ponedjeljak, 12.02.2007.
Cigo i gazde
Jedan od najdražih mi tekstova. Zato što je došao niotkuda, samo sam morao uzeti olovku i zapisati ga, kompletnog i perfektnog. Objavljeno je jednom, usitno, u Arkzinu, a datum na kraju je vjerojatno važan.
Ima ljudi što se rode
pa su poput bijesne vode.
Ima opet takvih ljudi -
neizmjerno blage ćudi.
Takav vam je bio Cigo:
ni za što se nije brig’o,
držalo ga nije mjesto,
prašio je vazdan cestom.
Kad želudac kruli - stane;
pa naprosi malo hrane,
čašu vina, žlicu meda;
za počinkom tada gleda.
Pedeset je - više! - ljeta
živio od dobra svijeta.
Kora kruha - kora leba,
Im’o Cigo što mu treba.
Živio bi on i više,
al’ mu kava zamiriše,
pa pohita putem kuće
miris koje ga privuče.
A u kući, gazda Mile -
spopale ga tamne sile!
A u kući, gazda Ante -
mračan kakvog ga ne pamte!
Gledaju se strašne gazde
i malo po vinu bazde.
Izmeđ’ njih se kava hladi -
posrijedi su teški jadi.
Sve to Cigo vidi, shvaća,
al’ je žeđ za kavom jača.
Ona vonja, um mu smuti -
Cigo zbori mjest’ da šuti:
“Napojite siromaha
napitkom od rajskog praha!
Milosrdni bud’te, gazde,
i zahvalan bit ću vazde!”
Pogledaju gazde Cigu
k’o na stranom pismu knjigu,
pa se smotre međusobno
i nasmiju uglas, kobno:
“Sjedi, Cigo, evo svile,”
pruža jastuk gazda Mile.
“Uzmi štogod sa trpeze,”
gazda Ante nudi meze.
A Cigi je k’o da sanja
tu raskoš i blagostanja.
Čudi on se pa se smije,
pije, jede, jede, pije.
Naposlijetku - evo kave!
Dv'je posude pred njeg stave.
“Eto, Cigo, pa se napij -
al’ moraš do zadnje kapi!”
“Što se mora nije teško,”
odgovara Cigo smiješkom.
Pa popije obje spretno
i na kraju mljacne sretno.
“Hvala, gazde ...”, poče Cigo,
on bi se od stola dig’o.
Ali gazde ni da čuju
već ti Cigu propituju:
“Sad na srce stavi ruku
i prekrati našu muku:
Kakva li je tvoja volja?
Koja kava bje ti bolja?”
Gleda Cigo gdje ga motre
pa graške sa čela otre.
“Kako: koja?” Cigo misli,
a strašni ga jadi stisli.
Vidi: gazde glade motke;
zato zbori riječi krotke:
“Shvatih, gazde, što smjerate!
Šegu s Cigom vi tjerate!”
“Igrate se, gazde, sa mnom:
ista kava tu i tamo!
Iz iste se džezve lila,
ista su je usta pila!”
“Nije kava bila ista,”
gazda Ante čudno blista,
“Tu šalica, tamo šolja -
jedna mora biti bolja!”
“Hajde, zbori! Nek’ je jasno!”
i Mile će odveć glasno,
“Reci da se pije bolje,
kad se pije baš iz šolje!”
Već je Cigo zažalio
baš sve što je jeo, pio.
Zažalio gozbu, kavu
te za svoju brine glavu!
Cigo klekne, oprost moli
što on obje kave voli:
“Dobre, umne gazde vi ste,
al’ meni su obje iste!”
Na to gazda Mile skoči,
gazdi Anti planu oči:
“Kako iste? Iste nisu!
Neće tele mačju sisu!”
Stisnuo je Mile šake,
k’o lopate vel’ke, jake.
Primio se Ante štapa,
jadan Cigo skoro skapa!
Doš’o vrag je, uz’o šalu,
pa udari Cigo hvalu.
Sve iz straha od palice
izjasni se za - šalice!
Opali mu Mile zdesna
tri udarca bolna, bijesna.
Vrisne Cigo da ga kolju
pa ushvali brzo šolju!
Nato Ante udre mlatit’
kada Cigo neće shvatit’.
Niti Mile ne prestaje
već od sebe sve baš daje!
Cigo vrišti: “Šal’ca! Šolja!
Koj’ vam drago nek’ je bolja!”
Al’ za sve je sad već kasno
i ishod se vidi jasno.
Ispustio Cigo dušu.
Gazde stale, teško pušu.
Otru zatim znoj sa čela
pa se riješe mrtvog tijela.
Poslije su za stolom sjeli,
kruh lomili, skupa jeli,
uz rakiju i uz strune.
A u grabi - Cigo trune.
Kroz klanac kad juri tijesni
opravdano voda bijesni.
Tako i sred uma uska
podivljala mis’o pljuska.
Al’ dok voda ide moru,
nema mira bijesnom stvoru.
U glavi mu vječno huči
pa on sebe, druge muči.
U Zagrebu, 23. 12. 1995.
12.02.2007. u 06:16 •
6 Komentara •
Print •
#
petak, 09.02.2007.
Razočaranje (haiku)
U čaši mrkva,
a kroz brušeno staklo
par sam vidio!
Malo je kratko da se ne mučite za kraj tjedna, ali navratite u ponedjeljak po jednu zbilja dugu i prilično dobru rimovanku. A sad još jedan haiku:
KULTURA NARODU
Nedjeljno jutro,
ispred HNK-a starac
u grmlje piša.
09.02.2007. u 06:13 •
0 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 08.02.2007.
Pismo Djedu Mrazu
Jednom sam, čekajući nešto drugo, zaglavio na literarnoj radionici za djecu koju je vodio Ratko Bjelčić. Ratko je klincima rekao neka napišu pismo Djedu Mrazu, a meni je bilo tako dosadno ...
Dragi Djede,
otkrio sam u kosi prve sijede
pa sam shvatio da ću biti star.
I zato bih htio jedan dar.
Želio bih, ako mogu,
kad, recimo, Ti slomiš nogu,
ili ti se raditi više ne da,
da ja budem Djed, umjesto Djeda.
08.02.2007. u 06:10 •
2 Komentara •
Print •
#
srijeda, 07.02.2007.
Isaacu
Ovo što slijedi je zamišljeno kao filk. Sad, što je "filk"? Filk je fanovsko iskrivljenje riječi folk-song u filk-song, da bi se opisale pjesme koje se pjevaju na poznate melodije, ali s promijenjenim tekstom. E, tako sam i ja htio napisati tekst, ali me priječilo što ne znam baš izvorne pjesme i tekstove te sam se na kraju jedva domislio da bih mogao upotrijebiti nešto lako kao "Kad ti grobar preko riti ..." (koja se, mislim, zapravo zove "Alkohol") i napisati filk posvećen (tada) nedavnoj smrti Isaaca Asimova. U idućem mi koraku nije uspjelo uklopiti rimu na kraju treće strofe i tako je to ležalo na hardu sve do danas kad sam zaključio da je, bestraga sve, dovoljno okej da se stavi. Ne znam koliko će reference biti poznate ne-SF fanovima, ali nema veze.
Svakog pravog SF fana
drmnula je toga dana
osmrtnica Isaacova -
- RUŽNA VIJEST!
Poslije Heinleina i Dicka
nestade nam i klasika
otiš'o je u snu mirno -
- U POVIJEST!
"Zadužbine" nikad više
Isaac neće moć' da piše,
nikad više neće pisat' -
- ROBOTE!
Nema više knjiga brdo,
koričenih meko tvrdo,
nema više svako jutro -
- STRANA ŠEST!
07.02.2007. u 06:03 •
1 Komentara •
Print •
#
utorak, 06.02.2007.
Limerici
Limerik je krasna forma, smišljena uglavnom za vrijeđanje i podsmijavanje drugima. S vremena na vrijeme sam ih pisao, kad bih popizdio (moja česta motivacija za pisanje), i barem jedan od ovih više ne vrijedi.
There once was a student named Dave
who didn’t know how to behave.
He thought it was smart
to leave what you start
which led him to an early grave.
***
Mlada je djevojka Tamara,
mnogim se stvarima zamara:
položajem zvijezda
i svijanjem gnijezda,
sve riješio par bi šamara.
***
Postoji momak po imenu Marko
što htio bi NETKO postati žarko,
al'ne shvaća moma
da ne može o'ma
biti ni Milan ni Darko.
06.02.2007. u 06:58 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 05.02.2007.
Patnje mladog autora
Elem, u ime iskupljenja, ovoga tjedna svakog dana po jedan tekst ... Ali pjesme. To jest, stihovi. Hoću reći, rime ... Ovo što slijedi nastalo je prije niza godina, inspirirano mojim nerviranjem zbog ponašanja jednog frenda. Nu, kako nas u drugih obično nerviraju karakteristike koje imamo i sami, pjesma se može čitati i kao autobiografska. Objavljena je, svojevremeno, u Parseku, a za ovu priliku promijenjen je naslov da bude manje interna šala, a promijenjen je i jedan stih jer je izvornik nategao rimu preko smisla. Toliko. Čitamo se sutra!
Oblačim se crno,
da bih bio faca.
I najmanje me zrno
u bedaru baca.
Jecam pa uzdišem
da pozornost svrnem,
ponekad i pišem
pamflete, jasno, crne.
Pogled mi je bezbojan,
blijeda epiderma,
nikad nisam oznojan,
a nitko me ne ferma!
Što je s vama, ljudi?
Zar ste baš svi slijepi?
Izmiču vam mudri,
nadareni, lijepi!
Ne sklapajte oči
pred mojom karizmom!
Radi vas ja stvaram,
ne plaćajte pizmom!
Raspeli ste Isusa,
prezirete genije ...
Kakva tek vrst usuda
namijenjena meni je?!
05.02.2007. u 06:49 •
2 Komentara •
Print •
#
petak, 02.02.2007.
Pojam praznih polica
Kasnim s postavljanjem, jerbo mi je kompjutor u kvaru. Iskupit ću se (hoću li?) idućeg tjedna ... U međuvremenu, jedan neobjavljeni pamflet u kojem su, sjećam se, upotrebljena imena ljudi koji su se istim tramvajem vraćali sa sastanake SFere dok je još bila na Peščenici. Zašto nisam objavljivao ove stvari?
Pojam praznih polica podsjeća Tanju na Poljsku. Vidjela je jednom, na televiziji, reportažu o siromaštvu te zemlje i o praznim policama poljskih dućana. Ili je to bio Sovjetski savez? Tanja ne pamti dobro podatke, a i ono što pamti pažljivo bira. Ne sjeća se najbolje da li su u njezinu dućanu police ikada bile prazne, a slike iz Beograda potpuno je zaboravila. Uz to što ne pamti podatke, Tanja baš i ne voli stvarnost. Ničega lijepog nema u stvarnosti, zna. Kao ni na praznim policama.
Pojam praznih polica budi u Daliboru želju da ih ispuni knjigama. Čim uoči prazan polični prostor, premjerava ga uvježbanim okom i već u glavi zbraja volumene i dijeli dimenzije, računajući kako da što ekonomičnije udomi što veći broj knjiga. Ponekad ga vlastito kompulzivno ponašanje ljuti, ali si ne može pomoći. U Daliborovu stanu nema ni jedne prazne police. Kad postojeće pretovari knjigama, Dalibor kupi novu policu i po njoj razmjesti višak. Kad se i ta popuni, krug se nastavlja. Dalibora muči pomisao da na svijetu ima više praznih polica no što će ih ikad moći ispuniti.
Pojam praznih polica ispunjava Igora zadovoljstvom. Igor se divi ideji police i u duši se klanja umu koji ju je prvi smislio. Oko srca mu bude toplo kad pomisli na bezimene i neopjevane junake koji su smislili blanju i dasku, čavle, šarafe i tiple, ivericu i šperploču. Kad pogleda prazne police, Igor vidi svoje mjesto u povijesti ljudskog roda, shvaća da nije sam, da je karika u lancu svemira, i vjeruje u smisao. Igor, naime, izrađuje police.
Pojam praznih polica jednostavan je, opipljiv i, očekivalo bi se, jednoznačan pojam. Pa ipak, Dalibor o njemu ne misli poput Tanje, a Igor se ne slaže ni sa jednim od njih. Pored pojma praznih polica postoje još mnogi pojmovi, ne svi tako jednostavni: istina, na primjer, ili svjetski mir; pravda, ljubav prema bližnjima, ljepota. Pored Tanje, Dalibora i Igora postoje još milijarde koje o svemu imaju mišljenje, uglavnom svoje.
Neki i dalje čekaju da se sva poklope.
(
29. III 1994, u sitne sate)
02.02.2007. u 10:37 •
1 Komentara •
Print •
#