petak, 26.10.2012.

~Odjek vlastitih koraka
~


To je to mjesto. Spustite sidro! - zapovijedio je traurski kralj Andovar svojoj posadi. Izmoreni morem i vjetrom u provu koje ih je nemilice tuklo posljednjih dana, mornari su konačno jednu zapovijed svog vladara dočekali s osmijehom na licu.

Kralju se nedavno u snu ukazala proročica Hadria i objavila ozbiljno upozorenje - još sutra prije nego što sunce dosegne zenit, naići će strašna oluja s mora i potopit će čitav otok. Povedi svoje ljude prema sjeveru, zaplovi morem tisuću otoka i pronađi mjesto na kojemu se spajaju dva zaljeva, tamo gdje se vrletne planine spuštaju u zelena polja, a sunce zalazi iza brijega od bijelog mramora.

Već istog jutra, kralj je okupio svoje najvjernije ljude i otplovio prema mjestu za koje nikada nije ni čuo da postoji, a kamo li da je znao gdje se točno nalazi.
Nedugo nakon što su isplovili, sunce je nestalo, a tmasti oblaci prekrili su nebo. Začuvši zaglušujući buku iza svojih leđa, nitko se, pa ni sam kralj, nije usudio okrenuti i gledati kako golemi val proždire rodni otok.

No, sad su bili stotinama milja daleko, u mirnoj luci, na mjestu na kojem je jedan novi, bezimeni otok gotovo dodirnuo kopno. I otok i obala nasuprot njemu bili su pusti i nenaseljeni, ali pitomi i bogati izvorima vode. Kralju i njegovim podanicima, ovo se mjesto učinilo pogodnim za odmoriti se i prikupiti snage, ali nitko nije slutio da će upravo ovdje ostati zauvijek.
Dok je rijeka vremena nečujno proticala, brod koji je doplovio s dalekog otoka stopio se s kamenom, a iz kamena je niknuo grad. Na mjestu na kojemu je nekada stajao jarbol drevnoga broda, danas se nalazi zvonik katedrale.



Visok, gord i uspravan, isti kao u doba moga djetinjstva kad smo jutra i popodneva provodili u bezbrižnim skitnjama po Balanu i okolnim brdima. Gradeći tajna skrovišta od kartonskih kutija i sklepanih puntižela stvarali smo svoj vlastiti svijet, a grad koji je rastao pred našim očima bio nam je inspiracija.
Uspomene prohujalih dana ostale su zapisane u sjećanjima kao na pucketavom crno-bijelom filmu. Zvuk škverske sirene u snena jutra obojena bonacama, brektanje motora i škripa dizalica s bracera nakrcanih pržinom na Madirazzinom mulu, cika djece koja hitaju prema školi, vonji peškarije, ćakule na vratima o' grada, kliktaji galebova i reski pozivi prodavačica ala ala judi friške ribe, ala ala vidite je, još igra u kašeti...

Ponekad se iz davnine jave mirisi kadulje i smilja iz Biljane, okus toplog kruha iz Plošnjakovog dućana, galama koja dopire s ulice kad bi Dudi i Frančeška popili poneki žmul viška, umilni zvuci mandoline, Šotić i Kvadrilja u Puovića, pisma klape na balaturama za ljetnih predvečerja, kad se težački tenor Nikše Panta i terca Špire Piteše slože u nježnoj "golubice ča u kajbi stojiš, kaži pravo za koga se gojiš..."



Teatar na otvorenom u kojem ne postoje granice između publike i aktera predstave, pozornica na kojoj nitko ne mari tko ima glavnu, a tko sporednu ulogu, tko su statisti ili tek slučajni prolaznici. Šantoće, lajone i ćakulone, likari i oriđinali, šjore, šinjore i gospoje o’ velikoga svita koje se nikad nisu makle dalje od Splita, falše grandece, picaškandali, manovali i meštri o' zanata.

Picigin na Lokvicama, penzionerska grintanja na šentadama, hipiji na cimatoriju, starice koje se zlamenuju kad ih vide, zaljubljena mladost u škuribandama Žudike i Fortina.
Ako je pjaca srce grada, riva je njegovo lice. Koliko je dana u godini toliko je koraka od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo. Postoji nešto svečano u trenutku kad iz sjenovitih uličica grada odjednom baneš na široku rivu koja te svakog puta dočeka raširenih ruku. Na dodiru mora i kopna, ostala je obala susreta i rastanaka, usputnih ćakula i dokonih đireva, sramežljivih pogleda i prvih korteđavanja.

Često se pitam koje je njegovo pravo lice, ono ljetno, cvjetno i razigrano kad život struji vrelim ulicama i pulsira mladenačkim žarom ili pak ono turobno, zimsko kad nigdje nikoga nema i kad je odjek vlastitih koraka jedino društvo na koje ćeš naići.



Od kakvog su to čudesnog materijala sazdane spone koje te vežu za ovaj grad, uklešu ti srce u njegov kamen, ne daju da odeš?
Kao da ne postoje gradovi veći, bogatiji, raskošniji, gradovi koji nude bolje mogućnosti?
Ako želiš uspjeti, moraš otići. To je jednostavno tako. Ako ne odeš, nikad nećeš osjetiti ljepotu povratka. Ako se uopće poželiš vratiti. Previše akoa je stalo između mene i njega, previše je pogodbenih rečenica bez jasnog završetka.

Kada nekog voliš, ne razmišljaš o tome zašto, kako i koliko ga voliš, nego ga jednostavno – voliš. Zapravo, nisam želio pričati o ljubavi. To je tako profano. Ona se podrazumijeva. Ljubav ponekad zna biti otegotna okolnosti. Konopac razapet preko opasnog kanjona vezan za čvrsta uporišta na stijenama. Ako samo jedno od njih popusti, postaje nemoguće prijeći na drugu stranu. Može li onaj koji nikad nije osjetio bol zbog neuzvraćene ljubavi uopće znati što ljubav zaista jest?

No, ovo nije priča o ljubavi. Ovo je trebala biti priča o jednome gradu. Gradu mog djetinjstva. Možda je jednostavno poželjela još neko vrijeme ostati neispričana.



Priznajem da me pomalo plaši sve veći raskorak vremena i prostora, prolazeći godinama istim uglačanim pločnicima učini ti se da se ništa ne mijenja, a onda u nekom trenutku shvatiš da sve teže prepoznaješ lica koje susrećeš u prolazu, bore se urezuju u kožu neizmjerno brže nego li u kamenu plastiku i osjećaš kako tvoj vlastiti grad bježi sve dalje, u nepovrat...

I tada mi se učini da znam kako se osjećao stari kralj Andovar kad je nakon duge plovidbe ugledao mjesto na kojem se spajaju dva zaljeva i na kojem sunce zalazi iza brijega od bijelog mramora. Zar je mogao išta drugo reći osim – to je to mjesto. Spustite sidro!




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se