Blogoreja
ponedjeljak, 22.01.2007.
Stećak
Prošlog utorka, na SFerinoj radionici, slušali smo predavanje o stećcima koji su - oni koji jesu - i nadgrobni natpisi, perfektne male priče. Pa sam zadao ljudima neka napišu svoj stećak, jer sam zao. Nu, kako nije fer tako nešto zadati, a svog ne napisati, evo ga. (Forma nije perfektno drevna, samo fingira.)
A se leži Božidar i nije ga više strah.
Plašili ga, dok je bio među nami, i ljudi i bube i kami.
Plašilo ga što će biti koliko i što je bilo.
Plašila ga smert, život još i više.
Na miru sad leži i odgovore ćuti. Tko mu ovi kam prevrne, neka pitanja sva baštini.
ponedjeljak, 15.01.2007.
(fragment)
Kako je lijepo kad te ljudi obavjesstavaju mobitelom da imass jos 50 minuta za postaviti priču na Blogoreju inače ćeš propustiti ponedjeljak ...
Enivej, ovo što slijedi napisano je kao uvod u radionicu/natječaj - ljudi bi se svojim pričama nadovezali na ovaj početak. Sad kad je čitam, zapravo i ne vuče na nastavak. Iako, napiše li ga netko, rado bih ga vidio.
Enivej, ovo što slijedi napisano je kao uvod u radionicu/natječaj - ljudi bi se svojim pričama nadovezali na ovaj početak. Sad kad je čitam, zapravo i ne vuče na nastavak. Iako, napiše li ga netko, rado bih ga vidio.Sjedite tu, zbunjeni i preplašeni, koljena obgrljenog i privučenog do pod bradu, netremice zagledani u radio na kojem vaša uobičajena stanica emitira svoj svakodnevni koktel šlagera, i ne možete vjerovati da vam se dogodilo to što vam se dogodilo.
Maloprije ste, naime, tek desetak časaka ranije, prolazili pored tog istog jeftinog aparata, noseći svežanj rublja u kupaonicu ili pristiglu poštu u dnevnu sobu, kad li vas je radio oslovio. Ispod muzike, ispod razgovora, ispod svih onih stvari koje sa svog radija pod normalno očekujete pa ih više i ne primjećujete, tih je, šumovit i pomalo izuvijan glas zazivao vaše ime.
Prvih je nekoliko trenutaka proteklo u traženju izvora glasu: zove li vas netko s ulice? Možda niste dobro poklopili telefon? A tada ste shvatili odakle zov dopire. Pisma su možda pala na pod, rublje ste možda jače privinuli o grudi, ali jedno je sigurno - nije vam bilo svejedno, nije vam bilo ni najmanje lako. Drhtali ste, tresli se sve jače, ali glas nije prestajao. Štoviše, kao da je postajao uporniji, kao da je naslutio da ste ga čuli, inzistirao je i pozivao češće, glasnije.
Isključili ste ga, što ste drugo mogli učiniti. Hitro ste, zmija u napadu, palucnuli rukom i isključili radio, stišali zvuk, izvukli utikač ili pomaknuli oznaku na skali stanica. Radio je sad bio tih, ili je tek krčao bijelim šumom glasopraznog prostora, i vi ste glasno i gladno udahnuli.
Odložili ste rublje, još nesigurnim prstima podigli poštu s poda i odložili je na rub komode. Pripalili ste cigaretu, popili čašu vode, sve vrijeme obuzdavajući drhtavicu, govoreći si da je sve u redu, da je prošlo, da biste se trebali smiriti. A onda ste sjeli, želuca malo manje nervoznog, ali uma uskovitlanog kako dugo nije bio, i promatrali radio. Popušili ste već i ugnječili cigaretu, srk po srk ste popili vodu, ali pogled niste mogli odmaknuti od sprave koja više nije izgledala tako bezazleno kao jutros još.
Konačno ste uzdahnuli i ustali, mišića napetih i spremnih, usana stisnutih da spriječe krik u pokušaju bijega, i ponovo stali pred radio. Udahnuli ste još jednom, duboko i usredotočeno, i uključili ga, vratili mu struju, namjestili ga na stanicu. Napregnuli ste uši, isključili sve ostale zvukove i pokušali se probiti ispod glazbe i ispod riječi, do glasa koji vas je prestravio. Niste disali minutu ili dvije i konačno ste morali priznati da je jedini zvuk kojeg čujete sve jači šum krvi u vašim žilama. Glasa više nije bilo.
I sad sjedite tu, kako smo rekli, pometeni zbivanjem i preplašeni mogućnostima. Pitate se da li ste stvarno nešto čuli? Pitate se da li ste poludjeli, da li da ikome ispričate o ovome što vam se dogodilo? A iznad svega se pitate što bi bilo da niste pustili strahu da vas nadvlada, da niste ubili glas hitrim pokretom ruke? Pitate se tko vas je zvao, zašto je zvao, zašto baš vas? Pitate se što bi se dogodilo da ste ga saslušali, da ste mu odgovorili, što bi bilo kad bi bilo?
Radio ostaje nijem, vaše oči uz njega prilijepljene, a pitanja se roje i traže odgovor koji im svakim trenutkom sve dalje izmiče u sigurnu i neprobojnu zonu prošlosti, ostavljajući ih da nalaze druge odgovore, dobre i uvjerljive, ali opet tako nepotpune.
ponedjeljak, 08.01.2007.
Loše društvo
Povodom nedavne diskusije o Đavolu i mojoj nemogućnosti da me tema zainteresira: bit će da su sve one priče o Cigi koji je nadmudrio Đavla (ili "Jan Bibijan" Elina Pelina?) utjecale na to da ga jednostavno ne shvaćam preozbiljno kao prijetnju. Prhepz ajm dumd? ... Nu, svejedno sam ga upotrijebio jednom ili dvaput. Kao, ne odolivši rimi, ovdje:
Uzeo sam čav'o
kad me spazi đav'o
pa on čekić uze.
Da će pomoć', reče.
Prst me i sad peče,
sve mi teku suze.
ponedjeljak, 01.01.2007.
Tri kraja
Prigodna, donekle. Jedna od nekoliko njih napisanih za moje opsjednutosti milenijem, objavljena u Jutarnjem. Sretna vam Nova!
Kaos je u rodilištu bio gori no inače. Konačno, bila je Stara godina 2000. i ono što se prije devet mjeseci činilo kao dobra ideja - imati bebu koja će se roditi baš na pravi prvi dan trećeg tisućljeća - pretvorilo se u potrebu za novim krevetima na pretrpanim odjelima, nervozne dežurne sestre te očeve koji su mrko promatrali konkurenciju i slabo skrivali razočaranje što njihov potomak nije mogao pričekati ponoć nego je izmigoljio koji sat prerano.
Vinko nije bio ni mrk ni razočaran, već zabrinut. Nije on ništa planirao, nikakvu Novu godinu nišanio - dijete se njemu i Vlasti dogodilo. A bili su podstanari, Vinko k tome honorarac, a Vlasta na vječnom čekanju plaće. Kako će uz sve to još i s djetetom? Vlastini su zlatni, a i njegovi su im ponudili svaku pomoć, ali Vinko je već mjesecima računao i preračunavao koliko će trebati stegnuti remen i kako li će sastaviti poslovični kraj sa krajem.
- Trebali smo paziti - rekao je sam sebi tisuću puta. - Ovo nam nije trebalo.
Osjetio je potrebu za cigaretom, ali ju je uzalud tražio po džepovima. Vlasti je bio obećao da neće više pušiti, zbog bebe. Osvrnuo se oko sebe, ali se onda sjetio kako su sestre strogo zabranile pušenje u čekaonici pa je izašao na balkon gdje su se skupljali pušači. Obično ih je tamo bilo mnoštvo, no sada je Vinko zatekao samo tri postarija gospodina.
- Oprostite - obratio im se svima odjednom. - Ostao sam bez cigareta, da li bih mogao posuditi koju?
- Kako da ne - rekao je prvi od gospode, elegantan i visok čovjek uredno podšišane bijele brade, i iz unutrašnjeg džepa kaputa izvukao srebrnu dozu s nekoliko u celofan umotanih cigara. - Poslužite se!
Vinko nije odmah posegnuo za cigarom. Dar mu se učinio preskup pa je oklijevao.
- Dajte, dajte! - nutkao ga je Bjelobradi. - Ta postat ćete otac, to treba proslaviti!
- Pa, hvala! - reče Vinko te uzme i odmota cigaru. Bjelobradi joj odreže vrh, a njegov obliji drug, tamnije kose i puti, pripali je zlatnim upaljačem. Vinko povuče dim i ispuni ga aroma.
- Kako je mirisna! - iznenadi se.
- Samo najbolje za očeve! - reče Bjelobradi. - Svako je dijete razlog slavlju, sa svakim smo sve bliži cilju!
- Cilju? - oprezno je rekao Vinko, brinući nije li Bjelobradi kakav fanatik koji cigarama kupuje pravo da propovijeda.
- Devet milijardi - gotovo je šapnuo Bjelobradi.
- Devet milijardi? - ponovio je Vinko, tek da nešto kaže. Bjelobradi je s osmijehom kimnuo, kao da čeka da Vinko shvati. Vinko se, uprkos hladnoći, počeo znojiti; tko zna s kakvim luđakom ima posla?
- Moj prijatelj ima teoriju - umiješa se u taj čas Tamnoputi. - Da populacijska eksplozija ima svoj cilj.
- Devet milijardi! - kimne Bjelobradi. - Devet je milijardi Božjih imena i kad na Zemlji bude devet milijardi duša, sve će se stopiti u jednu i novo će božanstvo biti stvoreno.
- Aha - reče Vinko. Sad je točno znao s kakvim luđakom ima posla, ali mu zbog toga nije bilo puno lakše.
- Kakav zanosan i hvalevrijedan kraj! - oduševljavao se Bjelobradi. - Završnica kakva opravdava sve muke koje je čovječanstvo prošlo kroz tisućljeća! A vaše će dijete to dočekati, možda i vi sami! Niste li ponosni?
- Pa... - oklijevao je Vinko, ne znajući hoće li luđaka više razdražiti pogrešan odgovor ili nikakav.
- Odmah da vam kažem - umiješao se ponovo Tamnoputi, - ja se sa svojim prijateljem ne slažem.
- A ne? - Vinko je s olakšanjem promijenio temu.
- Zato prijatelji i postoje - kimnuo je Tamnoputi. - Ja, naime, mislim da je prenapučenost Zemlje plod loše uprave.
Po načinu na koji je Tamnoputi izgovorio riječ "uprava", Vinku je bilo jasno da ne misli na ljudsko ponašanje prema planetu.
- Uprave? - ipak je upitao i oprezno prstom pokazao nebesa: - Mislite na...
- Na izvanzemljane, tako je - žustro kimne Tamnoputi.
- A, na izvanzemljane - Vinko potone malo dublje u očaj. U što li je to upao? Da li bi bilo nepristojno pobjeći, s cigarom tek do pola popušenom?
- Točno tako - Tamnoputi je hvatao zamah i žustro gestikulirao. - Što je Zemlja, naime? Zemlja, je, naime, zatvor!
- Zatvor? - Vinka je hvatala vrtoglavica. - A mi smo... zatvorenici?
- Ne, nikako! Mi smo ćelije! - Tamnoputi je prstom podvukao značenje svoje rečenice. - Mi smo besvjesni organizmi u koje napredne civilizacije šalju svoje zločince. Ono što zovemo našim "ja" zapravo je međuzvjezdani kažnjenik zarobljen u ćeliji od mesa, a dužina našeg života tek je trajanje njegove kazne!
- Ne treba, mislim, ni napomenuti - ubacio se Bjelobradi u razgovor, - da se uopće ne slažem sa svojim prijateljem! Kakav bi to život bio kad bi mu to bila jedina svrha?
- Zar nalazite drugo opravdanje za sva vrludanja ljudske povijesti? Takva neorganiziranost, tek puko preživljavanje, zar to ukazuje na nešto drugo no na zatočenike koji se brinu tek kako će preživjeti dan? - uzbuđeno je Tamnoputi objašnjavao Bjelobradom, da bi se zatim okrenuo Vinku. - Budite dobri prema svom malom sukažnjeniku! Nema potrebe da mu kazna bude gora nego što je neophodno.
Vinko je u odgovor samo energično kimnuo. Još nekoliko minuta i cigaru će dopušiti, uljudno se zahvaliti i nestati s ovog balkona luđaka. Tad Vinko primijeti da ga treći čovjek, sitan, raščupan, toplo, ali neuredno odjeven i pomalo neobrijan, promatra ispod oka.
- A vi? - kimne mu Vinko. - S kojim se od gospode slažete?
- Ja čekam - šmrcne Raščupani.
- Dijete? - razveseli se Vinko nekome normalnom. - I vaša je žena unutra?
- Dijete - Kimne raščupani prodorno gledajući Vinka. Vinko zapazi njegov vonj, podsjećao ga je na crkvu, na tamjan. - Već dvije tisuće godina čekam Antikrista! Nitko ga više ne uzima ozbiljno, ali ja čekam!
S tim rječima, Raščupani raskrili kaput i pokaže Vinku zašiljene kolce u njegovoj postavi. Vinko proguta slinu: - Ja čekam djevojčicu - reče.
- Nitko nije rekao da Antikrist neće biti djevojčica - reče Raščupani.
- Gašo, Gašo, što to radiš! - Bjelobradi se ubaci između Raščupanog i Vinka. - Ne slušajte ga, gospodine, takav je već zadnje tisućljeće!
Na vratima balkona pojavi se sestra, tražeći Vinka: - Djevojčica je, tri i pol kile!
Vinko baci opušak i potrči za sestrom ni ne oprostivši se od gospode s balkona. U tom trenutku nisu mu više bili važni ni podstanarstvo ni stezanje remena, zaboravio je i na devet milijardi Božjih imena i na galaktički zatvor i na zašiljene kolce - njegova je djevojčica bila tu i bila je zdrava i imala je tri i pol kile!
Na balkonu, Bjelobradi je izvadio dozu i dao po cigaru Tamnoputom i Raščupanom. Zapalili su ih zlatnim upaljačem i gledali svečarske vatromete nad gradom. Povukli su zatim po dim da proslave - ma kakav čovječanstvu išao kraj - još jedan nov, i sretan početak.