utorak, 08.08.2017.

~Ljeto na mirnim vodama
~

Pričao mi jednom davno jedan barba, štono bi se reklo, ničim izazvan, o nekom svom rođaku Martinu koji je prije onog rata bio zlatar u Dubrovniku pa kao nešto švercao pa ga ganjali žandari sve do Nevesinja, potom o svom ocu koji je trebao izučit za fratra ali eto nije, pa o tome kako je Željo '72. predvođen Bukalom i Sprečom postao prvak Juge, te o jednom jezeru blizu Konjica na koje je volio odlaziti na pecanje. Neeee, nisu Bukal i Sprečo voljeli odlazit na pecanje nego ovaj moj barba.

Ihhhh, da vidiš to jezero, pogotovo u zoru kad mu magla površinu prekrije, a gore iznad tog sloja oblaka naziru se planine, planine i samo planine. A pastrmke - vakve - raširio bi ruke, razrogačio oči, kao da ih je upravo taj čas skinuo s udice.
Kako se zove to jezero - pitao sam ga tad, ne toliko što me interesiralo pecanje nego eto više onako, iz pristojnosti.
Boračko - odgovori on, a ja pomislih - eh i ovaj je još sav u svojim ofenzivama, sigurno na tom jezeru imaju odmaralište boračke organizacije pa eto, odlaze tamo, pričaju o jurišima, mašin-geverama i kostobolji, a između tih aktivnosti usput nešto pecaju.



Međutim, mnogo godina kasnije, saznah da zaista postoji Boračko jezero, i to na obodu onog zavijutka oko Prenja do kojeg se rijeka Neretva penje prema sjeveru pa se tu kao nešto predomišlja, a onda ipak odlučuje krenuti dolje prema Jadranskom moru.

Shvatih i to da Boračko jezero nema veze s borcima, ali da zato ima i te kakve veze s borcima. Naime, bor do bora - borak, borak do borka - borci, a pored svih tih boraka s malim b, nastalo je seoce s velikim B - Borci, a nešto niže Boraca s velikim B, nastalo, pardon - nije nastalo nego se prozvalo - Boračko jezero. Isto s velikim B. Jezero, upravo ono iz kojega je "moj" barba vadio vakeeee pastrmke.



A kad je već tako, nije mi bilo druge nego pobjeći s obale, usprenjati se do Prenja, osedlati Konjic i zajahati prema Boračkom. Usred vrelog ljeta, baš mi ovakvo nešto treba!
Sve što sam od ranije znao o Konjicu jesu činjenice da su se u tom gradu rodili Ante Marković i Zuko Džumhur. Rođenima nakon devedesete, ova imena vjerojatno ne znače previše, ali mnogi stariji će ih se sjetiti. Prvi, poznatiji, političar koji je pokušavao sam s lopatom zaustaviti lavinu koja se već opasno kotrljala s vrha brijega, a drugi, putopisac koji je svojim znamenitim "Hodoljubljima" na rijetko umješan način približio Bosnu i Hercegovinu mnogima koji o njoj do tada nisu znali ama baš ništa.

Ipak, najbolje i najlakše se uči na putovanjima, pa ću i ja nakon ovog izleta o Konjicu gradu znati neizmjerno više. Između ostalog i to da čak i poslovično hladna voda Neretve nije u stanju rashladiti grad koji se trećeg dana kolovoza godine dvije i sedamnaeste znojio poput onog debelog policajca kad je u Sirovim strastima ispitivao Šeroun Stoun.

A kad smo već kod stena, stari kameni most, podignut prije mnooogo godina, djelomično srušen krajem 2. svjetskog rata, pri povlačenju nekad mrskih okupatora a danas dragih turista, obnovljen u izvornom obliku početkom našeg milenija, zasigurno je najveća znamenitost Konjica. Skladna građevina sazdana od šest lukova koja se prirodno spaja sa čaršijom, središtem života jednoga grada i nekada i sad.



Od Konjica do Boračkog jezera čekalo nas je još samo dvadesetak kilometara planinske ceste prepune serpentina i uzanih mjesta na kojima se moraš dogovarati s vozilima iz suprotnog smjera. Uz poneku psovku i puno više osmijeha, problem mimoilaženja se uvijek nekako zaobiđe na obostrano zadovoljstvo.



Nama, kojima je lutrija života podarila življenje na moru uvijek je zanimljivo doći na "mala" mora na kontinentu, bilo da se radi o rijekama ili jezerima, osobito ljeti. Ima u tome neke perverzije slične onoj kad se vlasnik mega-jahturine zagleda u brodicu od pet metara. I naravno, kao što se svakog puta (opravdano) ljutimo kad kontinenalci naše more nazivaju "vodom", nimalo nas ne smeta da jedno jezero, ma koliko minijaturno bilo u sekundi proglasimo "morem". Najvažnije je da smo mi uvijek u pravu.



Još mi je jedna stvar potpuno nejasna. Tko je to ustanovio podjele na slane i slatke vode? To ljudi moji, nema nikakvog smisla. Okej, more je zaista slana voda i ona sadrži određeni postotak soli - u našem Jadranu on iznosi otprilike tri posto. S druge strane imamo "slatke" vode. Znači li to da takve vode sadržavaju određeni postotak šećera? Mislim, recite mi, možda nisam dobro upućen, ali ako su jezera slatkovodna, onda očekujem da na njihovim obalama ugledam nešto slično solanama u Ninu, Pagu ili Stonu, ali kunem vam se desnom čarapom da nikad u ovih pedeset godina ni na jednom jezeru nisam vidio šećeranu! Možda ste vi nekada vidjeli ljude kako u onim vagoncinima odnose šećer s rijeke ili jezera? Niste ni vi? Tjah! Zaključak, oprečno od slatkog nije slano nego gorko, a oprečno od slanog je bljutavo. Točka.



Idemo dalje. Premda ovaj izlet nisam planirao kao planinarski, kad smo se već našli na obroncima tako dojmljive planine kao što je Prenj, naravno da nam je u trenu proradio planinarski nerv. Čak smo i napravili jednu, uvjetno rečenu šetnju, od par stotina visinskih metara ali kad smo shvatili da bi nam do vršnog dijela Prenja u društvu četrdeset konjanika Celzijusovih trebala brentača vode na leđima svakome od nas ponaosob, okanili smo se nepotrebnih avantura.



Uostalom, sasvim nam je lijepo bilo u našem eko-kampu, bilo da rastežemo kralješke u debeloj hladovini, bilo da se brčkamo među lopočima ili pak da kafenišemo ćaskajući s ostalim eko-kamperima.

Boračko jezero je gotovo cijelo okruženo kampovima tako da u svakom trenutku dopire cika i vriska, svi se ludiraju i blesave i sve je fino, lijepo i opušteno.



Za nas, navikle na uređene europske standarde, ček ček da se nakašljem, neki detalji su bili začuđujući. Recimo, kad su nam podijelili ključeve naših bungalova, ovako su nam rekli - evo, vaši su bungalovi broj 10, 13, 14 i 38, odmah su jedan do drugog! Mislili smo da je neka šega u pitanju, ali fakat je tako bilo - u redu jedan do drugog - deset, trines, četrnes, tristosam! Kako? Ne pitajte. Broj ko broj, jebo ga ti.



S konobarima nam je isto trebalo neko vrijeme za pronaći zajednički jezik. Prvu večer je kuhar bio na godišnjem (eeeej čuj, kuhar je trećeg osmog na godišnjem!?), pa smo dobili nešto kombinovano s roštilja. Bez ikakvih priloga. Ali dobro, nismo se bunili jer je sve bilo slasno. Jedino sam ja non-stop griješio u izričaju. Tako rekoh konobaru - bilo bi dobro malo kupusa uz ovoliko mesa!

Jašta da bi bilo dobro - složi se on i ode.
Naravno, kupus ne donese.
Nije on kriv, ja sam. Nisam bio eksplicitan. Molim vas, donesite kupus!

Nedugo zatim, kažem mu i to s naaaglaskom heeej - imal' malo ajvara?
Imaaa - reče on i ode.
Ali ga ne donese.
Na ajvar mislim.
Mislim, nije on kriv, ja sam. Nisam bio eksplicitan. Pa što ne kažeš - molim vas, donesite mi ajvar!
Jašta.
Jebo ga ti.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se