ponedjeljak, 10.10.2011.

Čarobne boje jeseni

Tiho, o tiho govori mi jesen, šuštanjem lišća...






Beskrajno plavetnilo neba...






Plamen vatre da dušu ugrije...


- 16:45 -

Komentari (47) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2011.

Mjesec ružičaste vrpce

Jeste li znali da je listopad međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke?
Njegovo su obilježavanje pokrenule svjetske organizacije za borbu protiv te bolesti kako bi se skrenula pažnja na veliku važnost prevencije i učinkovitosti liječenja kod ranog otkrivanja.




Svjetska zdravstvena organizacija iznijela je šokantnu brojku od 1,2 milijuna slučajeva raka dojke godišnje. U Hrvatskoj se više od 2300 žena bori protiv te zloćudne bolesti.
Rak dojke je i najčešći oblik malignih oboljenja kod ženskog roda. A čak 50% njih razvije metastaze koje su u teoriji neizlječive.
Najveći rizik snose žene koje su dobile menstruaciju prije dvanaeste godine, nisu zatrudnile ili su rodile poslije tridesete godine, žene koje su ušle u menopauzu prije pedesete te one koje u obitelji imaju nekog oboljelog od te bolesti. Iako su oboljenju najviše podložne žene između 55-te i 70-te godine, nažalost, nije rijetkost da i djevojke od 19, 20 godina vode bitku sa rakom dojke.


Ovo su samo neki podaci o ovoj teškoj bolesti. Moram priznati da se nikada ranije nisam previše zamarala mislima o tome. Pročitala bih katkad poneku informaciju, saznala preko žutila tko je u svijetu slavnih obolio od raka dojke i to je bilo sve.
A onda se početkom godine dogodio preokret. Taj se demon ušetao u moju obitelj. I odlučio se nastaniti. Kako je došao iznenada nisam stigla ni shvatiti šta se događa. Operacijski zahvat desio se ubrzo nakon otkrića. Rezultat: odstranjena cijela dojka i limfni čvorovi u ruci.
Svatko se nosio sa tim na svoj način. Najveći je teret u kući pao na mene. Jer nakon operacije zabranjeni su bilo kakvi poslovi godinu dana. Vatra, voda, dizanje rukom, sve je to postalo zabranjeno voće. Kao da nije dovoljna patnja do kraja života živjeti sa tom prazninom na tijelu...
A onda je uslijedio ciklus kemoterapija. Nakon svega viđenog, tu patnju zaista ne želim nikome. Probuditi se usred noći i slušati kako netko dušu ispušta grleći školjku...Kosa je počela opadati pa ju se, smanjujući agoniju, samovoljno ošišalo. Šeširi i kape postali su najpoželjniji modni dodaci. Uskoro na red dolazi zračenje, 25 dodatnih dana agonije i iščekivanja rezultata nakon toga. Hoće li se demon vratiti? Hoće li svojom malenkošću povećat onaj postotak metastaza? Hoće li rana ikad zacijeliti? I ne mislim samo na onu fizičke naravi.
Teška su to pitanja, zasad im nema odgovora. Možda i ne treba da ih se iščekuje...možda nam se neće svidjeti...
Nedavno mi se javila prijateljica, zabrinuta, uspaničena...i njena se mama bori sa demonom. Srećom, nalazi su poslije operacije bili u redu. No, sa demonima se nikada ne zna, nikada ne spavaju, vrebaju danima, godinama, čekajući priliku da opet napadnu...
I meni će godinama uznemirivati snove, zaokupljati misli strahom...jer sada sam u rizičnoj skupini...hoćemo li ga zajedno uspjeti poraziti?
Samo će vrijeme pokazati. Ostane li ga dovoljno, na kraju svega...
Hoćete li mu vi dopustiti da vas opsjedne, ukrade vam život?
Ovisi samo o vama, vašoj brizi i upornosti u potrazi za njim.
Samo nekoliko minuta mjesečno potrebno vam je za samokontrolu, samo jedna uputnica za ultrazvuk i samo malo volje za mamografiju...
Ne dopustite da i vi jednoga dana postanete onaj u čiju će se čast nositi ružičasta vrpca...

- 19:02 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 30.09.2011.

Čovjek je čovjeku vuk



Nedavno sam u lokalnim novinama pročitala članak o problemima krađe sa kojima se posljednjih godina suočavaju poljoprivrednici.

"Ne ostaviš li me na miru, tužit ću te za silovanje."

Riječi su to djevojke upućene čovjeku koji ju je zatekao u krađi na svom poljoprivrednom zemljištu. Mnogi od njih do te su mjere uplašeni trenutnim stanjem da se ustručavaju i progovoriti javno o tome, bojeći se da ih netko ne pretuče na vlastitoj zemlji.
Jesmo li zaista došli do te točke da možemo bez zadrške reći kako je čovjek čovjeku uistinu vuk? Ima li još u nama ljudskosti ili smo samo čahura čovjeka, odavno prazna iznutra?
Kaže Oprah, imamo li sretne susjede i sami ćemo biti 34% sretniji. Kako biti sretan kada nam i susjedi podmeću nogu pri svakom koraku? Kada nekadašnjem prijatelju sada samo užasne, ružne riječi prelaze preko usana?
Kada i vlastitu braću uspije zavaditi jedna žena ili komad zemlje?
Zar ne vidimo da odavno već ne živimo na pravoj adresi, već u dubokoj, mračnoj šumi u kojoj se oni beskrupolozni hrane slabijima?
Hoćemo li naći te preostale mrvice ljudskosti razasute po nekim davno zaboravljenim stazama života?
Hoće li se vratiti vrijeme kada će čovjek čovjeku opet biti - samo ČOVJEKOM???

- 18:02 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2011.

Žudnja

Ovih me dana uhvatila nevjerojatna žudnja za hranom.



Kao da žeđam, a kapi vode niotkud...
Uhvatim se kako satima listam kuharice, slinim nad svim onim krasnim receptima, zabacujem glavu u hladnjak, prekapam po ormarićima...u potrazi za nečim, onako, finim, novim...nečim šta bi utažilo tu glad.
Srećom (ili nesrećom), u ovo recesijsko doba i hladnjak i ormarići više su prazni nego puni.
Neznam otkuda je potekla ta ogromna žudnja. Neznam ni bi li ju nazvala žudnjom ili možda...željom?
Ima li uopće razlike? Barem ja bih to trebala znati.
Nije to glad, nisam trudna, nemam nikakvih prohtjeva ni za vrijeme pms-a...
Odakle se to stvorilo?
A onda se prisjetih dobre, stare psihologije.
Ta nije to žudnja za pilećim roladicama i rajskim rolicama...
Bit će da je to žudnja za promjenom, proizašla iz ove sive monotonije kojom se vuku dani, mjeseci. Dok se priroda sprema za zimski san, ja žudim za buđenjem. Gorkim poput kave i razornim poput potresa. Da uzdrma i dušu i tijelo i baci život u petu brzinu (ili možda prvu, neznam, nisam vozač).
No, jasno mi je da će buđenje ipak morati pričekati do proljeća, nije dobro ni ići protiv prirode...
Možda bih ipak mogla polako, iz dana u dan, utažavat žudnju sitnim gutljajima promjena...tek toliko da duša sasvim ne utone u san.
Možda je to rješenje koje će me držati podalje hladnjaka. I pilećih roladica.
Rajske rolice su ipak preveliko iskušenje, ta dugi je zimski san...

- 12:24 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2011.

Zašto imaš tako veelike uši?



Uvijek sam smatrala kako imam klempave uši. Stala bih pred zrcalo, skupljene kose i promatrala te dvije stvarčice kako strše. I iako to nikad nitko vjerojatno nije ni pomislio, jer postoje važnije stvari osim mojih ušiju, ja ih i dalje držim na sigurnom mjestu, pokrivene kosom.
No, unazad nekoliko godina došla sam do nove spoznaje.
Pa ja uopće nemam klempave uši, ja imam velike uši!!!!!


- Bako, a zašto imaš tako velike uši?
- Da te bolje čujem!


E, pa ja sam otada sve čula. Naravno, uvijek ono šta bi, za mene, bilo bolje da je ostalo nečujno. Vraćajući se kasno uvečer kući, po mrklom mraku, čula bih svaki šum pokraj ceste, svako zavijanje vjetra i huk sove.
Probudila bih se usred noći da čujem graju iz obližnjeg kokošinjca i zadnji krik pijetlića kojeg se dočepala lija.
U ranu zoru nije mi promakao ni posljednji cvilež neprežaljenog psa.
Dok su drugi prespavali i potres, ja sam ležala budna misleći kako me opsjedaju duhovi zbog vibracija koje bi mi obuzele cijelo tijelo.
U onim strašnim noćima, kada munje paraju nebo, ležala bih budna osluškujući zloglasne zvukove uzrokovane vihorom vjetra.
Zazvoni li usred noći telefon il netko pokuša otvoriti zaključana vrata, sklupčana ispod pokrivača molit ću se da se probudi i ostatak familije.
Još kad slušate susjedu kako vas tamo negdje u svojoj dnevnoj sobi ogovara, eh, gdje ćete većeg veselja...
Neznam je li to prokletstvo velikih ušiju ili mi je jednostavno suđeno da se svaki ružan zvuk i svaki nemili događaj filtrira kroz moje uho.
Ima li lijeka ovoj nevolji?
O, zašto, zašto imaš tako velike uši?

- 16:12 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2011.

Ruka u džepu

U potrazi za maramicom moja se ruka našla u dečkovom džepu.
I u tome trenutku, naizgled toliko beznačajnom, shvatila sam koliko sam sretna šta imam kome, u sitne jutarnje sate, staviti ruku u džep...




- 20:22 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2011.

Ranim jutrom...

Ranim jutrom, dok iza brda magle polako se dižu...






...a kapljice rose još miluju nas...


...grozd sunce traži...


...da poljupcem svojih zraka tugu ljeta na odlasku ublaži...


...a na samom kraju, nova zvijezda hrvatskog neba, maneken Floki...


- 10:53 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.09.2011.

Homemade pekmez

Kako nam je u vinogradu ostalo mnogo bresaka koje bi ubrzo propale, prolistala sam malo recepte i odlučila krenut u avanturu pravljenja pekmeza.

Vaga se zaustavila na osmom kilogramu...


Uslijedilo je dugotrajno guljenje, čišćenje i rezanje na komade...


Usitnjavanje na mašinici za meso...


Sat vremena neprestanog miješanja na blagoj vatri, uz dodatak četiri želina, nešto manje od dva kilograma šećera i soka četiriju iscijeđenih limuna...


Nakon zagrijavanja staklenki u toploj pećnici, uslijedilo je punjenje, stavljanje u pećnicu dvadesetak minuta da se ulovi korica te zatvaranje celofanom umočenim u rum, rakiju ili neki alkohol.


Vruće staklenke omotala sam dekom i ostavila tako da se postupno hlade do sljedećeg dana. Pekmez je isproban, dobio pohvale, a dragi je došao do pametnog zaključka da se sada mogu slobodno i udat...

- 21:34 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 30.08.2011.

Koliko još čekanja?

Ponekad mi se čini da je cijeli moj život samo čekanje.
Tolike godine čekanja zamijenilo je opet čekanje...života.
Gledam drage ljude oko sebe, kojom mirnoćom plivaju rijekom svojih dana, godina...
Jest da poneki kamen uzbrka vode, ali ipak...
Osjećam se usamljeno u svojim strmoglavljenjima niz vodopade, ne vidim im kraja...dolaze jedan za drugim...uvijek iznova.
Nadam se da ću ove godine jedan ipak ostavit iza sebe, zauvijek.
Ali i on je samo kap u moru...umjesto njega dolazi još veći, opasniji...
Ne želim kraj i prije samog početka...jer zadnje godine i nisu bile opijene životom, samo preživljavanjem.
Možda valja sačekat još malo...još samo tren...vodopad ili dva...



I tad će me...tamo negdje iza duge...čekat mirne rijeke života, sa ponekim zalutalim kamenom da uzbrka vode...ali ipak...

- 14:18 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2011.

Šta je Zagorac bez gorica?

Stara klet...


Zelenilo dokle pogled seže...


Crno i bijelo, savršeni par...


Sramežljivi ljepotan...


Između redova...


Još malo pa nestalo...


- 20:21 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (18)
Komentari On/Off

Opis bloga

Ako sanjaš, ali ti snovi nisu sve...Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj i ako se sagneš i pokupiš ostatke...Ako si spreman ponovno krenuti, kao na početku...Ako prisiliš svoje srce da ustraje i kad počinje malaksati...Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života i svakog trenutka ići pravim putem...
Ako sve ovo možeš...


Piši o sebi, o svojim snovima, neostvarenim željama...zabilježi svaki trenutak svog malog života, on vrijedi zlata...neka to bude priča o Tebi...



Ja imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid


mail

lea_lana@yahoo.com

Designed by In Obscuro

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se