ponedjeljak, 31.07.2017.

~Sara waka tika taka
~

Pronio se šumom glas da će u dućanu na proplanku, već ovog ponedjeljka, započeti akcija na plažne artikle. Trideset, četrdeset, a na pojedine proizvode i do sedamdeset posto popusta. Tako se već zarana, čak i prije početka radnog vremena formirao red zainteresiranih kupaca. Prvi se do vrata nalaktio medo, za njim lisica, vuk i ris, pa jazavac, tvor i kakadu. A životinje ko životinje, čim se čeka u redu, znate kako već to izgleda, pomalo se cupka, pomalo češka, pomalo zagleda, a najviše glagolja o lošim vremenima, malim penzijama i velikim stanarinama.

I dok svi oni tako strpljivo čekaju u redu, odnekud se iz šipražja pojavi zeko, odmjeri red pred dućanom pa se počne vižljasto probijati između čekača. Iskesio zečić zubiće, vrtkara repicom, zamahuje onim ručicama ko s lopatama za snijeg pa odguruje jazavca tvora i kakadua s "oprostite", a risa, vuka i lisicu s "izvin'te" i taman kad je prošao žamor kolone i došao do mede, ovaj se okrene i čim shvati da se zeko želi probiti preko reda, zamlati ga šapetinom preko brkova i bijesno procijedi - marš zeko na kraj kolone, ak' ja mogu čekat mo'š i ti!

A zeko ko da je naviko, nakon medinog krošea, malo protrese glavom, ustane, obriše prašinu s rukava i ponovo krene naprijed. Opet on oprostite šjor tvore, opet on izvin'te teta lijo, pa se mic po mic ponovo probije prema čelu. Ali avaj, na pragu dućanu opet se nađe oči u oči s međedom.
Mrki medo sad već totalno bijesan zamahne forhendom i taman da će zeku opet sastaviti s tlom, ali dugouško u zadnji čas podigne desnu šapu i smireno kaže: Medo, stan' malo, ne griješi dušu, mo'š ti mene zveknut još tri'est puta, ali' ko će vam onda otvorit dućan? Pa čovječe, ja radim tu, u Šuma-impexu!

Nekako slično sirotom zeki osjećam se i sam kad u ove sparne dane odrišim cime svoje nitišestmetarske barke pa isplovim iz lučice na Solinama, a onda se u hipu nađem okružen nautičkim zvijerima, brodusinama od pedeset, šezdeset, osamdeset stopa koji galopiraju Saldunskim zaljevom od jutra do sutra i ne haju previše za sitnu boraniju.



Otkako se obala u okolici grada pod zaštitom Ežen Joneska marinirala u toču od mutiranih pedoča, nerijetko se dogodi da istovremeno u luku uplovljava ili iz nje isplovljava na desetke različitih plovila, plutala i utapala. Sreća nastaje u trenutku kad "duboki" orači zabordižaju raznim smjerovima, uzburkaju more, ukrižaju valove pa izgleda kao da istovremeno pušu i bura i jugo i lebić i tramuntana, jedino klonula zastava na vrhu Kule Kamerlengo odaje tužnu istinu da pušika kako bi to nekad bistri Slavko Sarun znao reć - obični govnjin.



Pravo je čudo da se u ovakvim uvjetima kakvi danas vladaju na Jadranu, ne događa i više pomorskih nesreća, a možda je sve to samo pitanje vremena. Jer kad vidim kakve se rmpalije klataraju po letećim mostovima gliserčina koji u svojim strojarnicama kriju ergele vrijedne i nekoliko tisuća konja, mogu se samo vezat za siku i molit svetoga Niku da nas poštedi ove pošasti. Ali, to smo očito zaslužili, sa ovakvim turizmom ponosno srljamo u sigurnu propast.

Nedavno je jedan vješti pomorac s vikend-iskaznicom za upravljanje brodicama, junački nasukao svoju jahtu na Galeru, mrvicu kopna između Čiova i Drvenika, hrid stotinjak metara dugu, tek nekoliko koraka široku i visoku, na kojoj se uzgred budi rečeno nalazi lanterna koja svim kormilarima jasno daje do znanja - nemoj se zabijati u mene!



Međitim, to našeg kapetana Bruku nije spriječilo da na osebujan način provjeri čvrstoću kobilice svoje unajmljene jahte. Kad su ga odsukali i doteglili do sigurne luke, dao je mrtav-hladan-ozbiljan izjavu kako se nesreća dogodila zbog toga jer su mu na brodu otkazale - kočnice!? Pritiskao je kaže, pedale tako snažno, ali brzina se ni za mrvicu nije smanjivala? Kasnije su mu objasnili da te pedale koje je on pritiskao služe za upumpavanje vode u sudoper.

U svakom slučaju, najbolja stvar kod plovidbe među našim otočnicama je ta što se flotile brodica s visprenim kapetanima i njihovim pedalama rasprskavaju kao one zvizdarije za osvježavanje po kafićima. Kako se udaljavaš od obale, od punte do punte sve ih je manje, božemiprosti kao da tonu pod svim tim Galerama, ili u najbolju ruku hitaju prema top-destinacijama, mjestima koje su u nautičkim vodičima označena sa mast siiii! Did ju si d si? Jes aj did. Jes dida dida, e moji furešti, di ste vi bili kad su moji didovi ovdi sidro bacili....

<

Naravno, ukoliko ne želiš dijeliti sidrište na Krknjašima sa devetstotinaosamdeset i sedam drugih brodova, produžit ćeš dalje, prema škojićima na rubu otvorenog mora. Tek tada počinje gušt. Ostajemo samo more i mi. Ploviti se mora, sve dok ispod poklopca motora brunda sara-waka-tika-taka. Dok osluškujem ritam sara-waka-tika-taka, sara-waka-tika-taka, znam da je sve u redu. Međutim u posljednje vrijeme, taj se zvuk počinje pretvarati u tapa-tapa-klapa-šlapa. To već nije toiliko dobro, Globalno zatopljavanje očito utječe i na moje pretpotopno Torpedo od devet konja.

Nakon dva sata plovidbe, pristao sam u tajnu uvalu dobro znanog otoka. Dočekao me karakterističan, ne sasvim ugodan, vonj galebova. Ovdje ih ima na tisuće. Na tankom sloju ispucale crvene zemlje, trčkaraju sive gušterice. Vjerojatno nas poneki par skrivenih očiju prati iza divljih ružmarina, ali se ne usuđuju izložiti našim pogledima. Ovo definitivno nije "must see" destinacija iz peljara za vikend-kapetane.
Ono što me začudilo, pomalo i zabrinulo, veliki je broj uginulih galebova čija tijela leže razbacana svuda unaokolo. Kao da si se zatekao na bojištu nakon bitke.







Dolazio sam na ovaj pusti otočić nebrojeno puta i da, uvijek bih naišao na nekoliko uginulih galebova, što je i normalno, ne žive ni galebovi vječno, ali ovo... ovo je pomor. Tko zna, možda je nepodnošljiva suša dala svoj obol. Nije ni galebu uvijek lako. Tek tada mi je prostrujala kroz glavu još jedna neobična stvar koju sam vidio par večeri prije. naime, vidio sam jata galebova kako lete u V-formaciji. Najprije mi se naravno učinilo da se radi o patkama, ali ne, zaista se radilo o galebovima. Nikad to nisam ranije vidio. Želi li nam priroda nešto reći?

Vi'š, mogao bih priupitati onog medu ispred dućana što on misli o tome. Samo mi je isto malo frka, jer ako zamahne šapurinom...




utorak, 18.07.2017.

~Prohujalo s požarom
~

Dogodilo se ono što je svatko tko ima dva zrna soli u glavi znao da se kad-tad mora dogoditi. Jer, ovo se nije dogodilo prvi put. Događa se to već godinama u nešto manjim razmjerima, ali mnogi koji bi trebali biti svjesni svih slabosti vatrogasnog sustava, radije palamude u mikrofone stupidarije poput one "požar je pod nadzorom". Gospodo draga - to ne postoji, to je oksimoron, ako je požar, ako negdje gori, onda je izlišno govoriti o bilo kakvom nadzoru.

Ako bih mogao sve što mi je sada na duši sabiti u jednu rečenicu, zapravo jedno pitanje, onda bi ono glasilo ovako - mogu li hrvatski vatrogasci danas ugasiti iole veći požar bez pomoći kanadera? Nemojte me krivo shvatiti, tomu nisu krivi vatrogasci nego oni koji su kreirali ovakav sustav, za kojeg će se kleti da je na čvrstim nogama, a zapravo je kvalitetan koliko i plastična stolica od 39 kuna.



Uglavnom, nakon kornatske tragedije, prionulo se reorganizaciji vatrogasnog sustava koja se odvijala u smjeru, pokušajmo ga tako nazvati - profesionalizacije. Čak su i dobrovoljna vatrogasna društva po našim malim mistima dobila svojevrsnu dozu ozbiljnosti, vremena u kojima je vatrogasni dom bio mjesto susreta dokonih prolaznika, ćakula i junačkih priča s nekih davnih požarišta, otišla su u nepovrat, danas je sve stavljeno pod konac. Vozila, oprema, tehnika, ljudstvo, sve je to na zavidnom nivou.

Nikad nismo bili opremljeniji, stručniji i zna se - sposobniji, a opet nam se iz godine u godine događaju požari katastrofalnih razmjera. Kako to?

Pojednostavljeno - sve je divno i krasno ako vatra izbije negdje u jutarnjim satima, dok pirka lagani vjetrić ili je potpuno mirno. Brdo se zadimi, sirene zavijaju, pumpjeri hitaju, razvlače cijevi, gase, ali nešto im baš i ne ide, u međuvremenu dođu kanaderi sa Zemunika, bace desetak bombi i sve bude manje-više u redu. Sustav funkcionira, reći će samodopadno županijski zapovjednik u grozd mikrofona. U isto vrijeme Netko na fejsu objavi sliku umornih vatrogasaca, svi je lajkaju, svi su ponosni, ma ne može biti bolje.

Međutim, zlo nikada ne dolazi samo. Kada imamo potpuno drugačiju situaciju, kad negdje plane usred noći, pa još zapuše jaka bura, pa još kad gori ne samo tu već na dvadesetak drugim mjesta po Dalmaciji - e tada nastaje problem. Veeeeeeliki problem.

Mada sam rekao da više neću to raditi, eto jučer nisam mogao izdržati i otišao sam u Žrnovnicu gasiti požar. Gledao sam iz Trogira kako gori moj Mosor i jednostavno - da sjedim na svome balkonu i pijuckam bevandu i sve to promatram sa sigurne udaljenosti - nije dolazilo u obzir. Naravno - na cestama je vladao kaos. Pokušao sam biti dovitljiv pa iskoristiti znane prečice i zaobilaznice, ali bi se na svakoj od njih ubrzo pokazalo da ima i dovitljivijih od mene. Uvjetno rečeno, jer čim bi shvatili da ne možemo naprijed jer plamen već juri prema nama, opet bi se vraćali na zagušenu glavnu cestu, među prizore viđene samo u holivudskim filmovima katastrofe.

Policija je u Strožancu blokirala cestu prema Žrnovnici, dalje se moglo samo pješke. Dim se vinuo u stratosferu, posvuda garež, miris paljevine, nebo je crne, a more crvene boje.



Ljudi gledaju i ne vjeruju. Žene zabrinute, sa strahom u očima, djeci je sve to zanimljivo, ali isto im nije svejedno, a muškarci... muškarci stoje pored ceste, u šlapama i bermudama, gledaju, komentiraju, svi sve znaju kako bi tribalo a kako ne bi. Mnogi me gledaju u čudu, kao da se pitaju kamo ću to ja, s kosirom u rukama i gojzama na nogama, jest da ovako više sličim na Matiju Gupca nego li na vatrogasca ali što ću sad...

U Žrnovnici je vladao pakao. Doslovce. Vatra je prolazila između kuća, lako, kao da joj nitko ništa ne može, plameni jezici su dodirivali zidove. I zapravo, malo sam toga i vidio, jer se ništa udaljenije od deset metara i nije moglo razabrati.

Obranili smo školu. I još nekoliko kuća pored nje. Ali ovdje ću stati, jer gdje sam sve skakao i što pokušao poduzeti, za ovu priču i nije toliko važno. Bolje da moji ne znaju.
Bitno je to da je nedostajalo - svega. I ljudi i tehnike i hrabrosti i volje da se nešto napravi.



Oprostite, ali kad se dogodi nešto ovakvo, sami vatrogasci, koliko god bili dobri i organizirani, nisu dovoljni. Kad čujem na radiju izvještaj da je negdje opožareno 500 hektara, a da je u isto vrijeme angažirano 16 vozila i 75 vatrogasaca, uvijek ostanem zatečen i obavezno pomislim - ovo neće izać na dobro. To je malo, to je nedovoljno. Ako ne pripomognu "obični" ljudi, sve će otić u dim. Tako se najčešće i dogodi.

Pravo je pitanje zašto mi u Hrvatskoj nemamo organiziran sustav Civilne zaštite? To je, najblaže rečeno - nedopustivo. Jer kao što se kaže da nema dobijenog rata bez vojnika pješaka, a isto tako nema ni ugašenog požara bez čovjeka s brentačom koji će doslovce ugaziti na svaku stopu ruba požarišta.

Svaka čast tehnici, ali pri gašenju požara potrebni su - ljudi. A to mnogi ne razumiju. Na žalost, kroz sve ove godine izgubio se dobar običaj da na gašenje odlaze dobrovoljci, mještani koji dobro poznaju teren, ljudi koji nisu službeno vatrogasci, ali nekog vraga se ipak razumiju. Tako sam se i ja jučer "prošvercao". A to je u jednu ruku žalosno jer moram prekršiti zakon da bih mogao nekom pomoći.

Kad vidite čovjeka, vlasnika kuće, vinograda, maslinika, bilo čega, kako gleda vatru koja mu se približava, on ni uz najbolju volju, ne može ostati smiren. Treba mu prići i pomoći. Bilo kako. Napuniti kante s vodom, skloniti zapaljive stvari, uputiti riječ ohrabrenja, učiniti nešto, učiniti bilo što.

Jučer su se građani počeli samoinicijativno organizirati u trenutku kad su shvatili da se čitav sustav raspao. Mada, pretenciozno bi bilo reći da se raspalo nešto čega zapravo nije ni bilo. Bio je to prizor dostojan groteske, kako iz dima izlazi kolona tamnih audija s pretpostavljam, uvaženim ministrima unutra. Oni su se uspješno naslikavali i uvjeravali javnost kako je sve u redu. A malo toga je bilo u redu. Stanje je bilo znatno gore nego što su mediji prikazivali.

Ironično zaista, ali jučer je prava kataklizma nastala tek nakon što su pristigli kanaderi, u trenucima kad su mnogi pomislili - evo ih, sad smo spašeni!

Upravo tu se krije najveći problem. Kanaderi su smokvin list hrvatskog vatrogastva, atraktivna pojava i zaista - tim ljudima sam skinuo kapu nebrojeno puta, jer to što oni rade, zapravo je nemoguće opisati, ali opet ponavljam - bez "pješaka" nema dobijene bitke. To nije atomska fizika, to nije filozofija, to je čista logika.

Ali kad će to shvatiti oni koji bi morali?


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se