utorak, 09.10.2012.

~Plitvičke palačinke
~

Oduvijek su mi bile sumnjive rijeke koje teku prema sjeveru. Razmislite malo, zar to nije neobično? Eto, zavrtite globus ili otvorite bilo koju geografsku kartu i pokušajte dati suvisao odgovor na jednostavno pitanje - kako rijeke mogu teći uzbrdo, to jest - prema gore? Mora da se radi o nekoj spački. Izmučen ovim pitanjem morao sam se uputiti na teren i istražiti o čemu se zapravo radi. Na svom putu prema sjeveru, najprije sam legitimirao Krku i Zrmanju. Vidjevši koliko se izmotavaju i uvijaju, pojavila se opravdana sumnja da njih dvije i nisu besprijekornog ponašanja, ali kad su za svjedoka pozvale Jadransko more i par pataka, njih petoro zajedno, izbili su mi sve argumente iz ruku.





S Likom i Krbavom uopće nisam htio razgovarati jer ni one same ne znaju što hoće. Malo bi plivale, malo bi ronile pa se opet pojavljivale na skroz neobičnim mjestima... Ne ne, ipak sam ja čovjek u godinama, ne mogu se više nositi s mladim i vrckavima gospodičnama...
Onda sam opet otvorio kartu i u trenu mi je sinulo- Plitvica! Tako malena riječica, skoro da se ni u kartu ne uspjeva urezati, a navodno puni ne jedno, nego čak šesnaest jezera. I to kakvih jezera! Sve u šesnaest!

Plitvička jezera...





Kad god čujem da netko spominje ime njihovo, uzaludno ili uzapametno svejedno, čitav se raznježim. Sjetim se nekih davnih putovanja sa sestrom i roditeljima pa kasnije đačkih ekskurzija, smaragdnih bljeskova, prštavih slapova i Mede na ulazu u hotel Jezero. Pa dobro onda, što se čeka - idemo na Plitvice!
Jednodnevna ulaznica za jednu osobu stoji ovalnih stodeset kuna. Ma molim vas, kakva je to cijena? Jeste li ikad igdje vidjeli da nešto košta 110 kuna? Totalno bezvezna cijena. Pa jesu li mogli nakeljit barem 109,90? Hm, nije ugodno kad čuješ tako nešto, a onda pomisliš - pa daj ipak su to Plitvice, nije to neki Mandin zdenac štatigajaznam, koji curkom curi, ali frigaj ti to, četveročlana obitelj samo za ulaznice i parking mora ispljunit 500 kuna.

Da, ali nisu naši ljudi krivi za to, odgovornost leži na neodgovornim bjelosvjetskim hohštaplerima koji svaku toliko vremena uvrste Plitvice na neki od novovjekih popisa svjetskih čuda. Svako objavljeno čudo - tri kune skuplja ulaznica!? 'Bala vas čuda!

I onda još ovi naši tukci koji glasaju na tim internetskim izborima za čudnovata čuda potvrđuju - je, istina je, Plitvička jezera su divna, prekrasna, veličanstvena, dođite, samo dođite! Ma dajte ljudi dozovite se pameti, kakva divna prekrasna, neš ti jezera, svako svoju politiku vodi, puštaju na sve strane, štrocaju u svih šešnajšt ko štrukavela dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Slatina, to kad se jednog dana eventualno izgradi kanal iz fondova EU, onako fino izniveliran, usmjeren, pravocrtan, tek onda možemo govoriti o ljepoti...



Dobro, ajmo se spustit časkom dolje do jezera. Kao što je svima dobro poznato, Plitvička jezera su nacionalni park. Zaključak - u nacionalnom parku rastu razne nacije. I to je živa istina!
Eto, do ove subote nisam mogao ni pretpostaviti koliko nacija obitava na Plitvicama. Mnoge od njih samo što nisu postale endemske vrste. Primjerice, za nas neupućene magarce svako je stablo - bukva, a svaki turist žute rase - Japanac. Čim vidimo traku oko vrata na kojoj piše Nikon, Canon ili Tutankamon, mi odmah mislimo - evo ga, Japanac! E, ma nije svaki Japanac iz Japana, ima ih iz Taiwana, Koreje, Hong-Konga, čak sa Trinidada i Tobaga!





Bojeći se da i sami ne postanemo kosooki, ukrcali smo se na brodić s jednom grupom Talijana. Gospođa koja je sjedila ispred mene, okrenula se i prišapnula mi nekoliko rečenica kao ono, u dubokom povjerenju. Ja sam kimnuo glavom i blesavo se nasmiješio. Nedugo zatim, gospođa se opet okrenula prema meni te mi ispričala jednu veoma zanimljivu priču. Milina ju je bilo slušati, međutim stupanj miline bi se sigurno stubokom povećao da je moj fond talijanskih riječi nešto bogatiji. Budući da više nisam imao besplatnih blesavih osmijeha na raspolaganju, pokušao sam objasniti dragoj gospođi iz Verone - Io non sono un Italiano, io sono un Croato vero! Io sono vero Versic from citta di Trau, razumite?

Nato se moja novopečena prijateljica naprosto izoduševljavala - ooooo, pa šta niste rekli, a ja bi se zaklela da ste naš, tako mali crni ćelavi debeli, podsjećate ma moga dobroga papu, on je isto tako ima bokunić dropčića, bija je sudski činovnik, a najviše je volija angriz s gradela, a tek koliko je volija nabubat se parmezana, to je čudo. I puno mu je drago bilo močit praske u crno vino. Mislim, šjora gospoja je ovo sve isparlala na talijanskome i sad da budem iskren, ne mogu vam stoposto garantirat da je rekla baš ovo kako sam je preveja, ali u svakom slučaju - ja sam tako shvatija, e!



Na početku smo se malo dvoumili oko odabira ture, posjetiteljima je na raspolaganju nekoliko programa pa tko kako voli - nek izvoli. Kraće ture zasigurno djeluju zavodljivije, ali bez dužine nema... jel..., mislim, šteta je tek tako protrčati Plitvicama. Moja preporuka - doći što ranije i carpe diem. Da prostite...





Ima nešto čudesno u tom žuboru vode, u tom neprestanom previranju, imate osjećaj kao da slušate simfonijski orkestar koji satima izvodi kompoziciju koju nitko do tada nije skladao, jednostavno, teku note tako savršeno skladno, iako se sviraju po prvi puta i nikad se više neće odsvirati na isti način.





U vječnoj igra vode i kamena prelama se svjetlost sunca pa u raskošnom ambijentu zelenih šuma svijet oko nas poprima neku novu, nepoznatu dimenziju. (Poala, kako sam ovo dobro napisa op.p)





Nakon silnih propješačenih kilometara, staza, mostića, slapova, bukova, osmijeha i pozdrava s nepoznatim ljudima s kojima sam se mimoilazio, sjeo sam na obalu Malog jezera i utonuo u duboke misli.

Nisam siguran u kojem se trenutku točno dogodilo, ali to sad nije ni važno, uglavnom - pred mojim očima, jezera su se nekim čudom počela pretvarati u ogromne palačinke, šesnaest plitvičkih bisera nanizalo se u prekrasnoj slici ko šesnaest mega-palačinki, ali ni to još nije bilo sve, iz slapova su potekli prelijevi od brusnica, marelica, borovnica, pa se prostirali površinom jezera ko sladoled iz onih davnih automata s autobusnih kolodvora, pa se mješali u bezbrojnim kombinacijama, a kad bi se palačinke onako bogato ispackale, fino bi se zamotavale, poneke čak i preklapale, jednom pa još jednom... Divno je to izgledalo vjerujte mi i tko zna koliko bi se tih palačinki još napravilo da me iznebuha nije prenuo kreštavi glas rendžera - Krrrrrrrraaaaj rrrrrradnog vremena, molimo uputite se prema izlazu!





Hm, znam ja njega, vidio je on da sam prokljuvio tajnu Plitvičkih jezera pa me htio što prije udaljiti s mjesta događaja. Dobro dobro rendžeru, vidjet ćemo se mi opet!
S prvim mrakom, nastavili smo naše putovanje. Nismo zapravo ni ubacili u treću brzinu, a već smo naišli na zgodnu autostopisticu Koranu. Naravno da smo Koranu rado primili u kola. Svašta nam je napričala do Karlovca i tko zna što bi još sve saznali da je u tom gradu nisu čekale tri prijateljice. Upamtio sam da je jedna bila Dobra a ove druge dvije baš i nisu.

To be kontinjued...








<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se