bromberg

četvrtak, 05.05.2016.

Intervencionist

Prošla je ponoć. Sjedim na svom novom radnom mjestu: za volanom auta parkiranog na prilazu lučici u malom ribarskom naselju u južnoj Turskoj čije ime, iz razloga koji će ubrzo postati razumljivi, ovdje ne smijem odati. Opis posla: četiri ili pet noći u tjednu provesti tako parkiran u ovom ili nekom od susjednih obalnih gradića, i pomalo trusiti alkohol. Jer ako bude potrebna moja intervencija, za nju moram biti pripit.

Na sreću (mada istovremeno i na određenu financijsku štetu), većina tih noći prođe bez intervencija. Probdijem ih tako pijuckajući, a ako mi se posreći kakva bolja javna rasvjeta u blizini parkirnog mjesta, vrijeme si kratim i kakvom knjigom, eto noćas imam uza sebe izvrsnu Seehaferovu biografiju Goethea, koja i sama po sebi ima literarnu vrijednost, napisana je uistinu sjajnim stilom.

Ja sam naime profesor književnosti. Ali već duže vrijeme u civilu. Predavao sam u nekoliko škola i gimnazija, zadnje namještenje bilo mi je u crnomorskom Trabzonu.
Teško je zapravo reći zašto sam promijenio branšu. Slaba plaća? Teško podnošenje tinejdžera? Kolega? Sistema? Svaki odgovor zasigurno je donekle točan. Ali duboki unutrašnji dojam govori mi da je prava istina ponešto drukčija. Neću dalje o tome.

Ono što mogu reći je da ova noć zasada protječe mirno. Tako bi trebalo biti i do kraja. Na snazi je status "zeleno", što znači da naša organizacija vjerojatno neće noćas djelovati baš ovdje. Ipak, te stvari brzo se promijene. Valja biti na oprezu.

Posao radimo u parovima. Pedesetak metara dalje, na drugoj strani parkirališta s kojeg puca pogled na prilaznu cestu, parkiran je moj večerašnji partner, iskusni Kivanc. Nekako volim kad me dopadne baš on; po prirodi stvari ja baš nisam vičan ovom novom poslovnom miljeu, a osim toga Kivanc je vrlo oprezan, čak i kad vam zadaje udarce koji će vas ozljediti, on pazi da sve bude s mjerom i bez ozbiljnijih i dugotrajnijih posljedica. Osim toga, odlično se snalazi u nepredviđenim okolnostima i tako obilato pomogne i partneru.

Iskapih limenku piva do kraja. Za kakvih pola sata otvorit ću novu. Do tada namjeravam još malo listati Seehafera. Volim europske pisce. Toliko me privlači ta Europa, a eto ispalo je da, ako ne računamo europski dio Istanbula, tamo još nikada nisam nogom zakoračio. A već mi je četrdesetpeta.

Možda zato ovo radim. Dio sam, prilično nisko pozicioniran ali ipak nekakav dio, velike organizacije za prebacivanje nesretnih ljudi u Europu. A stvari su, znate i sami, odnedavno postale kompliciranije i teže nego prije. Po Europi raznorazni jebeni nacionalni radnici zatvaraju gdje god mogu: eto Austrijci, Slovenci, Mađari, Makedonci, svi digli žičane ograde po granicama, banda jedna. Hrvati, Srbi i Grci doduše, ako je vjerovati izvještajima, nisu digli žicu, ali koliko pratim događanja, njima možda žica i ne treba, oni je imaju u glavi.

Nije da se mene sve to izravno tiče, moj zadatak je intervencija. Možda na neki način i bolje da su legalni putevi zatvoreni, više će tih nesretnika trebati našu organizaciju. Ne mogu reći da točno razumijem kako stvari funkcioniraju: znam samo da postoji nekoliko ovih tajnih lokacija s kojih se ljude manjim čamcima prebacuje na veće brodove ili barem brodice koje ih negdje nedaleko čekaju.

Ako se status sa "zeleno" promijeni u "crveno", to znači da se nešto upravo odvija. Da se Sirijce ukrcava. I da moram biti na vrhuncu opreza; ako se naime dok traje "crveno" na prilaznoj cesti prema lučici pojavi policijska patrola, moj partner (a to je večeras Kivanc) i ja promptno iskačemo iz svojih automobila i počnemo se svadjati, urlati i udarati. I to prilično divljački, kako to već razjareni pijanci čine, tako da policajci moraju skrenuti k nama. Za to vrijeme, drugovi iz organizacije mogu, prema potrebi, stvar okončati ili je prekinuti te zamesti tragove.

Otkad je država potpisala taj sporazum s EU (kojeg inače pozdravljam, ukidanje viza i mene približava toj Europi za kojom zaista žudim), policijske kontrole postale su vrlo učestale, i morali smo se potući već nekoliko puta. Dvaput sam završio u ambulanti, a više i ne znam koliko puta prenoćio u postaji. Na glasu sam već kao jedna od sasvim nepopravljivih pijandura. Kazne i troškovi nisu problem, organizacija sve podmiruje, a financijski bonusi za ozljede i pretrpljene udarce, zaista su više nego izdašni. Čak ako se i cijelog mjeseca ne dogodi nijedna intervencija, plaća mi je dvostruko veća od one profesorske. A s bonusima...neću odati, ali nema uopće usporedbe.

Ali ponavljam, ne činim to samo zbog para. Trpim te udarce (a poneki, eto, moram i zadati) i zato da ti ljudi odu onamo kamo žele. U Europu.
U kojoj ću im se jednom i sam pridružiti.

Pola tri u noći. Provjeravam mobitel. Ništa novo, i dalje smo na "zelenom". Otvaram novo pivo. U drugu ruku uzimam Seehafera. Nastavljam čitati sa označene stranice. Jesen 1786. Goethe je upravo, nikog ne obavijestivši, iskravši se neopaženo u pola tri u noći iz svog smještaja u toplicama Karlovy Vary, krenuo na težak i opasan put u Italiju.

05.05.2016. u 17:09 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2016 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se