Pregled posta

Hrvati u potrazi za osamostaljenjem

Zbog desetljetne političke krize u BiH Hrvati razvijaju vlastiti politički identitet


Tvrtko Milović

S nepunih sedamnaest godina političke dobi, Hrvati u BiH odlučili su početi samostalan život razvojem podentitetskog identiteta


Bivša Jugoslavija pokazala se kao nepresušan izvor različitih nacionalnih pitanja i kriza. Pored sandžačkih Bošnjaka, bosanskohercegovački Hrvati su danas u najsloženijem političkom položaju u bivšoj Jugoslaviji. U ovom trenutku, prema službenim informacijama Katoličke crkve, u BiH živi 443.084 katolika. Na osnovi tih pouzdanih podataka procjenjuje se da je Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 450.000. Taj broj ima desetljetnu tendenciju opadanja, što ukazuje da Hrvati u BiH žive u složenoj društveno-političkoj situaciji i trpe stalan gubitak stanovništva. Uz mnogobrojnije Bošnjake i Srbe, Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine te formalno dijele jednakopravnost na cijelom državnom teritoriju. Ipak, postotak Hrvata u ukupnoj populaciji kreće se između 12 i 15 posto, i u praksi ravnopravnost ne mogu ostvariti. Hrvati nisu kadri ostvariti čak ni djelomičnu ravnopravnost na područjima gdje žive.

U trojcu Komšić–Radmanović–Izetbegović nema glasova Hrvata


Nepoštivanje biračke odluke Hrvata

Neravnopravnost Hrvata doseže razmjere krize 2001, kada je tadašnji visoki predstavnik OHR-a Wolfgang Petritsch nametnuo izborni zakon koji je onemogućio da Hrvati na izborima izaberu svoje predstavnike u zakonodavnu i izvršnu vlast. Problem eskalira u pravu političku krizu 2006, kada je Socijaldemokratska partija BiH za člana Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda kandidirala Željka Komšića, etničkog Hrvata. Potpuno u skladu sa zakonom, Komšić je pobijedio kandidate koji su dolazili iz tradicionalnih hrvatskih stranka, i kako su to pokazali podaci s terena, Komšić je pobijedio dominantno glasovima Bošnjaka! Od 2006. i Komšića, kriza s Hrvatima akumulirala se sve do izbora 2010, kada je dosegnula vrhunac. Bosanskohercegovački Hrvati dominantno su glasali za jednu stranku (HDZ BiH) poklonivši joj zabrinjavajuće visoku potporu. Socijaldemokratska partija BiH i ovaj je put istaknula Komšića kao kandidata koji je osvojio dvostruko više glasova više nego najbolje plasiran bošnjački član Predsjedništva! Pravi problemi nastaju kada SDP BiH formira vladajuću koaliciju bez sudjelovanja HDZ-a, umjesto kojeg u vladajuću koaliciju prima Hrvatsku stranku prava, koja u Parlamentu FBIH od 98 zastupnika ima svega dva! Na taj način SDP, koji političkim djelovanjem artikulira bošnjački nacionalni program, igrom brojeva izbacuje HDZ iz vlasti, što uvjetuje brutalan politički rat. HDZ je tako počeo opstruirati formiranje vlasti na svim razinama, što se potezalo i godinu nakon provedenih izbora.
Politički predstavnici Hrvata tako su počeli blokirati funkcioniranje Federacije BiH, što je zbrojeno s višegodišnjim opstruiranjem države od strane političkih stranaka iz Republike Srpske postalo previše za slabašnu državu kakva je BiH. Istodobno, bošnjačke stranke jednako su podijelile političku moć na tri stranke (SDP, SDA i SBB), što im je otežalo pregovaračke pozicije. Cijeli taj proces odvijao se u okolnostima oštroga medijskog rata u kojem nije nedostajalo i etničkih tenzija, govora mržnje i sveprisutnih evokacija na rat. Hrvatski politički establišment cijelo razdoblje krize (od listopada 2010. do proljeća 2012) politički je mobilizirao Hrvate ugroženošću i strašenjem trajnom političkom marginalizacijom. Bošnjačke elite banalizirale su problem kontinuiranim optužbama da su hrvatski lideri separatisti, čime su plašili bošnjačku javnost hiperosjetljivu na teritorijalni integritet BiH. Srpske stranke cijelu su atmosferu dodatno podgrijavale držeći hrvatsku stranu i upozoravajući Srbe u BiH da „ono što se danas događa Hrvatima sutra može i njima“.

Posvemašnje prelijevanje krize

Politička kriza odrazila se na sve ostale djelatnosti u BiH. Ekonomija je na apsolutnom europskom dnu; korupcija je na samu vrhu. Industrijska proizvodnja stagnira, strane su investicije u posljednje tri godine smanjene za nevjerojatnih 600 posto, a doznake iz inozemstva koje su godinama spašavale stanovništvo od siromaštva spale su na najnižu razinu od 1990. Političari na odgovornim funkcijama potpuno su nekompetentni za prikladnu reakciju, a ako bi nekakvih poteza i bilo u planu, najveći administrativni aparat u Europi onemogućavao bi djelovanje. Katastrofalni ekonomski pokazatelji posljedično su smanjili prihode u 14 različitih proračuna koje BiH ima, zbog čega su se vlasti suočile s nemogućnošću održavanja osnovnoga državnog aparata. Posljedica toga jest nametanje novih poreza, kao i radikalizacija inspekcijskih nadzora. Redovito, zaštićeni privredni subjekti bili su pod političkom zaštitom vladajućih bošnjačkih elita, pa su se inspekcije u najvećem dijelu rada usmjeravale na privredne subjekte u vlasništvu Hrvata. Rezultat višegodišnje kontrole „hrvatskih“ privrednih subjekata pustošenje je hrvatskih krajeva, nakon čega ekonomija u tim područjima gotovo potpuno zamire, dok ona u bošnjačkim područjima prelazi u sferu sive ekonomije. Oba trenda dugoročno su smanjila proračunske prihode, zbog čega je ponovno postrožen inspekcijski nadzor i porezna politika. Začarani krug odrazio se i na smanjivanje kreditnog rejtinga BiH na predzadnji vrijednosni rang. Zbog toga su banke postrožile kreditnu politiku ostavivši BiH bez ikakvih šansi za dotok svježega kapitala. Sve navedeno rezultiralo je nekontroliranim povećanjem nezaposlenosti, više na štetu Hrvata u BiH, koji su počeli masovno iseljavati u Hrvatsku pritišćući tamošnju, također nejaku, ekonomiju.
Političko-ekonomska kriza popraćena je i općom kulturnom, znanstvenom, sportskom, pa i moralnom krizom. Hrvati, naime, u nemogućnosti da upravljaju svojim političkim i ekonomskim resursima, osuđeni su na propast svih ostalih područja djelovanja. Tako je u potpunosti zamro bilo kakav kulturni život. Jedina ozbiljna kulturna institucija Hrvata u BiH, HKD Napredak, posvećena je potpuno trivijalnim aktivnostima, i to najviše u Sarajevu, koje je u posljednjih dvadeset godina ispražnjeno od Hrvata, i koje, gledano društveno-politički, danas Hrvatima u BiH ne znači mnogo. Znanstvene, sportske, obrazovne institucije Hrvata gotovo da i ne postoje. Posebno je pitanje medija. Javni servis podijeljen je na tri programa: BHT kao državni, RTRS kao program za Republiku Srpsku i FTV za Federaciju BiH. Nijedan od njih nema ni kapaciteta, a ni želje, da na bilo koji način podupre bilo koji interes Hrvata, iako istodobno entitetski emiteri provode nacionalne programe srpskog i bošnjačkog naroda. Hrvati u BiH osuđeni su na dvoje dnevnih novina, od kojih nijedne ne zadovoljavaju minimum profesionalnosti.

Novi identitet Hrvata

Sve navedeno uvjetovalo je razvitak unutarhrvatskog fenomena. Počeo se, naime, razvijati autentični podentitet bosanskohercegovačkih Hrvata koji se više ne identificiraju samo s hrvatskom nacijom i državom, nego svoj identitet razvijaju kao specifično bosanskohercegovačko-hrvatski. O tom fenomenu naširoko je raspravljala i akademska zajednica u BiH. Ugledni profesor ontologije sa sarajevskog filozofskog fakulteta Ugo Vlaisavljević objašnjava razvitak identiteta lokalnih naroda, a slijedom toga i pothrvatskog: „Na tragu hipoteze koju već dugo zastupam, identitet lokalnih naroda je određen proteklim ratom ako ga shvatimo kao sudbonosni događaj postavljanja smrtnog neprijatelja kao najznačajnijeg Drugoga. Taj Drugi i nakon rata ostaje, ako već ne mrski neprijatelj, onda stalno iznova prizvani rival koji je sve ono što mi nismo, tako da nam omogućava da iskazujemo svoje najveće vrline. Ako se sa svakim novim ratom mijenjao glavni smrtni neprijatelj, onda su i lokalni identiteti prolazili kroz značajne metamorfoze. Kolektivni identitet Hrvata nakon Drugog svjetskog rata i nakon ovog posljednjeg rata nije isti. U ovom novijem razdoblju Hrvati su na ovoj dubinskoj razini neumitne povijesne gradnje identiteta definirani prije svega kao ne-Srbi. A to onda znači čitav niz stvari kao bitnih odrednica identiteta: kao ne-pravoslavci (dakle, veoma je važno da su katolici), kao ne-Jugosloveni, kao ne-Bizantinci i slično. U tom smislu najbitnija razlika između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH jeste pojava još jednog referentnog naroda za ove potonje: obilježilo ih je iskustvo ratovanja sa Bošnjacima. Dakle, i jedni i drugi se u poslijeratnom razdoblju pojavljuju kao ne-Srbi, s time što se bh. Hrvati rekonstituiraju i kao ne-Bošnjaci. Dvostruko ugroženo hrvatstvo je dvostruko više izraženo ili ojačano.“
Na tragu je profesora Vlaisavljevića i mostarski sociolog Ivan Vukoja, koji je trenutnoj političko-socijalnoj svijesti Hrvata posvetio mnogo tekstova i studija:
„Premda dijele zajednički nacionalni identitet, Hrvati u BiH i Hrvati u RH nisu dijelovi jedinstvenog političkog korpusa samom činjenicom što žive u dvije odvojene države. I pored toga, njihov odnos na mnogim razinama, pa i na političkoj, je višeznačan i slojevit. Općenito govoreći, svijest i potreba ‘zajedničkog pripadanja’ mnogo su izraženije kod Hrvata u BiH, nego što je to slučaj s Hrvatima iz RH. No, u nacionalno-političkom i identitetskom smislu ni Hrvati u BiH nisu monolitni, niti jednodimenzionalni. Njihov odnos prema hrvatskom nacionalnom identitetu kreće se u rasponu od ‘integralnog hrvatstva’ do ‘integralnog bosanstva’. Prvi smatraju da su svi Hrvati, ma gdje živjeli, dio jednog, jedinstvenog i nedjeljivog hrvatskog nacionalnog identiteta i korpusa, a drugi da su Hrvati u BiH tek etničko-vjerska skupina unutar integralne bosanske nacije. Pristalice ‘integralnog bosanstva’ su izrazito malobrojni, ali im određenu društvenu važnost daje činjenica da ih ‘većinski’, bošnjačko-bosanski nacionalizam podržava i promovira zarad vlastitih ciljeva i interesa. Može se kazati da niti pristalice ‘integralnog hrvatstva’ starčevićanskog ili štadlerovskog tipa ne čine dominantni oblik nacionalnog identiteta Hrvata u BiH. Taj dominantni oblik mogli bismo nazvati herceg-bosanskim hrvatstvom. Hrvati u BiH svjesni su svoje nacionalne posebnosti i konstitutivnosti unutar BiH, i žele da ona bude prikladno politički i institucionalno izražena, ali su, isto tako, svjesni i svoje političke posebnosti u odnosu na RH i Zagreb. Jedan od oblika kroz koji se svijest o toj posebnosti može izraziti je slogan ‘mi sami’ kojeg sve češće koriste određeni društveno-političko-medijski aktivisti, misleći pri tom na emancipiranje Hrvata u BiH i od Zagreba i od Sarajeva. Ili pak, jedan od izbornih slogana hrvatskih političkih stranaka u BiH ‘bez entiteta nema identiteta’.“


Dnevnopolitička prepucavanja

Nekoliko je bitnih karakteristika razvitka posebnosti bosanskohercegovačkih Hrvata nasuprot hrvatskim. Prva je da se ovaj fenomen razvija „odozdo“, od mlađih slojeva društva koji svoje ideje šire kroz popularne medije, najčešće internet. Hrvati srednje i starije generacije uglavnom su opredijeljeni za jedno od „uvjerenja“ o kojima govori sociolog Vukoja. Također, bitan faktor, osim dnevnopolitičkog, jest i povijesni, uglavnom ratni. Iako je rat završio prije sedamnaest godina, njegovi zvuci odzvanjaju i danas, i to među svim generacijama, čak i onima koje su se rodile nakon završetka rata. Odjek rata među Hrvatima u BiH i u Hrvatskoj umnogome je različit. Profesor Vlaisavljević i to pojašnjava: „Ono što je za Hrvate u Hrvatskoj više stvar komemoracije ratnih događaja, za Hrvate iz Herceg-Bosne je to sama aktualna društvena stvarnost. Mogu se pratiti i zanimljive amplitude poslijeratne preobrazbe ovog potonjeg identiteta ovisno o političkim sukobima unutar Federacije. Nema sumnje da identitarna komponenta ne-Bošnjaci približava hercegovačke Hrvate bh. Srbima (grubi pokušaji majorizacije koju sprovodi bošnjačka politička elita tome značajno doprinosi), kao što ih zajednička svehrvatska komponenta ne-Srba ipak čvrsto drži na distanci prema njima.“
Proces koji još nije masovan, ali je razvijen u generacijama koje će u narednih nekoliko dana činiti društvenu elitu, kontinuirano dobiva novu energiju putem dnevnopolitičkih prepucavanja između bošnjačkih i hrvatskih stranaka. Sama činjenica da su Hrvati u BiH politički neprimjereno predstavljeni i da im je realno onemogućeno adekvatno zakonodavno izvršno predstavljanje, stalno mobilizira nove mlade Hrvate koji identitet više ne vide u „svehrvatskom majčinskom“ identitetu, nego političko djelovanje ostvaruju razvojem vlastitog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.



Prenosimo:Vijenac

Post je objavljen 24.09.2012. u 07:50 sati.