Confessions...

29.11.2005., utorak

Priča prva: Noć bez zvijezda, gradovi bez imena... i moja sjećanja... TRAGOVI KOČENJA NA CESTAMA ŠTO VODE DO NEBA...

JEDNOM DAVNO...

Bilo je to jednom davno... Dobro, možda ne baš tako davno...
Bilo je ljeto 2005... prije par mjeseci... Sjećam se dobro...
Jedna subota... Ah, što reći... subota kao subota... alkohol, ekipa i tulumarenje...
Padala je kiša, cesta je bila skliska... nije se skoro ništa vidjelo... Brisači su ubrzano crtali polukružnice po staklu pokušavajući izbrisati kapljice kiše koje su padale i padale... a kazaljka se opasno približavala brojci od 130 km na sat... Znala sam da mi to nije trebalo... A ON... Samo se zavodnički nasmiješio promatrajući u retrovizoru stanje na zadnjem sjedalu... "Ajde cure, šta ste se tak stisle? Pa znam ja šta radim... Nemojte mi bit trule...", rekao je onim svojim sexy glasom i poglasnio radio... Tisuću puta sam obećala sama sebi da više nikada neću sjesti s njim u auto... tisuću i prvi put sam ponovo napravila istu pogrešku... Opet sam gledala brzinomjer i molila Boga da se s druge strane ceste ne stvori neki auto koji će voziti netko isto tako neodgovoran i pijan poput njega... opet me prevarila moja želja za adrenalinom i njegovo obećanje da neće voziti brzo... a on... opet je bio pijan...
"Znam ja šta radim..."... koliko sam puta čula tu njegovu rečenicu... Znao je šta radi i onda kad smo prošlu zimu završili u jarku kraj ceste nakon što je on bio uvjeren da cesta uopće nije toliko zaleđena da on ne bi mogao proći zavoj pri 80 na sat... On je uvijek znao šta radi... bez obzira na to jeli bio pijan ili ne... bez obzira na vremenske prilike... Brzina nije bila velika, zračni jastuci su izletjeli, nama nije bilo ništa... Njegov tirkizno plavi cabriolet je bio malo slupan... Ali to nije bilo ništa... Tatica će platiti popravak... Kao i mnogo puta prije toga... On se nije uzbuđivao previše... Kako je mogao znati?
Spajajući dalje neka stara sjećanja došla sam do još jedne subote... Došla sam u grad s njim... Baš smo trebali krenuti iz jednog birca u drugi kada sam ja rekla da moram na wc... Zamolila sam ga da me čeka jer mi je kod njega u autu bila i torbica i sako... Kada sam se vratila cijelo društvo je pokupilo stvari i stajalo na vratima čekajući mene... osim njega... Otišao je s frendom... Bilo mi je svejedno, ionako ćemo se vidjeti za dvije minute ispred drugog birca... Frend koji nas je vozio je na raskrižju naglo zakočio i slika koju sam vidjela odrezala mi je noge... Nasred raskrižja stajala su dva auta... stakla je bilo posvuda... tirkizno plavi Peugeot bio je prilično oštećen od naprijed... Crni bmw je stajao malo dalje... a ON... on je ležao na cesti... krvav... sa velikim komadom stakla zabijenim malo ispod lijevog ramena... Mislila sam da je sve gotovo... okrenula sam se i nisam htjela gledati... nisam htjela vjerovati...
A onda... čula sam onaj njegov glas kako viče :"Joj, šta ste se tak zasrali svi... Pa nije mi ništa, samo mi se malo vrti u glavi... Ja ću si malo tu odspavati pa idemo dalje..."... U isti čas sam osjetila neizmjerno olakšanje, a trenutak kasnije bijes... "Ja sam trebala biti u tom autu", mislila sam pokušavajući prebrojati broj pivi koje je popio do ulaska u auto... prelazio je brojku deset... Polagano se dizao sada već svijesniji čitave situacije i pomalo ljutito rekao "Gla, šta su kreteni napravili od moje bebe... A jebote, opet ga moram furat na popravak... Šta ću vozit dok se ne popravi?"...
Opet je sve bilo tako jednostavno... Njegova beba je bila važna jer on nije htio voziti niti jedan drugi auto... Za njegovom "bebom" su se okretale sve curice u gradu... I tata je opet platio popravak... kao i mnogo puta prije toga... Ljutnja bi splasnula brzo jer ipak, sin mu je bio mlad... To su te lude godine, brza vožnja diže adrenalin... I on je u svoje vrijeme volio malo nagaziti na gas...
Čula sam da je prije dva mjeseca ponovo slupao auto, i ovaj put tata više nije vadio novčanik iz džepa...Rekao mu je da će ovaj puta sam platiti popravak... Shvatio je da njegov sin možda ipak ima malo pretjeranu sklonost brzini i vožnji u alkoholiziranom stanju... Mora naučiti da se treba malo smiriti... Možda kada sam plati popravak shvati da bi trebao malo bolje paziti... On je znao da će ubrzo popraviti auto, posudit će novce od frenda i opet će to srediti... kao i uvijek...

Image Hosted by ImageShack.us

DANAS...

Danas taj dečko leži u bolnici...Ima 20 godina... Predozirao se ex-om...
Nije uspio popraviti svoju "bebu"... mislim da je više niti neće popravljati... Možda čak više nikad neće niti sjesti za volan...
Tata mu je prije tri tjedna poginuo u saobračajki... on je bio s njim u autu... ali ovaj put nije vozio... Još ni danas ne zna šta se dogodilo... Sve je bilo tako normalno... Zezao se sa starim i najednom se pojavio taj znak "Stop!" na raskršću... Ti prometni znakovi, malo kad uistinu znače nešto... Sekundu kasnije kamion je lupio u lijevu stranu automobila... Staklo je letjelo, ali brzina nije bila prevelika, sudar nije bio toliko jak... Bilo je krvi... izvukao je tatu iz auta... Bio je svjestan svega, nije čak niti bio toliko ozlijeđen... "Sve će biti u redu", mislio je...
Tri sata kasnije tata mu je umro u bolnici... Unutarnje krvarenje... nije se moglo zaustaviti... a on... imao je slomljenu ruku, nekoliko masnica i ogrebotina, potres mozga... Prošao je gotovo neozlijeđeno... Pitao se zašto njemu nije gotovo ništa, a njegov stari... nema ga više...
Pitao se što bi se dogodilo da je on vozio. Bi li on stao na znak "Stop"? vjerojatno ne bi... Možda se nije moglo izbjeći... Možda nije... a možda je on kriv...
Tjedan dana prije nesreće tata mu je otišao na poslovni put, a on nije mogao odoljeti da malo ne provoza tatinu "peticu"... Trebalo je potegnuti do kraja... trebalo je vidjeti koliko ide... Frendovi su bili oduševljeni dok je on stiskao gas...Lupio ga je ponovo... nije bilo jako, ali znao je da će ga stari ubiti ako sazna... I zato nije smio saznati...Frend od frenda ga je isti dan popravio i sve je bilo kao i prije... Stari mu nekada neće saznati i sve će biti u redu, mislio je... Tata mu nikada nije saznao... Nije imao priliku...
Kroz glavu su mu prolazila brojna pitanja... Što ako se nesreća ipak mogla izbjeći? Što ako auto nije bio dobro popravljen? Možda nešto nije bilo ok sa kočnicama?
Grižnja savjesti ubija...
Nije mogao pogledati mamu u oči... nije mogao slušati sestru kako plače... nije mogao gledati svoju slomljenu ruku i tatinu sliku u novinama...
Nije htio pričati gotovo s nikim... Njegova cura je stalno bila kod njega i pokušavala mu malo odvratiti misli od svega... Skupa su već godinu dana... valjda će mu ona uspjeti pomoći da ne misli na to...
On zaista nikako nije mogao izaći iz depresije i ona mu je donijela 4 ex-a da mu bude bolje... Rekla mu je da uzme jedan... tek toliko da malo ne misli na sve to...
Ona uzima subotom... To može samo pomoći...
A ON... bio je lud, mlad i znatiželjan... Ali droga ga nikada nije privlačila... bio je sportaš... nema pušenja, i droge, a alkohol... A alkohol je alkohol...
OSOBA KOJA GA NAVODNO VOLI I KOJA ŽELI DA ON BUDE DOBRO HTJELA JE DA ON ZABORAVI TATINU SMRT POMOĆU TABLETICA SREĆE????
Eto, tako se danas voli... Tako se danas zaboravlja...
Otišao je u kupaonu i progutao sva četiri... Deset minuta nakon što se vratio u sobu pao je u nesvijest... Hitnu su pozvali odmah... jedva se izvukao...

Poznajem tog dečka čitav svoj život… Proveli samo toliko ludih subota skupa sa naši društvom… Toliko puta sam ga molila da uspori kada me je vozio, ali opet sam voljela to uzbuđenje koje mi je prolazilo žilama dok se kazaljka penjala sve više… Prevario je tu glupaču od svoje cure sa mnom… i uvijek smo ostali super frendovi… Ništa nije mijenjalo naš odnos… Niti njegova cura, niti moj dečko, niti to barenje… Ionako je to bila samo zezancija… Bio mi je zgodan, ja sam se njemu sviđala… Zašto bi to bilo imalo pogrešno?
Poznavala sam njegovog starog…bio mi je jako drag… Često bismo znali u ljetnim večerima sjediti u njegovom dvorištu i piti vino… Uletila bi i koja rakijica… A njegov stari… Bio je legenda… Znao je satima sjediti sa nama i zezati me kako će oženiti sina za zgodnu purgerku kad već on nije uspio uloviti moju mamu. «Kako vi purgerke lomite srce, ajoj… Pozdravi mamu i reci joj da joj je kćer prava… Da znaš ti kak je mene tvoja stara bila sredila… Mi smo ti se nešto navlačili u srednjoj školi, a onda ona pobjegla u Zagreb i zaboravila našu Slavoniju…», rekao mi je zadnji puta kada sam ga za ljeto vidjela… Zaboravila sam pozdraviti mamu… Žao mi je… Bio je još mlad… 43 godine… imao je sina od 20 i kćer od 6 godina… Oni nisu zaslužili tako rano izgubiti čvrstu očinsku ruku… Nitko ne zaslužuje takve tragedije, ali one se događaju… Prije ili kasnije, moramo naučiti svoju lekciju… ponekad to naučimo na svojoj koži, ali još je gore kada moramo učiti iz tragedije osoba koje volimo…
On bi trebao naučiti iz tatine smrti… To nije pravedno… ALI NITKO NIKADA NIJE REKAO DA JE ŽIVOT PRAVEDAN…
Bojim se da ova priča još nije gotova… Bojim se za njega, i za to što može napraviti ako na vrijeme ne shvati da su neke stvari neizbježne, da se to dogodilo i da nema povratka… i da nije on kriv…
Nadam se da će on dobiti svoj «happy end», koliko god on trenutačno izgledao neostvariv ili nestvaran…
Nadam se da sam naučila nešto iz ovoga… Da mi neće trebati smrt drage osobe ili nešto slično da prestanem raditi svoje pogreške… one koje toliko puta ponavljam… ponovo i ponovo…
Ponekad se neke stvari moraju dogoditi… da nas nauče…
On je naučio…

THE END
- 23:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

27.11.2005., nedjelja

Sutra skidam ružičaste naočale...

Nisam dugo ništa pisala... Imala sam vremena, imala sam razloga... Nisam mogla...
Ponekad je lakše ne pričati o nekim stvarima... pretvarati se da se one nisu dogodile...ponekad se čini da ćemo ih tako izbrisati... da će se kazaljke na satu jednostvano zavrtjeti unatrag i da će sve biti drugačije...
Kazaljke se ne vračaju... NIKADA...
Teško je to prihvatiti...
Život mi se još jednom pretvario u sapunicu... Samo što ovaj put ja nisam glavna glumica... I ovaj puta je ta sapunica kompliciranija no ikada... Uvučena sam u labirint događaja koji ustvari nemaju puno veze sa mnom, a opet me tako neopisivo bole i pogađaju... Trčim hodnicima tuđeg život i sudaram se sa njihovim problemima... Koji su promijenili i moj život...
Ustvari... kada bolje razmislim, mislim da se svi ti događaji ne mogu nazvati sapunicom... Samo jedan izraz ih potpuno opisuje... TRAGEDIJA... ili možda ne... MOŽDA JE TO JEDNOSTAVNO STVARNOST...
Stvarnost je okrutna, život nije igra... Prečesto mislimo da se neke stvari neće dogoditi baš nama... prečesto se pouzdajemo u to da će nas stvarnost nježno pomilovati po obrazu i oprostiti nam sve pogreške... Prečesto se igramo sa svojim i tuđim životima... misleći da posljedica neće biti...
Igrala sam se... preopasno i prečesto da bih prošla bez tih posljedica...
Želim proživjeti sve u životu... Želim sama udariti glavom u zid da bih shvatila da to boli... Želim ponoviti istu pogrešku koliko god je puta potrebno da bih shvatila da se to ne radi...
Čekam dan kada će mi se to obiti o glavu...
A on će doći... uvijek dođe...

Ispričat ću vam priču... o tri dečka... koji su me uvukli u svoje tragedije... koji su me naučili da život naplačuje stare dugove...
Ali ne danas...
Još je uvijek teško suočiti se sa istinom... još danas živim u svom balončiću od sapunice...
Sutra ću ga probušiti...


Image Hosted by ImageShack.us

Sutra skidam ružičaste naočale...

- 22:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

FAZE U PROCESU TUGOVANJA…

1. Šok i nevjerica

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: Javljaju se kod iznenadnih prekida. Svaku večer se nadamo da ćemo se ujutro probuditi i da će sve biti kao i prije.

MY VIEW: Prekid nije bio iznenadan… Točno sam znala da je neizbježan i što je najvažnije…sama sam prekinula. Vjerojatno ćete reći da sam prilično glupa što sam ga ostavila da bi poslije pričala na sva zvona da ga volim, da ne mogu bez njega i bla, bla , bla… Ono što je jednako važno, on nije pokazao niti najmanje znakove želje da me zadrži, prema tome… Svaki moj unaprijed smišljeni scenarij u kojem mu ja govorim da više ne možemo skupa, on na to pada u očaj i govori mi da će napraviti što god je potrebno da ostanemo zajedno, na što ja padam u njegov zagrljaj i zastor pada uz gromoglasan pljesak publike je isti čas pao u vodu…
Prekid nije bio iznenadan… ali svejedno su me njegove posljedice udarile u glavu tek nakon nekoliko dana…
Treba vremena da shvatiš da to ne zove on kad zvoni mobitel… iako svaki put sama sebi govoriš da to možda ipak je on… Ali na kraju, u većini slučajeva, nije…

2. Poricanje gubitka

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: U toj fazi vidimo i sami da tog nekog više nema, ali i dalje ne prihvaćamo da je to gotovo, već se nadamo da će se kroz nekoliko dana taj netko opet javiti i baciti nam se u zagrljaj.


MY VIEW: Opa, moja omiljen hobi… Poricanje istine… Laganje samoj sebi… Ma naravno! Lakše je uvjeriti samu sebe da će on kao i svaki put doplaziti natrag za mnom nego se suočiti sa činjenicom da i onima najstrpljivijima jednom pukne film… Naime, on se pokazao kao vrlo tolerantna osoba tijekom čitave naše veze, ali očito da moje ponašanje u vezi može biti toliko skandalozno i pokvareno da niti on to nije mogao otrpjeti više… I tako je mala candy, umjesto da prihvati činjenicu da ga više nema i nastavi živjeti dalje ili… prihvati činjenicu da ga je sama otjerala od sebe i da možda postoji način da to još nekako popravi, prihvatila svoje omiljene taktike laganja same sebe… Naravno da je puno lakše isključiti zvukove na mobitelu i zirkati svakih pet minuta u njega (Možda je poruka ipak došla, ali ti ju naravno ne čuješ…) nego se ponašati kao normalni čovjek koji ne sere sam sebi jer to ne donosi nikakve pozitivne rezultate na dugoročnom planu…

3. Osvješćivanje osjećaja: (Note: Hm, hm… Što se tiče osvješćivanja osjećaja…Sad bi moj dragi bivši dečko rekao : «Mala moja, ti si emocionalno retardirana i nemaš ti šta osvješćivat…» Njegova toerija o mojoj emocionalnoj retardiranosti, potpunoj nesposobnosti da izrazim svoje osjećaje i nedostatku fraze «Volim te!» u mom govornom jeziku proizašla je uglavnom iz činjenice da mu malo više od pola godine zaista nisam mogla reći da ga volim… Dok mi on nije rekao da u tom slučaju naša veza stvarno više nema smisla… Priznajem, imam malih problema sa tom rečenicom… Pa šta onda? Riječi mi nikada nisu bile previše važne…)

a) čežnja za izgubljenim
ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: Polako počinjemo shvaćati da smo nekoga izgubili i taj nam počinje neizmjerno nedostajati

Image Hosted by ImageShack.us
MY VIEW: Izgubila sam ga… i stvarno mi nedostaje… njegove poruke… maratonski telefonski razgovori… zujanje po kavicama… međusobno zajebavanje… Čak i njegova ljubomora… sve mi nedostaje… zajedničko ispijanje preskupih butelja njegovog starog kada je on solo doma… ma sve…
Kad se poželiš malo ljubakati, može poslužiti bilo tko…
Trenutačnu napaljenost može srediti bilo koji mišićavi praznoglavi «prijatelj» koji će rado zadovoljiti sve tvoje potrebe…
Ali ljudima nije samo do izmjene nježnosti i ispraznog sexa… Ponekad ti zatreba osoba s kojom možeš zaista iskreno razgovarati… koja će znati reći pravu stvar onda kada je to potrebno… koja će ti najobičnijom sitnicom ispuniti čitav dan… Za to postoje prjatelji, reći ćete… U njemu sam imala najboljeg prijatelja i najboljeg dečka… Više nemam ni jedno ni drugo… i to mi neizmjerno nedostaje u životu…

b) ljutnja
ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: Kako smo već polako umorni od tugovanja, počinjemo uviđati i nešto realno. Konačno se počinjemo ljutiti i umanjivati vrijednost te osobe.

Image Hosted by ImageShack.us
MY VIEW: Čini mi se da se čovjek može toliko naviknuti na tugu, da ga ona čak i prestane umarati već postane sastavni dio života… Naučiš živjeti s tim osjećajem… A ovo što se tiče realnosti… Jesam li ljuta na njega? Bila sam… stotinu puta… htjela sam vrištati u jastuk od bijesa… sa guštom raspaliti onaj Kenzo kroz prozor i gledati ga kako se razbija u tisuće komadića… Kada sam me prošlo razočaranje i tuga što nije nazvao počela sam sama sebi govoriti da mi on ionako ne treba… Mogla sam imati zgodnije od njega… Zašto bi plakala za nekim tako punim mana? Answer is very simple… Ja obožavam sve njegove mane!!!!!! I svaka njegova mana mi se sviđa 100 puta više nego najbolje vrline nekog drugoga…

c) izrazita tuga

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: Taman kada smo pomislili kako smo jaki, odjednom nas obuzme strahovita tuga, jer smo još uvijek slabi i ranjeni.

Image Hosted by ImageShack.us
MY VIEW: Koliko puta mi se dogodilo da sam izašla van puna sebe… sa najnovijom oblekicom… najvišim štiklicama… ustrajna u namjeri da zavedem i odjebem sve muško što će mi se te večeri naći na putu… I onda bi ga neko spomenuo… i kao obično… Ja bi završila na šanku u društvu tekile i nekog ljigavog frajera koji bi mi se nakon nekog vremena priljepio… Došla bi doma… izbrisala broj tog frajera iz mobitela… i bila samo i jedino… tužna i osamljena… Jer jedino što alkohol i takvi likovi pružaju je iluzija… Koja nestaje sa jutarnjim buđenjem…

d) krivica

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: Počinjemo se toliko loše osjećati da krivicu za raspad veze prebacujemo uglavnom na sebe. Npr. da sam bila pažljivija, on me nikada ne bi ostavio.


MY VIEW: Krivica… Ja sam ju, u svom kučkinskom i pokvarenom stilu potpuno prebacila na njega… Prevario si me, nisi mi rekao… Nisi se potrudio… Osjećam da se više ne ponašaš prema meni kao prije… Napad je najbolja obrana, zar ne? Što se tiče prave istine, ne krivim ga apsolutno za ništa… Ništa šta je on napravio ne može se mjeriti sa mnom i mojim «prljavim» vešom… Moja je jedina prednost što sam sve to znala sakriti bolje od njega…
Kriva sam… radila sam mnoge stvari na koje bi drugi dečki odmah odmahnuli rukom i napucali me… On je ostao… izdržao je… To me nije potaknulo da postanem bolja… samo me još više izazivalo da ispitujem njegove granice… Nisam nikada htjela žrtvovati ništa za njega… za našu vezu… On nikada nije to tražio od mene…
Priznajem krivnju i nemam mnogo toga reći u svoju obranu… osim jednog stiha… Uvijek sam ga mogla kupiti riječima… Baš onako… lukavo i slatkorječivo…
«Kriva sam pred Bogom i pred ljudima, takva mi je sudbina… Ne misli da ponosna sam na to što nisam anđeo… Kad zavodim, ne zavolim… Kad prevarim, ne zažalim… AL SAMO TEBI SANJAM DA SE VRATIM PONOVO…»

e) tjeskoba

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SA PRIMJERIMA: To je zapravo najbezbolnija faza, no caka je u tome što već tada mislimo da smo sasvim 'izliječeni', a nismo. Onda nas zbuni 'nemir' koji osjetimo s vremena na vrijeme, pa se uplašimo da smo na to osuđeni cijeli život.


MY VIEW: Imam ja tjeskobu u sebi od samog početka, hvala lijepa… Nisam još došla do ove faze… Čini mi se da sam još uvijek većinu vremena na onom pod c)… Valjda je to ono kada hodaš sa novim dečkom (kojeg navodno jako voliš, a ustvari ti je i pomalo stalo do njega…) i baš si sva happy…i onda… naletiš na njega… I opet te pokopaju stare uspomene koje i on i ti nosite u pogledu… ponovo ti srce poskoči od njegovog osmjeha… i najednom ti se taj novi ne čini više onako bajnim kao što je bio pet minuta prije… najednom bi prodala dušu vragu da možeš vratiti vrijeme i ponovo biti samo njegova…

4. Prihvaćanje gubitka kao stvarnog i konačnog

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE SVIH FAZA U CJELINI SA NEIZOSTAVNOM POTICAJNOM PORUKOM SVIM LJUDIMA SLOMLJENOG SRCA: Ne moraju svi ljudi proći kroz sve faze. Kada jedna faza završi moguće je ponovno proći istu tu fazu. Iako se ne zna pouzdano koliko te faze traju, obično se uspoređuju s lomom noge. Ukoliko vas ništa ne može uvjeriti da ćete kad-tad preboljeti raskid, samo se sjetite bivših ljubavi (ukoliko ih imate) i emocija vezanih uz njih koje su već duboko 'zakopane' i zaboravljene. Stoga, vjerujte, proći će - mora proći! Nitko nije dovoljno vrijedan da zbog njega omalovažavamo svoj život!


MY VIEW:Vidite vi kako su ti znanstvenici pametni ljudi… «Kada jedna faza završi moguće je ponovno proći istu tu fazu.»… Ili, zdravo seljački rečeno… Ako se danas osjećaš kao da ti je život u totalnom kurcu, a sutra se probudiš i sve ti se ne čini baš tako crno, velika je mogućnost da će te to optimistično raspoloženje proći već sljedeće minute… Ali valjda će proći… mora proći…
- 23:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

In vino veritas...

Da,da...
U vinu je istina...
Image Hosted by ImageShack.us Pa, dragi moji, ja sam se ulila... prilično...
Trebalo je proslavit Martinje... i zato sam se ja primila graševine... a završila na tekili...
Tako to kod mene ide... uvijek se na kraju sve svede na tekilu...
UVIJEK SE NA KRAJU SVE SVEDE NA NJEGA...
Koliko god različitih frajera barila... s kim god bila... o kome god pisala... sve na kraju završi na njemu...
I živcira me to... što ne mogu protiv sebe... protiv uspomena... protiv svoje prošlosti...
Mrzim sama sebe jer sam toliko slaba na njega... jer jednostavno ne mogu zaboraviti...
U vinu je istina...
Hoćete istinu?
Glupa sam... Eto, stvarno jesam glupa...
To što znam izračunati sinus polovičnog kuta pomoću adicijske formule i što znam koliki je bruto nacionalni dohodak Njemačke ne pomaže mi kada trebam odgovoriti na pitanje :"Što radim od svog života?"
Pa ljudi moji, uništavam ga... Evo vam istina... Radim baš to...
Ova dva i pol mjeseca koja su prošla odkad nismo skupa provela sam zaista zanimljivo...
Pola od toga u alkoholiziranom stanju...
Jednu četvrtinu na normabelima...
Ostatak glumeći da mi nije stalo...
PA STALO MI JE... JAKOOOOOO....
Hoćete istinu? Zašto?
Ona uvijek sve pokvari...
Uvijek sam više voljela slatku laž... iako je to bila samo laž...
A istina... kučka... Kad ti treba, nikada je nema...
Kada bi mogla sve pokvariti... e, onda izviruje iza svakog ugla...
Istina je ovakva...
Rekla sam mu da znam da neće nazvati...
Deset puta mi je obećao da hoće...
"Dobro... Ajde, recimo da ti ovaj put vjerujem... Ali stvarno , ako ne nazoveš, sljedeći put kad me vidiš prijeđi na drugu stranu ulice... Nemoj me pozdravit jer ja tebe neću... Ako me ne nazoveš briši moje ime, zaboravi da se poznajemo...I ovo ti stvarno ozbiljno govorim..."
Još je pet puta ponovio da će nazvati...
NIJE ME NAZVAO...
Eto vam istine... Dečku s kojim sam bila skoro godinu i pol nije dovoljno stalo do mene, naše prošlosti, svega što je bilo da bi utipkao jebeni broj i pitao jesam živa...
Boli ga briga... što me koljeno ubija i što sam zbog toga zamalo postala ovisna o tabletama protiv bolova...
...što sam se upetljala u neki bolesan odnos sa dečkom koji stvarno nije normalan... koji mi je nudio koku... koji mi je opalio šamar...zbog kojeg sam mogla završiti na policiji...
Briga ga što opsjednuto buljim u mobitel iako znam da neće nazvati...
Htjeli ste istinu?
Evo vam moja istina... moja stvarnost...
Idem u školu... a gotovo da me ne bi bilo briga niti da padnem razred...
Makar to vjerojatno nije moguće... Kažu mi da sam pametna... Što imam od toga?
Izlazim van... zajebavam se s ekipom... a najradije bi sjedila doma ispred telke i buljila u neku gospodarsku emisiju u kojoj ne razumijem svaku drugu riječ... Gledala bi... slušala... ne bi ništa niti vidjela niti čula... Barem ne bi morala voditi površne razgovore... potrošiti pola sata da izljubim i pozdravim sve koje poznajem... smješkati se namještenim osmjehom...
Ljubim druge dečke... Mislim na njega... i još mi je gore nego kad sam sama... Smisao? Nema ga...
Prelazim cestu... ne gledajuči ide li koji auto... jer mi je stvarno svejedno da me koji i pukne...
Trošim život uzalud... na učenje besmislenih podataka koji mi nikada u životu neće zatrebati... na barenje likova koje nikad više ne želim vidjeti... na kajanje zbog učinjenih pogrešaka...
To je moja istina...
Vino ju uvijek uspije ponovo izvući na površinu...
Vino... moja tekila... i ON...

- 00:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

09.11.2005., srijeda

Priznaj… da šutiš kao ja…hodaš bez jednog koraka…

Tuga
Me noćas dotakla,
Rukom što osmijeh ubija
Drugom me odvela,
Tebi je mahnula…
Vrijeme,
Što rane cjeliva,
Ne zna da još te ljubim ja,
A noćas si zaspala
Na tuđim rukama…


Druga
Dok te pokriva
Ti znaš…
To nisam ja…
Druga
Kad me poljubi
Ja znam…
To nisi ti…
To nismo ni…


Priznaj
Da šutiš kao ja…
Hodaš
Bez jednog koraka…
Je li to nepravda
Ili tek istina?


Priznao je…da šuti kao ja…da hoda bez jednog koraka…
Rekao mi je… da traži utjehu na tuđim usnama…u alkoholu…posvuda…
Ali da je nema…
Naravno da je nema…
Tuđe usne ponekad mogu na sekundu izbrisati uspomene…mogu otjerati nestašne misli negdje u dubine duše…ali mogu napraviti i ono drugo…
Mogu zaboljeti kao najjači šamar…mogu podsjetiti na neke druge usne… na nečije poljupce…
Na poljupce koje bismo voljeli zaboraviti…ali su bili previše važni… preiskreni …previše pravi da bi ih prašina zaborava tako lako prekrila…
Alkohol nam u nekim situacijama može biti najbolji prijatelj…
Ali što ostaje nakon lude noći… kada jutro zakuca na vrata…
Što naš prijatelj alkohol ostavlja za sobom?
Glavobolju, mučninu i istu onu prazninu koju je naizgled popunio…
U mom je slučaju tragična upravo činjenica da niti alkohol niti tuđe usne više ne pomažu…
Žalosno je to…
Nedavno sam se prvi puta probudila kraj nekoga…
Lijepo je…
Otvoriti oči… osjetiti nečiji dah na svom vratu…biti izgubljena u nečijem čvrstom zagrljaju…
Pokušati ga probuditi dok mi on pospanim glasom i zatvorenih očiju govori «Daj, mala, još pet minuta…», a istovremeno prekriva moj vrat stotinama malih poljubaca…
Zaista je lijepo…lijepo i tužno…
Ako u tom trenutku poželiš da pored tebe leži druga osoba…poželiš pobjeći od sebe, njega i čitavog svijeta…u neku davnu prošlost…u vrtlog nekih davnih uspomena…
Već neko vrijeme brišem te davne uspomene…
Pokušavam…
Tuga me odvela nekom drugom…zaspala sam na tuđim rukama…i vrijeme možda ne zna da me on još voli…Ja znam…
Rekao mi je…tišinom…onim poljupcem…onim obećanjima koje ipak neće ispuniti…
Čula sam da ima nekog novog…
Poludjela sam…
Pri samoj pomisli da me netko može zamijeniti ostala sam šokirana…moj ponos je bio zgažen rečenicom moje prijateljice «Znaš da on ima neku novu…»…suze su ostale negdje u kutu oka i nisu mogle poteći…
«Aha…», odvratila sam potpuno ravnodušno…
«Pa da…I ti isto imaš nekog novog pa ste na istom…», cvrkutala je moja malena svojim glasićem…
«Aha…»…
Ja nemam nikog novog…Imam neko međusobno iskorištavanje sa dečkom koji mi se, začudo, zaista sviđa…Ali koji nije za mene…niti sam ja za njega…
Ja volim svog bivšeg dečka…on svoju bivšu curu…
Ja živim u velikom Zagrebu…on u malom gradiću na istoku Hrvatske…
On je momak na lošem glasu u tom gradu…a ja mamina princeza…
Hm, dobro…Princeza nisam…ali on na lošem glasu zaista je…i to ne bez razloga…
Nešto više od povremenog barenja između nas dvoje nije moguće…
I to je kraj priče…
U petak sam bila s njim…mojim opasnim slavoncem…
Pola sata kasnije srela sam svoju staru ljubav…
Pozdravila sam ga…pozdravio me je…
Naglasio da će u ponedjeljak biti na tom tulumu…rekla sam da ću i ja biti…
Ispale su mu oči…gledao me kao da sam osmo svjetsko čudo…Znam da sam dobro izgledala…
Znam da sam mu te večeri dala povoda za razmišljanje…
I bila sam sretna te večeri…
Ne zbog mog opasnog slavonca…ne zbog toga što sam išla na taj ludi tulum…
Bila sam sretna jer sam ga vidjela…
Jer sam negdje u onim njegovim plavim očima pronašla onu staru iskru koju je imao kada me gledao…
Sama činjenica da sam ga srela…da sam popričala s njim na trenutak…bila mi je dovoljna da mi uljepša čitavu večer…baš kao nekada davno…kad me i najobičnijom sitnicom uspio učiniti toliko sretnom da sam htjela odletjeti do svemira…
Koliko god sam te večeri bila sretna, toliko tri dana poslije nisam mogla podnijeti da bude u mojoj blizini. Činjenica da ljubi drugu curu…i da bi to moglo prerasti u nešto ozbiljnije…ubila me…
Milijun pitanja me ubadalo u najbolniju točku preciznošću kirurškog noža…
Zar sam tako lako zamjenjiva?
Kakva je ona?
Zašto ja ne mogu tako jednostavno okrenuti novi list i uletjeti u vezu koja će me spasiti od uspomena, žaljenja i te bolesne nostalgije?
Jer zaista je sve to već postalo bolesno…Sama shvaćam da me nešto tako jako vuče prema samom dnu da se zaista nemam niti snage niti volje odupirati…
Svi mi govore da sam se promijenila…
Jesam, promijenila sam se…Nisam više ona stara…Ništa me ne ispunjava…
Smješkam se po čitave dane, a onda dođem doma i plačem…
Gledam kazaljke na satu i želim da se počnu vrtjeti sve brže i brže…da izbrišu ove dosadne dane…
Nemam nikakvog cilja…Ne želim ništa…Ne tražim ništa od ovog života…samo da što brže prođe…
Hodam bez jednog koraka…bez cilja…bez snova…želja…
Hodam jer moram…
Priznao je da šuti kao i ja…
Priznao je da osjeća…kad ga ona poljubi…da to nisam ja…

Dugovao mi je cugu…
Jedno staro obećanje koje nikada nije ispunio…
Rekao mi je da nikad nije kasno…Ali ipak znam da ga nikada neće ispuniti…
Dogovorili smo se jednom davno da ćemo se pošteno nacugati skupa za njegov rođendan…
Davno smo se to dogovorili…a on je na poruku koju sam mu poslala za rođendan odgovorio sa «Hvala ti»…
Nije ispunio obećanje…
U ponedjeljak mi je rekao da ta cura izgleda kao ja…da mu to svi govore…da smo stvarno jako slične…Ali da je ona ipak samo loša kopija…
Priznao je da se totalno zbedira svaki put kad me vidi…i da mu se često događa da zamijeni neku curu sa mnom…
Rekao je da je ona toliko nevažna da uopće nije vrijedna spominjanja…i da mu je život nakon mene totalno bezvezan…
Ponovo mi je dao sliku…i rekao da se nada da mu je ovaj put neću vratiti…
Poljubio me…poljubio me…još me jednom poljubio…
Obećao mi je da će me nazvati…već sam tada znala da neće…
Primio me za ruku i rekao mi «Molim te samo jednu stvar, budi mi sretna… Samo mi ti budi sretna…»…
Okrenula sam se i rekla «Budi ti sretan ako možeš…»
Rekao je da ne može…bez mene…
Rekao je da će me nazvati…

Nije me nazvao…

Napisala sam ovo prije tjedan dana... Znala sam da neće nazvati... Ipak sam se jednim malim djelom sebe nadala da će mobitel zazvoniti i da će se na ekranu pokazati njegov broj... Svi me zovu... Svi šalju poruke... Svi osim njega...

- 17:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>