petak, 05.05.2017.

~Planet Velebit
~


S ove strane sna, noć je ljubičasta i zelena. Tek korak dalje, preko starih škura, pljuštara nemilo sivo još od jučer popodne. Povremeno stane i taman kad pomisliš da je to - to, počne ispočetka. Rza ko motorna pila. Provocira. Tješim se da je svaka stala pa će i ova. Pred zoru zavladala tišina. Dvije grlice guguću na žici. Za dobro jutro. Savile su gnijezdo među granama masline. Samo im Picasso fali...
Javili su mi da će me pokupiti oko osam. Sad je pet. Taman da na miru ukrcam u ruksak sve ono što mi ovih dana neće trebati. A usput mogu ispeći i burek. Volim s toplim burekom na put. Istina, mogu ga kupiti i u prvoj pekari. Ali moj je bolji. Definitivno.

Hodimo na Velebit. U Baške Oštarije. Iz običnih oštarija ljudi izlaze manje-više nacvrcani. Od vina i rakije. Iz Baških se Oštarija također izlazi nacvrcan. Ali Velebitom. Ali čekajte malo, ne možemo izaći ako još nismo tamo ni stigli.

Tek što nije osam. Kiša je odlepršala prema jugu. Tanka pruga plavetnila sa zapada zrači optimizmom. Evo nas. Tri djevojke, dva mladića i jedan auto. Retrovizor je otkazao u zadnji čas. Nije mu se dalo na put. Natrag više nećemo sve i da hoćemo. Preostaje nam samo naprijed. Djevojke mi predlažu da se latim volana. Kažu - bolje ti je nečim zaposliti ruke, nego se gužvati ovdje s nama. Drugi mladić se smješka. Smješkaju se i one. Hm, nemam pojma zašto me bije takav glas. Dobrog vozača, dakako.

Ovoga smo puta planirali otići do Ždrila, još donedavno malo poznatog prijevoja koji se nalazi otprilike tri i po sata hoda južno od Baških Oštarija. Lani je na tom području podignuto novo planinarsko sklonište. Za razliku od većine takvih objekata u našim planinama koji su najčešće onako u zbrda-zdola stilu, ovo je kažu, dizajnirano na sasvim novi način. Fotografije koje smo pronašli na netu i dojmovi onih koji su tamo bili, govore tome u prilog. Pa idemo vidjeti to čudo!

Prvobitan plan nam je bio da se iz Oštarija iskobeljamo što ranije, laganini propješačimo tih tričavih tri i po sata do Ždrila, smjestimo se, još malo švrljamo naokolo, prespavamo u skloništu, a sutradan se vratimo zaobilazno, ponešto dužim putem, preko Velikog Sadikovca i još ponekog vrhića koji nam se učini vrijedan pažnje.

Međutim, na vrijeme smo se dosjetili da je kapacitet skloništa na Ždrilu ipak ograničen, za nas petero taman, ali kako možemo biti sigurni da se tamo neće zateći još poneka skupina planinara? A što ćemo onda? Spavati pod vedrim velebitskim nebom na tisuću i tko zna koliko metara visine? Zabašuriti se u šatorima možda? Oh da, baš bi se ugrijali u tim krpicama...

Stoga smo u hipu, štono bi se reklo - dinamički hopnuli na plan Be. Pronašli smo smještaj u oštarijskom hostelu, veoma pristojnom, urednom i nadasve ugodnom objektu kojeg mahom posjećuju planinari, ne bez razloga. Prvoga ćemo dana "kukičati" klot-frket po okolnim uzvisinama, zakoračiti u svijet dabrova i duliba, a drugog ćemo odraditi sve ono što smo na početku zamislili. Tako ćemo zapravo u dva dana otplaninariti tri! Eh, jesmo čarobnjaci, svaka nam čast...



Čim smo se smjestili i malo predahnuli, pogledi su nam se sljubili s Ljubičkim brdom koje bdije nad Oštarijama. Iz doline djeluje meko, oblo i podatno. Kao ljubičica. Doziva kao krempita iz Bobisovog izloga. Istina, na samom kraju brda, namrgodio se jednooki Ljubički kuk. Kao da hoće reći - od mene pa sve do Bačića, nema fićfirića, samo znalce i stare džombe priznajem, svima ostalima, ništa ne garantiram!
Uistinu, područje Dabarskih kukova fascinantno je na svoj način, pogotovo kad ih se promatra s krajnih točaka. Taj višekilometarski niz nazubljenih tornjeva nalikuje na leđa nekog ogromnog dinosaura koji je nekada davno jednostavno zaspao tu na Velebitu.



Premda smo se na Ljubičko zaputili bez velikih ambicija, osjetili smo da smo u dobrom ritmu pa smo se uspentrali na još nekoliko uzastopnih kukića. Poneke staze, zabušavljene, izbljedjelih markacija, oteli smo zaboravu. U podnožju Medvjeđeg kuka naišli smo na spilju koja bi po svemu sudeći mogla biti medvjeđi brlog, ali domaćina nismo našli doma. Zanimljivo, Ante i ja smo poželjeli sresti Vile a Sonja, Maja i Vanja su čeznutljivo tragale za Medom. Tko je bolje prošao, neka ostane naša mala tajna.


Pred sami sumrak, vratili smo se u našu bazu. Zadovoljni nadasve. U prizemlju našeg hostela nalazi se restoran. Fina atmosfera i topli ljudi. Razmjenjujemo iskustva s drugim grupama planinara. Svima titra osmijeh na licu. Kako te taj Velebit ispuni, to je čudo.



Novo jutro, novi dan. Ustao sam po običaju, ranije od svih, izmilio iz sobe da im ne šušketam, točno u pravo vrijeme za dočekati izlazak sunca. To je jako važno. Pridružuju mi se tri psa. Jedan veliki, drugi još veći a treći crni, najmanji. Samo bi se mazili. Čudno, s kime god dočekam jutro, svi hoće da ih mazim. Ne znam šta im je, stvarno ne znam. Svježe jutro štipka za obraze, ali dan će biti lijep, topao, to se već vidi.
Vraćam se u bazu i srećem moje pajdaše. Već su orni za nove početke.

Krajolik južno od Baških Oštarija se donedavno, uglavnom prešutno, smatrao nedovoljno atraktivnim u planinarskom smislu. Bez vrhova impozantnih visina, bez planinarskih objekata u koje bi se, zlu ne trebalo, moglo skloniti, kroz njega se kročilo ponajviše usputno. Možda je tome prodonijela i sama konfiguracija terena s mnoštvom vrtača, udubina i raspuklina, što stazama, naizgled jednostavnima, daje određenu težinu. Pogotovo ako se dolazi sa sjevera, znamenitom Premužićevom stazom koja je predivno izbalansirana i znalački trasirana, s minimalnim oscilacijama u visini, ovdje se čovjek nađe u čudu kad se suoči s neprestanim usponima i silascima, a čitavo ga vrijeme proganja osjećaj da ništa ne napreduje!?



Odlučili smo napraviti turu u pozitivnom smjeru, dakle supotnom od kazaljki na satu tako da smo najprije pohitali na Veliki Sadikovac. Staza u početku prolazi bukovom šumom, potom izbija na stjenoviti greben, a dalje prema vrhovima prevladavaju travnate padine. Psi, moji jutarnji pratitelji, krenuli su za nama, ispočetka bojažljivo a nešto kasnije ravnopravno, nogom uz nogu. Sva trojica, s tim što je onaj najmanji na vrijeme shvatio kamo sve to vodi pa kidnuo natrag prema Oštarijama. Ova dva velika, mješanci vučjaka i šarplaninca nisu imali nikakvih dilema. Oni će gdjegod i mi.
Nemam pojma koliko je visok taj Sadikovac, tisuću dvjesto, tisuću tristo, ali u svakom slučaju - taman!

Pruža divne poglede na sve strane, Dabarski se kukovi pružili kao na dlanu a tamo prema moru, svjetlucaju otoci u velikom plavetnilu. Divota.



Prepoznali smo s vrha naš današnji cilj, prijevoj Ždrilo, i premda su nam uputstva govorila kako do tamo imamo još najmanje dva i po sata gojzanja, nama se to učinilo pretjeranim. Kako dva i po sad kad je tu stalno pred nama? O da, u takvim prostranstvima, mnoge se relacije i proporcije tako lako poremete i ništa, ama baš ništa nije blizu kao što ponekad izgleda.
Štoviše, na našem smo se putu našli u tako začudnim krajolicima, potpuno izdvojenim od svakodnevnog i poznatog svijeta. Ovim stazama ljudska noga rijetko kroči i to je za većinu nas bilo potpuno novo iskustvo. Šuma u koju smo zašli zapravo i nije šuma već istinska prašuma. Ništa tu ne remeti prirodnu ravnotežu, stabla rastu, lome se i umiru na tlu, stvarajući mogućnost nekim novim stabalcima da iz njihovog humusa i oni izrastu u velike cure i dečke.
Naravno, nije sve išlo tako jednostavno, u nekim smo se trenucima i gubili, tražili, vraćali, nepotrebno kružili, ali sve smo to prihvatili kao dio igre. Kad smo se nakon napornog uspona i staze prepriječene bezbrojnim odlomljenim debllima konačno našli pred kućicom na Ždrilu, imali smo osjećaj kao da smo se uspjeli popeti na tko zna koliko veliku planinu.
U skloništu smo konačno došli malo k sebi, tek tada shvatili da nas je sunce dobrano drmnulo, a usne popucale od silne bure koja nas je pratila čitavim putem. A i naša dva lajava prijatelja kao da su jedva dočekali malo odmora.



Planinarsko sklonište na Ždrilu je zaista bombončić. Premda nevelikih dimenzija, ono pruža sve što planinaru treba. Topli zaklon, pitku vodu, čak i osvjetljenje zahvaljujući solarnim panelima. Naše pretpostavke da će zasigurno biti još znatiželjnika poput nas pokazale su se točnima jer smo nešto ranije sreli četvoro planinara iz Zagreba koji su ovdje proveli noć. Kažu - za nas je bilo dovoljno mjesta, ali da nas je bilo devetoro, hm... bilo bi stiskanja.



Kako je dan lagano odmicao tako smo postajali sve svjesniji da nam se bliži vrijeme za povratak. Opet kroz prašumu, kroz bezbrojne uspone i silaze, korak po korah, dah po dah...
U nekom trenutku ne misliš više ni na šta, ni na umor ni na bol u mišićima, samo upijaš u sebe ta strujanja koja teku li teku...
Zagrabi život dok teče - kazao je davno jedan mudrac, učitelj Zena, a vrlo slično osjećali smo se i mi, kroz oba dva dana, u nepreglednima prostranstvima velebne planine. Samo smo na brzinu zaključili da ovo kod nas nije bio Zen već Ven - velebitski zen.




Konačno, kad se stopiš s ovakvim okruženjem i ljudima koje razumiješ i koji tebe razumiju, sve postaje neizmjerno lakše. Propješačili smo u dva dana teritorij koji je zasigurno veći i od nekih državica ovoga svijeta.
Konačno, Velebit nije obična planina, Velebit je - planet.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se