Marketing
In vino veritas...
Da,da...
U vinu je istina...
Pa, dragi moji, ja sam se ulila... prilično...
Trebalo je proslavit Martinje... i zato sam se ja primila graševine... a završila na tekili...
Tako to kod mene ide... uvijek se na kraju sve svede na tekilu...
UVIJEK SE NA KRAJU SVE SVEDE NA NJEGA...
Koliko god različitih frajera barila... s kim god bila... o kome god pisala... sve na kraju završi na njemu...
I živcira me to... što ne mogu protiv sebe... protiv uspomena... protiv svoje prošlosti...
Mrzim sama sebe jer sam toliko slaba na njega... jer jednostavno ne mogu zaboraviti...
U vinu je istina...
Hoćete istinu?
Glupa sam... Eto, stvarno jesam glupa...
To što znam izračunati sinus polovičnog kuta pomoću adicijske formule i što znam koliki je bruto nacionalni dohodak Njemačke ne pomaže mi kada trebam odgovoriti na pitanje :"Što radim od svog života?"
Pa ljudi moji, uništavam ga... Evo vam istina... Radim baš to...
Ova dva i pol mjeseca koja su prošla odkad nismo skupa provela sam zaista zanimljivo...
Pola od toga u alkoholiziranom stanju...
Jednu četvrtinu na normabelima...
Ostatak glumeći da mi nije stalo...
PA STALO MI JE... JAKOOOOOO....
Hoćete istinu? Zašto?
Ona uvijek sve pokvari...
Uvijek sam više voljela slatku laž... iako je to bila samo laž...
A istina... kučka... Kad ti treba, nikada je nema...
Kada bi mogla sve pokvariti... e, onda izviruje iza svakog ugla...
Istina je ovakva...
Rekla sam mu da znam da neće nazvati...
Deset puta mi je obećao da hoće...
"Dobro... Ajde, recimo da ti ovaj put vjerujem... Ali stvarno , ako ne nazoveš, sljedeći put kad me vidiš prijeđi na drugu stranu ulice... Nemoj me pozdravit jer ja tebe neću... Ako me ne nazoveš briši moje ime, zaboravi da se poznajemo...I ovo ti stvarno ozbiljno govorim..."
Još je pet puta ponovio da će nazvati...
NIJE ME NAZVAO...
Eto vam istine... Dečku s kojim sam bila skoro godinu i pol nije dovoljno stalo do mene, naše prošlosti, svega što je bilo da bi utipkao jebeni broj i pitao jesam živa...
Boli ga briga... što me koljeno ubija i što sam zbog toga zamalo postala ovisna o tabletama protiv bolova...
...što sam se upetljala u neki bolesan odnos sa dečkom koji stvarno nije normalan... koji mi je nudio koku... koji mi je opalio šamar...zbog kojeg sam mogla završiti na policiji...
Briga ga što opsjednuto buljim u mobitel iako znam da neće nazvati...
Htjeli ste istinu?
Evo vam moja istina... moja stvarnost...
Idem u školu... a gotovo da me ne bi bilo briga niti da padnem razred...
Makar to vjerojatno nije moguće... Kažu mi da sam pametna... Što imam od toga?
Izlazim van... zajebavam se s ekipom... a najradije bi sjedila doma ispred telke i buljila u neku gospodarsku emisiju u kojoj ne razumijem svaku drugu riječ... Gledala bi... slušala... ne bi ništa niti vidjela niti čula... Barem ne bi morala voditi površne razgovore... potrošiti pola sata da izljubim i pozdravim sve koje poznajem... smješkati se namještenim osmjehom...
Ljubim druge dečke... Mislim na njega... i još mi je gore nego kad sam sama... Smisao? Nema ga...
Prelazim cestu... ne gledajuči ide li koji auto... jer mi je stvarno svejedno da me koji i pukne...
Trošim život uzalud... na učenje besmislenih podataka koji mi nikada u životu neće zatrebati... na barenje likova koje nikad više ne želim vidjeti... na kajanje zbog učinjenih pogrešaka...
To je moja istina...
Vino ju uvijek uspije ponovo izvući na površinu...
Vino... moja tekila... i ON...
Post je objavljen 12.11.2005. u 00:23 sati.