četvrtak, 07.04.2016.

~MarKiza de Bubamar
~

Dok se Hladno pivo pjenilo jasno i glasno, spominjući volan ruke sic i dupe, jedan se oblak boje soli zakačio za Malu Kapelu, a tek prolistalo drveće letjelo je pored prozora brzinom od točno sto dvadeset na sat; blažen onaj što izmisli tempomat. Na pustoj auto-cesti bio sam rijedak svat, počasni gost koji je zalutao na pogrešno vjenčanje.
U živom kutu retrovizora, kupala su se na proljetnom suncu mjesta lijepih imena, Modruš, Brinje, Jezerane. Dan se ispružio preda mnom kao mačka nakon sna, slutnja juga bivala je sve izraženija.

Razumni i normalni ljudi u pravilu putuju od točke A do točke B najkraćom mogućom putanjom. Točno znaju gdje je početak, gdje je Macola, a gdje svršetak. Budući da u opisu mog karaktera riječi "normalno" i "putovanje" teško mogu stati u istu rečenicu, tada priznajem da su mi ta dva slova, A i B, malo, premalo. Barem slova ima ko u priči. Umjesto jasne, ravne linije, trajektorije mojih putovanja više nalikuju na tunju smotanog tajnika Andrije iz udruge športskih ribolovaca "Šnjur".

Kakv stih možeš ispjevati od samo dva slova, kakvu melodiju možeš skladati od samo dvije note? Stoga svakog puta nastojim ovo B udaljiti po abecednom polupravcu što je moguće više udesno, ako već ne do UVZŽ-a, onda barem do PRST-a. Oni koji često putuju sa mnom to već jako dobro znaju, a začudo, kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da ih je sve manji broj, hm, tko zna zbog čega?

Al' se zato sav raspojasam kad putujem sam, tada usporavam, dajem žmigavac lijevi pa desni, izluđujem vozače iza mene, sječem kratice, prekrajam zaobilaznice, nema te stranputice koja me neće zavesti. Uvijek isto pomislim - pa sad kad sam već ovdje, zašto ne bi... Eh, zašto ne bi!?
Zna mi se dogoditi da skrenem s glavnog puta spontano, neplanirano, na mah, ali ipak to češće radim s predumišljajem. Ponekad je dovoljan tek jedan novi oblik koji razbija prividan red, neobična sjena, slutnja tek, pa da odlutam kilometrima daleko.
Tako sam i ovoga puta na mostu preko Gacke odlučio da ću se u Gospiću iskrcati sa A1 i zaprašiti preko Velebita. Kamo točno - pojma nisam imao.
Putem sam se sjetio jednog Saše iz Divosela kojeg nisam vidio piiiiiih koliko godina. Tko zna gdje je sad taj momak? Nadam se da je živ i zdrav.

Bijela ptica se sasvim logično, sama od sebe, zaustavila na Baškim Oštarijama. Kud će suza neg' na oko. Izlazim. Nebo je malo mutnjikavo, ali sunce fino grije, pirka neki lahor s mora, tek toliko da lišće zatreperi. Kako bi sad jedna kava dobro pala! Računam da će Velebno biti ovoreno. Šipak oće! Sve zakračunato. U daljini se gega jedan čovo, iza njega cvrkuće kolona školaraca. Glagoljaju glasno i veselo, ne razumijem ni riječi, ali točno znam što govore. U blizini je skretanje za Stupačinovo, oštarijski zaselak od kojeg počinje Premužićeva staza.



Bio sam već ovdje, relativno nedavno, ček da izračunam, dvije i sedme, o đizs, zar je već devet godina iscurilo od tada? Završni izlet planinarske škole, vatra i pjesma ispred doma na Ravnom Dabru, uspon na Bačića kuk, prepoznajem mjesto gdje smo pokušavali sklepetati bivak. Našemu su se svi smijali, ali je bio dobro ocijenjen. Benneton bivak u živim bojama.
To je bilo tad. A što ću sad? Zatekao sam se u planini sasvim neplanirano, i to u ozbiljnoj planini.

U ozbiljnoj planini javi mi se unutarnji ozbiljan glas - di ćeš ludašu?
Ma evo, neću daleko, samo da nešto provjerim.
Šta da provjeriš?
Ma samo da vidim kako se može popet na ovaj vrhić.
Nemaš gojze, a poskoci se bude.
Imam patike, dobre su, a poskoka ću preskočit čim ga vidim.
Nemaš ni kapu, a sunce žeže.
Stavit ću majicu priko tintare
Nisi ponio ni kap vode.
Napija sam se... maloprije.
Nemaš ni kartu!
Imam ja sve u glavi.
Ti nisi normalan.
Znam.



I ne bih ja daleko, stvarno ne bi, ali taj vrhić iznad mene baš se nekako kako da kažem - ponudio. Uostalom, ako me sjećanje dobro služi, ovdje u blizini mora biti Kiza, kuk smiješnog imena, ali mrgodnog stava.
Nisam ni tražio markiranu stazu već sam opalio rutu pičimice, strminom do same kamene vertikale, a onda, bumo vidl'i kako dalje. Padina je načičkana gromadama koje se svako toliko odlome od glavne litice pa se kotrljaju prema dolini.

I penjem se tako penjem, malo s nogama, malo s rukama, gledam i razmišljam. Iznad mene se ustobočio golemi toranj od vapnenca i kao da pita - što hoćeš?
A ja se i dalje pravim malko blesav, ma zapravo i ne trebam se praviti, blesav vala jesam, kršim sva pravila razumnog planinarenja, ali nešto me vuče, vuče, vuče... Iz daljine, ove stijene izgledaju neprohodne, ali kako im prilaziš bliže, tako po logici i iskustvu prepoznaješ načine i puteve kojima se može proći.
Bio sam neizmjerno sretan kad sam nakon nekoliko povlačenja i spuštanja naišao na markiranu stazu a ubrzo zatim i putokaz na kojem je pisalo KIZA. Jupiiiiii!



Da budem iskren, želio sam se suočiti s vlastitim strahovima. Oduvijek sam zazirao od ovakvih koščatih kukova, strmih, ma što strmih, vertikalnih kolosa, koje se ruše desecima pa i stotinama metara u bezdan. Još mi je živo sjećanje na taj Bačić kuk, možda mi je to jedini do sada ispenjani vrh na kojem se nisam osjećao ugodno. Pogotovo na jednom pregibu, na kojem te samo korak-dva dijeli od... ma ne smijem o tome ni razmišljati.
Za Kizu su mi rekli da je "slična" Bačiću, e sad koliko slična - to je trebalo provjeriti. Napredovao sam polako uživajući u svakom koraku. Ovakvi usponi nisu dugi ni iscrpljujući ali zahtijevaju pojačan oprez. Staza je predivna. Ulazim u kamenu galeriju okamenjenih divova. Sa svakim korakom šire se pogledi na desetak kilometara dugačak niz Dabarskih kukova. Ovako oštri i nazubljeni gotovo da se doimaju poput ralja morskog psa.



S druge strane Kize zatamnio se Crni Dabar, lijevkasta kotlina danas prilično zašumljena, nešto dalje je Ravni pa tik iza Ravnog - Došen Dabar. Niz, uvjetno rečeno - polja, nastavljaju Došen i Bačić Duliba, neposredno ispod onog već opjevanog Bačić kuka. Čudesan je taj Velebit, zaista čudesan, i svakog puta kad se nađeš u njegovim dubinama, javlja ti se isti osjećaj. Nešto ti titra iznutra, uzbuđenje, strah, poštovanje, postaješ gord i ponosan, ali u isto vrijeme tih i ponizan jer si svjestan da si u ovom prostranstvu kao trun prašine, ništa više.



Ostalo mi je još za savladati sam vrh stijene. Nalikuje na kljun ogromne ptice grabljivice. Na kamenu stoji već izblijedjelo upozorenje - OPREZ, STRMO! Strmo jest, ali barem ponora nema, mislim - ima ga, ali ne gledam u njega. Zabavljaš se traženjem čvrstih uporišta. Još samo par koraka i evo me na vrhu. Kuku meni.



Okružuje me savršena tišina, tek odnekud dopiru krikovi galica, crnih ptica koje su obavezan dekor ovakvih litica. Dišem duboko, svjestan sam svega, u ovom trenutku točno znam što me vuklo gore. Sam vrh je gola stijena, ovdje ni najmanja travčica nema šanse za opstanak. Društvo mi pravi jedna bubamara.



Kako ide ona igra - uzmeš bubamaru na dlan i pitaš je - pokaži mi bubamaro gdje je moj dom. I na koju stranu bubamara poleti - tamo ti je ići.
A ova moja bubamara - ni da mrdne s dlana!? I lijepo je molim - Markizo de Bubamar, pokaži mi, gdje je moj dom? A ona se samo spusti na kamen na kojem je i ranije bila. Stotinu mu dabrova! Baš si mi finu parcelu namjenila?

Valjalo se i vratiti. Spustiti na sve četiri. Što je umnogome zeznutije nego se penjati. A u tebi vrije. Euforiju fino zamoliš neka te sačeka u podnožju. Za divno čudo - pristaje. U dolini se konačno mire onaj ludi ja i ozbiljni ja. Nije ni meni lako s njima dvojicom.



Na povratku sam zastao kod Kubusa, 170 godina starog kamenog spomenika u obliku kocke, podignutog u čast izgradnje ceste koja povezuje Gospić i Karlobag.



Već je i sama cesta spomenik sam po sebi, ali ova jednostavna kocka koja počiva na četiri kugle kao da u sebi skriva nešto gotovo nadrealno. Pogotovo kad uzmeš u obzir mjesto na kojem se nalazi, na rubu dvaju svjetova tako različitih a opet tako bliskih. Prisloniš dlan na njenu površinu još toplu od proljetnog sunca pa shvatiš da svaka priča ima svoje kako, odakle i zašto. Čak i kad naivno misliš da je sve na ovom svijetu slučajno pa i tvoja vlastita odluka od prije nekoliko sati koja te izvan svake logike dovela baš na ovo mjesto.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se