Pisma univerzumu

petak, 30.09.2011.

Čovjek je čovjeku vuk

Nedavno sam u lokalnim novinama pročitala članak o problemima krađe sa kojima se posljednjih godina suočavaju poljoprivrednici.

"Ne ostaviš li me na miru, tužit ću te za silovanje."

Riječi su to djevojke upućene čovjeku koji ju je zatekao u krađi na svom poljoprivrednom zemljištu. Mnogi od njih do te su mjere uplašeni trenutnim stanjem da se ustručavaju i progovoriti javno o tome, bojeći se da ih netko ne pretuče na vlastitoj zemlji.
Jesmo li zaista došli do te točke da možemo bez zadrške reći kako je čovjek čovjeku uistinu vuk? Ima li još u nama ljudskosti ili smo samo čahura čovjeka, odavno prazna iznutra?
Kaže Oprah, imamo li sretne susjede i sami ćemo biti 34% sretniji. Kako biti sretan kada nam i susjedi podmeću nogu pri svakom koraku? Kada nekadašnjem prijatelju sada samo užasne, ružne riječi prelaze preko usana?
Kada i vlastitu braću uspije zavaditi jedna žena ili komad zemlje?
Zar ne vidimo da odavno već ne živimo na pravoj adresi, već u dubokoj, mračnoj šumi u kojoj se oni beskrupolozni hrane slabijima?
Hoćemo li naći te preostale mrvice ljudskosti razasute po nekim davno zaboravljenim stazama života?
Hoće li se vratiti vrijeme kada će čovjek čovjeku opet biti - samo ČOVJEKOM???

- 18:02 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2011.

Žudnja

Ovih me dana uhvatila nevjerojatna žudnja za hranom.

Kao da žeđam, a kapi vode niotkud...
Uhvatim se kako satima listam kuharice, slinim nad svim onim krasnim receptima, zabacujem glavu u hladnjak, prekapam po ormarićima...u potrazi za nečim, onako, finim, novim...nečim šta bi utažilo tu glad.
Srećom (ili nesrećom), u ovo recesijsko doba i hladnjak i ormarići više su prazni nego puni.
Neznam otkuda je potekla ta ogromna žudnja. Neznam ni bi li ju nazvala žudnjom ili možda...željom?
Ima li uopće razlike? Barem ja bih to trebala znati.
Nije to glad, nisam trudna, nemam nikakvih prohtjeva ni za vrijeme pms-a...
Odakle se to stvorilo?
A onda se prisjetih dobre, stare psihologije.
Ta nije to žudnja za pilećim roladicama i rajskim rolicama...
Bit će da je to žudnja za promjenom, proizašla iz ove sive monotonije kojom se vuku dani, mjeseci. Dok se priroda sprema za zimski san, ja žudim za buđenjem. Gorkim poput kave i razornim poput potresa. Da uzdrma i dušu i tijelo i baci život u petu brzinu (ili možda prvu, neznam, nisam vozač).
No, jasno mi je da će buđenje ipak morati pričekati do proljeća, nije dobro ni ići protiv prirode...
Možda bih ipak mogla polako, iz dana u dan, utažavat žudnju sitnim gutljajima promjena...tek toliko da duša sasvim ne utone u san.
Možda je to rješenje koje će me držati podalje hladnjaka. I pilećih roladica.
Rajske rolice su ipak preveliko iskušenje, ta dugi je zimski san...

- 12:24 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2011.

Zašto imaš tako veelike uši?

Uvijek sam smatrala kako imam klempave uši. Stala bih pred zrcalo, skupljene kose i promatrala te dvije stvarčice kako strše. I iako to nikad nitko vjerojatno nije ni pomislio, jer postoje važnije stvari osim mojih ušiju, ja ih i dalje držim na sigurnom mjestu, pokrivene kosom.
No, unazad nekoliko godina došla sam do nove spoznaje.
Pa ja uopće nemam klempave uši, ja imam velike uši!!!!!

- Bako, a zašto imaš tako velike uši?
- Da te bolje čujem!

E, pa ja sam otada sve čula. Naravno, uvijek ono šta bi, za mene, bilo bolje da je ostalo nečujno. Vraćajući se kasno uvečer kući, po mrklom mraku, čula bih svaki šum pokraj ceste, svako zavijanje vjetra i huk sove.
Probudila bih se usred noći da čujem graju iz obližnjeg kokošinjca i zadnji krik pijetlića kojeg se dočepala lija.
U ranu zoru nije mi promakao ni posljednji cvilež neprežaljenog psa.
Dok su drugi prespavali i potres, ja sam ležala budna misleći kako me opsjedaju duhovi zbog vibracija koje bi mi obuzele cijelo tijelo.
U onim strašnim noćima, kada munje paraju nebo, ležala bih budna osluškujući zloglasne zvukove uzrokovane vihorom vjetra.
Zazvoni li usred noći telefon il netko pokuša otvoriti zaključana vrata, sklupčana ispod pokrivača molit ću se da se probudi i ostatak familije.
Još kad slušate susjedu kako vas tamo negdje u svojoj dnevnoj sobi ogovara, eh, gdje ćete većeg veselja...
Neznam je li to prokletstvo velikih ušiju ili mi je jednostavno suđeno da se svaki ružan zvuk i svaki nemili događaj filtrira kroz moje uho.
Ima li lijeka ovoj nevolji?
O, zašto, zašto imaš tako velike uši?

- 16:12 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2011.

Ruka u džepu

U potrazi za maramicom moja se ruka našla u dečkovom džepu.
I u tome trenutku, naizgled toliko beznačajnom, shvatila sam koliko sam sretna šta imam kome, u sitne jutarnje sate, staviti ruku u džep...

- 20:22 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2011.

Ranim jutrom...

Ranim jutrom, dok iza brda magle polako se dižu...

...a kapljice rose još miluju nas...

...grozd sunce traži...

...da poljupcem svojih zraka tugu ljeta na odlasku ublaži...

...a na samom kraju, nova zvijezda hrvatskog neba, maneken Floki...

- 10:53 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.09.2011.

Homemade pekmez

Kako nam je u vinogradu ostalo mnogo bresaka koje bi ubrzo propale, prolistala sam malo recepte i odlučila krenut u avanturu pravljenja pekmeza.

Vaga se zaustavila na osmom kilogramu...

Uslijedilo je dugotrajno guljenje, čišćenje i rezanje na komade...

Usitnjavanje na mašinici za meso...

Sat vremena neprestanog miješanja na blagoj vatri, uz dodatak četiri želina, nešto manje od dva kilograma šećera i soka četiriju iscijeđenih limuna...

Nakon zagrijavanja staklenki u toploj pećnici, uslijedilo je punjenje, stavljanje u pećnicu dvadesetak minuta da se ulovi korica te zatvaranje celofanom umočenim u rum, rakiju ili neki alkohol.

Vruće staklenke omotala sam dekom i ostavila tako da se postupno hlade do sljedećeg dana. Pekmez je isproban, dobio pohvale, a dragi je došao do pametnog zaključka da se sada mogu slobodno i udat...