Cheesteeleeshte

Doduše, moj kratki službeni put u navedeno mjesto koje sam obišao zadnji put prije 17 godina, bio je vlakom....
Iz kojega se moglo vidjeti i kako bivša prestonica stenje pod teretom novih cca milijun ljudi kojima se nakrcala u tom razdoblju i dosegla kažu, skoro pa 2,5 milijunčeta.

Ovako izgleda Zemunsko polje, po mojoj amaterskoj procjeni, veličine srednjeg grada u Hrvatskoj


Kao što i spomenuh, Begeša davno ne vidjeh, a izgleda kao da vidno buja - skupa s poslovanjem u istom. Znatiželja koju ćete primjetiti u ovom upisu proporcionalna je s neiskustvom kak to sad zgleda, pa molim BG iskusnjare da ne jamraju oko pojednostavnjenih viđenja. Elem, niču nove business zgrade - no tik do ruba istih, još uvijek stameno kano klisurine stoje nepregledni deponiji & nešto slično favelama u Riu. Jedan od primjera:


Moja škrtost pri odabiru odvela me do prilično alanfordovskog prenoćišta koje je u doba carice Milice sigurno bilo cijenjeni establishment. No, sada je sa striptiz-barom na prvom katu i sobama za sumnjive namjene (unatoč oznaci na lijevoj strani fotke, nisam skužio kaj se dešava, dok ispod svog kreveta cijelu noć nisam slušao kikot noćnih dama i potmulo bubnjanje ritam mašina, a i trebao sam prokužiti otkud sam u centru BG dobio sobu taj čas, iako su SVI hoteli prebukirani zbog Sajma knjiga)


a egzotičnosti mog malog ruševnog kuplerajčića u centru grada doprinijelo je (uz barem pet pepeljara po cijeloj sobi i svakoj komodici) i unikatno rješenje smještavanja telefona u kupaonicu



Posljedice NATO-vih bombardiranja i dalje stoje kao spomenik tom pandanu 7. aprila črs' prve. Tik uz zgradu Vlade (na lijevo je vidljivo mjesto gdje su koknuli Đinđića), stoji navodećim projektilima po sredini prorovana zgrada generalštaba-obavještajne službe. Beograđani mi rekli da je rušenje preskupo (!), pogotovo glede činjenice da ima još neeksplodiranih gadgeta, zbog kojih bi valjda morali evakuirati centar grada. Zato u najstrožem i lijepo uređenom centru i dalje imaju status quo


Close up te samo jedne u nizu još uvijek srokanih zgrada u centru je malo mutan, ali se vidi kako je raketlin derao posred katova prema dolje. BTW, uvijek sam zamišljao da te stvari padaju s neba poput bombi, ali beograđani mi rekli da su doslovce horizontalno vozile iznad bulevara do svog cilja, zaobilazeći zgrade kao na reliju. Dobro da ih ameri nisu istrenirali i da stoje na crvenom svjetlu


Mnozi mog i starijih godišta sjećaju se kultne adrese Takovska 10, gdje sam kao klinac zamišljao da završava valjda pola dopisnica u bivšoj državi ("Šaljite na našu adresu Takovska 10"); Doduše, za djecu i naše sličice i štojaznamšta je doduše, bila specijalizirana adresa u famoznom Gornjem (Dečjem?) Milanovcu...


Tamo je naime RTS - radiotelevizija. Dok su prednji dio obnovili, središnja i dvorišna strana još uvijek (valjda iz sličnih razloga kao i đeneralštab?) imaju NATO-ve pozdrave uručene posred zgrade


U Beogradu je sve veliko, pa tako i porcije jela. Skužih da treba baratati oprezno s njihovim fast-foodom, to garantirano kvari mogućnost da se kasnije večera u nekoj od njihovih hedonističkih jelidbenih oaza


A jede se naravno - roštilj. Svagdje i u svakoj prilici, sočnog mesa, mirisa, zvuka i dima od prženja na svakom koraku. Hrana u restoranima bijaše mi očekivano, laka za novčanik (uz najservilnije konobare na svijetu, koji, kako bi hedonistički igrokaz tog restoranskog kulta bio uvjerljiviji - donose ručnikiće zagrijane na pari da si lepo operete ruke a da se ne dižete od stola) - no cijene in general su u nevjerojatnom disbalansu. Informatička oprema je npr. barem 30 % jeftinija mameći me da varam carinu, ali je mlijeko skoro duplo skuplje (7-8 kn!). Malo gore, malo dolje: dezodorans u dućanu 30 % skuplji nego ođeka -a traperice badavadžaba. Kako sav taj cjenovni raspon pokrivaju uz plaću od 200 EUR, još je jedna od niza srpskih misterija i valjda tema za novi serijal "Opstanka".



Prilično uobičajena slika koja me nepripremljenog, presenečila: stojadini rulaju "sve u 16". Dobro, Yugo-si i sve u 17. Još se kuju na kragujevačkim trakama i lijepo se koliko čujem, prodaju - a vidim, i tandrkaju po bulevarima. Na ulici pak vozači svih vrsta cestovnih kotrljalica, koji ispune svih osam traka - pod redovno trube kao na prosječnoj svadbi, a jedan me Beograđanin, ne bez zavisti, pitao "a vi imate rush-hour?"

Kad je već bila prilika, izdvojio sam (previše) od malo vremena da obiđem famozni The Sajam knjiga. E vala, prećeraše ga. Ima li netko tamo da se ne bavi izdavaštvom? Dio tek jedne od hala:


Tko kaže da nije bilo izlagača iz Hrvatske?



Overall, blitzkrieg posjet ovoj metropoli definitivno nije za dubokoumni zaključak. Ljudi su naravno, opušteni. Kad sam dovršavao pivo u kafiću gdje se gledao obračun Zvezde i Bayerna, kod 2:1 je sletila još jedna piva svima, a na moj odgovor da moram na željezničku stanicu dobio sam "ajde bre, pa nisi kondukter!". Psuje se obilato i to stvarno nema istu težinu kao ovdje, gdje se nakon psovke snebivamo i naveliko hipokrizijski "ups"-amo. Lijepo te poslovni kolega odere sa 3 PM & počasti pićem.

Žalili mi se beograđani kako je dobiti kredit lutrija, jer moraš biti zaposlen u državnoj službi, s plaćom tri puta većom od rate, uz kamatu čak i do 15-ak posto. Vize su, na njihovu žalost, još uvijek redovita pojava - čak i za prijateljsku Grčku, a česti uvjeti za EU vize su garantna pisma, stalno zaposlenje i nekretnina na ime molitelja. Rijetka zemlja osim Rusije koja im ne traži vizu ili komplicira je Hrvatska
Ima i pikatnijih pričica, kako je vlast npr. rješavala problem osjećaja izoliranosti ili bunt građana - lijekovi za smirenje, pa i oni jaki, su bili bez recepta. Kad se bolje razmisli, prilično opasan društveni eksperiment pokušaja stvaranja osjećaja slobode, uz vrlo dostupan internet i satelitsku TV, obzirom da su desetine i desetine providera premrežili zemlju i glavni grad (ciganska naselja nemaju telefon ili vodu, ali imaju kablovsku).

Međutoa, preglomazni su da ih nešto od zapadnjačkih dobara i investicija u budućnosti zaobiđe. I sada, unatoč svemu, snalaze se vidim, ljudi. Iako bi za upijanje tog šarenila bilo adekvatno barem tjedan dana boravka, nisam baš niti ronio krokodilske suze za tom činjenicom, obzirom da je dosadniji i počesto klajnburgerski Zagreb grad nekako lakše provarljivo mjesto za trajno prebivalište. A prvo jelo nakon BG je malo pričekalo, nabere se tih masnoća već u dva dana.

Update, još par sličica:
Tko kaže da se tamo ne obožava i voće


istina, mesnih "butika" ćete rijetko drugdje naći (mutnoća mog okidanja onemogućava uvid u šarm butičkog interijera)


A kad smo već kod srbijanskog kulta čitanja, to se tamo radi i uz jutarnju kaficu


Naziv "Biblioteka" za kafić je očito vrlo popularan, evo još jedan na Terazijama koji se diči istim imenom, a još k tome i ima ozbiljnjijih knjiga.

Umjesto u njemu, zaribao sam se i popio kavu u pajzlu prije, krcatom Delijama iz Trebinja koji su došli navijati, pa sam skratio ritualno cirkanje espressa

Nakon tolikih ratova i međusobnih trzavica, uočih da prema standardima u koji su nam upale vojske, dijelimo sada i neke sličnosti ... doduše, ovi soldati, onako uspavani, izgleda putuju na neki imaginarni otok palmi i sunca, u vrli novi svijet

Update update-a te važna obavijest: Wheeler pronađen!

Kako i zašto, sad ne stignem pisati jerbo imam posla a i idem na službeni put u egzotične krajeve (izvještaj će nadam se, uslijediti), no tehnikalije sad nisu ni važne. Elem, možete zaboraviti veći dio donjeg posta, skupa s grintanjem o padu vjere u etiku sugrađana. Vratia se Šime, vranac ponovo jaše i Princ opet može zapjevati u rana jutra kad se vozimo prema jaslicama "Kauboj, kauboj, kauboj sam ja..."
No, neka zbog društvene važnosti biciklokradnje kao takve (za mene barem) post ipak ostane kao spomen kamen u čast mnogim drugim biciklima, često oplakanim od mojih prijatelja i šire, koji su pali od zločinačke ruke, te završili, kako piše dolje pametni zub, čak u sužanjstvu dalekih Moldavija.

/ispod je stari post:/
Opet prekidam blogovsku sušu radi tužnog i kratkog update-a o surovom životu u gradu. Godinama sam ga znao ostavljati na najčudnijim mjestima, zaboravljati po opskurnim ulicama, ne vezati ga na frekventnim punktovima - i baš sada - kada je postao službena Prinčevska rikša, osvježen novom talijanskom sjedalicom - maznu mi ga dušmani u vlastitom haustoru, vezanom za gelender stubišta.

Nedavno me jedna mama biciklistica ispred vrtića pitala "a kaj vi ne vežete svoj bicikl, dok sina ostavljate u jaslice?". Odogovrio sam "pokušavam još uvijek imati vjeru u ljude". E, pa eto mi je - kletve. Zapravo ni dalje, poput nekog djeteta, ne mogu priznati samom sebi da ljudi bez krzmanja kradu ne tako fizički male stvari i još riskiraju da bi to učinili, šuljajući se usred noći i cvikajući lance po tuđim vežama.

Ako ga ne nađem, ili nekim čudom uskrsne negdje, te ustanovim da me počeo shrvavati Alzheimer:
R.I.P. Wheeler, vjerni vranče 2001-2007
I zbaci dušmanina iz sedla!

Ako netko vidi kako ovo metalno čudo ispod jaše neki sumnjivi tip, smije ga, ako ste baš u dokolici da rješavate tuđe brige, skinuti pajserom sa vozila i javiti na ovaj blog

Jedva dvogodišnji prvorođenac osmislio je svoj alter-ego. Ovih dana spominje ga svaki drugi puta naizmjenično sa svojim pravim imenom i prezimenom. Sjećam se kada se Kopča u jednom časopisu, pozirajući kao intervjuirani građanin, lažno predstavio kao, mislim - Mirko Tartaglia.

Elem,
/prekinuvši nas usred razgovora, kao i uvijek/
"Ja se zovem Egon Stepina"
Mi: "O čemu ti...koji Egon?"
"Stepina"
Mi: "Ma, kako se ti zoveš?"
"Egon Stepina"
Mi: "tko ti je to rekao?"
"Saša"
Mi: "Koji Saša? Stepinac?"
"Nee. Stepina"

U jaslicama nema niti jedan Egon, Saša ili Stepinac, a Stepina ni ne postoji u telefonskom imeniku. Niti su, barem koliko znamo, teta ili bake/dede takve spominjali.

Naš mali Egon se unatoč tome, očito već nekoliko dana odlično zabavlja uz imaginarnog buraza Sašu.
Možda je to i onaj kog je na moru stalno zvao na stari fotić.....


Razlog ovog upisa je da sam, kako se osobno ne sjećam ičega kada sam imao dvije godine i njegov mi je duhovni svijet nedokučiv, možda malo i ljubomoran na sva ta bogatstva.

U Americi nešto od toga zovu political corectness, ali stvari su puno šire... za toliko toga imamo (dobro, Zdravko Mamić nema) različite, kako bi ih nazvao, upristojenice , da to govorenje u šiframa postaje i smiješno. Baš sam se neki dan dobro izblamirao kad sam u društvu slijepca, preko mobitela kolegici s posla rekao da sam sa "slabovidnim" kolegom, a on me lijepo ispravio "slijepim - ja sam slijep."

Barem jednom mjesečno se svako tko se pobliže druži sa ženama susretne sa famoznom objavom "Dobila sam." ili "Imam." - bez daljnjeg imeničnog dodatka, jer "mjesečnica", "menstruacija", ili ne daj bože "menga" - odjeknule bi valjda svojom neprimjerenošću poput ispaljenog topovskog projektila.
Dobro, "menarha" je i meni nekako neugodan izraz - ne znam objasniti zašto, naravno.

Imao sam kolegu na poslu, onak', simpatičan ali okovan uštogljenim pravilima, kasne tridesete bez cure, sav predan poslu, enciklopedijskih znanja. Socijalne naočale, uredno počešljane ali ne i podšišane kose, u prevelikom čojanom sakou, valjda znate tip. I sa stalnom bojazni da se ne bi previše istakao, nekmoli rekao "tešku riječ" koja bi mu srušila low profile, no na svoj je način bio i duhovit.

Naslušao sam se svih mogućih careva koji idu pješke ili "morat ću u sobu za koncentraciju" ; tu su bile i "trebao bih malo obnoviti zalihe goriva za rad" umjesto "idem na gablec"; "gospodin ima malo teži dan" umjesto "ovaj nije normalan".

No taj rječnik je postajao i nepraktičan jer ne znaš o čemu je zapravo obavijest tipa "imamo ovdje sitnih nevolja u vezi s gospodinom koji se otežano kreće" dok ne skužiš na svoje oči da invalid s kolicima ne može proći po stepenicama do naše sobe. Prosti vic jednostavno nije mogao podnijeti, tu ni ublažavanje nije pomoglo. Doslovce bi izletio iz prostorije u kojoj se priča masni vic, makar i sa zamjenskim "torbaju se", "obavlja tako Mujo svoje..." , "pegla on Fatu, pegla..." ili onomatopejama umjesto glagola. Jednostavno se primio za kvaku i bris iz prostorije - uz obligatoran "oprostite, moram nešto...."

Dobro, to su već ekstremi - ali i mi svi tako volimo ispaliti te prigodne prikrivalice svega i svačega. Sto puta sam npr. čuo "voditi ljubav". Kako? Na uzici? U neka davnija doba umjesto "oni su par / cura i dečko" govorilo se - "zabavljaju se". Valjda po načelu, našli se djevojka i mladić, pa se - hihoću? O sličnom inače dobro veli kum Ico. Nekada su u filmovima seks prikazivali tako da se ispod ogromnog popluna ispod kojeg se ne vidi, a koji se giba u svim pravcima, čulo samo neprestano hihotanje. Pa TO (takozvane "te stvari" ), mislim, ipak ne bi trebalo biti baš tako smiješno od početka do kraja?

Nečiji fizički nedostaci ili bolesti su posebna priča. Za njih ublažavateljica ima čak i malo, jer smo u društvu koje se ionako počesto pravi da uopće ne vidi nečiji fizički nedostatak. Moj "slabovidan" je ne samo netočno - jer ima baš slabovidnih ljudi, nego je i sličan tip loše ublažavateljice, kakve koriste amerikanci i ini, kad npr. prose... oprostite - provale, "visually challenged"

O američkima ovdje neću ni trošiti riječi. Zanimljivo je ipak kako nisu dosljedni. Ako postoje Afro-americans i Italian americans, nikad nisam npr. čuo frazu German americans, iako je to najjača i najstarija useljenička grupa. Ali heb'ga, nisu valjda fotogenični kao mafijaši iz Jerseya

Kad sam već gore spomenuo prosrati-provaliti, takvih mini-zamjenjivalica ima na tone, a i HTV je neke proslavio, poput "hebemu".
Tako je npr :
- "zajebati" , ali "zaribati" je
- "jesemu" i "semti" tek prozirni paravan iza samo jednog i jedinog značenja, a smiješni su mi bili i mladi bogoslovi s kojima sam kao klinac igrao nogomet na Šalati, sa "odi u tri smokve" kod svakog promašaja.. a jadni, nije njima lako....
- kolegica na poslu je Slovenka, pa kad joj krene krivo, ima uvijek spremna "je be..la cesta"
- "shit" je kao ipak bolje od "drek" ... Valjda zaostatak protu-Kominterna stila parola iz 1950-ih "radije američko govno nego rusku čokoladu"

Smiješno je da čak i kada nekog želimo izravno izazvati ili uvrijediti ne idemo do kraja, pa umjesto "jesi li ti lud" uvijeno pitamo "je su li tebi svi na broju?" ili "jel' tebi dobro?".

To me podsjetilo na video jednog češkog partijskog skupa koji sam negdje na netu gledao. Zakaj češkog? Česi (i Slovaci valjda) naime, kao svaki prosječni miteleuropski mediokritetići, pate za titulama te se obavezno tituliraju. I tako, na snimci konferencije nekakve češke partije, stoji visokopozicionirani čelnik za govornicom i taman da će izustiti nešto, a prilazi mu drugi čelnik i uz uvod "pane doktore, vi ste idiot", zvekne šamarčinu da su pukle membrane u mikrofonu. Dok su napadnutog, kome je pjena navrla na usta, zadržavali da šamarodjelitelju ne skoči za vrat, stigao je tek zaprijetiti s nečim poput "pane ministre, ješte se još vidjime!". Bitno da su se lijepo civilizirano iz-panirali prije svakog kravala, molim!

Uvijek su me intrigirale i šifre u osmrtnicama. Naravno, društvena je norma da je neupitno nepristojno objaviti bolest od koje je netko umro, ali svejedno u čitulje uvaljuju one jedne te iste uniformno kodirane šifre koje su zapravo odavanje na mala vrata, jer znam da bi nekaj trebale značiti obzirom da za svakog piše drugačije, no nikad se nisam potrudio doznati što točno. Ono: nakon kratke i teške bolesti (neki udar, kap?) ili "duge i teške" (to je valjda rak i slično?)do "blago ("u gospodinu", za vjernike) preminuo", što bi vjerojatno značilo "bio je star, bilo je u snu i bilo je brzo gotovo". No, bitno je da je tobožnja zaštitna forma ispunjena.

U vojsci/vojskama sam se naravno naslušao "uništavanja neprijateljske žive sile". Čak ni oni kojima je izravni posao u datom trenutku ubiti što više ljudi, ne vole te riječi, pa ih skrivaju iza onih koje bi lakše opteretile dušu. Poput onog mafijaškog "ucmekati". Što je to uopće "cmek", to je korijen od...cmok...kaj?

Ili pak "u zlatnim je/najboljim godinama" ,kada se hoće istaknuti zapravo nečija starija dob, što zasigurno nisu najbolje godine te osobe. Priznajmo, to bi bile ipak one u kojima možeš nakon dvije neprospavane noći zaružiti & napiti se i treću noć, igrati nogomet slijedeći dan, te pojesti mesa za jedan naramak cjepanica, sve bez tableta i žgaravice.

A zašto su pak prostitutke postale baš "prijateljica noći" u pokušaja upristojavanja njihovog zanata - ne znam. Prijateljstvo je ipak preteška riječ, a i teško je biti prijatelj s tako općim i prilično nerazgovorljivim objektom poput noći. Baš kao i "prijatelji nogometa" s nogometom kao takvim.

Moram završiti ovaj upis, previše sam vidim, radio carsko-pješačkih aktivnosti na istom. Slobodno neka nadopuni tko ima još, mogao bi u biti leksikografski zavod izdati monografiju, a moglo bi se, kad bi imalo to svrhu a nema, razvrstat skrivalice i po slovima, poput one trash enciklopedije - obzirom da se radi o govornom trashu. Iliti smeću.

Citati Zna Se Koga

Iz Crvene Knjižice Velikog Vođe i Najboljeg Sina Svojih Skrbitelja, druga Lao-Tse-Princa


Zasluženi br. 1, prije neki dan:
- "I ja ću vaditi djecu!"

"v" je inače "r" u Prinčevskom leksiku...

Br. 2, nakon odgledane vijesti na televiziji, veselim tonom:
- "Putin ima vođendan!"

Br. 3, kada smo u Importane galeriji naletili na Sammira, Etta i Carlosa, dinamove brazilce, čak i nakon što mu je raznježeni Carlos dao "gimme five":
- "To nije pvavi Dinamo."

Br. 4, uletivši u kupaonicu :
- "Tata ima pimpek, ja imam pimpek, mama ima pimpek."

Edit, br. 5. Perfidni Princ je počeo primjećivati novac u oba agregatna stanja, kojeg tako i zove (sve još dodatno zove i "sto kuna"), a posebno su na piku sitne kovanice (hvalim te bože), . Danas se vozimo na biciklu i osjetim kako me netko šlata odostraga. Okrenem se, a on zavukao ruku u zadnji džep mojih hlača. Nakon kratkog razgovora, palo je priznanje:
- "Ja ću tati uzeti novac".

Sport

Obaviješteni smo da bi dovršetak stadiona Maksimir, izgradnja stadiona Kajzerica i atletskog stadiona Svetice - koštao, ovisno o ponudama (disclaimer: slijede samo na prvi pogled "dosadni" novčani nizovi i disclaimer 2: da, ja debil navijam za taj klub i čak mislim da bi mu trebao dovršeni stadion ALI...) u rasponu cijene od 4,35 do 5,99 milijardi kuna .

Grad bi mjesečno trebao plaćati za Maksimir od 13-17 milijuna kuna, za Kajzericu 3-5 milijuna i za Svetice 7-10 milijuna kuna. Istovremeno bi ponuditelji mjesečno vraćali na ime naknade od komercijalnog korištenja cca 10 %, no i dalje smo u iznosima od preko 400 milijuna EUR koje bu se odlilo iz naših i inače od harača ispuhanih platnih vrećica.
Bandić veli da se šokirao i da ne bu platil toliko, a o tome koliko on misli da je OK, neko je iz Poglavarstva rekao da su mislili - oko 320 milijuna. E sad' mi je lakše !

Izgradnja i uređenje cca 2 km biciklističkih staza i spuštanje cca 80 rubnjaka dođe oko milijun kuna.
Dakle - govorimo 10 000 km biciklističkih staza od Prevlake do Pekinga, uz spuštanje pola milijuna rubnika uz put.

Dječje igralište prosječno dođe oko 20 000 kn.
Dakle, 250 000 dječjih igrališta (za svako dijete dakle jedno privatno ), da poploče površinu prosječne Baltičke države.

Jedna......
Zapravo, prepuštam odgovaračima na ovaj post da se slobodno poigraju s idejama za društveno okorišćujuće i općebrkoomašćujuće trošenje te love...

Glazba

Aj malo o lijepim stvarima.
Kako izdržati "rock" koncert (dakle, ne klasična glazba, niti je u HGZ ili Lisinskom već u Tvornici) sa zabranom unošenja bilo kakvih pića u dvoranu, apsolutne zabrane pušenja u dvorani te zabranom izlaska i ulaska u dvoranu osim u pauzma stvari, dakle s propisima ne bez prosječnog Auschwitzovskog šarma?

Jedino ako to bude koncert Davida Sylviana, poput ovog s kojeg sam se vratio prije sat i pol. Sve ćete to naime, staviti ad acta čim speglani Sylvian & prateći band perfekcionistički ( i tak' do kraja) odsvira prve taktove nečeg, što bi netko površan mogao staviti u ladicu ambiental-jazz verzija stvari iz njegove karijere. Rijetko sam i inače, a pogotovo u zadnje vrijeme, pohodio koncerte gdje sam bio presenečen, dobivši neočekivanu dodatnu vrijednost.

Bryan Ferry je npr. napravio točno taj tip odrađivanja vlastitih i inih klasika, za koji i zatvorenih očiju možeš reći kako će izgledati, skupa sa zbornim pjevanjem, solo gitarama na pravom mjestu, sendvičem uspješnica, kiss and tell i pali dalje "za Beograd"; ne da imam nešto jako protiv te vrste zapadnjačke koncertne profesionalnosti. Sylvian je ipak prekreativan (ili još uvijek zaigran sa glazbom) da bi si to dopustio ili htio, a večeras si je bogme dopustio i pokoje zastranjenje od engleske ukočenosti od koje inače boluje, te slomio metlu u leđima da se rukuje, pa i šalje puse gledalištu .
Kao pravi hvalisavi balkanac, dodao bih da bi se čo'ek još i zajaranio sa svima, samo da su mu dali rakije domaćice, pa da popuste kočnice do kraja.
No, i ovako smo dobili dozu, rijetko inače dobive, live ljekovitosti & očitog uživanja samog izvođača u stvaranju glazenih ugođaja i prostora, koje nisu pokvarili niti (izostali) gradski snobovi & medijski furanti, koji srećom nisu zapravo skužili istinsku i zasluženu elitnost tog događaja za beli nam Zagreb grad, kolijevku budućih epskih stadiona.