ponedjeljak, 17.04.2017.

~Ušće
~


Karakter jedne rijeke najbolje se oslikava načinom na koji uvire i kojim samo prividno završava svoj put. Prve nastupaju sigurno i smjelo kao brzi vlak na željeznički kolodvor dok se druge nećkaju i premišljaju, opravdavajući se - pa sad... ne znam baš je li to za mene, znate, ja bih ipak još malo vijugala. Treće opet upadaju žestoko poput uličara u krčmu na kraju sokaka, dohvate prvog nesretnika za gušu koji je samo trenutak ranije mirno sjedio u kutu proučavajući uzorak kariranog stolnjaka, unesu mu se u lice i procijede kroz iskežene zube - oš se tuć? Četvrte se pak užasavaju takvih, ozbiljnoj rijeci nedostojnih postupaka pa se neposredno prije ušća galantno rašire u deltu, lagano naklone dok ih okupljena svjetina posipa laticama cvijeća.

Dolinom Neretve prošišao sam stotinama puta, trčao, skakao, krao mandarine, ljubio rukometašice, sredinom osamdesetih čak i odgušterao nekoliko mjeseci slušajući mirrrrrr-no! Na-desno-ravnajs!
I kroz svo to vrijeme (kao što vidite - iz razumljivih razloga) nije mi padalo na pamet otkriti koji je od tih bezbrojnih rukavaca kojima Neretva zašušuruje svoj tok upravo onaj pravi, glavni, kardinalni, onaj koji vodi do mora bez utapanja u mulj i šaš.



Jednostavno, imao sam osjećaj, ili ako hoćete iskrenije - živio sa predrasudom da se većinom prostora delte, sve do mora čak i dalje, rasprostire nepregledna močvara, potpuno negostoljubiva, prekrivena ljepljivom sluzavom travurinom i neprohodnim tršćacima kojima caruju komarci, žabe, bjelouške i one bube beztežinke koje trčkaraju po površini.
Očito sam pošašavio od tog silnog šaša.

Godinama kasnije, počele su dolaziti slike sasvim drugačijih motiva. Kao - na ušću Neretve navodno ima pješčanih laguna po kojima ljudi hodaju, plivaju, surfaju, kajtaju, pa se onda sunčaju, grickaju sir, mumaju mesne nareske i pohane tikvice, fino se provode i tako to. Međutim, te sam slike primao s velikom dozom sumnje. Mislim - danas sve ono što se pojavi na portalima s nadnaslovom SENZACIONALNO, SPEKTAKULARNO, ČUDO NEVIĐENO, u pravilu ispadne prdac u varićak, nabujak od prazne slame, rižot od patagonijskih liganja, ništa, nič, bezvrijedno, nula bodova.

Stoga sam se u gluho doba proljeća odlučio prikrasti nedosanjanom ušću te razotkriti i objelodaniti svijetu i gradu veliku obmanu. Ma kakve plaže, kakvo ušće, kajteri surferi, ljudi moji, ne dajte se preveslati, sve je to ordinarni photoshop.



Neposredno nakon pripetljavanja u Opuzenu, skrenuo sam desno i usporedno s tokom Male Neretve slijedio putokaze prema Blacama, mjestašcu koje je na karti izgledalo najbliže željenom odredištu.
Zaustavio sam se kod neobičnog mosta-brane, koji propušta rijeku u more ali u isto vrijeme ne da moru prema rijeci kako ne bi došlo do neželjenog zaslanjivanja obradivih površina. Nabacio sam ruksak na leđa, otpio gutljaj-dva čiste izvorske i duboko uzdahnuo. Prostor je u zbilji djelovao umnogome ogromniji nego što sam očekivao. Zabljesnule su me boje, čiste, jasne i moje, zaplavilo se nebo, omodrilo more, a tek Pelješac ispred, sav se zazelenio kao da je Moorea!




Ipak, na samom me početku prenerazilo jato grbavih kitova koji su se nasukali diljem modro-zelene lagune. Zamislite kakve li slučajnosti, prvi put sam ovdje i odmah me dočekaju grbavi kitovi i to nasukani!? Pohitao sam im u pomoć kao da sam rođeni mariiin bajolođist alias George Constanza. No, domalo sam shvatio i sa žaljenjem konstatirao kako se ne radi o grbavim kitovima već o fosiliziranim ostacima neretvanske Nessie!



Pijesak je prijanjao za bosa stopala meko i podatno, a tanki sloj morske vode prilazio je i povlačio se u samo njemu znanom ritmu. Laguna se raskririla poput potkove koja donosi sreću. U bezvremenskom i bezprostornom ambijentu, samo je vjetar s juga dao naslutiti što je stvarnost a što san. Zapravo lažem, posvuda porazbacani komadići smeća i plastičnih strojotvorina još jednom su dali do znanja kako nema tih prirodnih ljepota koje glupi čovjek ne bi uspio unakazati. Mogao bih još dosta o tome, ali sada ću se zaustaviti.



Negdje po sredini već spomenute potkove, nalazi se novoizgrađeno promatralište za ptice. Veoma lijepo, veoma ljupko i s mjerom uklopljeno u okoliš.



Moj preslabašni zoom-objektiv nije se mogao dobaciti do zlatnih sprudova po kojima su se prošetavale ptice močvarice, pa sam ih odlučio pustiti na miru. Ne gnjave ni one mene.



Naravno da sam i želio doći i do krajnje točke, one u kojoj Neretva postaje Neretvanski kanal.



O da, i to je poseban osjećaj, na nultom metru rijeke kao da si se popeo do vrha planine.
Poželio sam ostati na ovome mjestu najmanje do zalaska sunca, kada boje sjaje intenzivnije, a zvukovi tišine postaju jasniji i melodiozniji. No trebalo je krenuti dalje, u otkrivanje još jednog malog čuda. Bio sam zadovoljan i s ovim. Posve.



Nakon ovog "ušćotkrića", shvatio sam da sam bezrazložno bio sumnjičav, i da sve one slike o ušću Neretve na koje sam nailazio nisu sasvim fotošopane. Možda samo malčice. Ali, više sam nego siguran da ću se ubuduće ovdje vraćati. Ukrasne pridjeve za nadnaslove, ovoga ću puta zadržati sebično, za sebe. A i vi, sve ovo što ste vidjeli i nadam se, pročitali, možete shvatiti kao veliku obmanu, Morate sami doći ovdje i uvjeriti se da sve ovo zapravo i ne postoji.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se