Cerovac komentira

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

21.09.2012., petak

Manevri tajne diplomacije: trgovanje hrvatskim teritorijem oko Kleka



Svaki je otok kontinent, a svaki rat zlatni rat


Željka Čorak>



Dva kamena, odnosno škoji kod Kleka, dobivaju oko sebe tuđe teritorijalno more, sudbina im je otrgnuta od zemljopisnog konteksta, i mogu postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela
tnog bordela



U dvadeset i prvom stoljeću stvari se više ne rješavaju materijom nego energijom. Prethistorijska sjekira i njezina fizika zamijenjene su suptilnijim metodama, ne doduše uvijek i svagdje, jer poznato je da povijest ne prolazi svuda istom brzinom. Ipak, umjesto ratova u teoriji se preferiraju pregovori i sporazumi, umjesto komadanja teritorija, što bi bilo nešto nalik trgovini amputiranim i ekstrahiranim organima, dogovori o statusima i stupnjevima povlaštenosti. Dakako da se sve to odnosi na pitanje stava Hrvatske prema „dvama kamenima“, otočićima kod vrha i o samu vrhu poluotoka Kleka. Na najnevjerojatniji način nešto što je pitanje principa i što nosi dalekosežne posljedice – vidimo kakve posljedice nosi stoljećima stara činjenica da je Dubrovnik prodao dio svog neumskog teritorija za učvršćenje vlastite granice – tretira se kao zapravo zanemariv, ali mudar, tolerantan i isplativ politički potez. Svaki taj „kamen“, odnosno školj, dobiva oko sebe svoje (tuđe) teritorijalno more, svakome je sudbina otrgnuta od zemljopisnog konteksta, svaki može postati ma što od vojne mikrobaze do elitnog bordela, jer, dakako, o detaljima ćemo se dogovarati lako, naknadno. Kad izgubimo startnu poziciju. Zanimljivo je pozivanje na odluku predsjednika Tuđmana (neratificiranu, i koje se, uostalom, odrekao), čija se politika prema Bosni u cjelini i s demonizacijom odbacuje. Kad je i Tuđmanova bosanska politika dobrodošla, mora da je nešto jako opasno u pozadini: ili neki podalji bogati sponzor nudi dobru cijenu našoj posrnuloj ekonomiji. Reci i reci ispisani su na novinskim stranicama u posljednje vrijeme, posebno oni koji bi potpomogli vladinu odlučnost da se teritorij preda. Čak se uspostavlja nova (moralna) granica na starom gradu Zrinj u Kostajnici: život damo, Zrinj ne damo, jer je on dio našeg identiteta! To što za predaju Zrinja ionako nema ni jednog argumenta, ne znači ništa: tješimo svoj narod činjenicom da ćemo nešto dati, a nešto dobiti, to jest dati svoje da bismo zadržali svoje. Znači da postoje različiti stupnjevi identifikacijske vrijednosti, nešto kao izohipse i izobate, pa nas Zrinj identificira, a Klek ne! Nema nikakva razloga da se ma koji centimetar zemlje tretira na različit način. Ne da nema razloga, nego je takvu stavu krimen u podlozi. Nitko nema mandat ni na centimetar osim cijeloga naroda, kad je o cjelini riječ. Jednoga dana cjelina će možda biti Zemlja prema Marsu, Jupitru, Mjesecu ili daljim zvijezdama, Zemlja bez granica, odnosno Zemlja koja će pitanje granica svemirski proširiti – budući da granice nisu u prostoru nego, beznadno, u ljudskoj naravi. Zasad ova mala Hrvatska zaslužuje referendum o tretmanu cjeline svoga konkavnog tijela. Građani Hrvatske imali bi pravo znati zašto se trguje, kako se trguje i sliči li trgovina ucjeni. Jer pitanje državnoga teritorija ne može se svesti na manevre tajne diplomacije. Neka Sabor i Vlada, od koje smo u ovom sastavu mnogo očekivali, relevantno rasprave hoće li u saborskoj zgradi instalirati teretanu ili ne. Čini se da bi tu zaboravljenu ideju valjalo oživiti, jer vježbe dizanja tereta nikada nisu loše, a naročito pomažu da se teško ne zamjenjuje za lako. Ne bi škodile ni vježbe iz komparativne memorije. Kad je ono velika zemlja, Velika Britanija, smatrala vrijednima rata tisuće kilometara udaljene otočiće Falklande.....


Tuđman nije dopustio da se sporazum ratificira


Dakako da Bosni i Hercegovini – u kojoj, uostalom, živi dio hrvatskoga naroda koji tretiramo neopisivo lošije nego što s prekograničnim dijelovima svoga naroda čini ma koja susjedna nam srednjoeuropska zemlja – valja omogućiti najpovlaštenije uvjete prisutnosti na hrvatskoj obali, jasno uz recipročne dogovore. Zato što bi to imao biti standard susjedstva, a ne zato što Bosna i Hercegovina na to ima automatsko pravo „jer je na moru i jer je pomorska zemlja“. Po takvu automatizmu Hrvatska bi mogla tražiti organsko pravo da bude cijela. Što valjda nikomu neće pasti napamet – jer štujemo i davnu dubrovačku trgovinu. Ali bismo iz te davne trgovine morali biti sposobni izvući pouku o novim sporazumima i njihovim potencijalima. Nije sramota stajati na zadnjim nogama, ali je uvjet za to da pod njima postoji tlo.
Stajati na zadnjim nogama možda znači međunarodnu arbitražu. Ako Bosna i Hercegovina tako inzistira na „dva kamena“, mora da joj donose barem toliko koliko Hrvatskoj odnose. Nije mi poznato kako pozicija spornih teritorija utječe na izlaz u međunarodne vode. Niti hoće li Hrvatska morati graditi dva mosta, odnosno most i podmorski tunel, ne bi li – zbog ujedinjene Europe – ostvarila svoj teritorijalni kontinuitet. I ne ulazim u pravne finese spora koje su uvijek podložne manipulacijama. Ono što svaki građanin Hrvatske ima pravo zahtijevati jest da pitanje njezina mesa bude tretirano na dostojan način. Ne olako, ne razmetljivo, ne prijetvorno, i ne na razini politike dječjeg vrtića. Kao da je riječ o Kroacijaosiguranju, a ne o Kroaciji. Nepodnošljiva lakoća naše vlastodržačke retorike došla je do razine uvredljivosti. Može se dogoditi da iz ovih ili onih razloga međunarodna arbitraža ne donese odluke za kakve mi vjerujemo da su pravedne. Ali ni za mnogo manje ne smije se odustati do posljednje instance: ako je posezanje za njom uopće potrebno. Onaj tko tako ne učini bit će, do kraja pripadne nam povijesti, zvan i smatran samo jednim, izdajicom domovine.



Prenosimo: Vijenac
- 09:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #