Prigodna, donekle. Jedna od nekoliko njih napisanih za moje opsjednutosti milenijem, objavljena u Jutarnjem. Sretna vam Nova!
Kaos je u rodilištu bio gori no inače. Konačno, bila je Stara godina 2000. i ono što se prije devet mjeseci činilo kao dobra ideja - imati bebu koja će se roditi baš na pravi prvi dan trećeg tisućljeća - pretvorilo se u potrebu za novim krevetima na pretrpanim odjelima, nervozne dežurne sestre te očeve koji su mrko promatrali konkurenciju i slabo skrivali razočaranje što njihov potomak nije mogao pričekati ponoć nego je izmigoljio koji sat prerano.
Vinko nije bio ni mrk ni razočaran, već zabrinut. Nije on ništa planirao, nikakvu Novu godinu nišanio - dijete se njemu i Vlasti dogodilo. A bili su podstanari, Vinko k tome honorarac, a Vlasta na vječnom čekanju plaće. Kako će uz sve to još i s djetetom? Vlastini su zlatni, a i njegovi su im ponudili svaku pomoć, ali Vinko je već mjesecima računao i preračunavao koliko će trebati stegnuti remen i kako li će sastaviti poslovični kraj sa krajem.
- Trebali smo paziti - rekao je sam sebi tisuću puta. - Ovo nam nije trebalo.
Osjetio je potrebu za cigaretom, ali ju je uzalud tražio po džepovima. Vlasti je bio obećao da neće više pušiti, zbog bebe. Osvrnuo se oko sebe, ali se onda sjetio kako su sestre strogo zabranile pušenje u čekaonici pa je izašao na balkon gdje su se skupljali pušači. Obično ih je tamo bilo mnoštvo, no sada je Vinko zatekao samo tri postarija gospodina.
- Oprostite - obratio im se svima odjednom. - Ostao sam bez cigareta, da li bih mogao posuditi koju?
- Kako da ne - rekao je prvi od gospode, elegantan i visok čovjek uredno podšišane bijele brade, i iz unutrašnjeg džepa kaputa izvukao srebrnu dozu s nekoliko u celofan umotanih cigara. - Poslužite se!
Vinko nije odmah posegnuo za cigarom. Dar mu se učinio preskup pa je oklijevao.
- Dajte, dajte! - nutkao ga je Bjelobradi. - Ta postat ćete otac, to treba proslaviti!
- Pa, hvala! - reče Vinko te uzme i odmota cigaru. Bjelobradi joj odreže vrh, a njegov obliji drug, tamnije kose i puti, pripali je zlatnim upaljačem. Vinko povuče dim i ispuni ga aroma.
- Kako je mirisna! - iznenadi se.
- Samo najbolje za očeve! - reče Bjelobradi. - Svako je dijete razlog slavlju, sa svakim smo sve bliži cilju!
- Cilju? - oprezno je rekao Vinko, brinući nije li Bjelobradi kakav fanatik koji cigarama kupuje pravo da propovijeda.
- Devet milijardi - gotovo je šapnuo Bjelobradi.
- Devet milijardi? - ponovio je Vinko, tek da nešto kaže. Bjelobradi je s osmijehom kimnuo, kao da čeka da Vinko shvati. Vinko se, uprkos hladnoći, počeo znojiti; tko zna s kakvim luđakom ima posla?
- Moj prijatelj ima teoriju - umiješa se u taj čas Tamnoputi. - Da populacijska eksplozija ima svoj cilj.
- Devet milijardi! - kimne Bjelobradi. - Devet je milijardi Božjih imena i kad na Zemlji bude devet milijardi duša, sve će se stopiti u jednu i novo će božanstvo biti stvoreno.
- Aha - reče Vinko. Sad je točno znao s kakvim luđakom ima posla, ali mu zbog toga nije bilo puno lakše.
- Kakav zanosan i hvalevrijedan kraj! - oduševljavao se Bjelobradi. - Završnica kakva opravdava sve muke koje je čovječanstvo prošlo kroz tisućljeća! A vaše će dijete to dočekati, možda i vi sami! Niste li ponosni?
- Pa... - oklijevao je Vinko, ne znajući hoće li luđaka više razdražiti pogrešan odgovor ili nikakav.
- Odmah da vam kažem - umiješao se ponovo Tamnoputi, - ja se sa svojim prijateljem ne slažem.
- A ne? - Vinko je s olakšanjem promijenio temu.
- Zato prijatelji i postoje - kimnuo je Tamnoputi. - Ja, naime, mislim da je prenapučenost Zemlje plod loše uprave.
Po načinu na koji je Tamnoputi izgovorio riječ "uprava", Vinku je bilo jasno da ne misli na ljudsko ponašanje prema planetu.
- Uprave? - ipak je upitao i oprezno prstom pokazao nebesa: - Mislite na...
- Na izvanzemljane, tako je - žustro kimne Tamnoputi.
- A, na izvanzemljane - Vinko potone malo dublje u očaj. U što li je to upao? Da li bi bilo nepristojno pobjeći, s cigarom tek do pola popušenom?
- Točno tako - Tamnoputi je hvatao zamah i žustro gestikulirao. - Što je Zemlja, naime? Zemlja, je, naime, zatvor!
- Zatvor? - Vinka je hvatala vrtoglavica. - A mi smo... zatvorenici?
- Ne, nikako! Mi smo ćelije! - Tamnoputi je prstom podvukao značenje svoje rečenice. - Mi smo besvjesni organizmi u koje napredne civilizacije šalju svoje zločince. Ono što zovemo našim "ja" zapravo je međuzvjezdani kažnjenik zarobljen u ćeliji od mesa, a dužina našeg života tek je trajanje njegove kazne!
- Ne treba, mislim, ni napomenuti - ubacio se Bjelobradi u razgovor, - da se uopće ne slažem sa svojim prijateljem! Kakav bi to život bio kad bi mu to bila jedina svrha?
- Zar nalazite drugo opravdanje za sva vrludanja ljudske povijesti? Takva neorganiziranost, tek puko preživljavanje, zar to ukazuje na nešto drugo no na zatočenike koji se brinu tek kako će preživjeti dan? - uzbuđeno je Tamnoputi objašnjavao Bjelobradom, da bi se zatim okrenuo Vinku. - Budite dobri prema svom malom sukažnjeniku! Nema potrebe da mu kazna bude gora nego što je neophodno.
Vinko je u odgovor samo energično kimnuo. Još nekoliko minuta i cigaru će dopušiti, uljudno se zahvaliti i nestati s ovog balkona luđaka. Tad Vinko primijeti da ga treći čovjek, sitan, raščupan, toplo, ali neuredno odjeven i pomalo neobrijan, promatra ispod oka.
- A vi? - kimne mu Vinko. - S kojim se od gospode slažete?
- Ja čekam - šmrcne Raščupani.
- Dijete? - razveseli se Vinko nekome normalnom. - I vaša je žena unutra?
- Dijete - Kimne raščupani prodorno gledajući Vinka. Vinko zapazi njegov vonj, podsjećao ga je na crkvu, na tamjan. - Već dvije tisuće godina čekam Antikrista! Nitko ga više ne uzima ozbiljno, ali ja čekam!
S tim rječima, Raščupani raskrili kaput i pokaže Vinku zašiljene kolce u njegovoj postavi. Vinko proguta slinu: - Ja čekam djevojčicu - reče.
- Nitko nije rekao da Antikrist neće biti djevojčica - reče Raščupani.
- Gašo, Gašo, što to radiš! - Bjelobradi se ubaci između Raščupanog i Vinka. - Ne slušajte ga, gospodine, takav je već zadnje tisućljeće!
Na vratima balkona pojavi se sestra, tražeći Vinka: - Djevojčica je, tri i pol kile!
Vinko baci opušak i potrči za sestrom ni ne oprostivši se od gospode s balkona. U tom trenutku nisu mu više bili važni ni podstanarstvo ni stezanje remena, zaboravio je i na devet milijardi Božjih imena i na galaktički zatvor i na zašiljene kolce - njegova je djevojčica bila tu i bila je zdrava i imala je tri i pol kile!
Na balkonu, Bjelobradi je izvadio dozu i dao po cigaru Tamnoputom i Raščupanom. Zapalili su ih zlatnim upaljačem i gledali svečarske vatromete nad gradom. Povukli su zatim po dim da proslave - ma kakav čovječanstvu išao kraj - još jedan nov, i sretan početak.