakve mi vjerujemo da su pravedne. Ali ni za mnogo manje ne smije se odustati do posljednje instance: ako je posezanje za njom uopće potrebno. Onaj tko tako ne učini bit će, do kraja pripadne nam povijesti, zvan i smatran samo jednim, izdajicom domovine.
Prenosimo: Vijenac
|
HRVATI.COM">
